Dan oprosta

Ulomak romana

Među đavolskim napastima ima jedna osobito gadna, a to je kad si umislite da ćete napisati i objaviti knjigu koja će vam donijeti bogatstvo i slavu. Napast je obuzela i Becka, ali nije uspio ni u jednom ni u drugom, pa je sad klečao zatvoren u malenom boksu očekujući osobnog bankara. Prozorčić se otvorio i kroz rešetke se nejasno ukazalo lice mlade djevojke.

– Izvolite... – rekla je ledenim glasom.

– Molio bih vas kratkoročan nenamjenski kredit. Kad zbrojim režije i American Express, veći su mi od honorara i...

– Koliko vam treba?

– Deset tisuća na dvije godine.

– Gurnite mi ovjerenu platnu listu.

– Radim honorarno, ja sam pisac...

– Pisac? Uvršteni ste na Burzu?

– Ne, ja sam pod Ministarstvom za vjerske zajednice...

Prozorčić se zalupio poput treptaja oka. U očima banke uvijek si dužan. Beck je izašao iz boksa, red skrušenih ljudi bio je podugačak. Martina i klinci su ga – zbog nedavne uredbe o zabrani ulaska djece predškolskog uzrasta u restorane, banke, crkve i pošte – čekali vani.

– Ne brini se, bum nazval onu vezu od moje stare – rekao je Martini.

Generalica Zagorka primila je Becka u velebnoj dvorani palače na Zrinjevcu, ispod velike tapiserije, odjevena u svečanu uniformu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. »Tako mi i treba«, grizao se Beck u sebi, »kad sam počeo pisati tek s trideset godina«.

Dok je on studirao geodeziju po uzoru na svog oca, njegovi su kolege zauzeli književno tržište i za njega nije ništa ostalo. Od početka godine nazvao je točno trideset brokera da ih pita za mogućnost ulaska na burzu i svi su ga glatko odbili. I sada mu je mama dogovorila razgovor sa svojom školskom kolegicom, najnagrađivanijom hrvatskom generalicom.

Žena, za koju su pričali da je izvanbračna kći Franje Tuđmana, objasnila mu je ukratko čime se bavi: nakon što je Prvi hrvatski predsjednik u površinu Hrvatske uključio i teritorij, i akvatorij, i aerotorij, Drugi hrvatski predsjednik, književnik, za svoga je kratkoga mandata došao na revolucionarnu zamisao. Zar legitimni dio Hrvatske nije i njezina književnost – literatorij? Zar ćemo strancima prepustiti svjetove koje su izmišljali stoljećima najumniji muževi? I tako se sada radi Katastar hrvatskih književnih nekretnina.

– Vaša mama mi je rekla da imate i prakse u geodeziji...

– Doduše, malo sam izvan struke, a i AutoCAD slabo poznajem...

– Ali vaša mama kaže da imate odličan osjećaj za književnost. Rekla je da objavljujete i knjige...

Beck se malo pokunjio na to. Posljednji izvještaj Ministarstva za vjerske zajednice pokazao je da je u proteklom polugodištu tiskano šesnaest njegovih knjiga. »Pa baš i nisi srušio svjetski rekord«, rekao je Beckov sin koji je izvještaj pročitao preko njegova ramena. Da se regulira status pisaca koji nisu izašli na Burzu, Ministarstvo vjerskih zajednica odlučilo ih je registrirati kao sekte. (Bilo je to nakon što se Ministarstvo kulture malo zaletjelo jer je plaćalo presađivanje jetre svim mogućim umjetnicima; zbog toga je založilo funduse svih hrvatskih muzeja, tako da kad se počelo obnavljati jagodice svima koji su ih istrošili tipkanjem, posve je bankrotiralo; srećom je Ministarstvo vjerskih zajednica istovremeno ostalo bez vjernika pa su njemu preusmjereni preostali pisci.) Svaki je pisac imao registrirane sljedbenike i njegove su se knjige tiskale u točno određenom broju, a zauzvrat bi svaki mjesec dobio paket humanitarne pomoći.

– Gledajte – rekla je generalica dok je Beck zurio u ordene na njezinim grudima – javite se na ovaj broj. Radi se na isušivanju oko sela Kaljuža, tamo se priprema neka farma za ekološki uzgoj mitova ili pisaca, ne znam točno. To će vam biti jednostavno, trebaju samo odvodne kanale. Te će vas retencije opustiti, malo ćete se uhodati, a nešto ćete i zaraditi. Dužnost nam je pomoći – vi ste s troje djece budućnost za Hrvatsku.

»I četvrtim na putu«, pomislio je Beck vrteći posjetnicu koju mu je gurnula u ruku.

Beck je još uvijek vrtio posjetnicu dok je na televiziji ženski glas uzbuđeno najavljivao novu kulinarsku emisiju. »Započeo je šesti val izumiranja na našem planetu. U prošlom je stoljeću izumrlo barem tisuću vrsta – gurmani više nikada neće moći okusiti nijednu od njih. Koje su životinje sljedeće na popisu za nestanak? Pratite kulinarsku emisiju ŠESTI VAL i iskušajte nove recepte prije nego što vaš obrok posve ne nestane. ŠESTI VAL u večernjem terminu.«

»Promijenio si se«, govorila mu je Martina, a to je bila i istina. Postao je ciničan i ogorčen, postao je mračan i samoživ, postao je nervozan i bijesan. Onda bi vikao na djecu ili ih ošamario ili bacio predmet koji ga frustrira (recimo svoju knjigu u vrt ili dječju bočicu kroz prozor). A to je samo zato što se osjećao star i slab – dok je bio mlad, bilo mu je svejedno gdje je i što radi. Puštao je da njegova plavca, kako su stari pisci hrvatski zvali brod života, pluta kamo je vjetrovi i struje nose. Nije to bila ni disciplinirana kršćanska fregata što plovi čvrstim kursom u vječnost, ni pijani Rimbaudov brod – jednostavno je plutao, od katastra do fronte i od novina do novina. A onda je shvatio da kraj njega jure punom parom karijeristi i da po svoj prilici neće stići ni u kakvu divnu luku, nego će se jadno negdje nasukati ili potonuti bez traga.

