Oči

Ulomci

1.

Rođen sam, to je sve što se može reći o početku. Ni kasnije se tu nema bogznašto reći, mislim – da otkrivaš neki misterij. Ne postoji misterij života. Postoje biološki procesi, simptomi, dijagnoze, bolesnički kartoni, statistički podaci, svjećice na torti, svjedodžbe, operativne informacije, otpusna pisma, opomene pred tužbu, zapisnici, izjave, optužnice, smrtovnice, ali ne i misterij.

Postoji i pitanje što je ono dvoje imalo na umu kad su petljali oko tvog začeća? Najvjerojatnije ništa. Malo je vjerojatno da se žena i muškarac, kad se zavuku u krevet, bave nekim filozofskim pitanjima, ili krajnjim posljedicama tog čina. Mozak se ne petlja u te poslove, srce samo pumpa krv, o posljedicama se razmišlja poslije. Poslije, to znači da je situacija debelo izvan kontrole. Da si već u optjecaju, i da se tu više ništa ne može učiniti. Nema koraka unatrag. Junaci smo života, jebemti, ovoga lijepog, velikog života, da slučajno ne zaboraviš.

Za prvu ruku potrebno ti je malo klope, malo pažnje, suha pelena, možda pokoja uspavanka, ali to košta, kako to samo ponekad košta. Ispočetka ništa ne shvaćaš, samo tako sisaš i puniš pelene, a onda se, bez upozorenja, na tebe počnu obarati razne stvari. Gomila raznih stvari ruši se na tebe svaki dan, svaki jebeni božji dan, i zapitaš se tko ovdje kontrolira situaciju, netko bi tu, misliš, morao držati volan u rukama, a stvari se i dalje u neredu obaraju na tebe, i ako imaš sreće, ako imaš nevjerojatno puno sreće, nekako ćeš izaći na kraj s njima. Ali, malo je tih sretnika, jedan na sto tisuća, jedan na milijun. Zato su tu shopping centri, Crkva, socijalna skrb, Crveni križ, psihijatrijske klinike, igraće konzole, telka, Rainbow, Ku Klux Klan, ogromna paukova mreža u kojoj se koprcaju oni koji nisu imali sreće.

Stvarno, zapitaš li se ikada kako netko može naštancati dijete i onda reći: Žao nam je, zeznuli smo se, mi bismo radije neku mačku ili nešto slično.

Dobro, pričam gluposti, naravno da se to može. Štoviše, svi smo mi više-manje proizvod takvog načina. Najprije zadovoljstvo, a onda... Pa, već ćemo nešto smisliti, ne. Nesporazum, uvijek se tu radi o nekom nesporazumu. O klasičnom nesporazumu izazvanom pećinskim strahom, recimo. Uopće mi nije teško zamisliti olujnu noć, u kojoj su gromovi bili tako snažni i udarali su tako blizu, da su pobudili iskonski strah u ono dvoje mojih, i oni su se instinktivno priljubili jedno uz drugo... Moguće je i da se majka preračunala u vezi s plodnim danima, ili se otac zalaufao i prekasno izvukao svoju stvarčicu...

Kad pravo razmislim, uopće mi nije važno što se tada dogodilo. Ne razbijam si glavu time, jer na to nisam mogao utjecati. Da sam mogao birati, ne bih se rodio. Rođen sam, dakle, protiv svoje volje, na tuđu inicijativu i odgovornost. A kad tako postaviš stvari, onda te malo što u životu može sputavati. Onda si slobodan.

Rođen sam u znaku škorpiona. To je bila prva velika podvala, ne računajući sámo rođenje, naravno. Škorpion je životinja kao i svaka druga, nemam ništa protiv škorpiona, dapače, jednom sam se u Pakoštanima rukom oslonio na neki zid, i tu je bio taj škorpion, gotovo sam ga dodirnuo dlanom, ali me nije ubo, samo je otklaparao dalje... no škorpion u Zodijaku!

Škorpion, osmi znak Zodijaka, zauzima sredinu jesenskog tromjesečja, kad se ljudi, životinje i biljke vraćaju kaosu u očekivanju preporoda života. Znakom upravljaju Mars i Pluton, mračne, nemilosrdne sile podzemlja i unutrašnje tmine, najbolje mu odgovara klima nevremena, a zavičaj mu je tragedija.

Fantastično, a? I samo mi nemoj sad reći da je roditi se u tom znaku stvar slučaja. A povrh svega, tog istog dana Rusi su ispalili u svemir raketu s onom kujom Lajkom u kapsuli. Spominjem ovo zato što smo tada oboje dobili jednosmjernu kartu – Lajka za let prema zvijezdama, ja za gmizanje Zemljom. Kad te u startu zajebe neka kuja, a pritom te zapadne i znak škorpiona, stvarno se moraš zapitati je li to doista bio tvoj dan.

I tako sam ispaljen u život. Tih godina sateliti su u rojevima zujali orbitom, astronauti su plesali pogo na Mjesecu, škvadra se LSD-om i svetim gljivama upucavala u paralelne svjetove... a moj svijet? Moj svijet je bio ravna, kvadratna ploča između Ulice Prosinačkih žrtava, koju smo zvali Glavna ulica, na sjeveru, i željezničke pruge na jugu, između Osječke ulice na istoku i potoka na zapadu. Planet Dubrava u galaksiji Zagreb, razumiješ, gdje su samo ulice okomite na Glavnu cestu bile asfaltirane. Ne kažem ovo zbog socijalnog štiha, već zato što su asfaltirane ulice bile arterije što su vodile do Glavne ulice, do njezinih slastičarnica, buffeta, galanterije, cvjećarnice, trgovine mješovitom robom i tekstilom, željezarije, papirnice, ambulante, voćarnice, trafike i kina Bratstvo, gdje se odvijala velika, uzbudljiva predstava života.

