Pravaštvo i hrvatska književnost

I.

Poznati hrvatski književni kritičar i ideolog Milan Marjanović napisao je još 1913. godine: »Kod Hrvata je politika bila sve, i sve je bilo politika«. To je duboka istina. Politika se oduvijek uplitala u sve pore hrvatskoga društvenog i umjetničkog života, a veza između politike i književnosti bila je ponekad toliko napadna i izravna da se može govoriti i o svojevrsnoj tiraniji političkog uma. Moloh politike guta u nas sve, a autonomiju umjetničke sfere ugrožava u tolikoj mjeri da se u nekim razdobljima može govoriti o potpunoj podređenosti literature političkim ili ideološkim zadaćama.

Novija hrvatska književnost i započela je u znaku posvemašnje ideologizacije književnog znaka: ilirizam je bio hrvatska nacionalno-integracijska ideologija kojoj je književnost bila tek sredstvo za postizanje u prvom redu političkog cilja. Popularne preporodne pjesme – budnice i davorije – funkcioniraju kao stihovane ideologijske poruke kojima su podređeni svi drugi elementi strukture. Uzajamno prožimanje ideološkog programa i umjetničke vizije u preporodnoj je književnosti postignuto tek iznimno i razmjerno rijetko.

Vođa hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevit Gaj smatrao je književnost tek oblikom ideologije, odnosno u najboljem slučaju književni mu je tekst služio kao sredstvo za prevođenje ideologije u narodu razumljiviji umjetnički jezik. I prva velika polemička napetost u novijoj hrvatskoj književnosti nastala je upravo zbog neslaganja oko odnosa između književnosti i ideologije/politike. Stanko Vraz svojom se koncepcijom književnosti, koja ne slijedi samo zahtjeve nacionalne funkcionalnosti i političke kombinatorike, nego i glas srca, izravno suprotstavio Gajevu kulturnom/umjetničkom utilitarizmu. U poznatoj pjesmi Odgovor bratji, što ištu da pjevam davorije Vraz izrijekom odbija ideološki iznuđenu poeziju apelirajući na iskrenost i neposrednost inspiracije. Njegov časopis »Kolo« postat će prva separatistička oaza u preporodnom razdoblju koja će umjetničku (estetsku) komponentu nadrediti ideološko-političkoj.

No u povijesti hrvatske književnosti nema ideologije koja se u tolikoj mjeri infiltrirala u književni diskurs i koja je na njega toliko snažno utjecala kao što je to slučaj s pravaštvom, odnosno pravaškom ideologijom. Pravaštvo je, na neki način, ušlo i u dubinsku strukturu hrvatske književnosti obilježivši čitava književna razdoblja i književne opuse velikih pisaca. Tema pravaštvo i hrvatska književnost gotovo je neiscrpna i zato ćemo se morati zadržati samo na nekim njezinim važnijim aspektima.

Prvo nekoliko riječi o pravaškoj ideologiji.

Nakon sloma ilirizma dvije ideologije proizišle iz njega nastavljaju svoj život na novom stupnju i s novim sadržajima: to su južnoslavenska integracijska ideologija, koju će nastaviti Narodna stranka pod vodstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, i ekskluzivni politički kroatizam koji će postati okvirom pravaškoga nauka Ante Starčevića. Argumente za svoj ideološki program Starčević pronalazi u velikom broju pravnih dokumenata kojima su austrijski vladari – hrvatski kraljevi – točno fiksirali svoje obveze prema Hrvatskoj.1 Hrvati su Habsburgovce izabrali za svoje kraljeve 1527. godine na Cetingradu, i to prije Mađara. Hrvatska, dakle, nije osvojena ili okupirana i s kraljem može razgovarati o svojoj sudbini na ravnopravnoj osnovi, a može mu i otkazati nadležnost ako ovaj ne izvršava preuzeta prava i obveze, kao što je to i bilo puno puta, osobito za vrijeme apsolutizma. U poznatom govoru u hrvatskom saboru 1861. Starčević je pregnantno izrazio odnos između Hrvatske i Habsburgovaca:

Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverđivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto onda Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie? Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tuđe zemlje; Austria zna, da vladar, koji narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.2

Nasuprot kroatocentričnim pravašima stoji slavenofilska narodnjačka ideologija biskupa Josipa Jurja Strossmayera koja se zalaže za federalistički ustroj unutar Monarhije i za usku vezu s ostalim južnoslavenskim narodima.

Dualizam Starčević-Strossmayer obilježio je modernu hrvatsku politiku, a njihove ideologije – integralno jugoslavenstvo i ekskluzivno hrvatstvo – predstavljat će nepremostivu, gotovo ontološku provaliju hrvatskoga političkog bića s dubokim refleksima koji sežu čak do naših dana. Zbog toga se s pravom može govoriti o »diseminaciji nacije« kao zapreci u tvorbi stabilnoga nacionalnog identiteta.3

Odnos između pravaša i narodnjaka mogli bismo pojednostavljeno prikazati nizom opozicijskih parova:

Strossmayer ↔ Starčević;
(južno)slavenstvo ↔ ekskluzivno hrvatstvo;
federalizam ↔ samostalna hrvatska država;
idealizam ↔ realizam (naturalizam);
Mažuranić, Šenoa, Gjalski ↔ Kovačić, Kumičić, Matoš;
Vienac ↔ Hrvatska vila

II.

