Fonološke osobitosti hrvatskih brzalica
Ciklus jezikoslovnih predavanja nastavio je Davor Nikolić. Publiku je upoznao s fonološkim osobitostima hrvatskih brzalica. Davor Nikolić zaposlen je 2007. na Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Otada redovito izvodi nastavu iz kolegija Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti, Iz povijesti hrvatske usmene književnosti, Biblija i hrvatska usmena književnost te Vježbe iz književne analize i interpretacije. Izvodio je i nastavu na kolegijima Hrvatska usmena književnost u 19. stoljeću i Pregled povijesti hrvatske kulture, a na Odsjeku za fonetiku Govorničke vrste. Član je dviju domaćih stručnih udruga: Hrvatskoga filološkoga društva i Matice hrvatske. Znanstveni mu je interes usmjeren na usmenu književnost, retoriku, stilistiku, folkloristiku, teoriju argumentacije i digitalnu humanistiku.
Predmet današnjega izlaganja na različitim se jezicima različito imenuje, pritom u nekim terminima prevladava naglasak na ubrzanome izgovoru, brojni jezici naglašavaju otežan izgovor (usp. jezikolomka), no u folklorističkoj terminologiji brzalica je ustaljen termin. Riječ je o retoričkome usmenoknjiževnom obliku; kratkome iskazu kojemu je cilj uzrokovati izgovornu pogrešku, i to najčešće ponavljanjem izraza. Bez obzira na to što su definirane kao kratki iskazi, ponekad su toliko duge da ih je uopće uspjeh izgovoriti. Duljina brzalica u načelu je obrnuto proporcionalna fonološkoj zahtjevnosti – što su dulje, manji je naglasak na fonološkoj zahtjevnosti. Brzalica je dakle rezultat usmenoga načina komunikacije, potekla je od nekoga nadarenog pojedinca, a tradicijom se prenosila, u zajednici zadržavala i ostvarivala različite funkcije. Obično služe govorniku za uvježbavanje govorničkih sposobnosti, tj. predmetom brzalica prema Dundesu postaje ono što je narodu teško izgovarati.
Zasad, koliko je poznato, najstarije primjere brzalica donio je Matija Antun Relković u Novoj slavonskoj i nimačkoj gramatici, a služile su mu za oprimjeravanje glasa (Tȇrćećega je kȇrmka dȇrščuća bȇrv smȇrt ili Pavao Petra pita pošto su pure). Etnolozi i folkloristi s kraja 19. st. često navode i situacije djece koja se natječu, prema tome izgovaranje brzalica sasvim sigurno spada, uz različite igre mehaničkog tipa, u jednu skupinu verbalnih igara kao vrste nadmetanja, natjecanja ili pak inicijacije, što je povezano sa skupinom tabuiziranih brzalica. Još od najranijih bilježenja primjećuje se da je posebno slogotvorni r otežavao izgovor. Sva novija istraživanja pokazuju da se izgovorom glasa r treba ovladati do 6. godine.
Kao potencijalne izgovorne zamke mogu se pojaviti aliteracijski nizovi (Petar Petru plete petlju), suglasničke skupine (Kvrc kljunac u tanjurac, u gavrana modar kljunac) te tabuizirana riječ kao rezultat izgovorne pogreške (Puran pikće prikopikće). Govoreći o brzalicama s tabuiziranim riječima, Nikolić napominje da u njima nema tabuizirane riječi i svatko zapravo može proniknuti do koje bi pogreške moglo doći pri opetovanome i ubrzanome izgovaranju brzalice (usp. bijela čipka, crna čipka). Neki smatraju da, iako govornici znaju što će se dogoditi, pazeći da ne izgovore tabuiziranu riječ, upravo je zato izgovore, no istraživanja ipak pokazuju da se izgovorna pogreška događa i djeci.
U neposrednu blizinu brzalice stavljaju fonološki bliske glasnike r i l (Stara Klara kravu klala; Kralj Karlo i kraljica Klara su svirali klarinet), pritom u ponovljenu izrazu dolazi do pogreške ili asimilacije (r prema l) ili pak govornik ne uspijeva izgovoriti iskaz. Tipični su i kontakti asimilacijskih parnjaka s i š (Miš uz pušku, miš niz pušku). Općenito gledajući najniža je zastupljenost vokala u brzalicama, što nije neobično jer vokali donose harmoničnost i olakšavaju izgovor, okluzivi prednjače u odnosu na druge skupine, a razlika se pogotovo vidi među bezvučnim i zvučnim glasovima (bezvučnici se češće javljaju jer su artikulacijski napetiji).
Nikolić brzalice smješta u fonosemantične žanrove u kojima je fonetsko oblikovanje teksta primarno i aktivno, a sadržaj sekundaran i pasivan, tj. on je rezultat fonetske strukture. Kod fonosemantičnih je žanrova, kako je pokazala računalna analiza, eufonija razlikovni element, odnosno differentia specifica, pa se recimo brojalica može odrediti kao visokoeufoničan žanr, a brzalica kao neeufoničan, čak i antieufoničan. Najveći je proučavatelj brzalica Josip Kekez okarakterizirao brzalice asemantičnim, no svaka je brzalica, naglašava Nikolić, iskazno gledano gramatička i smislena, k tomu i semantična, samo što prenošenje informacije nije njezin primaran cilj.
Dotiče se i stilističke analize brzalica (usp. Četristočetrdesetčetiri čavke čuče na čamcu i čopaju čičke) – aliteracijom se u navedenome primjeru dočarava zvuk čavki, a sinestetski dočarava i količina čavki. S obzirom na to da su brzalice dugo služile uvježbavanju pamćenja, postavlja se pitanje jesu li uopće novije metode učenja i pamćenja učinkovitije. Usto višestoljetna proučavanja ne pronalaze jednoznačan odgovor zašto brzalice tako dugo prolaze test vremena te što ih i dalje čini primamljivim govornicima. Čini se, ističe Nikolić, da brzalice osim jezika lome i umove brojnih istraživača do danas.
Anamarija Mrkonjić
(IG)