Tim ulicama, također, svakodnevno su u kvart stizala neka nova lica. Sva jugoslavenska sirotinja slijevala se tih godina u Dubravu: prolazeći ulicom uho ti je od dvorišta do dvorišta hvatalo razne jezike i narječja, kao kad šaltaš stanice na radiju, a i moji su se, dok sam bio klinjo, iz Bosne dokotrljali tamo. Izvan tih granica postojao je samo neproziran, neprijateljski prostor kamo nije bilo pametno zalaziti. I tako otprilike do moje devete godine kad sam, u svojim najboljim hlačama i košulji (hlače su bile karirane, košulja vrištavo zelena, goleme špicaste kragne) s čitavim bogatstvom u džepu, sjeo u jedanaesticu.

Nikada dotad nisam bio u gradu. Roditelji me nikamo nisu vodili. Bilo im je teško otići sa mnom i do Name u Glavnoj ulici i kupiti mi ovo ili ono, nisu to skrivali, i to je bilo pošteno. Odmah su mi dali do znanja da na njih ne mogu računati. Priče mojih vršnjaka o tom svijetu vani, o panterama, tigrovima i lavovima u zoološkom vrtu, o gradskim kinima s plišanim sjedalima i parkovima s vodoskocima i fontanama, bile su jednako uzbudljive kao epizode Bonanze i stripovi o Tarzanu, Rayu Carsonu ili Čeličnoj pandži. Sjedio sam tada na neudobnu drvenom sjedalu, gledao kroz prozor tramvaja i stiskao u džepu kovanice po pedeset para. Limene kovanice u mom džepu bile su teške kao zlatnici, i zvečale su poput zlatnika. I dok je tramvaj tutnjao pokraj Dinamova stadiona i kina Partizan, mojih prvih orijentira, sinulo mi je. Shvatio sam da asfaltirane ulice moga kvarta nisu arterije što vode do srca svijeta, Glavne ulice, već da su one zapravo samo kapilare koje vode do jedne beznačajne žile, odakle je asfaltni krvotok tekao dalje Maksimirskom i Vlaškom do Trga Republike, a odatle... Odatle do austrijske i talijanske granice, i dalje, u svijet o kojem tada ništa nisam znao, ali su znali ljudi poput moga oca, koji je otišao i nije se vratio, pa mi o tome nije mogao ništa reći, ali je bilo logično da zna nešto o stvarima o kojima se u našem kvartu, tada, nije mnogo znalo. I što je još važnije, shvatio sam da mi nitko nije potreban da bih stigao nekamo.

Jesam li išta naučio od oca? Pa vjerojatno jesam, ali ne bih to pripisao njegovoj namjeri. Taj nije puno razmišljao o drugima. Bio je dovoljno mudar da vodi brigu samo o sebi. Nije me opterećivao savjetima i poučnim pričama o boljoj prošlosti, materijalom kojeg na lagerima mnogih očeva i majki ima na tone. Uopće, rijetko je pričao sa mnom, ništa više od uobičajene konverzacije, tipa kako je u školi, ili tko te je to zviznuo u oko? Nije se razbacivao riječima, i baš zato je valjalo znati čitati njegovo lice – da bi ga se izbjeglo kad je bio gadno raspoložen. To je bio zeznut posao: na licu brončane biste nekog narodnog heroja u predvorju škole moglo se pročitati više osjećaja nego na licu moga oca.

Hoću reći, vidjeti ne znači samo moći imenovati ono što gledaš. Vidjeti, prije svega, znači znati pročitati izraz lica koje gledaš, dešifrirati govor tijela, a to sam naučio vrlo rano, zahvaljujući, kažem, svome ocu. Ne tvrdim ovdje da je on bio nasilan. To ne. Nije čak ni vikao na mamu i mene. U našoj se kući nikad nije čula galama, niti plač. U njoj je uvijek vladala tišina, ona jeziva tišina što prethodi katastrofama, gusta, gotovo opipljiva tišina uoči praska groma i kiše nošene olujnim vjetrom. Godinama smo mama i ja pazili da ne uprskamo stvar i ne razljutimo oca, i to nam je pošlo za rukom. Otac je ostao neprobuđena oluja.

Danju je uglavnom spavao, noću je oblačio svoja najbolja odijela i odlazio kartati, a onda je sve to fino poslao u kurac. I kartanje za sitnu lovu, i mamu, i mene, sve.

Jedne proljetne večeri šutke se spakirao, otišao u Kazališnu kavanu, gdje su se svakog proljeća okupljali jugoslavenski kockari i dogovarali pohod na Europu, i više nam se nije vratio. Otada su do nas stizale samo vijesti o njemu. Iz Austrije, Njemačke, Nizozemske... Bio je gad, ali mu se ne može poreći europska širina. Pokatkad je, valja biti objektivan, osim vijesti stizala i lova.

Mami se fućkalo za sve. On joj, kao mužjak, nije bio potreban ni dok je bio tu. Znam to jer je često, s jastukom i poplunom u rukama, usred noći bježala iz spavaće u dnevnu sobu i spavala na sofi. Što se love tiče, imala je siguran posao u papirnici na Trgu Republike, pa je nije bilo briga za to hoće li on poslati nešto ili neće.

Uopće, bila su to vremena kad ste mogli živjeti od vlastita rada. Mogli ste biti posve pristojno sretni, ukoliko niste tražili previše, a moja majka je spadala u tu vrstu sretnih ljudi.

2.

Doktor Galin blago negoduje svaki put kad ga oslovim s doktore, jer je, veli, on samo psihijatar, ali ja osjećam da mu je zapravo milo kad mu to kažem, pa sam i dalje s njim na doktore. Inače, on nije skroz od one stare škole – kauč, masturbacija, incest i te stvari, a na seks gleda vrlo sportski. Misli da je opsjednutost seksom znak zdravlja, a ne neka psihička falinka, i to je u redu.

To što je Freud bio zaljubljen u svoju mater, a kasnije u sestru svoje žene, što je spavao s kim je stigao, to je posve u redu, veli doktor Galin, no napraviti od vlastitog slučaja čitavu nauku, to je ipak previše.

Ono u čemu se Galin slaže s frojdističkom gardom, koliko sam shvatio, jest da su uzroci psihotičnih slomova, kako se to stručno kaže kad posrneš i strmoglaviš se u podrum svoje duše, skriveni negdje u prošlosti. I ako se želiš iščupati iz mraka svoje duše, nema ti druge nego sjesti na kauč i vrtjeti stare filmove.