Martina je njegovo ogledalo i nije mu se sviđalo to što vidi, ali još se nadao da nije kasno za novo lice, da će steći priliku pogledati se u njoj još jednom, i još jednom, sve dok se ne prepozna. A znao je i kad je prepoznavanje počelo: onog davnog dana kada su Martina i on bili pred velikim upitnikom i kad su oklijevajući odustali od samoće. Nazvao je broj koji mu je dala generalica i dogovorio iskolčavanje odvodnih kanala. Možda će mu ti kanali pomoći da barem za tu večer zaboravi bijes i strah i sretno uživa u svojem brodolomu u moru ljubavi.

– Klara, jesi jela kruha s tom kobasom? – pitao je najmlađe dijete.

– Smanji se i udzi mi u zejudac – rekla je ona.

Umjesto toga zavalio se s djecom na kauč. Na televiziji je bio inspektor Poirot. Poirotu je dugo trebalo da shvati da je pas Bobi bio svjedok ubojstva i da mu je cijelo vrijeme pokušavao objasniti što se zapravo dogodilo.

2

Otkad mu je sin krenuo u OŠ Franjo Tahi Beck je dobio još jednu temu za razgovor sa ženom.

– Jesi li mu ti uopće pogledao zadaću?

– Pa vidiš da tu sjedim uz njega.

– Ali ovdje piše minus, a zbrajao je.

– To mi je promaklo.

– Tebi uvijek nešto promakne.

– Pa ne mogu mu stalno biti za vratom.

– Pazi, Mihovile, ovdje ide jedan dalje.

– Opet to radiš.

– Što radim?

– Ja radim s njim zadaću, a onda ti dođeš tumačiti da to ne radim dobro.

– Pa kad nije dobro.

– Onda ti radi s njim.

– Kud sad ideš? Završite zadaću!

– Mama, tata, nemojte se svaditi.

– Nisi ti, sine, vidio kako se ljudi svade. Ovo ti nije ništa.

Beck se obukao i izašao van. Tješio se da je barem od iskolčenja odvodnih kanala na farmi zaradio za dječju sobu. Istovremeno su književni burzovni indeksi bili rekordni od Šangaja do New Yorka zbog umjerenih kamatnih stopa i velike konjunkture. Podaci o pisanju u prvoj polovici godine vikali su svi uglas RAST RAST RAST, a izvještaji s burza odgovarali su poput jeke PROFIT PROFIT PROFIT.

Pisci koji su umjesto knjiga čitali samo novine i stoga bili puni nade da će se trend nastaviti i da će se u književnost slijevati sve više novca, hrpimice su ulazili kroz portal Hrvatske literarne komore iznad kojeg je bio ispisan moto Tarde venientibus ossa – Tko dođe kasno, neka glođe kosti. U velebnoj neobaroknoj auli, oslikanoj freskama s prizorima iz najslavnijih hrvatskih romana, tiskalo se nepregledno mnoštvo, a razlog je bilo godišnje vaganje članova. Iz Marinkovićeva Kiklopa bila je izvučena ona slavna vaga na kojoj se vagao Melkior Tresić kako bi bio siguran da će izbjeći vojnu službu i postavljena na počasno mjesto. Prvi su prilazili najdeblji, oni koji su već godinama na njoj dobivali status VDP (Veliki debeli pisci), a s njim i kotizaciju na Književnoj burzi, nazvanoj prošle godine prema Josipu Eugenu Tomiću, čovjeku koji je prvi u Hrvatskoj napisao roman o njoj. Takva su vremena danas – umjesto knjiga, ljudi više vole na police slagati dionice, pa su se i pisci prilagodili. Oni koji se na vagi pokažu prelaganima dobit će papirić na kojem piše da su MMP (Mali mršavi pisci) s kojim se trebaju prijaviti u Ministarstvo za vjerske zajednice koje ih je preuzelo nakon ukidanja Ministarstva kulture.

Iako je posljednjih desetak godina nabacio koji kilogram, Beck je bio jedan od mršavijih ondje, a u sparnoj auli vrtjelo mu se u glavi od zadaha i gužve. U kutu je vidio invalida iz Kiklopa koji je čekao da mu vrate vagu i da s njom ode u roman. VDP-ovi su se naguravali oko švedskog stola i proždirali kritike od kojih su se debljali naočigled, a one najdeblje su autori enciklopedije posluživali ekskluzivnim kanapeićima čiji je svaki redak bio basnoslovno skup. »Zašto bi itko čitao nešto što je netko izmislio?«, obraćao se članstvu predsjednik Literarne komore Fiskalna Godina, »Objavljujemo rat mašti. Napunimo knjigama police supermarketa!« Dok se bez vaganja probijao van, Becka je jedan MMP zamolio za novčanu pozajmicu, ali mu se Beck mogao samo sućutno nasmiješiti. Reporter Prime Time stajao je na kiši i Beck je u prolazu još uhvatio djelić izvještaja za Dnevnik »... od velikih riba nije jedino došla Junija Lipanj koja je rekla, citiram, Idu mi na živce muškarci koji se vole družiti s drugim muškarcima...«

Dok je kiša pljuštala, zaputio se doma i tako je propustio ovogodišnji skandal. Igor Rajki, tanak poput papira, skliznuo je između pisaca i odjeven samo u pidžamu skočio na vagu i povikao: »Raketo, lansiraj me na nebo!« Vaga ga je jedva stigla registrirati prije nego su ga zaštitari skinuli s nje, zgužvali i izbacili van.

3

Beck je vrtio letke koje mu je sin dao u crkvi. JESTE LI OVISNI? Pijete li i čitate svaki dan? Naručujete li u kafiću uvijek alkohol i jeste li nesposobni izaći iz knjižare bez knjige? Sramite li se što pijete i mrzite li književnost? DA, DA, DA. »Tata, pročitaj to«, rekao mu je.

