Jedan, dva ili tri oblika – o morfološkom preobilju u hrvatskome

Izlaganjem o hrvatskome morfološkom preobilju jezikoslovni ciklus predavanja 51. seminara otvorila je Tomislava Bošnjak Botica, viša znanstvena suradnica na Odjelu za opće jezikoslovlje Instituta za hrvatski jezik. Na Filozofskome je fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila studij hrvatskoga i francuskoga jezika i književnosti te slobodni trogodišnji studij rumunjskoga jezika i književnosti. U Institutu je zaposlena 2004, a na Odsjeku za romanistiku Filozofskoga fakulteta predaje od 2009. Primarni su joj znanstveni interesi vezani uz hrvatski jezik, poglavito njegovu morfologiju i morfosintaksu, a proučava i hrvatsko-romanske (hrvatsko-francuske i hrvatsko-rumunjske) jezične korelacije te usvajanje jezika. U predavanju je uputila na teorijsku podlogu koncepta morfološkoga preobilja, ilustrirajući ga na izabranim primjerima hrvatskoga deklinacijskog i konjugacijskog sustava te komparativno zadirući u neke druge europske jezike, a pritom se oslanjala na podatke dobivene korpusnom analizom frekventnosti dubletnih oblika (gramatičkih sinonima).

Predavačica je započela izlaganje rječničkom definicijom ključne riječi – preobilje, ustvrdivši da ona označava veliko obilje, količinu i raznolikost čega, tj. svojevrsno stanje viška. Kada govorimo o jeziku i njegovim temeljnim zakonitostima, poznata je činjenica da on teži ekonomičnosti izraza, odnosno idealnom paralelizmu izraza i sadržaja pri kojemu jedan oblik riječi ispunjava samo jednu funkciju, dok se dubletnost nastoji izbjeći sprječavanjem pojave potpunih značenjskih i gramatičkih ekvivalenata, što se odražava u tzv. principu blokiranja (zapreke) (engl. blocking effect). Zbog toga, ako se u određenoj gramatičkoj kategoriji promjenjivih riječi nalazi više mogućih oblika, oni su nerijetko funkcionalno različiti, tj. jedan je od njih stilski obilježen, npr. snjegovi naspram arhaičnoga i (usmeno)književnoga snijezi, ključevi naspram dijalektnoga ključi, gibam naspram morfološke zastarjelice gibljem, G vrátā naspram razgovornoga G vratiju. Ipak, mnogo je i primjera kod kojih je funkcionalna suprotstavljenost dvojbena, a uočljivi su u većine promjenjivih vrsta riječi – u imenica (A mn galebove i A mn galebe), glagola (šetam i šećem), pridjeva (bjelji i bjeliji), zamjenica (G njegova i G njegovog). Pritom govornici obično preferiraju jedan oblik te se njime većinski koriste, no moguća su i prožimanja, što je predavačica zorno prikazala na primjeru književnoga ulomka P. Pavličića. Morfološko je preobilje karakteristično za mnoge europske jezike (navedeni su primjeri iz latinskoga, njemačkoga, engleskoga, francuskoga, talijanskoga itd.), no naročito je vidljivo u morfološki bogatim jezicima, kakvi su svi slavenski pa i hrvatski.

U nastavku je bilo riječi o teorijskoj podlozi naslovnoga termina – morfološkoga preobilja. Njime se ponajprije bavila A. Thornton, odredivši ga kao mjesto u paradigmi promjenjive riječi na kojemu dolaze dva oblika ili više njih. Ta se pojava ponekad naziva i morfološkim dubletizmom ili gramatičkom sinonimijom, a ovisno o karakteristikama leksema može zahvaćati različite gramatičke kategorije i mjesta u paradigmi, npr. u hrvatskome imenica radost ima dubletne oblike samo u instrumentalu jednine (radosti i radošću), dok su oblici imenice golub dubletni u cijeloj množinskoj paradigmi (tzv. duga i kratka množina).

Unatoč brojnim primjerima koji potvrđuju dubletna kolebanja predavačica ističe da je riječ tek o rubnoj pojavi koja zahvaća ograničen broj oblika. Ipak, treba imati na umu da je u hrvatskome, jeziku bogate fleksije, ona iznadprosječno prisutna, čemu u prilog ide i neprestan razvoj novih oblika koji se potom prožimaju sa starima. Pritom jedan je od glavnih problema neujednačenost i neustaljenost informacija u jezičnim priručnicima jer se ponekad ne navode svi mogući oblici, a podaci se, nerijetko normativno i vrijednosno obilježeni, ne podudaraju sa zaključcima korpusnih analiza. Prema tome, morfološko je preobilje hrvatskoga jezika fenomen koji potiče na pitanja i promišljanja. Ona se, među ostalim, tiču čimbenikā njegova jačanja i slabljenja, dijakronijskih karakteristika oblikā (vremenske raslojenosti), odnosa prema naizgled proturječnomu principu jezične ekonomije, ali i normativnoga statusa dubleta (njihova održavanja ili suzbijanja) te svrhovitosti i opravdanosti normativne prakse zastupljene u priručnicima. Potrebno je stoga raditi na opisu gramatičkih kategorija u kojima je dubletnost sustavno uočljiva i izučavanju čimbenika koji utječu na morfološko preobilje te teorijske spoznaje potvrditi korpusnim analizama i(li) izravnim eksperimentima s govornicima. Tomu teži i Institutov projekt izrade Baze hrvatskih morfoloških dubleta (DvojBa), koja će omogućiti jednostavnu provjeru zastupljenosti i čestote dubleta te lakše proučavanje njihovih karakteristika u različitim kontekstima.

Tri takva istraživanja predstavljena u izlaganju obuhvaćaju dubletnost u množinskoj paradigmi dvosložnih i višesložnih imenica muškoga roda (npr. palac, pojas, velegrad), oblike imenica dvaju rodova koji su povezani i s deklinacijskim tipom (npr. splav, bol, trulež) te oblike genitiva množine imenica ženskoga roda s konsonantskim skupom na kraju osnove (npr. bitka, molba). Potonji su osobito zanimljivi jer analize korpusa hrWac sugeriraju da u većini slučajeva prevladavaju oblici s nastavkom -i, koji su obično normativno subordinirani ostalim oblicima. Razmatrano je više čimbenika koji potencijalno utječu na odabir pojedinoga oblika, a odnose se uglavnom na fonološke i prozodijske karakteristike, podrijetlo i tvorbu imenice, organsku podlogu i dob govornika, ali i utjecaj normativnih intervencija, čestotu te kontekst uporabe.

Predavačica je zaključno naglasila da morfološko preobilje neprestano nestaje pod utjecajem ekonomičnosti, ali se istodobno i širi (npr. nastavak -i u genitivu množine imenica ženskoga roda bez konsonantskoga skupa), što je posebno značajno za jezike s visokim stupnjem morfološke dubletnosti poput hrvatskoga. Novi oblici naprosto naviru u sustav, a pitanje s kojim se kroatisti trebaju uhvatiti u koštac jest gdje povući granicu pri njihovu normativnom vrednovanju i priznavanju.

Darko Vasilj