Okej, nema frke, marširat ću natrag ako treba, ali tu se postavlja pitanje koliko se daleko čovjek mora vratiti. Do primanja u pionire, do pelena, Oktobarske revolucije, velikog pokolja bizona, Bokserskog ustanka, Džingis-kanovih pohoda, ili skroz tamo do Velikog praska.

Vrata do mene živi momak koji zna odgovor na to pitanje, ali ga ne želi reći. Igor je doktorirao biologiju na sveučilištu Columbia, bio šef razvoja u nekoj bioinženjerskoj firmi tamo u Americi, karijera, lova, budućnost, Nobel i sve to, a onda se jednog dana vratio doma s tim očima. Dijagnosticirali su mu shizofreniju, proglasili ga neupotrebljivim, ali jebeš ti to kad on u istom trenutku vidi prošlost, sadašnjost i budućnost. Jasno je to iz njegovog pogleda fokusiranog u jednu točku, naime takve ledene, kristalne oči može imati samo onaj koji vidi Vrijeme. Popričamo ponekad na stubištu, nas dvojica. Svašta taj napriča.

Kaže, na primjer, da su današnja znanja donesena na Zemlju prije deset tisuća godina, samo što tadašnja tehnologija ništa nije mogla učiniti s njima. I onda razveze o Horusu, Sebeku, Anubisu i drugim egipatskim božanstvima. Jednom je iz džepa izvadio crtež na kojem je biće ljudskog tijela i zmijske glave u rukama držalo čovjeka.

Sve smo krivo shvatili, rekao je. I danas ovo, nastavio je s gađenjem, upirući u čovjeka, pokušava stvoriti tvorca, upro je u čovjeka-zmiju. Ovca Dolly, nervozno je presavio papir i strpao ga u džep, samo je prvi korak.

I tako sam ga jednom upitao što misli o tome što psihići vole kopati po tuđim djetinjstvima.

Ah, koja glupost i površnost, prosiktao je. Struktura molekule DNK, počeo je izvijati ruke i ispreplitati ih, samo je primitivna skica u usporedbi sa strukturom ljudske svijesti. Djetinjstvo, djetinjstvo, posprdno je zafrktao, to legendarno djetinjstvo nije ništa drugo već svršetak procesa započetog prije milijun godina. Matrica je ispisana u genu prvog stvorenja koje je iz oceana stupilo na kopno, a ostalo je stvar nijansi. Pojma oni nemaju.

Pa je uzrujano odmahnuo rukom i sprašio niz stepenice.

U svakom slučaju, to je gadan posao, kopanje po prošlosti. Previše je očaja i patnje zatrpano u ljudskom kršu. Upravo zato je tu doktor Galin, i njegova ordinacija oličena u nježno žuto, iz koje se lijepo vidi statua bacača diska na Sveticama. Nije uopće loše gledati tu snagu tamo, to atletsko tijelo na kojem je sve na svome mjestu, dok ti doktor Galin ispaljuje pitanja u glavu, i guli te kao naranču, i cijedi iz tebe kapi o kojima pojma nisi imao da postoje, a ti se pritom osjećaš manjim od sojina zrna. Kažem sojina zrna, jer je makrobiotika ovih dana u modi, i jer je mak opasna biljka, opijum i te stvari, a ja ne želim poticati mlade u tom pravcu.

I tako se vozim tramvajem prema Sveticama. Rijetko kad idem tamo autom, jer me doktor Galin zna tako demontirati, tako rastrančirati, da nisam posve siguran da bi se ti razni dijelovi mene na kraju mogli dogovoriti i oko sasvim običnih stvari tipa stisneš li prvo kuplung, pa onda šaltaš, koja je papučica kočnica, a koja gas. Zato, velim, tamo radije idem tramvajem.

Tramvaji su danas drukčiji nego šezdeset i neke, puno su udobniji, bilo bi glupo da nisu. Ako u četrdeset godina ljudska rasa nije u stanju poboljšati pišljive tramvaje, kako će onda poboljšati išta drugo. Vidio sam neki dan u novinama slike budućih tramvaja. Da ti mozak stane. Ali, kak se ono veli, jebeš tramvaje, ne živiš u tramvajima. Ne živiš ni u svom stanu, ako baš hoćeš. Cijeli život provedeš tu unutra, u ovom kožnatom šatoru napetom preko tvojih kostiju, i reci: osjećaš li se imalo bolje nego jučer? Osjećaš li se bolje nego lani, ili prije dvadeset godina?

Ja nisam u nekom super stanju, zašto bih inače pohodio doktora Galina, ali tu svejedno još nema mjesta panici. Zašto? O, pa postoji milijun stvari na svijetu zbog kojih možeš sasvim pristojno ne paničariti, samo ih trebaš pronaći. Gadno je kad se čovjek ustrtari, pa počne njušiti vlastiti strah, pa se onda stvar počne umnožavati, što više njušiš vlastiti strah, to ti je veća panika, čisti perpetuum mobile, ali dosta o tome.

Dakle, vozim se. U džepu mi kao i onda kad sam se kao klinac vozio ovom prugom zveči nešto sitniša, ali oni više uopće ne zvuče kao zlatnici. To je samo običan sitniš za novine, žvake i mentol bombone. I tramvaj već prolazi preko Kvaternikova trga, a tamo više nema tržnice, nema ni kina Partizan, samo sam ja još uvijek tu, i pomisao na to me, jebiga, ipak veseli.

Kino Partizan bilo je u onom haustoru tamo, i najprije su mu promijenili ime, jer su neka imena otrovna, vrlo zarazna i smrtonosna, pa ih se mora izolirati i uništiti. Naposljetku su kino zatvorili, jer tyranosaurus rexi nemaju nikakve šanse protiv multiplexa. Ali, velim, sve i da opet otvore kino, i da mu vrate staro ime, to više neće imati nikakve veze s kinom u koje sam kao klinac ulazio pun svečanih i uzvišenih osjećaja, razumiješ o čemu govorim. I tu se moja euforija ispuhuje, jer kapiram da ni ja više nisam onaj isti. Dobro, nisu mi dirali tablu s imenom, niti su me zatvorili, ali sam unutra sav derutan, i sad se doktor Galin trudi da me renovira. Dobro.