»To nisi ti«, rekla je Martina nakon što je pročitala prvu Beckovu knjigu, a žena valjda poznaje svoga muža. Ispočetka ga je pratila na sve novinarske zadatke, pročitala bi objavljeni tekst, a onda ga izrezala, zapisavši datum na margini. Ali onda ja on pisao sve više, a ona radila sve više... i književnost, u kojoj su se utapali – i emotivno i financijski, jer je Beck vrijeme za studij i pisanje krao od vremena za obitelj i vremena za rad – nije više bila zajednička. I kad je napokon uzela njegovu knjigu u ruku, rekla je da to nije on.

A i on je tako mislio. I zato je odlučio sve zaboraviti i početi iznova. Umjesto o bijesu i cinizmu, umjesto o ispraznim književnim teorijama, pomislio je da bi se ipak trebao vratiti onom izvornom: mjerenju zemlje. Svježi zrak, grumenje rahle oranice, runda pive u seoskoj birtiji. Ovdje u Zagrebu može pisati samo o svojoj malodušnosti. A možda bi mogao napisati Križni put? Počevši od Pada? Pad mu se činio posebno zahvalnom temom, ali da se može koncentrirati, trebalo bi mu vrijeme i novac. I tako se stavio na raspolaganje generalici Zagorki. I ovaj ga je put primila u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali u kabinetu Đure Daničića, izumitelja slova Đ i tvorca gesla »Svi su Hrvati Srbi katolici«. Njegov portret je strogo gledao na njih: Nietzscheovi brkovi, maskirno češljanje, nos svinut nadolje, crno odijelo i uštirkani ovratnik. Ovaj je put bila u civilu, u crnom kompletiću s leopardovim uzorkom i prilično hrabrom minicom. Na stolu joj je stajao globus Hrvatske, a s njom su bila i dva čovjeka. Oduševljeno ih je predstavila.

– Ovog kolegu već poznajete. To je geometar koji je stanovao u Kostanjevcu, na prvom katu one secesijske jednokatnice pred zgradom općine, gdje je u prizemlju ljekarna. Sjećate se, bila je u vlasništvu gospođe Regine, majke Filipa Latinovicza...

– Žao mi je, malo mi je dosadno to bilo...

– A tu je i gospodin novinski redaktor iz romana Među žabari koji nije mogao preživjeti od posne novinske juhe pa se upustio u crtanje katastarskih nacrta.

– Izvrstan roman, šteta da je nedovršen – rekao je Beck.

– Oni su mi već pripremili elaborate za nešto što je baš idealno za vas. Čitali ste Mirise, zlato i tamjan?

– Jesam. Odličan stilist, ali ja to baš ne kužim...

– Da, to je pomalo staromodno, sve nešto u šiframa. Ali onda možda imate više sluha za Ferića? – pitao je redaktor.

– Kakve to veze ima?

– Rab! Morate otići do Profesora iz Mirisa zlata i tamjana. A zatim, budući da je Ferić dobio nagradu EPH i onog smiješnog časopisa, kako se zvala... dekadencija...

– Dekada.

– Ferić je već živi klasik i glupo je čekati da te nekretnine još više poskupe. To je kao kod slikara – treba ih kupiti dok su mladi i čekati da umru.

– Čitali ste Smrt Djevojčice sa Žigicama? – umiješao se geometar iz Povratka Filipa Latinovicza.

– Jesam.

– Onda znate što nam treba: nogometno igralište, groblje, park kod hotela Imperijal, duševna bolnica u Kamporu, nudistička plaža...

– Ma, Borisić je pametan, naći će on još toga ako pažljivo čita – rekla je generalica i spustila mu nježno ruku na rame.

Generalica je Becka ispraćala kroz dvoranu kad se iznenada tapiserija razgrnula, a iz skrivenih vrata izašao je visok plavook čovjek.

– Jeste li našli tko je napisao na onom predivnom mostu preko Drine OVO JE SRBIJA – izletjelo je generalici, a onda je vidjela da čovjek pokazuje prema Becku.

– Gospodine istražitelju – razdragala se generalica – upoznajte našeg mladog i darovitog kolegu Becka.

– Rajki, drago mi je. Ali ja sam vam slab istražitelj, došle su kave za nas, a ne mogu ustanoviti koja je sa šećerom, a koja bez.

– O, to mogu ja – rekao je Beck. Rajki ga je bez riječi uveo u prostoriju iza tapiserije. Bila je identična, s identičnom tapiserijom, a na stolu su se hladile dvije kave u starinskom porculanu.

Beck ih je pomirisao i pokazao rukom: – Evo, ova je sa šećerom, a ova bez.

– Izvrstan nos – rekao je Rajki.

Već su sišli dolje u hladovito predvorje kad je generalica zastala uz Baščansku ploču.

– Imamo idealnoga figuranta za vas, Motku iz Brešanovih Ptica nebeskih.

– Onaj što je platio kurvi da ukrade teodolit pa je s njim hodao po selu? I onda je seljacima glumio da im cesta prolazi preko zemlje pa uzimao lovu da skrene trasu?

– Više se ne bavi time. Završio je Filozofski fakultet u međuvremenu. Radio je i u knjižari kod Čegeca.

– Onaj visoki, Motka?

– Preziva se Pavlinović.

Beck je uzdahnuo i izašao na Zrinjevac držeći pod rukom fascikle koji su pripadali tvrtkama REALITY ESTATE INC i IMORTAL IMMOBILIEN GmbH.

4

Pavlinović i Beck otputovali su na Rab u zoru 7. svibnja 2007, točno na Beckov rođendan.

– To je bio pisac, a ne ti – rekao je Motka Becku zamišljeno gledajući u ledenu tamnu vodu Velebitskog kanala dok su se drndali na trajektu.

– Ne znam – rekao je Beck – ja nikad tog Novaka nisam skužio.

– Nisam ni ja – rekao je Motka – ali on je u lektiri. I akademik je. A tko je čuo za tvoje tri knjige?

– Zašto sam te poveo za figuranta, da me mučiš?

– Ne mučim te, samo ti govorim istinu o tvojem jadnom životu. To je dužnost figuranta. Jesi čitao Kafkin Dvorac?