Po mišljenju britanskog politologa Johna Schwarzmantela, svaka ideologija sadrži tri elementa: kritiku postojećeg društva, ideal kojem treba težiti (pravednije i bolje društvo) i sredstva djelovanja da se do cilja dođe.4 Ako to pravilo primijenimo na pravašku ideologiju, vidjet ćemo da ona ima sva osnovna obilježja europskih nacionalnih integracijskih ideologija 19. stoljeća. Na temelju ideja francuske revolucije, povijesnog iskustva hrvatskoga naroda i suvremenih potreba, pravaški ideolozi Ante Starčević i Eugen Kvaternik izgradili su »obuhvatni program« (Matoš): zatvoren, monolitan sustav mišljenja i vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću ubrzati proces konstituiranja i integracije moderne hrvatske nacije, a taj je proces trebao završiti jedino u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. I upravo je taj ideal buduće samostalne hrvatske države bio pravašima apsolutni kriterij za vrednovanje svega što se dešavalo u prošlosti, onoga što se događa u sadašnjosti i onoga što bi se trebalo dogoditi u budućnosti.

Teza od koje polaze pravaši jest sljedeća: stvarnost Hrvatske u Habsburškoj monarhiji predstavlja apsolutno zlo, posve neodrživo stanje, a sramotna sadašnjost se uspoređuje sa slavnom prošlošću i slobodnom i sretnom budućnošću s ciljem da u pripadnika hrvatske inteligencije izazovu želju za odbacivanjem sadašnjeg stanja. Zato su Starčević i Kvaternik izgradili cjelovit sustav mišljenja koji obuhvaća povijesnu interpretaciju, političku doktrinu, životnu filozofiju, načine transformacije društva pa čak i stil kojim će oblikovati svoju ideološku propagandu. A upravo će taj stil, vidjet ćemo, imati snažne, presudne reflekse u hrvatskoj književnosti.

Da bi se svladalo apsolutno zlo, a to je nepovoljni status Hrvatske unutar Monarhije, pravaši traže potpun moralni preporod. Poduhvaćaju se učenja aktualnih socioloških, političkih, ekonomskih i prirodno- znanstvenih doktrina postajući postupno najobrazovanija, najkulturnija i novim idejama sa zapada najotvorenija snaga u tadašnjoj zaostaloj Hrvatskoj. Kritikom postojećeg društva Starčević potiče pravaške intelektualce da traže rješenje problema ne samo u dokumentima iz povijesti nego i u tekovinama modernih društvenih i prirodnih znanosti. Govoreći suvremenim političkim rječnikom, pravaši su u 19. stoljeću bili naša politička avangarda. Oni upoznaju hrvatsku kulturu s Darwinom, J. St. Millom, Comteom, Spenserom, Haeckelom, pa čak i s Marxovim učenjem, zbog čega je ozloglašeni hrvatski ban Khuen-Héderváry Stranku prava jednom prilikom nazvao i komunističkom.

Pravaši su oponirali svima, od Strossmayera i Mažuranića, do Šenoe, Khuena i Kaptola (crkvenih krugova). Sebe su predstavljali jedinim legitimnim zastupnicima pravih, autentičnih hrvatskih interesa. Protivnike su pogrdno nazivali Magjarolcima (što kod Starčevića ima značenje sluge Mađara i Tirolaca) i Slavoserbima (Starčević je ime Slavena i Srba pogrešno izvodio od latinskoga »sclavus« i »servus« u značenju »rob«, odnosno »sluga«).5 Uživali su u svojoj izdvojenosti, u poziciji »sami protiv sviju«, pa su se i nazivali »steklišima« (bijesnim psima), sanjarima, fantastama, luđacima.

Shvatimo li pravašku ideologiju kao priču ili, da parafraziramo J.-F. Lyotarda, kao »veliku ideju« ili metapriču o hrvatskoj političkoj emancipaciji, onda bismo i nju mogli prikazati pomoću aktantskog modela u duhu Greimasove strukturalne semantike6 koji obuhvaća šest funkcija: Subjekta (S) koji, vođen nekom silom (Adresant, A1), žudi nekom cilju (Objektu, O). Čini to u nečiju korist (Adresat, A2), a u svom djelovanju ima Pomoćnike (Po) i Protivnike (Pr).

Grafički bi se Greimasova aktantska shema mogla prikazati ovako:

AKTANTSKI MODEL (Greimasova strukturalna semantika)

Primijenimo li taj model na pravašku ideologiju, na funkciji Subjekta (S) nalazi se Hrvatska koju predstavljaju pravaši (Stranka prava); Objekt žudnje (O) jest samostalna hrvatska država, Adresant (A1) je Bog, odnosno Božja milost ili Božja providnost (Eugen Kvaternik piše o poslanju »naroda spasitelja«), Adresat (A2) je dobro hrvatskog naroda, funkcija Pomoćnika (Po) je izostala (što signira izdvojenost pravaša nahrvatskoj političkoj sceni), dok se na aktantskom mjestu Protivnika (Pr) nalaze: Beč (bečki dvor), narodnjaci,crkva (kler), mađaroni, Srbi, Nijemci, Slavosrbi, Magjarolci, Hrvatski sabor, odnarođeno hrvatskoplemstvo, stranci...