Doktor Galin se smiješi. Drago mu je što me vidi, kako mu ne bi bilo drago – dvjestopedeset kuna u džep svaki put kad me posjedne u fotelju. Otuda i one fine krpice na njemu, i superioran izraz na licu, njegovana koža, manikirani nokti, pravi slatki, dragi pederčić. Inače, u strogo profesionalnom smislu, on nema neke velike koristi od mene. Hoću reći, ja ga možda i mogu učiniti bogatijim, ali ga sigurno neću učiniti slavnim, jer moj slučaj nije originalan, kao što su slučajevi Čovjeka-vuka, Čovjeka-štakora ili Anne O., na primjer. Sve njih sjebali su starci, koliko sam shvatio. A ja, ja sam gotovo cijeli život proveo izvan roditeljskog staklenika, da tako kažem, u divljem vrtu, kao velebitska degenija, bez špricanja i vrtlarevih ruku, tako da na moje roditelje ne mogu svaliti ništa, osim da su me naštancali, naravno. Otac me nije silovao, ja nisam silovao susjedovog psa (osim što sam ga kljukao tabletama za spavanje), nisam silovao čak ni vlastitu majku, nisam palio ni ptice, ni mačke, niti bilo koje druge životinje, nikakva guvernanta nije mi pilala živce, nikakve bake i tete nisu me razdragano štipale i šopale slatkim, nikakva sestra seksualno iskorištavala... Ukratko, ja sam sasvim normalno nenormalan, sasvim neambiciozan po tom pitanju, skromno i samozatajno opaljen. A to obeshrabruje doktora Galina, moje neuklapanje u šprance.

Dođavola, mrmlja on, pa vi se uopće ne uklapate.

Naravno da se ne uklapam, kažem mu, da se uklapam, ne bih sjedio ovdje.

Sve ovo vrijeme nismo daleko odmakli, doktor Galin i ja. On misli da ne surađujem dovoljno, štoviše – da se opirem, da sam se zabirakadirao, i zato napada svim oružjima. Uvjeren je da su odgovori skriveni u bunkeru koji sam načinio od titanija, da je ključ zakopan negdje duboko u djetinjstvu. Ali moje djetinjstvo, velim, uopće nije spektakularno, nema tu ničega tajnovitog i mračnog, sasvim obično, ušljivo djetinjstvo koje ne zaslužuje naslovnu stranu. Često mi je neugodno zbog toga, nudim mu friške priče, ima tu par škakljivih stvari, zgodnih za razmišljanje.

Recimo, Mars vrlo loše djeluje na Škorpione, a nedavno je bio blizu Zemlje, nikad bliže u posljednjih šezdeset tisuća godina, i najnormalnije je onda da se zapitaš koliko je ta udaljenost sigurna u kozmičkim razmjerima i kako se sve to odražava na nas.

Ili ta gomila meteorita koji fijuču uokolo.

Kad malo bolje razmisliš o tome, jebemti, skužiš da si u sličnoj situaciji kao u onoj igrici, gdje voziš svoj svemirski brod i pucaš k'o sumanut, i obaraš neprijateljske letjelice, ali i oko tebe zuje rojevi neprijateljskih projektila, i savršeno ti je jasno da je samo pitanje sekunde kad će te neki projektil zdrmati i oboriti. I onda se zapitaš tko pilotira ovom našom svemirskom kuglom, i koliko ta sekunda iznosi u kozmičkom vremenu.

Ili, da se prizemljimo, čitaš u novinama da je automobil zdrmao nekog čovjeka na ulici. I onda zamišljaš tipa kako izlazi iz stana, hoda niz ulicu, sjeda u autobus i vozi se prema centru, mora kupiti neki formular u papirnici Narodnih novina. U trenutku u kojem on izlazi iz stana na drugom kraju grada neki čovjek sjeda u auto i kreće prema centru na dogovoreni sastanak, ali Masarykova ulica zatvorena je zbog nekih radova i on skreće dolje na zeleni val, bijesan jer će zakasniti, i traži parking na zelenom valu, ali to je tek gadna komplikacija, pronaći slobodno parkirno mjesto u centru grada; vozeći se uokolo, tip se sve više pjeni i živcira i tras!, rokne na pješačkom onog čovca koji je pošao u Narodne novine. I onda počneš razmišljati o toj situaciji, vrtiš razne kombinacije. Onaj frajer bi ostao živ da mu je zbrisao autobus, ili da su semafori bili drukčije poštelani, ili da je u pothodniku susreo nekoga poznatog i popričao malo s njim, ili da je onaj tip uspio parkirati auto u Prilazu Gjure Deželića.

Razmišljaš, dakle, o tome i obeshrabriš se kad skužiš u kakvom kaosu živimo, i kakve nas trice drže na površini. Što više razmišljaš, pronalaziš sve više razloga za zabrinutost, logično, ne, bilo bi glupo da te ćopi euforija pri pomisli na to da je neki auto jutros izašao iz garaže samo zato da te ubije, strijela je odapeta i te stvari. I tako shvatiš da bezbrižni i mirni mogu biti samo tipovi koji ne koriste tintaru za povezivanje stvari, da samo oni ne trtare u životu, a da svi ostali pate od raznih strahova i drugih sindroma. Skužiš da je tu situacija postavljena naglavačke, da su munjare okej u glavi, a da su zdravi munjeni, no, razumiješ. Ali doktor Galin to ni mrtav neće priznati, to da oriđiđi munjarâ zapravo i nema na bacanje, i da se njegova sorta bavi pogrešnim ljudima. I zato, kad mu spomenem nešto takvo, on samo odmahne glavom i nastavi po svome.

No, bez obzira na sve poteškoće, doktor Galin pretpostavlja da se u mom slučaju radi o anksiozno-depresivnom sindromu, i što da ti kažem. Još sam dobro i prošao, jer je, koliko sam shvatio, vrlo gadno kad sindrom postane stanjem, a kod mene se stvar još razvija, sve je još friško, u procesu, ne zna se na koju će stranu prevagnuti. Dobro.