– Kakve to veze ima?

– Isti si kao i on. Ti sve na finjaka, pa pristojno, pa moljakaš, pa se nadaš, a kurac.

– To se zove strategija malih koraka.

– Malih i uzaludnih koraka. Ali najgore je što si zaveo i mene.

– Otkud tebe?

– Pa čitao sam što si pisao i povjerovao da je književnost cool.

– Čitao si moje knjige?

– Jesam. Mrtvaci pod populunom su ti najbolji, imaju poantu, tu si najjači. Ali sada kad te vidim, zlo mi je. Jedino ti je pametno da si se vratio u geodeziju i da si shvatio da ne možeš prehraniti obitelj, da imaš rupu u cipeli i pokidani kišobran i da nema ničega goreg i većih snobova od intelektualaca u novinarstvu.

– Kao da je tebi bilo bolje u onoj knjižari na Dolcu gdje ti je jedina mušterija bio onaj slikar, a i on ti je knjige samo posuđivao.

– Ali sam barem ima veze kod bakica na placu za raštiku, makedonske čentrune i friške arbune. A imao sam i sve najnovije knjige u rukama.

– A zašto si onda završio kod Zagorke?

– Baba ima stan u centru Zagreba, dvista kvadrata, visoki stropovi. Htio sam je poševiti i useliti joj se, ali kurac, završio sam tu. Tko se zajebo, zajebo je sebe.

Beck se sjetio da je i on ušao u književnost zbog priča onog divnog pisca Eona Ere. Zbilja, gdje je sada Eon Era? – pitao se Beck.

Iz rapskog katastra odmah su otišli na parcelaciju Profesorove kuće. Prošli su uz Gradsku lođu pa se popeli na Trg Slobode. Kuća je bila na Kaldancu, na broju 5, točno onako kako je opisano u romanu: s malim dvorištem i terasom, nasuprot Svetog Andrije, crkve iz 11. stoljeća, uz koju su živjele koludrice. Profesor ih je čekao na ulaznim vratima, vijesti se na otoku brzo šire. Bio je to visok i snažan čovjek s brčićima à la Clark Gable. Dok su Motka i Beck postavili instrument i našli GPS signal, Profesor je već sve ispričao o sebi: i da je iz Like, i da se zove Čedo, i da je profesor engleskoga.

– A Madona? – zanimalo je Becka.

– Ona davna rajska vječnost uz Madonu, hvala Bogu, ipak je došla kraju – rekao je Čedo točeći rakiju mjerniku i figurantu. – Kao i sve što je vječno. Madonu smo otpremili, dugo je već tome. Zakopali kao olinjali kožuh, Bože mi oprosti! Čovjek se s vremenom riješi i najvećih tegoba lako, kao suvišna tereta. Pokopa na kraju ravnodušno i svoje prezrene ideale, a kamoli ne bi zablude što ih je, kao svoje, samozatajno njegovao pošto su već odavno bile pune dekubitusa ili čak mrtve u njegovu naručju.

Sjeli su za stol na koji je Draga iznijela kobasice i sir. Čedo je baš prepričavao zadnje Madonine riječi – »Nije van triba ni orat ni kopat. Negoalaaa! Sve na pronto. Samo gori-doli po mojemu! Kako Morlaki« – kad je naišao Tunina. Čuvši da je o Madoni riječ, uključio se u razgovor.

– Koliko su oni imali u posjedu, he-hej! A šta sve nije bilo njihovo, moj bože! Tri dijela od Otoka, i najbolja, i najrodnija, i najjači kmeti. A šume!? A japnenice!?

– Zapravo bi mi onda i to trebali iskolčiti – rekao je Beck. – Znate, za naš književni katastar...

– Da, parcele, katastar. Jadna Madona, ona je cijeli život živjela na toj karti po kojoj je Rab bio njezin – rekao je Tuna.

– Da, ali šta je ostalo nakon konfiskacije, nacionalizacije i kolektivizacije, jadna Madona – rekao je Čedo.

Već je pao mrak kad je Profesor otpratio mjernike do obližnjeg trga koji se sav skutrio pod kišobranom jedne jedine crnike. Izvadio je ključeve iz džepa i otvorio vrata crkvice uz trg. Unutra je bio improviziran mali muzej od starih oltara, moljcima izjedena crkvena ruha, crvotočnih kipova svetaca kojima su partizani odsjekli glave, replike Baščanske ploče i nadgrobnog kamena s natpisom koji nitko nije mogao pročitati.

– Pretpostavlja se da je neki strani trgovac umro na Rabu i da su mu njegovi dali uklesati natpis – rekao je Profesor. – A možda je i neka šifra. Ja već godinama proučavam taj natpis, ali zub ga je vremena nagrizao i svake se godine sve slabije čita. Pogledajte, kao da u ovom redu piše ISUS, u ovom drugom RBI, onda je ovo oštećeno, pa ATOLI.

Još su malo zurili u natpis, ali bilo je sve mračnije pa ni u ono što su dotad pročitali, više nisu bili sigurni. Izašli su, a Profesor je počeo predavanje o Trgu slobode, kako se trgić zvao.

– Crnika je zasađena prije osamdeset godina, i dok se njezina simbolična posestrina Sloboda u mukama rađala, kržljala i preporađala, crnika se lijepo razrasla i natkrilila svoj prostor. On je pod njom sad suh za kiša, na njemu nema sunca ni neba i ni trga zapravo nema više. Samo drvo Slobode prosipa žir u svoju pretijesnu betonsku zdjelu.

– Ovamo rado dolaze turisti radi mora što se pod trgom, kao pod komandnim mostom, lomi o temelje grada – rekao je Čedo. – Ovdje se osjećaju jačima. Dođu da sanjare o plovidbi ili o smrti, kao mi sada, dok vani toliki svjetionici žustro žmigaju kao vražji nakot, ne osvjetljavajući ništa.

I zbilja je trg bio pun šareno odjevenih ljudi naslonjenih na kamenu ogradu koji su slušali valove i zurili zadivljeno u mrkli mrak pod sobom, u more i nebo spojene u ljubičastoj crnini, u svjetionike koji su hipnotički žmirkali.