AKTANTSKI MODEL (na primjeru pravaške ideologije)

Pravaši su se predstavljali kao izvršitelji misije stvaranja hrvatske države, a ona je prirodno pravo naroda u duhu učenja J. J. Rousseaua o suverenom narodu koji ima pravo upravljanja svojom sudbinom. No u svojim spisima često zalaze i u metafizičke vode i vide sebe kao izvršitelje neke više, božje pravde. Tako u brošuri Politička razmatranja na razkrižju hrvatskoga naroda (1861) Eugen Kvaternik piše o hrvatskom narodu koji na putu u slobodu vodi Božja milost (»Nos Dei Gratia Natio Croatorum«), a i Starčevićeva poznata maksima »Bog i Hrvati« na tragu je takva poimanja. Cilj je pravaša samo jedan: slobodna i nezavisna hrvatska država. Poznata je Starčevićeva rečenica iz Pisama Magjarolacah: »Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno«.

Upada u oči vrlo izražena i polivalentna aktantska figura Protivnika. Pravaška ideologija je i izgrađena kao opozicija, kontrapunkt ili negacija svega zatečenoga na hrvatskoj ideološko-političkoj pozornici. Figura Protivnika pokazat će se osobito značajnom u narativnim književnim tekstovima E. Kumičića ili A. Kovačića.

III.

Uspon pravaštva poklapa se s usponom realizma u hrvatskoj književnosti. Neki su književni historiografi, poput Dragutina Prohaske ili – u novije vrijeme – Dubravka Jelčića, išli čak tako daleko da su castana hrvatskog realizma u cijelosti derivirali iz pravaškog ideološko-kulturnog koncepta.7 Svakako, hrvatska je zbilja iz dana u dan potvrđivala pravašku tezu da je na poprištu »apsolutno zlo« pa takvoj slici zbilje više nije odgovarala Šenoina idealistička koncepcija književnosti s pomalo naivnom povijesnom teleologijom: tj. vjerom u povijesni progres i mogućnost postupnoga popravljanja situacije. Takvoj koncepciji Starčević će suprotstaviti model socijalno-kritičke literature koja će »apsolutno zlo« prikazivati bez suzdržavanja i uljepšavanja. U predgovoru Pismima Magjarolacah (1879), naslovljenom Na štioca, Starčević se nedvosmisleno zalaže za realističke principe u modeliranju zbilje:

Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržati, kako mogu, ili ću mučat i mirovat. Gde tako ne biva, tu je knjižtvo najgnjusnii obert.8

Stranka prava bila je izrazito liberalno ustrojena, otvorena za suvremene ideje i programe, pa se upravo u njezinu okrilju javlja i interes za razne materijalističke, ateističke i pozitivističke orijentacije. To je važna činjenica jer je poznato da se realistička poetika redovito naslanja na neki znanstveni projekt. I interes za naturalizam i Zolin književni program u Hrvatskoj se javio direktno u okvirima pravaške ideologie (Kumičić i njegovi sljedbenici). Pravaši prvi upoznaju hrvatsku javnost i s kritičkim teorijama ruskih teoretičara Bjelinskog, Dobroljubova i Černiševskog.9

Kao i u politici, pravaši su i u književnosti ikonoklasti i revizionisti: negiraju tradiciju i stvaraju produktivnu kritičku napetost, iznimno važnu za dinamiziranje odnosa na našoj literarnoj sceni. Oni su prvi razorili šenoinsku idilu i na području kulturnog i književnog života stvorili arenu u kojoj su se bespoštedno suprotstavljala mišljenja, stavovi i koncepcije. Pravaši ruše autoritete i nemaju milosti prema nacionalnim veličinama. Kao što su reinterpretacijom hrvatske povijesti srušili mit Nikole Šubića Zrinskog, branitelja Sigeta, ali i novostvoreni mit bana Jelačića, prikazavši ih kao sluge režima i Austrije, tako su i u književnosti rušili kanone i uvriježene vrijednosti. Klasični spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića ismijan je zato što mu je autor omraženi narodnjak, a pod kritički udar ubrzo će doći, iz istih razloga, i August Šenoa, dotad neprijeporan literarni autoritet. Kovačićev pamflet Literarni gavani (1880) svakako je kulminacija smišljene antišenoinske kampanje.