Znate što mi je jutros palo na pamet?, pitam ga.

Namrštio se, nije mu bilo drago kad bih ja poveo igru.

Skužio sam, nastavio sam, da su slova u vašem prezimenu ista kao i u prezimenu Laing.

Nije izdržao, nasmiješio se samodopadno. Vole oni kad ih usporedite s velikim facama, nisu ni oni od betona.

Što ste radili posljednjih dana?, pita me namještajući se u fotelji.

Ništa naročito, rekao sam. Jeo sam, spavao, disao, takve stvari.

U vezi s onim vašim snom...

Noćas sam sanjao da ljuštim tapete s nekog zida, uskočio sam ne želeći se opet vraćati na san iz kojeg je on izvukao kojekakve gluposti.

Kao, prolazim ja onim parkiralištem za kamione kod Velesajma, zima je, parkiralište je zaleđeno, a na njemu, umjesto kamiona, parkirane tisuće dječjih kolica s bebama unutra koje se deru i vrište, živi užas, jebemti, cijelo jutro nisam mogao doći k sebi.

Doktor Galin je rekao da se tu radi o jakom osjećaju krivnje, o osjećaju teške potištenosti, ili kako se već izrazio, a sve to jer sam napustio sina i ženu...

Laž! Kurvin sin laže! Uopće ih nisam napustio, samo sam otišao od njih. Napustiti znači zbrisati, odmagliti, dezertirati, ostaviti na cjedilu. Otići je nešto posve drugo, odlazi se u miru i po nekakvom dogovoru, i to je sve što zasad želim reći o tome. Dakle, tapete.

Kakve tapete?, doktor Galin sumnjičavo me je gledao.

Pa, neke debele, masne, glatke tapete, štajaznam... Skidao sam ih s nevjerojatnom lakoćom, a na svakoj su se otkrivali neki prizori.

Kakvi prizori?

Sasvim obični prizori, mislim, ponegdje zamućeni i iskrivljeni... kao kad prstima dirate LCD monitor.

Što su točno predstavljali ti prizori?

Ne sjećam se.

Promatrao me je nastojeći otkriti neku zamku, ali nije bilo nikakve zamke. Na meni je da pričam, a on je zadužen za zamke, koliko ja kužim stvar.

Jeste li u djetinjstvu imali neki uzor?, vratio se on svojoj omiljenoj temi.

Uzor?

Jeste li željeli biti netko drugi?

Tu je doktor Galin dobro potrefio. Naravno da sam želio biti netko drugi. Želio sam biti svatko samo ne ja, razumijete, i počeo sam mu nabrajati.

Pa, ovako, Tom Sawyer, Huckleberry Finn, Hawkins...

Hawkins?, podigao je obrve.

Doktor baš i nije bio nešto naročito načitan.

Jim Hawkins, dječak iz Otoka s blagom, objasnio sam mu.

Prešutio sam da sam jedno vrijeme žarko želio biti morski pas, to kad sam negdje pročitao da su morski psi neprestano u pokretu, da uopće ne spavaju, da cijeli život samo šibaju naokolo. Tko zna što bi sve dobri doktor izveo iz toga da sam mu to spomenuo. Već sam vidio naslov u novinama: Čovjek-morski pas.

Pa onda, nastavio sam, Larigan, Fantomas, Diabolic, Winnetou, Ray Carson, Alica...

Vidjelo mu se po faci da pojma nema tko su Larigan, Ray Carson, Diabolic, pa čak ni tko je Winnetou, ali je reagirao na Alicu.

Zanimljivo, živnuo je, Alica, zašto Alica?

Zašto Alica? Pa zbog zemlje čudesa, valjda. Mislio sam da bi bilo zanimljivo vidjeti Ožujskog Zeca, onu gusjenicu s nargilom, Klobučara i sve te likove tamo.

Nije vam smetalo to što je Alica djevojčica?

Ne, zašto bi mi smetalo? Uostalom, kad sam fantazirao da propadam kroz onu rupu, zamišljao sam sebe u hlačama, a ne u suknji, ako ste na to ciljali.

Jeste li željeli biti netko iz stvarnog svijeta?, ignorirao je moju laganu ironiju.

Ne, rekao sam. Znate, na televiziji tada nije bilo toliko sporta, glazbe i sličnih stvari.

A netko iz susjedstva, iz vašeg kvarta?

Pa ne baš, rekao sam. Bilo je tamo raznih zanimljivih likova, ali ne mislim da sam želio biti kao oni. Samo sam se, možda, divio nekima od njih.

Zašto?

Bili su, onako, opasni žicari, nisu se plašili nikoga, nitko im ništa nije mogao.

Koga ste se vi bojali?

Zapravo nikoga, ali su mnogi bili jači od mene, mogli su me istući kad god se sjete, kužite?

Osjećali ste nekoga kao prijetnju, kao opasnost?

Ne. Mislim, nikoga određenog. Ali Dubrava je takav kvart. Nije to neki fini, budžovanski kvart. U Dubravi ste uvijek mogli računati na to da će vas netko iz čista mira napasti i zbombati.

A je li postajala neka osoba s kojom ste bili bliski?

Pa, dobro, drkadžijo, pomislio sam, ja možda i nisam neki svjetski prvak u bliskosti, nisam baš širio ruke i bacao se svakome u zagrljaj, ali nisam ni jebena santa leda.

Kasim, rekao sam.

(...)

4.

Ja ovdje pričam vijugajući, napreskokce, zato jer su zakoni fizike jači od ljudskih planova, uvijek te nešto skrene s putanje, nema idealnih uvjeta, nismo u laboratoriju. Pogotovo kad marširaš unatrag da bi, kako veli doktor Galin, stigao naprijed. Dobro. Uostalom, bolje je ići u bilo kojem smjeru nego stajati.

Sinoć sam opet sanjao morskog psa. Kao, ja sam u nekoj staklenoj kupoli usidrenoj na dnu mora, a on kruži oko mene, gleda me i govori: Moraš se pokrenuti, mali, iziđi iz tog sranja, more je tako veliko.

