Tijesno je u hrvatskoj poeziji
Notre-Dame
Pariška šetnja s Kišom
Školjka iz koje je pobjegla tajna.
U polutami se izgubio Bog.
U paučini rozete zaspao Duh Sveti,
golubije siv, pa popodne
diše starački blaženo.
Stoljeća pogrbljena
pod svodovima teška
kao čežnja gotičkog sumračja.
Nedostaje samo Isus.
On je otišao s racionalistima
rugati se praznovjerju svojih
brojnih sljedbenika.
U Wroclawu s Rozewiczem
Wroclaw je siv, siv od jeseni
i jučerašnjeg istoka Europe.
Siv, pa i takav nekako otmjen.
Gospodski kao Chopinov maestoso
u Klavirskom koncertu br. 2.
Wroclaw je mračan kao
Rozewiczeva Traumatska priča,
kao Gombroviczeve Ferdydurke.
Pa ipak nekako svečan i mekan
kao začudni poljski suglasnici.
Kao Rozewiczev glas dok čita
Sanjao sam Lava Tolstoja.
A onda se pojavio on. Nizak
tih i nasmiješen – Rozewicz.
Manji i od svoga najmanjeg
smiješka, a s cijelim gorkim
prošlim stoljećem u srcu.
Dok korača, idu mi ususret
i Milosz i Bienkowski
i Szymoborska i Herbert,
sva moja poljska pjesnička lektira.
Wroclaw je siv i samo što kiša
nije prekrila mostove na Odri.
Wroclaw je siv, a širok i topal
smiješak preplavljuje Šleziju.
5. listopada 2002.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
kao u novim cipelama. Žuljaju
neiživljeni nacionalni pridjevi,
plačljivost nadomak nejasnim
ciljevima, molitvena patetika i
puzanje na koljenima. A vidim:
ni Bogu i njegovim najbližima
nije unutra baš ugodno. Previše
tamjana u neprovjetrenim
crkvama. Sveci nakrivljenih glava
i oltari iz najlošijih škola
otimaju se za prostor,
oponašajući hrvatske pjesnike.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji,
tijesno kao u staretinarnici,
u uredu za izgubljene stvari,
jer svaka je pjesma katedrala
uzvišenosti nacionalnog duha
i karijatida nacionalne misli.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
Bogu, naciji i svijetloj povijesti,
svim velikim temama i idejama.
Plače domovina, cmizdri historija.
O, ti jadni jeziče Hrvata!
Jezik samoglasnika
Jezik suglasnika
Jezik riba je
jezik samoglasnika
nijem kao i bol šume
u listu mlade jasike
Jezik rose je
jezik samoglasnika
dremljiv i tih
kao kišni šapat palmi
i jezik mjesečine
I jezik vjetra je
prostrani jezik
samoglasnika
Jezik suglasnika
za hladan dodir
s noću čuvaju
krv i smrt
I naš strah k tomu
Neke godine
Odrekao se imperativâ
futur mi jedva dostižan
sve kraćem se prezentu
utječem. Taštinu oštrim
kao mladi vuk očnjake
jedinu mi preostalu
zaštitu pred životom
i pohotom zrelih žena.
Rastu djeca i groblja a
umiru jeseni i kalendari.
Prokišnjava mi život
kao stari kišobran kao
krov nad uspomenama.
Noć, usnula zvijer
Noć, usnula zvijer.
Tiha i umiljata.
Spora i lijena.
A onda se zaboravi,
oči joj najednom zasjaje,
pa zareži na mjesec,
na šaputanje ljubavnika,
na nevin dječji san,
na molitvu nevoljnika,
na bludne misli
mlade udovice.
Noć probuđena zvijer,
reži i zavija do zore
nad dječjim strahom
nad nesanicom pjesnika
nad posteljom bolnika.
Ljetna vareška kiša
Tornjevi svetog Mihovila
i geometrija ljetne kiše
uspostavljaju neki
novi aksiom.
Svečanost ravnodušja,
reklo bi se, a samo što
Bog nebo ne spusti na
stoljetne lipe i sam,
Jakovljevim ljestvama,
ne siđe na zemlju, pa
poput Rafe Dužnovića,
pogledom ispod obrva
i glasom koji oponaša bas,
ne kaže: »U Varešu su se
čak i lipe i lipanj zavadili.