Brojni književnici i publicisti, koji su davali osnovni ton kulturnom i političkom životu u dugom vremenskom periodu bili su pravaški orijentirani: Kumičić (koji je bio i pravaški zastupnik i u Saboru), Kovačić, Harambašić, Folnegović, Ibler, Kranjčević, Lavoslav Vukelić, Kokotović, neko vrijeme Gjalski (koji je potom prošao brojne političke konverzije), Novak, Tresić Pavičić, Matoš, Ogrizović, Zvonimir Vukelić, Šufflay... Uostalom, i sam vođa stranke Ante Starčević bio je pisac koji je u hrvatsku književnost uveo nekoliko žanrova od kojih su najvažniji polemika i politički esej. Starčević je i autor uspjelih satira, paskvila i pamfleta, žanrova u kojima je pravaška politička intencija i retorika našla svoje primjereno umjetničko ruho.10

Potrebno je, dakle, istaknuti da pravaštvo nije bila samo politička opcija, nego i moralni stav koji je podrazumijevao antiautoritativnost, beskompromisnost, demokratičnost, građansku hrabrost, iskreni patriotizam. Sâm Starčević bio je nepokolebljivi moralist i etički purist držeći da je moralna komponenta bitna u politici, ali i u umjetnosti. U tom smislu možemo reći da je pravaštvo bilo: a) ideološko-politički, b) etički i c) kulturno-umjetnički fenomen.

IV.

Duh pravaštva snažno je obilježio hrvatski književni diskurs druge polovice 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Pravaši su od početka počeli koristiti i književne tekstove kao sredstvo političke akcije. Brojna su književna djela napisana kao ilustracija pravaškog programa pa bi se za ovu priliku mogla napraviti čitava skala mogućih interakcija pravaške ideologije i književnosti: od agitacijskih pjesama koje veličaju pravašku ideologiju (a koje se u poetičkom smislu ne odmiču daleko od nekadašnjih preporodnih budnica), preko pamfleta, pravaških satira, parodija i travestija, sve do romana s tezom u kojima radnja treba samo potvrditi valjanost pravaškog učenja, odnosno njihova moralno-politička načela.

Što se tiče pravaške poezije, ona je svoj vrhunac doživjela u stihovima Augusta Harambašića. Već kao dvadesetogodišnjak Harambašić je postao urednik pravaške »Hrvatske vile«, a već sa 30 slavni pjesnik i nacionalni pjesnički bard. Harambašić je u dobrom dijelu svoje poezije popularizator pravaške ideologije, a svojim pjesničkim nastupima često je pratio pravaške političke skupove i narodna slavlja. U tom smislu on se može smatrati začetnikom hrvatske estradne poezije. Pjesme kuje prema potrebama stranačke pripadnosti, a slobodu misli i stvaralačku individualnost svjesno žrtvuje političkim intencijama i zahtjevima trenutka. Piše budnice i davorije u kojima apelira na hrvatsko rodoljublje i poziva na bespoštednu borbu. Piše u svojevrsnoj ekstazi: o vješalima, krvi, boju, grobovima hrvatskih junaka, bajunetama, mačevima, handžarima, samokresima. Zanosna rodoljubna lirika koju upućuje naciji djeluje često gotovo kao narkoza jer je u njoj sve puno buntovničke hiperboličnosti i patriotskog zanosa, Matoš bi rekao i frazerske revolucionarnosti11. Harambašić hrvatsku nacionalnu energiju traži u slavo prošlosti, a motiv je samo jedan: nacionalna sloboda i spas domovine. Stihovi često direktno, neuvijeno izražavaju pravaški program.

Evo npr. kako u pjesmi Hrvatskoj iz zbirke Slobodarke Harambašić omeđuje hrvatski nacionalni teritorij posve u skladu sa Starčevićevim političkim maksimalizmom:

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,

Al su zato redom sužnji zarobljeni
Jer razdiru sami tvoja divna uda.
Od Tirola do Balkana
Hrvatska nam tol je liepa
Ali u nas ta je mana
Da nas pusta vjera ciepa.

U nekim pjesmama Harambašićev lirski subjekt poziva na oružje kojim se treba suprotstaviti općoj apatiji, priziva slavne uzore iz prošlosti, prije svih bana Petra Zrinskog:

Petre bane, daj ne časi,
Daj posjedni bojna hata,
Izbavi nas težke biede, muke ljute,
O ta još u boju vriede
Hrvatske nam sablje krute!
Nismo djeca, nismo babe,
Da plačem tekar tio,
Kano roblje – a u Švabe,
Koj bi bez nas robom bio.
Ustaj, bane! Ustaj, Zrinski,
Spasi narod sirotinski!
Ustaj, bane, pa nas vodi,
Ili k smrti, il k slobodi! (»Mučenici«)

Harambašić prognozira kraj Austro-Ugarskoj kad Rusija udari na nju. Poput svog idola Ante Starčevića spreman je tražiti pomoć čak i od Turaka samo da se Hrvati izvuku iz tamnice monarhije. Iz Harambašićeve poezije zrače pravaške društvene i povijesne interpretacije s karakterističnom »optimalnom projekcijom« – sjajnom vizijom hrvatske budućnosti u samostalnosti i slobodi:

Puca zora, a u svjetlu njenu
U dalekoj opažam daljin
/Nešto sjajna, kao sunce žarko,
Nije sunce, kako mi se čini:
Priestolje je, već i kralja vidim,
Slavan stieg mu drži ruka bodra,
Na njemu se zastava leprša,
A crvena, biela je i modra. (»Prošlost i budućnost«)