A ja sam u jednom trenutku stao, onako totalno stao, sledio se. U jednoj jedincatoj milisekundi, u onom trenutku kad se napucana lopta zaustavi gore u nekoj točki, i lebdi tamo taj nemjerljivi trenutak, tako sam se i ja, kad je patronažna sestra pokazujući Tamari i meni kako se kupa beba skinula flaster s trbuha našeg sina, i kad sam ugledao njegov pupak koji još nije bio zarastao, tako sam se sledio. Nikako nisam mogao odvojiti oči od pupka, sleđen sam zurio, ne shvaćajući da su moje suze ono što kapa po toj još svježoj rani i natapa je, i onda sam se strmoglavio. Prošlo je otad između tri dana i deset godina, pojma nemam, jer strah i zebnja tako sfrču vrijeme da se tu ni Bog ne bi snašao, pod uvjetom da se i on prethodno rasplakao nad ranama svoga sina. Bez obzira na tu vremensku zavrzlamu, evo me, tu sam, u stanu na drugom katu betonske zgrade na jugu Zagreba, u mentalnoj pukotini između Otomanskog carstva i K.u.K., kako se o Hrvatskoj izvolio izraziti ona munjara Igor.

E, dakle, taj mi već lagano počinje ići na živce. Non-stop se susrećemo na stubištu, jebemti, imam osjećaj da po cijeli dan čuči tamo, da samo čeka kad ću naići. I onda mi prepriječi put, dodiruje me rukama, vršcima prstiju uzima rukav moje jakne i gužva ga kao da isprobava kvalitet materijala, a pritom mi se unosi u lice i sikće iz svojih mrakova. A onda mi povrh svega jutros pozvoni na vratima.

Imaš li kave?, prošaptao je, gurnuvši mi pod nos svoju facu kao da me hoće poljubiti.

Izbezumio sam se.

Imam, čovječe, kave, naravno da imam kave, tko nema kave u kući.

Izbezumilo me pitanje, šaptanje, blizina njegova lica, i konačno to što mi je banuo na vrata. Nikad to dosad nije učinio.

A hoćeš li mi skuhati kavu?

Nisam se ni snašao, a on se već ubacio u hodnik. Što sam mogao učiniti?

Okej, okej, skuhat ću ti jebenu kavu.

Moji ne vole što pijem kavu, rekao je kad je dobio šalicu nesice. Vele da kava ubija san, a da je meni san jako potreban, da će mi on pomoći, a ja, pogledao me je ispod oka i lukavo se nasmiješio, ja već godinama ne spavam, to jest spavam sat-dva dnevno, ne više.

Super, čovječe, promrmljao sam.

Ni pušiti mi ne daju u stanu, izvukao je iz džepa kutiju cigareta. Smijem li?

Ovo je slobodan teritorij, stari, rekao sam i uzeo ponuđenu cigaretu.

Pušio je one cigarete kupljene negdje u inozemstvu ili na aerodromu. Na kutiji, u crnom pravokutniku koji podsjeća na osmrtnicu i zauzima dvije trećine kutije, ogromnim crnim slovima pisalo je – Smoking kills. Bez veze. Koga oni misle uplašiti. Da pušenje ubija? Naravno da pušenje ubija. Ali i žderanje ubija. Trčanje također. Rad, kako tek on ubija! Hodanje ovim ulicama, plaćanje računa, sjedenje pred televizorom, seks... Sve ubija, jebemti, i nećemo se sad valjda živcirati zbog toga.

I tako smo neko vrijeme sjedili, srkali kavu i pušili svaki svoju smrt, a onda je Igor progunđao:

Pukotina, duboka pukotina između civilizacija, eto gdje se mi nalazimo.

Ništa nisam rekao. Što se tu, uostalom, moglo reći? Samo sam želio da što brže popije kavu i nestane, a on je zureći u me onim svojim očima nastavio:

Neurociklona je prošla ovuda na putu od Istoka prema Zapadu. To je ruta razvoja ljudske rase, nitko to više ne poriče, stvari su savršeno jasne. Pogledaj ovo: Egipat, Atena, Rim...

Nisam se ni pravio da ga slušam. Samo sam pušio i čekao da se ispuca. Njega je, opet, bolila noga za to slušam li ga ja ili ne, samo je pričao. Ubrao bih tu i tamo pokoju riječ, ali to nije bilo dovoljno da sklopim cjelinu. Ako je tu uopće i bilo neke cjeline.

Pa, potrajalo je to prije nego što je konačno stavio točku na tu stvar i otišao. U svakom slučaju, više mi se nije činio egzotičnim primjerkom, kao na početku. Bio je samo još jedna dosadna munjara, kakvi se cijeli život lijepe na mene. Tu bih mogao nešto poduzeti, pomislio sam, uzeti stvar u svoje ruke, jer to baš i nije slučaj za javnu raspravu ili neku ekspertnu grupu, ali što?

Ima jedna woodoo čarolija protiv dosadnog susjeda – uzmeš mrtvu crnu kokoš, baciš je preko njegove kuće i gotova stvar, ali ta mi se ideja činila malo preradikalnom. Gdje, uostalom, pronaći mrtvu crnu kokoš i kako je zavitlati preko deveterokatnice? Bio je tamo u Dubravi neki tip koji svojem nedjeljnom ručku nije odsijecao glavu nožem ili sjekirom, kao svi normalni ljudi, već bi to obavio rukama. Jednom rukom zgrabio bi izbezumljenu kokoš za noge, drugom za glavu, i jednim trzajem sredio stvar... ali opet sam odvijugao. A samo sam htio primijetiti kako je nekad svijet bio jednostavan, kako je sve bilo poštelano po mjeri žrtvovanih ljudi, kokošiju, božjih sinova i raznih drugih magija, i stvari su nekako klapale, a danas?