– Pale se sami za se. Da li na kraju kopna ili na rubu mora? Negdje u srcu nedogledne tame koja nema rubova. Kao u snu – završio je Profesor svoju tiradu.

5

Zvizdan je bio strašan. Sunce nije dalo ljudima ni da rade ni da se kreću. Ali ipak je trebalo uknjižiti što više Raba u Književni katastar. Motka i Beck stajali su na goloj kamenoj visoravni petsto metara iznad mora s prijemnikom za GPS. Društvo im je radilo nekoliko ovaca dok je čoban drijemao pod nekim drvetom. »Umoran je od ševe«, rekao je Beck, ali Motka nije nasjeo na provokaciju. Čeznutljivo je gledao otoke u udaljenom plavetnilu i u mislima se pretvarao u amebu, u prabičaša koji pluta mlačnom juhom što je prethodila civilizaciji.

– To ti je potpuno nezdravo – rekao je Beck jer je dobro poznavao te brešanovske nekarakterne tipove.

– Zašto? – bunio se Pavlinović. – Jesi čuo Madonu? Ja sam taj Morlak, zdrav i jak, ja san iz ovog kamena izniknu.

I da to potvrdi, počeo je urlikati kao šakal.

– Pavlinoviću, za tebe je kasno, ne možeš se više vratiti u postojbinu. Odnosno, postojebinu. Imaš diplomu filologa i ne možeš više biti ameba. Pogledaj me u oči: ne želiš to. Želiš samo iskolčavati književne nekretnine i za trideset godina otplatiti hipoteku.

U druge bi dane Motka zapao u tupilo i u mislima se vratio u svoju polumračnu knjižaru gdje je zbog lordoze, skleroze, kifoze i skolioze sjedio na ortopedskom stolcu, narančastom, sivom i tvrdom, metalnom i plastičnom, erotičnom koliko i električna stolica. Kamenjar mu nije činio dobro. To mu je Beck ovako objasnio:

– Tebi je za prvih dvadeset godina kamenjar Zagore bio prirodni okoliš. Zatim je uslijedila silovita promjena koju nisi primijetio jer si bio mlad. Ali sad je nastupila opet kriza, kriza readaptacije.

– Onda je najbolje da se odmah vratim u knjižaru.

– Sad je prekasno za to, trebao si otputovati s Raba odmah. Ti se slabo navikavaš i slabo odvikavaš. Tvoj je organizam bolje podnio prelazak iz poznatog u nepoznato, nego iz stranoga, na koje si se u međuvremenu naviknuo, natrag u poznato, od kojeg si se već uspio odviknuti. Sada bi još gore podnio prelazak iz djelomične readaptacije u reaktiviranu stvarnost. Još jedna promjena mogla bi prouzročiti potpunu dezorijentaciju sustava.

Nakon Madoninih polja krenuli su na Ferića, a tog je bilo podosta: ambulanta, gimnazija, odvjetnička kancelarija, Club Aphrodita, samostan u uvali Svete Eufemije u kojem je slikao fra Ambroz Testen, gradska plaža, Sahara, hotel Istra kamo su Fero i Franka u romanu otišli na kavu. Izgleda da je Beckov savjet bio koristan jer je Motka malo-pomalo živnuo.

– Moram te nadebljati, nikad nećeš postati Veliki debeli pisac ako se ne počneš hraniti pošteno – zaključio je Motka i počeo redovito pratiti ŠESTI VAL. Do kraja stoljeća izumrijet će velika bijela psina. Psini oderemo kožu, odstranimo mu glavu, utrobu, peraje i rep. Meso izrežemo na komade, dobro operemo i stavimo kuhati u vodu u koju smo dodali ocat da se meso ne raspadne, 2 češnja češnjaka, malo peršina, krupno rezani luk, papar u zrnu i sol. Pustimo da zakuha. Tada dodamo pola limuna. Kuhamo deset minuta. Dok se kuha, stalno odstranjujemo bijelu pjenu s površine vode. Kuhanu bijelu psinu složimo na toplu pliticu, pospemo sitno sjeckanim peršinom i češnjakom, polijemo maslinovim uljem, popaprimo i ukrasimo kriškama limuna. Uz ovako pripremljenog morskog psa poslužimo slani krumpir s peršinom.

Misu u katedrali vodio je velečasni Pomoćni Sudac. Beck baš nije odobravao njegov Jesus Christ look s dugom kosom, bradicom i kolutanjem očima, ali čovjek je možda bio živi svetac. Nakon mise izašao je u košulji, raskopčanoj na prsima, tako da se vidio flaster u obliku križa na srcu. Pavlinovića je silno zanimalo je li istina da rana stalno krvari i da ni u rimskoj bolnici Gemelli nisu mogli ustanoviti o čemu je riječ, ali velečasni je samo blago rekao da ne bi o tome i nastavio razgovarati s vjernicima.

– Možda je ipak nadnaravna. Bog postoji, Bukowski ima dokaz za to – pričao je Pavlinović. – Jednom mu je pivska boca pala sa stola na grlić i tako ostala stajati, uspravno. Upće se nije razbila. Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?

Motki je kuhanje donekle popravljalo raspoloženje, ali ne i Becku jer nije volio ribe, samo morske plodove. Razgovarao je s Martinom o depresiji. »To je zato što se prepuštaš«, kaže Martina, pokazujući da a) zna vrlo dobro što je depresija i b) nikad ne potpada pod njezin utjecaj. I opet je imala pravo: doista se Beck prepuštao naletima očajanja i malodušnosti. Natapao se u valovima zlovolje, obeshrabrenosti i slabosti, i onda tonuo sve dublje. Martina mu je otkrila da je njegova najčešća rečenica »to se ne može«, a također mu je otkrila da to nije istina. Kada je Matica hrvatska kolektivno potjerala uredništvo Vijenca, i Becka s njime, bili su Martina i on tri mjeseca bez ikakvih prihoda (ona je bila na porodiljnom, a on je čekao prvu plaću od Zareza) i nije mu rekla ni riječi; razljuti se samo kad on počne izjavljivati da više neće nikada pisati i da mu je svega dosta. »Zar smo zato sve podnijeli, da sada odustaneš«, kaže.