U ciklusu Milim narodnjakom Harambašić piše pod utjecajem Starčevića satiričke pjesme u kojima ismijava narodnjačku politiku. Stranačka propaganda pretočila se u otrovne stihove, brutalne i direktne, posebno sarkastične prema »popu Jozi« (Strossmayeru) kojemu narod za »zasluge« priprema – konopac:

Liep si ko »grencfond« u magjarskih šakah,
a tust ko odojak mastni!
Stoga ti prvu posvećujem odu,
Osipe častni!
Davno već tegliš na narodnom polju,
A sve za žutake zlate!
Stoga i narod pripravlja haran
Konopac za te! (»Popu Jozi«)

Harambašić je sastavio i velik broj prigodnica, a neke su posvećene i vođi pravaške ideologije Anti Starčeviću. Starčević je, doduše, odbijao bilo kakav oblik kulta ličnosti, ali stvari su se otele kontroli pa je tako i Harambašić pisao stihove posvećene »divnom starcu«, najvećem hrvatskom sinu koji je osvijestio svoj narod:

Očaj svuda – al da ne bje Tebe
Ne bi jadni ni znali za sebe!

V.

Pravaši su bili posebno jaki na području satiričke i parodijske literature. To je i bilo njihovo glavno područje. Kao uzor poslužio je opet Ante Starčević, osobito njegova Pisma Magjarolacah, tekst koji se i gradi na dijalektičkoj igri političkih i imanentno književnih aspekata.

Početkom osamdesetih godina 19. stoljeća Ante Kovačić počinje pisati satiričke pjesme u kojima kritizira društvene anomalije, političku prevrtljivost i izruguje razne negativne tipove ponašanja (Kameleonu, Pokornomu kljusetu, Sveznalici, Naši trutovi, Velikomu patuljku, Dvoličnikom, Živim pokojnikom). Stihove često koristi kao sredstvo ideološkoga obračuna s političkim neistomišljenicima i usavršava žanr političke satire. Pravaški satirički diskurs, nabijen sarkazmom, došao je do punog izražaja u seriji feljtona Iz Bombaja (»Sloboda«, 1879–1880; 1894) u kojima, malo prozom, a malo stihom, nemilosrdno i s nevjerojatnom rušilačkom energijom napada sve institucije, autoritete, a osobito političke i kulturne veličine iz redova narodnjaka (Strossmayera, Račkoga, Šenou, Mrazovića, Cirakija).

Kao ogledni primjer pravaške satirično-parodijske literature možemo izdvojiti Kovačićevu travestiju Smrt babe Čengićkinje (1880) koja po tonu, razornosti ideje, količini prolivene žuči, po sarkazmu i agresivnosti, predstavlja formu literarne subverzije kakvu hrvatska književnost do tada nije poznavala. Svome je djelu »stekliš« Kovačić namijenio dvostruku zadaću: obračun s politikom narodnjaka i njihova vođe Strossmayera i napad na Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, kanonsko djelo hrvatske književnosti 19. stoljeća i krunu ilirskih nastojanja.12 Mažuranićev spjev nije slučajno odabran kao cilj literarnog parodiranja i travestiranja. Sve se savršeno poklapalo: ep je napisao omraženi narodnjak, Starčevićev i Kovačićev politički protivnik, a k tomu još i hrvatski ban. Nadalje, i forma i sadržaj Smrti Smail-age Čengića takvi su da mogu, uz određene zahvate i modifikacije, idealno poslužiti za parodijske ciljeve. Svemu valja dodati i to da je i sam vođa pravaša Ante Starčević imao o Mažuranićevu djelu izrazito negativan stav. Smatrao je da ep počiva na beznačajnom i posve običnom događaju, a osim toga ne može biti ni govora o opjevavanju herojstva kad Crnogorci omraženog agu ubijaju mučki, iz zasjede. Svoju sablazan Mažuranićevim spjevom iznio je i u autobiografskim Nekolikim uspomenama, ali i u stihovima u Novim davorijama:

Čengić-agu, kojá zahtijeva pravo,
Sretno ubi stotina junaka
Iz zasjede, i proskurom jaka;
Ivša naški opjevao vraški.

I Ante Kovačić je već prije, u feljtonima Iz Bombaja, napadao prevrtljivu narodnjačku politiku i njezine nosioce, no travestija Smrt babe Čengićkinje predstavlja kulminaciju antinarodnjačke kampanje. Travestija per definitionem znači »prerušavanje«, a u literaturi označava intertekstualnu vezu u kojoj je neki prototekst (u ovom slučaju Mažuranićev spjev) podvrgnut obrnutoj stilizaciji s izrazito negativnim predznakom. Princip djelovanja travestije jest razotkrivanje konflikta vrijednosti između nje same i originalnog teksta. U našem primjeru Mažuranićev ep u novom tekstu postaje predmetom ismijavanja, karikiranja, degradacije: Kovačić provodi proces sustavnog umanjivanja i de(kon)strukcije originala. Minimalnim sintaktičkim i stilskim modifikacijama postiže snažne efekte. Za ključne ideološke poruke i obračune odabire semantički jake pozicije, zapravo najpoznatija mjesta Mažuranićeva spjeva, računajući da će na njima nepodudarnost između originala i travestije doći najjasnije do izražaja. Evo nekih primjera:

Mažuranić

Krcnu kolac njekoliko puta,
Zviznu pala njekoliko puta,
Zadrktaše ta vješala tanka,
Alá ne pisnu Crnogorčad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu;

Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada!

