AGM ili prolegomena za poetiku kratkog spoja
Tatjana Jukić redovita je profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz mnogobrojna istraživanja koja kontinuirano objavljuje u renomiranim publikacijama znanost je zadužila i dvjema autorskim knjigama. Sudjelovala je u široko postavljenom međunarodnom projektu Europske kritičke tradicije: recepcija britanskih i irskih autora u Europi (Sveučilište u Londonu). Nastavna djelatnost Tatjane Jukić vezana je uz studij anglistike te uz poslijediplomski studij kroatistike i komparativne književnosti Sveučilišta u Zagrebu u okviru kojih izvodi kolegije Naracija i melankolija i Naracija i memorija: hrvatski roman 1960-ih i 1970-ih. O navedenoj problematici izlaže i u okviru poslijediplomskog studija Sveučilišta u Debrecenu. Na 52. hrvatskome seminaru za strane slaviste održala je književnoznanstveno predavanje naslovljeno AGM ili prolegomena za poetiku kratkog spoja.
Profesorica Jukić na samome je početku istaknula da je predavanje koje je uslijedilo zamislila kao niz provokacija i povoda za razgovor te razmjenu iskustava, onako kako bi, smatra, i sam Matoš to želio. Uvodeći publiku u koncept Matoševe poetike, predavačica se osvrnula na naslov samoga predavanja, odnosno na njegov početni dio, koji sadrži inicijale Antuna Gustava Matoša. Kako je istaknula, Matošu zbog iznimnog značaja i prepoznatljivosti ne trebaju ime, prezime ili pseudonim jer da bismo govorili o njemu, dovoljno je spomenuti njegove inicijale. Profesorica se osvrnula na citat Tomislava Ladana koji navodi kako inicijali AGM predstavljaju magičan trigram hrvatske književnosti, ističući da hrvatska književna modernost na europski način bez Matoša ne postoji. Povezala je i središnju temu ovogodišnjega Seminara s koncepcijom Matoševe poetike, istaknuvši kako kratki spoj predstavlja zamisao nezapriječena prolaska, protoka energije koji se odvija bez otpornika i trošila, onako kako u okviru hrvatske književnosti stvara Matoš. Naime s Antunom Gustavom Matošem jezik kao vodič u hrvatskoj književnosti prestaje biti funkcionalan, odnosno dekonstruira se zamisao jezika kao vodiča.
Predavačica je nadalje naglasila da pomoću inicijala i samo ime prestaje biti važno kao funkcionalni vodič te je analizirala njihovo suzvučje, značajno za kasniju interpretaciju Matoševa soneta Utjeha kose. Naime /a/ označuje otvorenost, s /g/ se kreće prema zatvaranju, dok je završni /m/ u potpunosti zatvoren, što je profesorica usporedila sa simbolom zatvaranjem svojevrsne grobnice, također bitne komponente koja će poslužiti pri analizi već spomenuta soneta. Istaknuto je kako je Matoš liriku počeo objavljivati tek 1906, a prema profesoričinoj hipotezi njegova lirika konstituira teorijski iskaz, odnosno lirikom Matoš osvjetljava sve što je prije napisao.
Matoševa prva objavljena pjesma Utjeha kose u mnogome odgovara idejnoj misli koja se krije u njegovoj prvoj objavljenoj noveli Moć savjesti. Pri analizi ith dvaju naslova na jezičnoj razini uočavamo dvije imenice koje se nalaze u istome deklinacijskome odnosu. I Utjeha kose i Moć savjesti sadrže imenicu u nominativu koja označava koncept, a imenice u genitivu označavaju glavu, pričem savjest aludira na unutrašnjost glave, a kosa na njezinu vanjštinu. Prve riječi obaju naslova imaju kratki naglasak, čime se anticipira genitiv u funkciji padanja te u naslovima dolazi do stanovitog pada koncepta. Nakon analize spomenutih dvaju naslova koji su povezani pričom o Edipu i sfinginom zagonetkom u kojoj čovjek mora pasti, na što upućuje opisano nominativno poniranje u genitiv, predavačica se detaljnije osvrnula na strukturu soneta Utjeha kose.
Sonet formalno čine dva katrena i dvije tercine te je njihov odnos, smatra Jukić, jednak prikazanomu odnosu između nominativa i genitiva. Tercine su genitivne u odnosu na zahtjeve koje pred njih postavljaju dva katrena. Uloga je tercina odgonetavanje zagonetke koja se postavlja u katrenima i koja se tradicionalno odnosi na ženu, odnosno gospu. Petrarkistički sonet uvijek prikazuje ženinu vanjštinu uz ustaljen redoslijed prikazivanja ženinih dijelova tijela. U katrenima, koji su formalno rezervirani za opis gospe, prikazuje se prvo ženina kosa, a potom čelo, oči, vrat i grudi. Tercine su tradicionalno prostor u kojemu se otkriva lirsko ja te opisuju njegovi osjećaji i težnje. Prikazanu strukturu Matoš u Utjesi kose sasvim obrće. U tome sonetu katreni opisuju intelektualno stanje lirskog subjekta, lirsko ja zauzima mjesto koje bi tradicionalno zauzela gospa, dok tercine opisuju mrtvu ženu. Unatoč tomu Matoš uglavnom slijedi ustaljeni redoslijed opisa žene, pričem jedino kosa, koja se tradicionalno opisuje prva, pada na zadnje mjesto, čime označava pad katrena u odnosu na tradicionalni sonet. Jukić između ostalog ističe da tercine na određen način zaustavljaju inteligenciju lirskog ja i upućuju na to da je u dvorani kobnoj sahranjen i sam pjesnik, čiji položaj određuje posljednji stih pjesme. U katrenima se lirski subjekt određuje kao predmoderan, dok u tercinama biva obustavljen u stanovitoj melankoliji. Žena postavljena kao zagonetka u sonetu Utjeha kose predstavlja edipsku zagonetku, onu koju pjesnik može odgonetnuti jedino ako pristane biti živ zakopan. Kako je predavačica istaknula, ovaj Edip za svoju gospu zapravo traži Antigonu. Prema tome je shvaćanju pozicija gospe u Utjesi kose pozicija Antigone, dok dvorana kobna predstavlja mjesto ritualnog. Nakon iscrpne interpretacije profesorica Jukić potaknula je okupljene na daljnja čitanja, razmišljanja i razmjenu ideja o opisanome sonetu, kao i o ostalim Matoševim djelima.
Iva Orepić
(NR)