Beck se, dakle, nastojao ne pokolebati. Već se ponadao da je prošao sva Madonina polja koja su bila nacionalizirana, a onda je otkrio da je nešto maznula i agrarna reforma stare Jugoslavije pa je strpljivo prošao i kroz njih. Nakon Mirisa, zlata i tamjana čeka ga čitav barokni ep Jurja Barakovića, u kojem se spominje nepregledna šuma Dundo, a na samu pomisao da mora premjeravati rt Kalifront, grčio mu se želudac. Počeo je čak i razrađivati svoj Pad.

– Agonija nikad ne prestaje, samo mijenja oblik – Motka je citirao Bukowskog, izgleda jedinog pisca kojeg je ikad čitao. Raspoloženje mu je jedino popravljalo kad bi radeći naišli na Ferića na plaži.

– To ti je pisac, idiote – rekao bi Motka Becku. – Da ti što vrijediš, i ti bi se tu sunčao, a ne nosao stativ.

Toliki intenzivni dodiri s književnošću ostavili su traga. HAZU im je unajmio sobu u bivšem radničkom odmaralištu koja je bila poluprazna, samo s najnužnijim pokućstvom. Nakon što bi čitav dan iskolčavali književne nekretnine i pili bevandu, večeri su im bile nesnošljive, kao da žive u pustoši. Beck nijedne večeri nije uspijevao izmoliti svoju molitvu. Obojica bi pala u krevet i spavala uz svjetlo jakim snom, onako kako spavaju ljudi kojima je alkohol potpuno ubio živce. Svakidašnje redovno razdraživanje alkoholom, grižnja u duši, sve je to pomalo, a trajno, rušilo njihovo živce i oni su odjednom počeli uviđati da postaju netko drugi. Motka je nekada imao vučji tek, a sada nije sad mario ni za kakvo jelo. Ruke su mu drhtale, ujutro bi ustao s teškim pritiskom na tjemenu i s vrlo neugodnim osjećajem u želucu, duševno slomljen i trom. Noći su bile i gore. Zbog nekog nerazložnoga straha spavali su s upaljenim svjetlom, a probudili bi se nakon sat ili dva sna. Tada bi se osjećali jakima i bistrima pa bi ih često dan zatekao u kartanju. Ali poslije toga opet bi ih obuzeo umor. Zaspali bi, ali kad bi se drugi put probudili, osjećali bi se malaksalima i iscrpljenima. To je neugodno stanje najbrže popravila rakija. Njome su se liječili ujutro, a da se otmu beskonačno dugim besanim noćima i teškom duševnom stanju – počeli su si uštrcavati heroin što im je vraćalo divan osjećaj sklada u rasklimanom organizmu.

6

– Danas je na meniju Rana muscosa.

Motka je za ručak spremio rižoto od planinske žutonoge žabe. Postao je ovisan o ŠESTOM VALU. Zbog globalnog zatopljenja izumrlo je barem sedamdeset vrsta žaba iz planinskog područja koje se nisu imale kamo skloniti pred vrućinom. Gdje je našao planinske žabe i koliko ih je platio nije htio reći.

Ambulanta iz Djevojčice sa Žigicama dobro im je došla jer je Becku jedan madež pod pazuhom promijenio boju pa su mu ga tamo izrezali. Motka mu je obrijao pazuh i zaključio da su se nakon toga intimno upoznali.

– Ti si opsjednut – rekao mu je Motka. – Žariš iznutra bijelim plamenom. Lud si i gluh za sve. Pravi patnik.

To je rekao zato što ga je Beck gnjavio svojom omiljenom temom, entropijom: ona je mjera nereda, a stalno se povećava u zatvorenom sustavu; dok god u nešto uvodimo red (tj. stvaramo informaciju, kao kad pisci pišu knjige) dio našeg rada (znojenje pri tipkanju, grijanje žarulje ili kompjutora) proizvodi toplinu koja se ne može korisno upotrijebiti; to su otkrili Maxwell i Boltzman u 19. stoljeću, a Helmholtz je rekao da ako je naš svemir zatvoren sustav (a mogao bi biti jer vjerojatno nema okoline), onda će i on završiti u potpunom neredu (to se zove toplinska smrt svemira); danas se pretpostavlja da je svemir za to ipak prevelik i da će uvijek u njemu biti nekih lokalnih fluktuacija u kojima će se nešto događati; Zemlja nije zatvoren sustav jer dobiva goleme količine energije od Sunca i tako izbjegavamo pad u entropiju koju izaziva naša evolucija i književni rad.

Evo nekoliko primjera za degeneraciju energije (i informacije) u prirodi: kruto se pretvara u tekuće, tekuće u plinovito, tekućine se miješaju i tako se entropija povećava; da bi se tekuće vratilo u kruto stanje, a plin u tekućinu treba uložiti energiju koja je veća od prethodne – zato smo uvijek na gubitku; dvije se tekućine lako pomiješaju, no nemoguće ih je razdvojiti; to se zove drugi zakon termodinamike i glavna je prepreka konstruiranju vremeplova i perpetuum mobilea.

Takva situacija u svijetu utječe na naše poimanje vremena: dok se ne možemo svi uvijek složiti je li neki događaj nažalost proletio ili smo jedva dočekali da završi (poput premjeravanja književnog Raba), obično smo složni oko redoslijeda; prvo su u kanti boje bile crvena i žuta, a potom zelena; smjer entropije jednak je smjeru protjecanja vremena.

Zamislimo da imamo kutiju s pregradom i u jednom dijelu plin, a u drugom vakuum; ako bi na pregradi otvorili vratašca, one će se pomiješati i potpun će nered zavladati u cijeloj kutiji; čestice se mogu grupirati na bezbroj načina – jedan je od njih taj da se sve sabiju u kut; to je moguće samo ako ih nekako stlačimo (povećamo informaciju i to platimo degradiranjem svemira); čim ih prestanemo tlačiti, opet će se raspršiti; nered je vjerojatniji od reda.