Gacka polje, lijepo ti si
Kad u tebe glada neima,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Alá te, jadno, danas pritisnuli
Krvni momci i oružje svijetlo,
Bojni konji, bijeli čadorovi
Teška gvožđa i falake grozne.

Kovačić

Zviznu kamen nekoliko puta
krcnu staklo nekoliko puta
neko puče i na sto komadah
zadrhtaše duše narodnjačke
zaljuljaše te im trbušine.
Alá ne pisnu ta steklišad mlada,
Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Boj se onoga, tko je smion
s narodnjaci igrati se tako!

Trojednico, lijepa ti si,
kad u tebi glada neima,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Alá te jadnu danas pritisnuli
narodnjaci i njihove kese,
rođaci im od osam koljena
i njihove požude i nužde.

Iz paralelnih citata jasno je uočljiv izrazito negativan stav travestije i prema originalu i prema autoru originala Ivanu Mažuraniću. Kovačić svoje intencije ne skriva, dapače posve ih ogoljuje, pa na jednom mjestu daje metatekstualni poetološki komentar svoga postupka:

Sve što dalje, sve to jače raste,
dalje smijeh, dalje rug stekliški,
dok proniknu satira stekliška,
ter se sada Čengić travestira:
Gdje je junak Age Čengijića,
da steklišem zaokrene vratom?
Tisza ga je ubio mlatom.
Tako plaća svoje vjerne sluge
nadut Mađar i lukavi Švaba,
ter sad pjeva diljem zemlje pjesma:
Ivša bješe Čengićkinja-Baba!

Krećući se između afekta i efekta, Kovačić se u svojoj travestiji koristi skoro svim znanim sredstvima parodijskoga, polemičkoga i satiričkoga diskursa: ismijava, persiflira, izvrće, banalizira, demaskira pa, ako je potrebno, i insinuira. Svaki segment svoga djela on bez ostatka podređuje ideologiji koju zastupa i u ime koje piše.

VI.

Bit pravaške ideologije najbolje je u književno djelo pretočio Eugen Kumičić u svome romanu Urota Zrinsko-Frankopanska (1893), koji je i posvećen »otcu otačbine« Anti Starčeviću.

Recepcija Starčevićevih političkih tekstova iziskivala je znatnu naobrazbu, poznavanje brojnih činjenica iz povijesti i politike, pa su zato oni mnogima bili teško dostupni. Kumičić je stvorio roman koji je nesumnjivo bio stranačka propaganda, transparentna i jasna, no pisana diskursom koji je pogađao horizont očekivanja malograđanske i/ili skromnije obrazovane publike. Jedno je čitati Starčevićeve komplicirane političke tekstove, a posve drugo kada Kumičićev markantni junak Petar Zrinski govori o hrvatskom državnom pravu, o mržnji prema Nijemcima i Austriji, o hrvatskom ropstvu pod Habsburgovcima.13 Na aktantsku poziciju Protivnika jasno su stavljeni bečki dvor i Habsburgovci kao uzrok svih hrvatskih nesreća. U duhu pravaške ideologije čak su se i Turci u romanu našli u aktantskoj funkciji potencijalnog Pomagača.

Pravaši su stvorili kult Zrinskih i Frankopana u hrvatskoj književnosti; Kumičićev roman bio je kruna toga kulta. U Petru Zrinskom uskrsnula je banska vlast predstavljena kao kraljevska: Hrvati su tuđem vladaru predali samo krunu, ali ne i žezlo, simbol vlasti. Gotovo u svakoj rečenici koju izgovara Petar Zrinski prepoznajemo Starčevićev i Kvaternikov nauk. Kvaternik je, vidjeli smo, u hrvatskom narodu vidio poslanje »naroda spasitelja«. Isto govori i Petar Zrinski u Kumičićevu romanu:

Moglo bi se dogoditi, da nam ograne sunce, a mogla bi nas zastrti još veća tama, ali sam tvrdo uvjeren, da ne će Bog dopustiti da propadne Njegov izabrani hrvatski narod. Da: izabrani narod, jer Bog je našemu narodu dao ovu zemlju da bude bedem proti navalama na Njegovu svetu vjeru. /.../ Ne može se uništiti narod, koji može dokazati svojom povijesti, da je učinio nešto za čovječanstvo! Sve nam mogu oteti, ali nam ne mogu našu poviest. Nju nam nitko ne može oteti! Silno se blista njezina slava, a taj se njezin stoljetni i stoljetni sjaj ne da potamniti.14

O svome pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, slavnom branitelju Sigeta, Petar nema dobro mišljenje i ponavlja poznatu pravašku tezu da bi bilo bolje po Hrvatsku da je Zrinski branio gradove na Uni, tj. da je branio Hrvatsku, umjesto što je u mađarskom Sigetu zaustavljao tursku silu koja je išla na Beč.