Danas je četvrtak, trinaesti, prema Microsoft Outlook kalendaru, a unutra nikakve pošte za mene, čak ni onih spamova. No new messages, jebemti, kakav hladan, bešćutan odgovor na sva moja nadanja. Ti gadovi mogli su dolje staviti Sorry, no new messages ili nešto slično, to ih ništa ne bi koštalo, no dobro. S druge strane, već dugo ne pišem nikome, pa zašto bi onda netko pisao meni, ali opet, imaš pravo dobivati poštu, ne. To nije zabranjeno. A onda je u sobu sunuo neki oštar miris. Metalni miris, kao onaj u strojarskim radionicama, pomiješan miris strugotine i tekućine za galvanizaciju. Otkud sad taj miris? Njušio sam i slušao kako vani netko doziva nekoga. Ne znam u kakvoj je vezi doktor Galin s tom mirisnozvučnom slikom, ali mi je sinulo: Jebemti, upravo sam propustio seansu. A Galin je inzistirao na redovnim dolascima, inače sve to ne bi imalo previše smisla, kontinuitet i te stvari.

Oprostite, sipao sam u slušalicu, naprosto mi isparilo, bio mi je tu susjed na kavi i tako, zapričali smo se...

O čemu vi pričate?, hladno me je prekinuo doktor Galin.

O čemu ja pričam?!, začudio sam se. Pa o tome da sam danas trebao doći do vas.

Čuo sam kako je doktor uzdahnuo.

Slušajte, Kalda, rekao je, koga vi vučete za nos? Ima već mjesec dana kako se ne pojavljujete, a sad mi...

Mjesec dana! Kakva je to šala?

Ja se nikad ne šalim, rekao je doktor Galin.

Istina, on se nikad ne šali, glava je ozbiljna stvar i tako dalje.

Pa što sam radio sve to vrijeme?, bio sam iskreno zaprepašten.

Što ste radili cijeli život?

Dobro pitanje, pomislio sam.

(...)

6.

Jebote, rekla je Tamara, pa gdje si se djenuo?

To je Tamara. Nema tu bok, kako si, kako glava, srce, zubi, jetra, ona odmah prelazi na stvar, in medias res, čovječe. I što sam joj mogao reći o tome gdje sam bio posljednjih mjesec dana? Istinu.

Ne znam, rekao sam.

Ne znaš? Mjesec dana te nema, nazivala, poludjela, pa mogao si, kretenu, javiti da putuješ, uostalom, gdje si bio?

Ne znam, ponovio sam potišteno.

Tamara je majstor u otkrivanju petljancije, ne treba te uopće gledati u facu da skuži da nešto petljaš, dovoljno je da ti čuje glas, neviđeni talent. Tako i sad. Skopčala je da ne petljam, osjetio sam da je to skopčala, s druge strane žice vladao je muk, intermeco prije napada panike.

Ma nije to ništa, rekao sam, ovaj put bodro, želeći popraviti situaciju. I ja sam se nazivao doma, slao si mailove, zvonio si i lupao na vratima, i ništa. Bit će da sam stvarno nekud otišao.

Nemoj ti tu meni, rekla je. Možeš li doći do nas?

U Tamarinom glasu nije odzvanjala molba, već zapovijed, nenametljiva, blago intonirana, ali svejedno zapovijed, kako i priliči osobi poput nje.

Sada?

Da, sada.

Nisam siguran da sam u nekom reprezentativnom izdanju, rekao sam.

Bolje ti je da budeš, rekla je.

Tamara je armenska princeza, ali to sigurno nećete čuti od nje, o tome ona ne priča na sav glas. Njezin otac Adam Atamian predstavlja se kao inženjer šumarstva, na grobu njezine majke Kristine gore na Mirogoju nema nikakvih kraljevskih oznaka, naprosto ne žele publicitet i sve to, a znate i sami kakvi su ljudi, vječno gladni senzacija i ostaloga. Ni meni to Tamara nikad nije priznala, ali to nije moglo promaći mojem oku. Držanje, pokreti, crte lica, oči, boja glasa – pljunuta armenska princeza. Osim toga, bolo je u oči zanimanje starog Adama – šumar! Nije li to omiljeno zanimanje von Habsburga? Pa ako je ono dobro za austrijsko plemstvo, zašto ne bi bilo dobro i za armensko? Mene, dakle, nisu mogli prevariti u vezi s tim, jedino što mi nikad neće biti jasno zašto se Tamara udala za mene. Ja uopće nisam neki tip na koji bi plava krv odvaljivala, nema ništa u meni, na meni i oko mene što bi moglo privući neku armensku princezu, velim to iskreno, gledam se svako jutro u ogledalo, osluškujem svoje misli i sve to, i jedino suvislo objašnjenje koje mi je padalo na pamet jest da princeze imaju neke svoje mušice u koje je nemoguće proniknuti. Al' dobro.

Vrata mi otvara Tamara i šaca me. Čini se da je zadovoljna, ljubi me u obraz i propušta unutra.

Tata i David su vani, kaže, i ja se trgnem.

Ali će se brzo vratiti, dodaje.

Razumijem, kažem.

Ne razumiješ ti ništa, kaže ona.

Sjeli smo na terasu preuređenu u zimski vrt. Ima tu raznih biljaka na terasi, i sve izgledaju spokojno, zadovoljno, jer stari Adam, osim što ih zalijeva i okopava, znade satima razgovarati s njima. Ej, curo, kako ljubav ovih dana, kaže tako juki, a ona sva uzdrhti od dragosti, tko ne bi. Na zidu uramljene fotografije drveća i bilja s potpisima. Hrast lužnjak. Atriplex prostrata. Marcanthia polymorpha. Tu sve izgleda tako mirno. Čak i ta histeričnocrvena atriplex prostrata zrači mirom. Ovako valjda izgleda raj, jebemti, tu samo životinje fale.

Nemam pojma, rekao sam, nemam ti što reći, naprosto sam preskočio jebenih mjesec dana.

Sranje, rekla je Tamara. Hoćeš li čašu vina?

Dakle, pomračenje, kaže Tamara natočivši vino u čaše za vodu od debelog stakla, jer ona uopće ne šljivi finoću.

Ne znam, rekao sam. Doktor Galin priča o nekakvoj spirali. Nešto kao one spiralne stepenice, samo što ne ideš ni gore ni dolje, već se na jednoj razini vrtiš u krug. Kao, normalno živiš, ali mozak to ne registrira. Veli da je to posljedica nekakvog anksiozno-depresivnog sindroma. Bez veze.

A nije to neka tvoja...

Neka moja igrica?