E sad dolazi Maxwellov demon; njega ćemo staviti na ona vratašca u sredini kutije; kada molekula želi proći iz desne polovice u lijevu, demon će vrata otvoriti, a kada želi iz lijeve u desnu, vrata će zatvoriti; budući da se molekule gibaju u svim smjerovima, ti će smjerovi doći na red kad-tad i mi ćemo na kraju imati sve molekule u jednom dijelu – a da ih demon nije uopće morao ni pipnuti (koristili smo samo njihovo gibanje i nismo uložili nikakav rad; samo smo malo pospješili nešto što bi se ionako dogodilo); taj je događaj najmanje vjerojatan, a ako je uslijedio nakon kaotičnog stanja, shvatit ćemo ga kao događaj prošlosti koji se dogodio u budućnosti; putovali smo u budućnost, ali stigli smo u prošlost; razbijena se čaša opet sastavila sama od sebe, a da nismo uložili nikakvu posebnu energiju.

Becku je Maxwellov demon metafora književnosti, ali kad bi imao imalo pojma o fizici, znao bi da Maxwellov demon ne može postojati. Evo za početak tri razloga:

1. ona polovica kutije napunjena plinom ima veću energiju od kutije u kaotičnom stanju pa bi demon proizvodio energiju ni iz čega – bio bi to ne samo vremeplov, nego i perpetuum mobile; kod se konstruira perpetuum mobile, kvaka je u tome da se prikrije izvor energije – u ovom slučaju se u otvaranje i zatvaranje vratašca uložilo više energije nego što bi se dobilo da se plin pod tlakom kroz ta ista vrata pusti van;

2. demon o kretanju čestica mora prvo imati informaciju da bi znao hoće li vrata otvoriti ili zatvoriti, a za stjecanje informacije mora negdje proizvesti entropiju;

3. demon promatra male čestice i zato se nalazi na području kvantne mehanike i potpada pod Heisenbergovo načlo neodređenosti: on o njima ne može uvijek znati točnu brzinu i položaj, a čin opažanja utječe i na njega, pa zato nije jasno kako bi ih demon sve polovio.

U međuvremenu je Pavlinoviću i Becku opijanje postalo fizičkom potrebom, ali ni alkohol nije svladao živčane napetosti. Kada bi legli u krevet uzalud su nastojali zaspati. Svaki šušanj zabolio bi ih, kao da ih je netko bocnuo u mozak; katkad bi im se činilo da je netko drugi uza njih u sobi. Svjetlo je moralo gorjeti cijelu noć. Pavlinović bi tada stavio na DVD svoj omiljeni film I konje ubijaju, zar ne i zavijao u noć YOWZA, YOWZA, YOWZA, kao znak krajnjeg očajanja. Beck bi opet, da odagna sliku golih grudi prekrivenih ordenjem, uzeo knjigu i napeo sve sile da prati slova, ali riječi nisu imale smisla, a kad god bi okrenuo stranicu, stresao bi se, misleći da je generaličino lice na novoj stranici. Znao je jasno da je to halucinacija; ali badava – slike su se dizale iz kutova: dijelovi generaličina tijela živi i jasni, a maknuli bi se tek načas kad bi zatvorio oči, da odmah zatim izmile na drugom zidu, na podnožju postelje, u dubini prozora. Događalo bi se da je sate i sate trajala ta borba s halucinacijama; bio je uz to tek napola pri svijesti i znao da će poludjeti ako povjeruje u realnost tih prikaza. Bojao se toga i u takvim je noćima govorio glasno sam sebi da je sve to obmana – samo da ne popusti bolesnome mozgu – ali lica hrvatskih pisaca stupala su jednako živo pred njega koji se otimao njihovom zapovjednom, podrugljivom pogledu.

Ponoćni e-mail generalice Zagorke činio se kao spas.

dragi moji decki, sumu dundo snimit ce druga ekipa fotogrametrijski, iz aviona, a vas dvojica vratite se u zagreb; nasli smo i mnogo mladih mjernika u jednoj pjesmi arsena dedica, bili su na livadama oko brodarskog instituta u novom zagrebu, jednog prijepodneva dok je djevice hvatao prvi slatki zamor, dok su povlacili pravce od turopoljske crkvice i aerodromskog tornja.

mogli bi, jedino, dok prolazite kroz senj obaviti par sitnica

»Kojih sitnica?« – natipkao je Beck, strepeći od odgovora.

7

Odgovor je stigao tek ujutro.

pa, primjerice, mogli bi iskolciti vinograd na sjeveroistocnoj strani nedaleko od gradskoga zida iz posljednjih stipancica gdje se slavilo krstenje jurja. ili kulu nehaj kako je opisuje ss kranjcevic
bijase noc – kad s nehajskog mi visa
na tamno more mutan pogled pao,
kad zirnuh okom preko onog klisa,
slobodu gdje je uskok branit znao – –

Ostatak maila je bio šifriran pa je Beck uključio scrambler.

medju nama, nije katastar knjizevnih nekretnina samo teoretski. u americi nije za ocekivati promjenu kamatnih stopa do kraja godine. ako ce gospodarski rast biti slican proslogodisnjem i ako ce firme nastaviti poslovati sa vecim profitima, americke dionice ce rasti. konjukturni podaci o zalihama pokazuju da su u prvih par mjeseci pale, iako je vecina ekonomista bila sigurna u opadanje gospodarskog rasta. u odnosu na proslu godinu zaduzivanje u drzavama europske unije poraslo je za 14 posto, iznimka je njemacka. u toj zemlji obim kredita ostao je prakticno na poslogodisnjoj razini, sto potvrdjuje tezu o dobroj likvidnosti njemackih tvrtki. no to nije sve. one nastavljaju sa osvajanjem europskog, azijskog trzista i trzista latinske amerike. situacija je za dionice ohrabrujuca, a nasa ih mlada republika ne moze kupovati bez hipotekarnih kredita, a banke obozavaju literarne nekretnine jer su to trajne vrijednosti. a senj je jedan od glavnih gradova hrvatske knjizevnosti. nije li slavni senjanin pavao riter vitezović i siget u madjarskoj pripojio hrvatskom literatoriju?

kud ces se diliti, viteski bane moj? komu ceš pustiti nesricni siget tvoj? ja li cu po tvojoj smrti sam ostati i neviri ovoj moje kljuce dati?