Mirjana Gross u svome prikazu pravaške ideologije posebno ističe da Kumičić kao pravaški ideolog nije smio u romanu ostaviti Zrinskog i Frankopana isključivo u njihovu feudalnom okviru. Svoju ulogu uzora koji su poticali na ostvarenje hrvatske državnosti velikaši su mogli izvršiti samo čvrsto povezani s cijelim narodom. Zato seljaci bježe pred nasiljima njemačke vojske u Ozalj, pod zaštitu Zrinskih koji su, u Kumičićevoj interpretaciji, uvijek bili dobri prema svojim kmetovima.15

VII.

U kojoj mjeri politička deklarativnost i tendencija mogu opteretiti (ili ubiti) književni diskurs najbolje se može vidjeti na primjeru romana Pobjeda krieposti (1898) Ante Tresića Pavičića.16 Ovo djelo može sesmatrati primjerom krajnje vulgarizacije književnog teksta pod pritiskom ideologije. Starčević se cielo života borio protiv domaćih beznačajnika i beskičmenjaka, a sada je Tresić kreirao lik koji bi trebao biti pravaški »kremenjak« i »čelik-značaj« (kako bi rekao Matoš). Naime, glavni lik romana Pobjeda krieposti Ivan Vilinčević u svojoj je dobroti, asketizmu, moralnom čistunstvu i fanatičnoj odanosti pravaškoj ideji primjer jednog novog heroja – heroja ideologije. No još bi bolje bilo reći: fanatika ideologije. Za pravaške ideale i za borbu za »narodnu stvar« Vilinčević žrtvuje doslovce sve: odriče se državne službe, karijere, pa čak i braka s voljenom djevojkom. Zašto? Zato što bi i ljubav mogla poremetiti njegovu odanost svetoj ideji! S. Lasić ironično poantira: Vilinčević ne može u brak sa ženom jer je u braku s Hrvatskom.17 Dakle, osim svih mogućih podlaca, čankoliza i političkih oponenata, na aktantskoj funkciji Protivnika u Tresićevu romanu nalazi se čak i ljubav prema ženi. Vilinčević sâm kaže da »politički čovjek«, ako želiraditi za domovinu, mora u svemu biti besprijekoran: ideologija traži potpuno odricanje, pa čak i ono erotsko.

U svemu što radi Vilinčević ima pred očima »titaničku veličinu« svoga obožavanog učitelja Ante Starčevića (koji je također bio neženja i moralni čistunac). Vilinčević bi trebao biti primjer novoga, etički besprijekornoga hrvatskog čovjeka: idealist, poštenjak, beskompromisni patriot, asket. Svaka Vilinčevićeva riječ odaje vrlinu, plemenitost, umnost. On stoga i ne govori »normalno«, nego se izražava dubokoumnim mislima, sentencama, ili recitira političke ideje pa takav tip diskursa na mnogim mjestima djeluje upravo groteskno. Kako shvatiti čovjeka koji čak i sa svojom dragom, dok joj objašnjava razloge zašto ne može s njome stupiti u brak, razgovara frazama iz političkog i moralističkog arsenala:

- Oh, uzvišena dušo, kamo sreća, da nas je jedna majka rodila i odnjihala u svojem krilu; da se čistoća naših čuvstava sjaji u svjetlosti njezine ljubavi kano čisti alem u žarkome suncu na koji ne može pasti nikakova pržina ni sjena ljudske zlobe! Sestro moje duše, ma koliko za tobom moja gorila, ma koliko u pustoši svieta žeđala da pije sa usana tvojih sladkoću tvoje dobrote i plemenitosti, nikada ne će sa uzvišene visine krieposti preletiti preko ograde sudbine koja te mojoj duši otimlje na ovoj pustoši, već će uztrpljivo čekati, dokle puknu verige sudbine te nas sastave u cjelovu sreće u čistom eteru, dokle ne može zmija ljudske potvore doštrcati svoj otrov. Sestro moje duše, nikada mojom krivnjom ne će pasti na te sjena ljudske zlobe, već živeći blizu, živjet ćemo tielom odaljeni, a dušom sjedinjeni u ljubavi i radu, kad ne možemo za svoju sreću, za dobro otačbine i čovječanstva. Ti ćeš podavati mojoj duši krila za velike podvige, a ja ću tvoju uznositi svojom ljubavi i razumom do čistijih vidika umjetnosti, i kao što ćeš ti pratiti moju rieč u oluji borbe za slobodu, moj će razum voditi tvoj kist u osvajanju i odkrivanju ljepote, dok ne pobjedi ljepota rugobu, a kriepost opačinu.18

Dakako, bilo je u hrvatskoj književnosti i negativnih odjeka pravaštva. U ovom ćemo kontekstu spomenuti samo najznačajnije antipravaško djelo, a to je roman U noći (1886) Ksavera Šandora Gjalskoga. Gjalski je i sam u mladosti bio pravaš, ali se kasnije razočarao tom ideologijom i kao izraz tog razočaranja nastao je roman U noći u kojem su likovi pravaških omladinaca i simpatizera prikazani u izrazito negativnom svjetlu. U liku Pavla Bolića prikazan je glavom Ante Starčević. Oko njega se okupljaju grupe studenata i nezadovoljnika, ali ima i trgovaca koji trguju »velikohrvatskim šeširima, Velebit čašama i revolverima Zrinskih«. Bolić ih pridobiva demagogijom, blagorječivošću, sofizmima i dijalektičkim smicalicama.