Mali, daj za ovaj
stol četiri piva!«
Tko je od nas bez grijeha
ili barem Pavo Vidović,
morao bi na to reći:
»Nazdravimo arhitekturi
kišnih vertikala iz ove
jednolične vareške
kavanske horizontale.«
Hod na prstima
Ništa mi u djetinjstvu
nije bilo tako veliko i
teško kao crkvena vrata,
ništa nedokučivo kao
kvaka na njima,
taj put do Boga u
njegovoj dalekoj utvrdi s
malom titrajućom svjetlosti.
I koliko god se trudio
uvijek je tu trebala
i majčina ruka.
Osim nje, sjećam se još
njezina glasa koji je
stišavala na ulazu
u crkvu, ali i hoda
na vrhovima prstiju.
Tako je bila tiha još
jedino kad je ulazila
u sobu u kojoj je,
umoran od teška rada,
spavao moj otac.
Pokoj vječni čovjeku bez biografije
Viktoru Vidi
Uđi u moju biografiju
zanoći u njoj umoran
s puta duga se vraćajući
Osim mene šutljiva naći ćeš
u njoj i moga oca nervozna
njegovo sjećanje na vojsku
razbijenu što noćivala je
po tuđim snovima i molitvama
Naći ćeš i njegova brata
u kiši ruskih stepa izgubljena
Naći ćeš i Borisa Marunu
gorštaka s čijom sam
urbanom sjetom bio svojta
i s kojim sam prije odlaska
zastave na pola koplja spustio
Uđi u moju biografiju
zanoći u njoj makar i samo
kao pjesnik sa svojim stihovima
Trebaš mi jer prvi put sam
tako blizu da svoga oca razumijem
Ljetna kiša
Kiša, kao ogoljena bestidnica
što hoda uokolo po mekoj
travi zadignute suknje.
Što pripija košulju uz
jedre grudi djevojačke.
Tako požudna u dodiru
sa zemljom i sa šumom.
Što njišti ko mlada ždrebica.
bestidna, a svečana pritom
kao venecijanska kurtizana.
Erotična kao flauta na
tankim usnama vile gorske.
Ljetno popodne, a kiša je
i vrište boje. Na obzoru, kao
gljiva, raste pod nebo duga.
Raste kao strast mlade udovice
i miriše na sijeno i na znoj
mladog pazuha, na vrisak
kojeg obasja munja i potom
se s gromom takmiči.
Kao mladi bog koji je na
trenutak osjetio svoju moć.
Kiša je, ljetna kiša. Gusta je,
kao vlažni poljubac neba i zemlje,
vrela kao strast mladog Mozarta.
I kratkotrajna, kao prvo davanje,
ili kao dodir sna poslije toga.
Iz moje kuće raste drvo
Iz moje kuće raste drvo.
Iz moje kuće bez krova
već sedam godina raste drvo.
Iz moje kuće raste mrak,
raste veliki gusti mrak.
Mrak dug sedam godina,
sedam biblijskih godina.
Iz moje kuće raste drvo.
U krošnju nejaka drveta
uselio se vjetar, uselila se
studen, uselila se zebnja iz
posljednje molitve moje majke.
U krošnju nejaka drveta uselilo
se čekanje, čekanje zeleno
kao trava na njezinoj humci.
A nas nema. Nas nema.
Ni kuće naše nema.
Sedam godina, sedam dugih
biblijskih godina.
Kiša pod Biokovom
Kiša oblikuje krajolik.
Prvo mu ocrtava temelje,
ispire kamen kojim će ga
zidati, pa onda gusto,
gusto tka brdo, uzglavlje
šumi, kući u kojoj držimo tajne.
Po tlu crta svijet
naših oduševljenja, a
onda mu noću, kad je nitko
ne gleda, oblikuje linije,
bridove, glača obline,
preslaguje i dotjeruje boje.
Bože, kako je krajolik
lijep nakon što kiša,
taj vrli majstor, digne
koprenu s njega i ode
i ne osvrćući se za
svojim remek-djelom.
Boja lavande
Radovala si se nijemo boji lavande
u mojim očima dok se timijan tvojih
pazuha širio kasnim podnevom sobe.
