Frančezarije i moliérade
Ciklus književnoznanstvenih i književnopovijesnih predavanja nastavila je Cvijeta Pavlović, redovita profesorica u trajnome izboru pri Katedri za komparativno proučavanje hrvatske književnosti Odsjeka za komparativnu književnost. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i romanistiku te bibliotekarstvo. Uže područje interesa usmjeruje na komparativno proučavanje povijesti hrvatske književnosti s naglaskom na romansko-hrvatskim vezama i dodirima. Suradnica je i voditeljica brojnih hrvatskih i međunarodnih znanstvenoistraživačkih projekata i radionica. Osim toga suradnica je u Leksikonu hrvatskih pisaca, Leksikonu svjetskih pisaca, Leksikonu svjetske književnosti, Hrvatskoj općoj enciklopediji, Leksikonu Marina Držića, Hrvatskoj književnoj enciklopediji, Leksikonu književno-kulturnoga nazivlja i Leksikonu Antuna Gustava Matoša.
Bez obzira na sustavno obrađena poglavlja povijesti književnosti još uvijek postoje prijepori i kratki spojevi u nazivlju nekih temeljnih pojmova koji ometaju njihovu uporabu u nacionalnom i internacionalnom opsegu, upozorava Pavlović. U tom se kontekstu promatra osobit fenomen hrvatskih moliérada u okvirima glasovitih frančezarija. Termin frančezarije nema Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002, 22004), ali ga, kao odrednicu za dubrovačke prijevode/preradbe Molièrea (Jean-Baptiste Poquelin, 1622–1673; djela mu nastaju između 1660. i 1673), imaju Leksikon hrvatskih pisaca (2000) i Hrvatska književna enciklopedija (knj. 1, 2010). Nastao je prema talijanskom francesaría, a označava zanos za sve što je francusko; dubrovački udio u općeeuropskoj frankofilskoj modi, slijeđenju francuske kulture osobito za Louisa XIV. (1638–1715), ali i kasnije u 18. st, učenje francuskog jezika (privatno, iz talijanskih priručnika), čitanje francuskih knjiga. Međutim kada se govori o frančezarijama u hrvatskoj znanosti o književnosti, nerijetko se misli isključivo na prijevode Molièreovih drama. Potrebno je, ističe Pavlović, razlikovati spomenute pojmove i slojeve njihova značenja te ih promotriti u odnosu na srodne tendencije u drugim europskim književnostima: iz francuske književnosti kao središta te širenja tih dviju pojava u svim smjerovima, od europskoga juga do europskoga sjevera – dakle frančezarije valja promatrati kao nadređenicu moliéradama.
Postavlja se pitanje hoće li se govoriti o prijevodima ili adaptacijama, a zahvaljujući M. Deanoviću uvriježio se termin adaptacija. Iako je Deanović još u prošlom stoljeću objavio studiju Dubrovačke preradbe Molièreovih komedija, odjednom se u znanost uvukao termin frančezarije. S obzirom na to da su se priređivači pri adaptiranju komedija domaćem ambijentu služili raznim sredstvima, znanost o književnosti uvodi pojam lokalizacija, što je prema Pavlović još jedno sporno mjesto. Lokalizacija naime u romanskim jezicima označava medicinski pojam, stoga predlaže zamjenski termin – lokalna kontekstizacija. Među hrvatskim preradbama, samo u četirima radnja nije smještena u Dubrovnik, već se kao u izvorniku razvija u tuđini, i to u Don Garciji, Gospodarici od Elide, Amfitrionu i Psiki.
Predavačica publiku podsjeća i na prvi prijevod Molièrea na hrvatski jezik, nastao još za Molièreova života iz pera Frana Krste Frankopana, koji se u literaturi nerijetko zanemaruje. Riječ je o prijevodu komedije George Dandin u kojem Frankopan radnju i likove smješta u domaću sredinu, a komediju naslovljuje Jarne Bogati. Osim toga spominje i Andru Stitikeca, kontaminaciju triju Molièreovih komedija (Škrtac, Umišljeni bolesnik, Ženidba na silu), pritom upozorava da bi o potonjemu također valjalo govoriti o preradbi bez obzira na to što je riječ o kontaminaciji.
Što se tiče dubrovačkih preradba Molièrea, znanost broji ukupno 23 komedije. Dubrovački su se prevoditelji / priređivači legitimirali kao anonimni, a sami se izrijekom određuju ovako: "Komedije Molièreove iz franačkoga u slovinski jezik prinesene po potajnu i ispraznu tomačitelju Dubrovčaninu za činit se inijem smijat svojijem ispraznijem i smiješnijem trudima u doba od svoje najveće zlovoljnosti". Među njima jedino Ivanu Franatici Sorkočeviću pripada pouzdano atribuirani prijevod: Psike (Psyché); i jedino je Molièreovo djelo prevedeno u stihu. Pavlović izdvaja i neke pretpostavljene priređivače: Ivan Sarov Bunić (1664–1712), član Akademije ispraznijeh, navodi se kao jedan od prvih prevoditelja i adaptatora Molièrea u Dubrovniku; Petar Bošković (1704–1727) pouzdano preveo Corneilleeva Cida; Marin Tudišević (Tudizić, 1707–1788) smatra se glavnim prevoditeljem i organizatorom kazališnih priredbi u Dubrovniku u 1. pol. 18. st; Josip Betondić (1709–1764) – kao prevoditelja spominje ga Appendini. Smatra se da postoje još neka imena. Usto Pavlović ističe i dvije kajkavske drame: Čini barona Tamburlana, preradba Molièreova Građanina plemića (Le bourgeois gentilhomme) s radnjom smještenom "vu Raguzi" i u Krapini (postoje dvije inačice) te svojedobno popularnu Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš.
Uzevši u obzir prvi prijevod Molièrea, spomenutu kontaminaciju, kao i preradbe nastajale na drugim prostorima Hrvatske, Pavlović napominje da bi broj preradba koje se izdvajaju u leksikonima hrvatske književnosti ipak valjalo promijeniti. Hrvatska moda preradba i prijevoda Molièreovih komedija, zaključuje, osobito tijekom 17. i 18. st, a koja traje i do danas (L. Paljetak i dr), predstavlja iznimnu vrijednost u europskom kontekstu: hrvatske moliérade imaju simboličko značenje u imagologiji, kao potvrda (i europskoga i nacionalnoga) identiteta.
Anamarija Mrkonjić
(GŠ)