U romanu U noći pravaši su prikazani kao destruktivna snaga koja razara sve vrijednosti, pa čak i one koje bi morale biti neprijepornima u svakom revolucionarnom projektu. Spomenimo kao svojevrsni paradoks dvije najmračnije figure hrvatske književnosti 19. stoljeća: u grotesknom liku Mecene u romanu U registraturi pravaš Ante Kovačić karikirao je narodnjačkoga vođu Strossmayera, a u mračnom liku demagoga Bolića iz romana U noći narodnjak Gjalski prikazao je pravaškoga lidera Antu Starčevića.

VIII.

Tema pravaštvo i hrvatska književnost neiscrpna je. No za kraj smo ostavili novu, višu kvalitetu koju je pravaštvo kao politički, etički i kulturološki fenomen dobilo u stvaralaštvu A. G. Matoša. Matoš je u bolnici, neposredno prije smrti, rekao: »Stekliš sem bil i stekliš bokibogme bum vumrl.« Nikada nije krio svoje pravaško uvjerenje i oduševljenje Starčevićevim političkim djelom. No kod pravih umjetnika, a to je Matoš nesumnjivo bio, ideologija nikada ne guta književnost pa ni Matoš nije dopustio da svoju pisanu riječ stavi u službu neke ideje, pa čak ni one u koju je svim srcem vjerovao. Vidi se to već i u odnosu prema Strossmayeru, političkom protivniku o kojem nije govorio jezikom mržnje kao njegovi pravaški prethodnici, već ga je osvjetljavao s više strana, često i s dubokim poštovanjem i razumijevanjem za njegove postupke. Matoševa komparacija Strossmayer-Starčević ni danas nije izgubila na svojoj aktualnosti:

Popunjavahu se, ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkog hajduka. Strossmayer je blaga i bogata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. Prvi je ekskluzivan, drugi tolerantan. Prvi je učitelj energije i mržnje (egzistencija žuči je opravdana), drugi je profesor ljubavi i poezije. Stari je stoik i velik prijatelj Muhamedov. Biskup je fini kršćanski epikurejac, nježan kao sv. Ivan, najdraži Spasiteljev učenik. Strossmayer je svjetski čovjek sa ponašanjem opata i virtuoza Liszta, ljubimac dama; Starčević je plebejac »hiperdemnokratskog nosa« (Kovačić), divlji ikonoklast s obličjem Silena i djevičanstvom pustinjaka. Puritanac i katolik. Pazarište i Osijek. Literat, boem – i velikaš hrvatski i grof rimski. Jedan dervišina narodne pjesme, drugi biskup V. Hugoa. Oportunist i radikal. Cinik i retor. Mrzilac plastike i njen obožavalac. Veliki književnik Starčević prezire dangubice književničke; Strossmayer, obožavalac beletristike, nije književnik. Demokrat i aristokrat. Starozavjetni moral u demagoškom civilu i galilejska tolerancija u katoličkoj uniformi. Dva pretendenta kao Rousseau i Voltaire, Tolstoj i Turgenjev. Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima.19

Što je bitno za Matoša? Pravaški kulturološki performativ u njega je dobio konkretan umjetnički oblik i jednu novu energiju. On je potencijale pravaškoga radikalizma pretvorio ne samo u novi, moderni patriotizam nego i u osebujan i originalan stil koji je svoju potvrdu dobio u njegovim pjesničkim, polemičkim i satiričkim tekstovima. Retorički sustav Matoševih polemika sadrži u sebi snažan pravaški točnije Starčevićev poticaj. Polemičnost je dubinska struktura Matoševa djela, a analiziramo li sustav figura i postupaka kojima se te strukture oblikuju, onda možemo reći da je u polemici Matoš učenik i moderni nasljednik Starčevićev. Budući da je Matošev utjecaj u hrvatskoj književnosti nemjerljiv (kad bi se veličina nekog pisca mjerila utjecajem koji je izvršio u književnosti, onda je Matoš možda i ponajveći hrvatski pisac!), mnoge bitne osobine pravaškoga umjetničkog diskursa proširile su se preko Matoša hrvatskom književnošću. Najveći je paradoks možda u tome što su one ušle i u opuse pisaca koji s Matošem nipošto nisu dijelili iste ideološke i svjetonazorske poglede. Mislimo pritom na Ujevića, A. B. Šimića ili Krležu.

Ako je kao ideologija pravaštvo s vremenom doživljavalo različite transformacije, ako je kasnije kod nekih pravaških političara izvorna Starčevićeva misao iskrivljavana ili čak pretvarana u ruglo, u hrvatskoj je književnosti pravaška ideologija odigrala bitnu ulogu – kako na razini simboličkih projekcija, tako i na razini retoričkoga i stilskoga inventara.

Bilješka o autoru