Dodir, iskao sam dodir, kao raspukli nar
ljekovitu blagost ljetne noći.
Mliječna put strasti drhtala je
samo tebi znanu glazbu.
Taknuti paučinu što se ljeska na
plavičastu vjetru – smije li bojazan
leptirova krila što se rađa iz mojih prstiju?
Plah ćuh zanjihao bi ti kožom paperje
ocvalo od iščekivanja. Svilèn ljubičasta
kao kadulja prizivala mi je vatru u damare
što će domalo planuti teškim baršunom.
Ponavljala si: ništa nije kao boja lavande,
a ja sam se, bezglasan, predavao mirisima
vjernički uzgajajući njihovu oporost,
odan onom nevidljivom između nas.
Pohvala pridjevima
Po E. M. Cioranu
Postojiš samo u pridjevima
njihovoj brojnosti
nezainteresiranoj nadmoći
strasti i ravnodušnosti
Postojiš samo u pridjevima
njihovoj uzvišenosti
uzaludnoj svetosti
toj oholoj religiji luksuza
Postojiš samo u pridjevima
premda ih je Bog samo
sebe radi i izmislio
Ljubičasti menuet
Kad umiru boje, najdulje
se opire ljubičasta. Sjetna,
zaigrana, titra, skriva se.
Tko zna je li uopće boja?!
Možda samo zavjesa između
ovdje i nigdje. Paučina?
Kad umiru riječi,
zadnja umire – majka.
Opire se ljubavlju koja
nam pomaže proći kroz
zavjesu. Ljubičastu!
Ljubav protiv smrti – varka
zbog koje postoji ljubičasto.
Ars poetica
Ne znam je li mi pjesma lijepa.
(I nije me zato više ni briga!)
Ali sad sam više nego ranije
svjestan da ona to i ne mora biti.
Jer nije lijepo ni ono što ju je
odnekud iz mene dozvalo.
Metafora? Ni ova bol u meni
nije metafora. Tek rugalica
iole smionoj misli, snu o
vječnosti i ispraznosti vjere.
Rugalica nadomak zbilji.
(Kad već drugo što nemam!)
Molitva sv. Franje
Ne drijemaj, Bože. Dođi i
igraj se u mojoj radosti,
dok s pticama cvrkućem
i vuka, brata svoga, učim
pjevati. Luda sam, kažu, i
nikog nema u mojoj čami.
Jer prazne ruke, umjesto na
molitvu, oko nježnih breza
sklapam. Grlim vjetar i
prizivam te, o Bože. Ne daj
mi mudrost njihovu. Hoću
srce dječaka, krila ptice i
lakoću leptira. Ne drijemaj,
Bože. Dođi tiho, sâm. Neka
te nitko ne vidi. Nek ludost
moja slavi ovo proljeće,
rosnu kap i sunca svijetli
trak. I daj da budem sitan
i nevidljiv kao s daškom
vjetra zalutali trun.
S Bogom je teško
S Bogom je teško.
Čak se i on prema
svome postojanju
nehajno ponaša.
On je ozbiljan samo
u knjigama za koje
kažu da su njegove,
a ustvari je ili šeret ili,
stari neispavani ters.
Velik, svet i neodgovoran,
rekao bi Thomas Mann.
S Bogom je teško.
Kao s mamurlukom
koji smo od njega,
kao kaznu triježnjenja,
jedino i naslijedili.
Zavičaj
Zavičaj ti ne daruje Bog
ne rodi ti ga majka ni
tegobni očev uzdah.
Zavičaj ti ne poklone
sura brda ni neobuzdana
proljetna igra iz
dubina nabujalih voda.
Nit ljetne kiše što
razastiru jutarnje zavjese
nit svjetlost što se
povazdan hrve sa sjenama
Zavičaj ti daruje
tvoj prvi odlazak
tvoj prvi grob i
prva suza nakon toga.
Opet si san
Izbjegavaš putove
kojima hodim k tebi
ni vjetar te više
usput ne susreće
S kišom se nadmudruješ
blaga u plišanu hodu
paučina na mjesečini
Kušaš moje strpljenje
dok ti bojom meda
lelujaju duge kose
Opet si san ili
snu prvi srodnik
maslačak u strepnji
A ja tek drhtav kao
izvor pred dodir
netom otkinuta lista