Tamara je kimnula. Izvukao sam iz džepa limenu kutijicu.

Fleur de Savane, rekla je Tamara sa savršenim francuskim akcentom jer je to vodeni žig plemstva. Otkad to pušiš?

Nema tomu dugo, pripalio sam cigarillos, otpuhnuo oblačić dima i gledao kako se ustremio gore prema svojoj nebeskoj braći, ne sluteći da se između njih ispriječila staklena nadstrešnica.

Fuj, kako smrdi.

Kako to možeš reći jednom cvijetu?, pogledao sam Tamaru. I nije nikakva moja igrica, zašto bih to, uostalom, izmislio?

A što kaže Galin, hoće li se to ponavljati?

Ne zna. Iskreno, on misli da nešto muljam.

Jebemti, rekla je Tamara zadivljeno, kod tebe ništa ne može proći bez komplikacija. Sjećaš se kad si onda pošao na vece, a na tebe se iz čista mira srušio onaj ormar za cipele?

Bila je to istina.

Ili kad si na buvljaku kupio onu kutijicu, a unutra je bio živi škorpion.

I to je bila istina. Tamari je krenulo s tim glupim situacijama u kojima sam se zatjecao, i tko zna dokle bi ih nabrajala da se nisu pojavili stari i David.

David se ošišao otkako sam ga zadnji put vidio.

Bok, tata, kaže on.

Bok, Davide, kažem mu.

Gledamo se suzdržano, kao dva čovjeka koji se dugo znaju, ali se ne viđaju često i nemaju mnogo jedan drugome reći. Za njega sam više osoba s fotografija o kojoj mu Tamara priča, nešto kao lik iz stripova. Pozitivac, pretpostavljam, ali ipak samo lik koji se zove Tata. On za mene nije lik iz stripova, već izvor nelagode, i zato ga ne zovem sinom. Ne bi bilo pošteno s moje strane, ne. Osim toga, kako zakržljalo dijete, što Tamara tvrdi da jesam, može ikoga zvati sinom? Isto tako, Tamaru nikad nisam nazvao svojom ženom, ali ne zbog poštenja ili zakržljalosti, već jer to zvuči prostački. Moja žena. Moj auto. Moj pas. Dobro.

Gledam Davida i mislim si kako je ispao tako lijep zato jer mu to nismo namjerno učinili. Nismo te noći imali nikakvih namjera po tom pitanju, nikakvih pretenzija i slično, a mora da je začet baš one noći u šumi rogača pune neke čudne kemije i munja u zraku, Tamara je bila tekuća svila, a meni je srce lomilo rebra, bio sam tada koma, imao sam težak period iza sebe, i nije izgledalo vjerojatno da će se išta promijeniti, ali bilo je trenutaka u kojima sam mogao zaboraviti neke stvari koje je vrijedilo zaboraviti i još neke druge stvari, kao kad brisačem prebrišeš vidik ispred očiju, ostane neka mliječna magla, i na trenutak ti se učini da postoji neka šansa, da će se pojaviti nešto novo, nešto još neviđeno, neki vidik od kojeg će srce početi kucati drukčije, i mišići će se pokrenuti u nekom novom uzbuđenju, a stari Adam gura se u to sjećanje i pita me što mislim o odlasku nekoga na svjetsko prvenstvo.

Kakvo svjetsko prvenstvo?, pitam ne skidajući očiju s Davida. Tko ide na svjetsko prvenstvo?

David sliježe ramenima.

Pa naši nogometaši, veli stari nestrpljivo, sinoć smo tukli Slovence, zar nisi gledao utakmicu?

Ah, zato se pucalo po kvartu, kažem i upitam Davida: A jesi li ti gledao tekmu?

Ma kakvi, odmahne on, igrao sam Play Station.

Razbili smo ih, kaže stari.

Za jednog potomka armenskih kraljeva, kažem mu, vi ste poprilično napaljen Hrvat.

Bez uvrede, Kalda, ali to sam rekao samo onako, da uspostavim kontakt, a to mi je uvijek problem kad si ti u pitanju.

Bez nervoze, kažem, cijeli život je pred nama.

Osim toga, kaže on, to s kraljevima, to ti je glup štos, dosadan si, stalno to ponavljaš.

Samo vi pričajte, kažem, znam ja dobro tko ste vi.

Ima nešto u kući Atamianovih, nešto što ti pruža osjećaj da ti se tu ništa loše ne može dogoditi. Tu ti olabave sve one kočnice, počneš sličiti sebi, to jest onome kakav bi trebao biti. Pričaš s Tamarom, gledaš Davida kako se udubio u neku igru, malo podjebavaš starog Adama, dobro se osjećaš, i počneš vjerovati da stvarno postoji neka šansa da se to i sutra ponovi, i sutra, i sutra, i sutra, razumiješ što hoću reći. Ali onda Tamara kaže nešto, nešto za što nikome od njih ne treba posebno objašnjanje, naprimjer hoćemo li Ligreto? Nato se David ozari, živne malo i šumar, a ti se upitaš jebemti što je to Ligreto, što se to uopće događa ovdje, a onda skopčaš da si iskopčan, iskopčan iz njihovih života, i da je vrijeme za polazak. I digneš se, a David, te pita zar nećeš s nama Ligreto? Drugi put, kažeš mu i ruka ti pođe prema njegovoj glavi, ali ti si već u svojoj staroj koži, u dobroj staroj sjebanoj koži, zakopčan do grla, i ruka ti se zaustavlja na pola puta, i razmišljaš o tome kako nikad nisi prešao više od pola puta prema Davidu, nisi ni mogao, ti putevi ostali su ti nepoznati, a kad si mu se i pokušao približiti, uvijek si se mučio, gubio, lutao, udarao, upadao, strahovao, i na kraju odustajao, i dok Tamara zatvara vrata za tobom plače ti se, ali ne kao kad gledaš rane svoga sina, plače ti se kao kad se rušiš s nekom glazbom, koja te cijelog obuzme i digne, i ti lebdiš znajući da će već u sljedećem trenutku glazba prestati, da ćeš s posljednjim tonom i ti pasti, tako ti se plače.

Bilješka o autoru