Zašto su i Vitezovići stihovi bili skriveni šifrom s dvostrukim ključem, Beck nikako nije mogao dokučiti. Otputio se u rapsku knjižnicu i izvadio s polica nasumce Tita Dorčića Vjenceslava Novaka i Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva, da se pripremi za Senj. Sjetio se i da se Lavoslav Vukelić školovao u Senju, ali njegovo Književno cvieće nisu imali. Da bi knjige posudio, morao se prvo upisati, a to je potrajalo; dok ga je knjižničarka upisivala, prelistavao je Tita i Bijeg i tužno registrirao koliko ima u njima sličnosti s njegovim životom. Na pultu je bio i ženski časopis, a na naslovnici Julija Srpanj. Naslov intervjua je bio Pisanje me odmara. »Blago ženama«, pomislio je Beck i na izlazu se sudario sa Slobodanom Novakom, ali je akademika prepoznao tek kad ga je ovaj oslovio, ironično ili iskreno, tko bi to znao:

– O, šjor đeometar, čast mi je da svjetovi iz moje knjige uđu u hrvatsku državu.

Budući da Pavlinovićeva hrana nije pridonosila debljanju, dapače, svaki je dan Beck bio sve lakši, smislio je drugi način da postane Veliki debeli pisac. Na plaži je našao zaboravljenu češku pumpu pa se svaku večer napuhavao. S vremenom se uspijevao zaokrugliti pa bi lebdio sobom poput balona. Razmišljao je pritom o tome kako Bog može djelovati u svijetu koji je matematički i fizikalno determiniran. Ako stavimo ključ u auto, on će upaliti; ako se brod projektira, neće potonuti. Kako onda ulazi u svijet čudesno, sveto i fantastično? Pa tako, zaključio je Beck, što je svijet uređen statistički, prema Gaussovoj zvonolikoj krivulji.

Najvjerojatniji ishodi događaja nalaze se ispod tjemena parabole, a oni manje vjerojatni nalaze se na rubovima, gdje se krivulja asimptotski približava horizontalnoj osi. Što je vjerojatnost manja, entropija je veća; da bi postojale plave pčele ili da bi Isus hodao po vodi vjerojatnost je još manja, ali postoji. Svijet je uređen tako da se u svakom trenutku okrene kolo sreće; i kao na onom kolu hrvatske lutrije na kojem su manji dobici češći od velikih, tako i na ovom životnom uz mnoštvo vjerojatnih događaja čuče zgurani i nevjerojatni; svakog trena može se dogoditi nešto nevjerojatno, kao na primjer da se sav zrak u sobi stisne u kut.

Parabola mogućih događaja obratna je od Gaussove krivulje: svi vjerojatni događaji zgurani su na osi simetrije između tjemena i direktrise.

Lijevo i desno od toga, ispod krivulja koje eksponencijalno rastu u beskonačno, smješteni su zamislivi događaji; a čim ih mi možemo zamisliti, i izračunati im vjerojatnost, oni mogu postati dio našeg svemira; zapravo već jesu dio, samo su na neki način u mraku; zašto se to onda ne događa? zašto ne lete crvene pčele? Luđak opsjednut Maxwellovim demonom, dok je lebdio po sobi radničkog odmarališta na Rabu, ima i za to odgovor:

1. bez entropije mi ne bismo mogli živjeti, krv bi nam prestala kolati, ne bismo mogli disati; o neentropijskim svjetovima ne pričamo jer bi nas ubili da smo se našli u njima;

2. neentropijski događaji se dogode, ali ne vjerujemo ljudima koji su im svjedočili, dapače, proglasimo ih ludima; evo jednog, spominje se u vezi s Leopoldom Mandićem, a Beck je vidio ilustraciju u njegovom samostanu u Padovi: vozio se na kolima kad je vozač, da ne pregazi prolaznika, naglo skrenuo u pokrajnju ulicu; poslije su mjerili ulicu i kola – ulica je bila uža nego kola; to su pripisali čudesnom utjecaju budućeg blaženika; nemoguće? ne, samo je malo vjerojatno;

3. neentropijski događaj je prvi i jedini svoje vrste, a mi poznajemo samo stvari koje nalazimo u sjećanju; zato ih jednostavno ne vidimo.

No ima carstvo koje svjedoči protiv entropije, a to je književnost: vještice koje lete na metli, umnažanje riba i kruhova, mač u kamenu, Liliputanci – sve se to protivi zdravom razumu, ali ne i fizici. Te stvari možda jesu malo vjerojatne, ali nisu nemoguće. Književnost proizvodi svjetove! Osim toga, književnost sa svijetom ipak nešto dijeli: i tekstovi imaju entropiju i strelicu vremena; dapače, vrijeme se u tekstovima sažima, preskače i vrti na milijun načina. I tako je Beck spoznao demonsku narav književnosti – DNK. Književnost nije ništa drugo nego Maxwellov demon, na tromeđi fizike, književnosti i teologije. Tamo je to bilo, tamo mu se demon ukazao i rekao mu: »Ja sam Savjetodavac, Nadziratelj, Podupiratelj i Usmjeritelj hrvatske književnosti!« Beck je jasno čuo njegov glas. Tu ga je ostavio zadnji trunak svijesti za koji se uvijek borio da je zadrži, misleći da poslije toga dolazi ludilo – i počeo je vikati u pomoć, no čim je otvorio usta, ispuhao se i pao na pod. Pavlinović se prestravio nasmrt našavši Becka kako se napola gol stisnuo uz postelju, kleknuo na tlo i, zureći luđački u svjetiljku, digao ruke protiv nečega nevidljivoga.

Bilješka o autoru