U središtima najstarijega hrvatskoga tiskarstva
Slijed jezikoslovnih predavanja otvorila je Tanja Kuštović izlaganjem o središtima najstarijega hrvatskoga tiskarstva. Izvanredna je profesorica na Odsjeku za kroatistiku pri Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Doktorirala je 2005. baveći se jezikom hrvatskih srednjovjekovnih glagoljskih tekstova. Objavila je više od 150 knjiga, znanstvenih i stručnih radova, prikaza, osvrta te recenzija o jeziku hrvatskoglagoljskih tekstova s posebnim osvrtom na ulogu priloga u hrvatskoj glagoljaškoj tradiciji.
Kuštović uvodno naglašava da je izum tiska pokretnim slovima najvažniji tehnološki i kulturni događaj u povijesti čovječanstva koji je omogućio masovno širenje znanja, pismenosti i informacija te podsjeća da su prve knjige tiskane na latinskome jeziku, potom su se ubrzo počele tiskati na nacionalnim jezicima, što je utjecalo i na standardizacijske procese. Poznato je da početak tiskarstva u Europi predstavlja prva tiskana knjiga, Gutenbergova Biblija, otisnuta u Njemačkoj, u Mainzu 1455. te da se knjige tiskane do 1500. nazivaju inkunabulama.
Što se tiče najstarije hrvatske knjige otisnute glagoljicom Misala po zakonu rimskoga dvora, Kuštović napominje da je mjesto tiska nepoznato. Tiskana je samo 28 godina nakon prve tiskane knjige – 22. veljače 1483. Dotada su svi europski misali bili otisnuti latinicom i latinskim jezikom. Bio je to prvi misal, ističe, otisnut drugim jezikom i drugim pismom: glagoljicom i hrvatsko-staroslavenskim jezikom – Hrvati su bili prvi koji su se usudili "oduprijeti" latinici i latinskom jeziku u liturgiji, stoga je dan kad je otisnuta prva hrvatska knjiga proglašen Danom glagoljice i hrvatskoga glagoljaštva kao spomen na prvu hrvatsku tiskanu knjigu.
Kao što se ne zna gdje je tiskan prvi hrvatski misal, nije poznato ni gdje je tiskan prvi tiskani brevijar – Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491) – postoje jedino, napominje Kuštović, pretpostavke da je tiskan u Veneciji. Osim toga nepoznati su i mjesto tiska i točna godina dviju hrvatskih latiničkih inkunabula Oficij Blažene Djevice Marije i Oficij Svetoga Karsta koji se čuvaju u Vatikanskoj biblioteci.
Okupljenima je predstavila i djela tiskana u Veneciji. U Veneciji su glagoljicom tiskani Ispovid (1492) i Baromićev brevijar (1493), koji među ostalim sadrži nazive i položaje zvijezda zodijačkih znakova. U Veneciji je tiskana i najpoznatija latinička inkunabula: Lekcionar Bernardina Splićanina (1495), napisan i otisnut narodnim čakavskim jezikom. Prva hrvatska knjiga tiskana ćirilicom također je otisnuta u Veneciji – Dubrovački molitvenik (1512), tiskan hrvatskim jezikom štokavsko-jekavskoga govora s tragovima crkvenoslavenskoga jezika. U Veneciji je latinicom tiskana i Judita (13. kolovoza 1521) Marka Marulića, dovršena u rukopisu 22. travnja 1501. – prvo književno, autorski potpisano otisnutodjelo. Od glagoljskih su knjiga u Veneciji otisnute i Prva hrvatskoglagoljska početnica (1527) i Misal Pavla Modrušanina (1528). Brozićev brevijar iz 1561, kao i Početnica, otisnut je u tiskari Andrea Toressanija.
Iz Venecije je Blaž Baromić, naglašava Kuštović, donio svoje znanje o tiskarstvu i tiskarski stroj te osnovao tiskaru u Senju, koja je djelovala od 1494. do 1507/08. U senjskoj glagoljaškoj tiskari tiskano je sedam knjiga: Senjski misal (1494), prva knjiga za koju se pouzdano zna da je tiskana u Hrvatskoj; Spovid općena (1496), jedina hrvatska neliturgijska inkunabula, jedina tiskana narodnim čakavskim jezikom i jedina hrvatska inkunabula koja ima tiskarski znak; Naručnik plebanušev (1507), Transit Sv. Jerolima (1508); Mirakuli slavne Deve Marie (1508); Meštrija od dobra umrtja s Ritualom (1507/1508); Senjski korizmenjak (1508).
Tiskaru u Rijeci (1530–1531) osnovao je biskup Šimun Kožičić Benja. U njoj je, predstavlja Kuštović, otisnuto šest glagoljskih knjiga: Bukvar/Psaltir, Oficii rimski, Misal hruacki, Knižice krsta, Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov i Od bitiê redovničkoga knižice. Misal hruacki prvi je hrvatski misal koji u nazivu ima pridjev hrvatski, a Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov prvo je hrvatsko historiografsko tiskano djelo. Usto se taj tekst može smatrati prvom hrvatskom jezikoslovnom raspravom, naravno ne raspravom u današnjem značenju riječi.
U Urachu je od 1561. do 1565. djelovala hrvatska protestantska tiskara, koju je osnovao varaždinski župan Ivan Ungnad. Knjige su za tisak priređivali Stjepan Konzul Istranin i Anton Dalmatin sa suradnicima. U Urachu su otisnuta hrvatska protestantska izdanja na svim trima pismima. Među velike pothvate protestantske tiskare prema Kuštović valja ubrojiti glagoljičnoićiriličnoizdanje Novoga zavjeta (Prvi del Novoga testamenta i Drugi del Novoga testamenta), a zatim i latinično izdanje Proroka. Želju hrvatskih protestanata da objave cijelu Bibliju na svim trima pismima protestanti nisu uspjeli ostvariti.
U 17., a zatim i u 18. stoljeću tiskane su u Rimu knjige pod pokroviteljstvom Kongregacije za širenje vjere, koja je donijela odluku da jezik ukrajinskih crkvenoslavenskih knjiga bude jezik kojim će se tiskati liturgijske knjige na glagoljici. Knjige je u početku pripremao Rafael Levaković, sve s namjerom da se međusobno približe istočni i zapadni Slaveni, što se, upozorava predavačica, pokazalo uzaludnim jer taj jezik Hrvatima nije bio razumljiv te su se okrenuli narodnom jeziku.
U Rimu su otisnuti još i Parčićev misal (1893) i Vajsov misal (1927). Parčićev misal posljednje je izdanje Rimskoga misala na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije tiskano u potpunosti glagoljicom. Nakon Vajsova misala, podcrtava Kuštović, glagoljsko je pismo izašlo iz uporabe u liturgijskim knjigama. A nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1962–1965) latinski jezik izlazi iz obvezne uporabe u liturgiji, a njegovo mjesto zauzimaju narodni jezici.
Vrativši se na početnu priču o tiskanju Misala po zakonu rimskoga dvora kao prvoga misala u Europi tiskana na nacionalnom jeziku i pismu (hrvatsko-staroslavenski jezik i glagoljica), nakraju zaključuje da su Hrvati stoljećima ranije nagovijestili događaje iz 20. stoljeća.
Anamarija Mrkonjić
(IG)
