Leksički binomi – kratki spojevi u frazeologiji
Publiku je s ulogom leksičkih binoma u hrvatskome jeziku i suodnosom čimbenika koji utječu na slijed sastavnica u njima upoznala Irina Budimir, izvanredna profesorica na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ondje je diplomirala kroatistiku i germanistiku, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila je poslijediplomski doktorski studij, obranivši temu Leksik hercegovačke periodike na prijelazu iz XIX. u XX. st. Prije nekoliko godina izabrana je u zvanje izvanredne profesorice, a izvodi kolegije Sintaksa hrvatskoga jezika, Leksikologija hrvatskoga jezika i Tvorba riječi.
Budimir navodi da su leksički binomi dio frazeologije mnogih jezika, koji su posvjedočeni još od klasične starine, a brojni su u germanskim i slavenskim jezicima. Sastoje se uglavnom od dviju sintaktički istovrijednih sastavnica, koje su povezane veznicima, prijedlozima ili asindetski, pritom zadržavajući sva obilježja frazema. Istraživanjem se binoma u europskim jezicima prvi bavio Yakov Malkiel (1959), a u hrvatskome Pavao Tekavčić (1988). Njihovo proučavanje doprinosi detaljnijoj raščlambi jezičnoga, kulturnoga, vjerskoga i povijesnoga podrijetla jezika.
Sastavnice binoma obično pripadaju istoj vrsti riječi, a njihov je slijed često reverzibilan ili barem preferencijalan. Uporaba rime (dužan i ružan; crkni pukni) i retoričkih figura – najčešće aliteracije (kost i koža; bez kuće i kućišta) raširena je u leksičkim binomima, stoga su lako prepoznatljivi i pamtljivi. Frazeolozi njemačkoga govornog područja, proučavajući semantički odnos između sastavnica, dijele leksičke binome u tri glavne kategorije: sinonimski odnos, koji se temelji na hendijadama (Petar i Pavao) i pleonazmima (bruka i sramota); antonimski odnos (od glave do pete; sad ili nikad) te binome s identičnim sastavnicama (ruku pod ruku; od riječi do riječi).
Predavačica objašnjava da binomi pokazuju visoki stupanj varijabilnosti premda se određuju kao čvrste strukture. Podložni su varijaciji i modifikaciji, najčešće na tekstnoj razini. Za raščlambu je (i)reverzibilnosti binoma u hrvatskome jeziku polazište oko četiristo četrdeset leksičkih binoma iz hrvatskih frazeoloških rječnika, napominje Budimir. Istraživanje je utvrdilo jedan linearni slijed za 67% binoma, i to najčešće u strukturama pridjeva i njegova tvorbena oblika sa sufiksom -cat- (sam samcat) ili prefiksom pre- (živ i preživ) te samoznačnih riječi i prijedloga koji označuju smjer (s vremena na vrijeme; iz trena u tren). Preostali su leksički binomi reverzibilni, odnosno pojavljuju se u obama sljedovima sastavnica. Znatan broj takvih reverzibilnih binoma bilježi više od četiriju pojavnica (ni mu ni bu; noć i dan). Iako se trećina binoma pojavljuje u obama sljedovima, vidljivo je da se prednost daje jednomu slijedu, objašnjava Budimir. Kod nekih se binoma uočava približan broj pojavnica u obama sljedovima (stid i sram – sram i stid), stoga je moguća podjela binoma prema slijedu sastavnica na: posve ireverzibilne, djelomično ireverzibilne, reverzibilne koji daju prednost jednomu slijedu i posve reverzibilne. Predavačica naglašava da u leksikografskim obradama u europskim jezicima još ne postoje spomenute podjele, a nije jasno ni određivanje kojoj kategoriji binom pripada.
Gereon Müller, njemački lingvist, određuje redoslijed tipova ograničenja, koji djeluju na slijed sastavnica binoma: ograničenja salijentnosti (važnosti), metrička ograničenja i ograničenja prominentnosti slogova. Neki su od dvadeset načela salijentnosti: živo prethodi neživomu(nitko i ništa), muško prethodi ženskomu (muž i žena), opće prethodi posebnomu (zemlja i mjesec) i dr. Ograničenje salijentnosti ovisi o kulturnome krugu govornika te njegovim pojedinačnim vrijednostima i stavovima. Metrika ograničenja uređuje slijed sastavnica, i to da ona kraća ima prednost pred duljom (ni kriv ni dužan; tu i tamo). Ponekad se krši u korist salijentnosti, što je vidljivo na primjerima od Adama (i Eve) – muško prethodi ženskomu, i u dobru i u zlu – pozitivno prethodi negativnomu i sl. Ograničenja prominentnosti slogova utemeljena su na četirima pravilima: riječ s manjim brojem suglasnika na početku prethodi riječi s većim brojem suglasnika na početku (jasno i glasno); riječ s kratkim monoftongom prethodi riječi s dugim samoglasnikom ili diftongom (dobro i lijepo); riječ s višim samoglasnikom prethodi riječi s nižim samoglasnikom (kuku-lele) i riječ sa slabijim opstruentima na početku prethodi riječi s jačim opstruentima na početku (lagati i mazati).
Getraud Fenk-Oczlon formulira načelo u kojem češći element ima prednost pred rjeđim. Zbog potrebe istraživanja u hrvatskome jeziku čestotnost je provjerena u mrežnome korpusu hrWaC. Tako 73% leksičkih binoma slijedi navedeno načelo (čudo i čudesa – 91 367 : 6 480), a ostali ga krše zbog načela salijentnosti (od kolijevke pa do groba – 4 822 : 37 392), metričkoga ograničenja (luk i voda – 43 250 : 523 608) i ograničenja prominentnosti slogova, u ovome slučaju pravila da riječ s višim samoglasnikom prethodi riječi s nižim samoglasnikom (tušta i tama – 79 : 19 369).
Budimir smatra da se otvaraju brojna pitanja u vezi s frazeografskom obradbom leksičkih binoma, njihovim mogućim normiranjem i određivanjem kanonskoga oblika. Na slijed sastavnica binoma u sinkronijskoj jezičnoj izvedbi djeluje nekoliko čimbenika, koji djeluju i na jezik općenito. Važna su i dijakronijska istraživanja binoma, kojih je u ovome trenutku vrlo malo, upozorava predavačica.
Daniel Čulin
(IG)
