(Kratki) spojevi na granicama Krležina »Izleta u Rusiju«
Zadnje ovogodišnje književnoznanstveno predavanje održala je Krystyna Pieniążek-Marković u kojem je analizirala Krležin odnos prema granicama i podjelama upisanima u putopisu Izlet u Rusiju. Krystyna Pieniążek-Marković stekla je na Šleskome sveučilištu u Katowicama slavističko obrazovanje. Magistrirala je na ondašnjoj jugoslavistici na Institutu slavenske filologije Filološkoga fakulteta, a diplomirala je na polonistici Šleskoga sveučilišta. Pohađala je doktorski studij na istome sveučilištu i 1997. doktorirala s temom o stvaralaštvu Antuna Branka Šimića. Zaposlena je na Katedri slavenske filologije Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanju, gdje predaje hrvatsku i srpsku književnost. Bavi se prevođenjem i uređivanjem poljskih prijevoda djela iz hrvatskih književnosti.
Pieniążek-Marković na početku se predavanja osvrće na prvi putopis novije hrvatske književnosti Pogled u Bosnu Matije Mažuranića, koji je objavljen u obliku knjige. U prizoru se povratka iz Bosne spominju karte (krajobrazi), koje se ne smiju nositi preko granice. Nakon što su ga Osmanlije zaustavile zbog sumnje da je uhoda, putnik im govori da su karte njegove ikone kojima se klanja. Uspješno prošavši granicu s kartama, u putopisu se Turke opisuje lakovjernima i naivnima.
Mažuranićev Pogled u Bosnu predavačica povezuje s Izletom u Rusiju Miroslava Krleže (1926). Trasa je Krležina putovanja Zagreb–Beč–Dresden–Berlin–Kalinjingrad–Virbalis–Riga–Moskva, a o povratnome putovanju nema podataka. I Krleža je imao stanovitih kratkih spojeva na granicama zbog zategnutih odnosa Kraljevine SHS-a i Sovjetskoga Saveza, ističe Pieniążek-Marković. U pismu iz Koprivnice (1925) Krleža izvješćuje da mu se oduzela putovnica, a dolazi i do sukoba s carinikom zbog posjedovanja rukopisa i pesama, čime predavačica daje do znanja da je prvo izdanje Izleta u Rusiju pisano ekavicom. Krleža smatra da je Europa u neprestanome pokretu, usredotočuje se na prikaz njezine nestabilnosti prostora u kojem se događaju kulturni i idejni prijenosi unatoč državno-pravnim oprečnostima. Postavivši pitanje kakvu opipljivu vrijednost krijumčari književnost, Krleža uzdiže, detabuizira, učvršćuje i provocira značenje književnosti u pojedinome društvenom i političkom diskursu. Nerijetko ismijava književnost, posebno onu koja se prenosi preko granica, odnoseći se prema njoj kao prostoru i mogućnosti rušenja višeznačnosti i zamućivanja granica odnosno kratkih spojeva.
Krleža je usmjeren na ispreplitanje europske i azijske kulture, nerijetko propitkujući gdje koja počinje ili završava. Položaj Hrvatske na razmeđu Istoka i Zapada primjetan je u raznim područjima života, što je uvjetovalo da se fenomen granice čvrsto ukorijeni u hrvatske generacije. Krleža proširuje tvrdnju, smatrajući Srednju Europu zonom kratkih spojeva između Europe i Azije. Navedene se dvije mentalne strukture isprepliću i susreću svugdje. Pieniążek-Marković, uspoređujući dva izdanja Izleta u Rusiju, u novijem uočava prostornu konkretizaciju. Jednu od krajnjih granica Istoka Krleža smješta u Port Arthur, što je zbunjujuće preciziranje jer postoji nekoliko takvih mjesta na različitim kontinentima. Naglašava se sveprisutnost azijske kulture, koja je različito opisana u dvama izdanjima. U starijem se izdanju azijska kultura u Europi povezuje s ciganskom glazbom, prljavim zahodima, rukopisima koji znače krijumčarsku robu. U novijem je pak izdanju azijska kultura u Europi zona atonalne muzike, veoma niske higijenske ljestvice i liberalnih rukopisa koji predstavljaju krijumčarsku robu. Različite Krležine intervencije u novijem izdanju uzrokuju pomake u značenju, što je vidljivo u uporabi veznika te i da. U starijem je izdanju u rečenici (U Berlinu na primjer oseća se na svakome koraku kako taj naš današnji velegradski način života još uvek nije toliko urbaniziran, da bi se moglo govoriti o nekoj određenoj pobedi grada nad Azijom) upotrijebljen veznik da, čime se smatra da se i dalje ne može govoriti o pobjedi grada nad Azijom, dok se u novijem upotrebom veznika te postiže drugačije značenje. Krleža deformira i dekonstruira što je konstatirano te proturječnošću tjera da se rečeno poljulja i preispita, naglašava predavačica. Krleža se u putopisu dotiče i sjevernoga Balkana, čije granice sežu do Litve. Povezuje litavski mentalitet vječnoga razmeđa s hrvatskim. Litva, koja je tijekom povijesti prelazila iz ruku u ruke, za Krležu je zona nedostataka, a opisi se azijske kulture u Litvi temelje na manjkavosti i onome čega nema.
Za posljednji primjer kratkoga spoja Pieniążek-Marković uzela je razgovor Krleže i Vu-San-Peja iz Kine. Krleža, želeći izbjeći objašnjavanje ondašnje složene političke situacije, govori da je iz Jugoslavije, međutim upliće se u problem ideje jugoslavenskoga zajedništva. Ismijava se europocentrični način razmišljanja, minijaturne države čije su labave granice određene ideološki, kulturno i jezično. Krleža se nalazi između jugoslavenstva i hrvatstva, a odbacivanje prvoga ne znači nužno okretanje drugomu. O svojemu hrvatstvu Krleža govori s ironijom, a njome objašnjava i hrvatsko-srpske razlike, pozivajući se na jezičnopovijesne činjenice i teološke dogme. Zamršenost odnosa u Europi i uže utemeljena je na protuslovljima, to jest kratkim spojevima, zaključuje predavačica.
Daniel Čulin
(IG)
