Intermedijalnost, citatnost i usmeni intertekst pisane književnosti
Slijed književnih predavanja otvorila je Evelina Rudan pitanjem interferencije usmene i pisane književnosti. Evelina Rudan aktualna je pročelnica Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na kojemu izvodi obavezne kolegije Iz povijesti hrvatske usmene književnosti; Teorija i poetika hrvatske usmene književnosti te izborne kolegije Usmena književnost u 18. stoljeću; Tipologija malih literarnih formi i usmenost; Mit, književnost i kulturno pamćenje i Predaja kao usmenoknjiževni žanr. Usto izvodi i različite kolegije iz književnoznanstvenih, kulturnoantropoloških i folklorističkih područja i tema emocionalnoga obrata u književnosti na više poslijediplomskih studija. Od 2014. godine predstojnica je Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku. Osim toga članica je uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, a afimirala se i kao autorica s nekoliko zbirka pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića, Posljednja topla noć (zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden, Breki i ćuki i Pristojne ptice te slikovnicu (s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san. Za knjigu Smiljko i ja si mahnemo višestruko je nagrađena.
Njezino je ovogodišnje predavanje, kako je napomenula, svojevrsni nastavak predavanja koje je održala na 49. seminaru Oko ili uho, pismo ili glas: binarni kodovi i nebinarne prakse, a ono je tematiziralo književnost u usmenome i pisanom mediju. O odnosima dvaju medija nastavila je uz obradu tradicionalne usmene pjesme poznatoga rock benda Azra, kojom je auditorij uvela u temu intermedijalnosti. Česti suradnici pojma intermedijalnosti jesu intertekstualnost i citatnost – intertekstualnost je poznata još od istraživanja Julije Kristeve kao relativno širok pojam. Profesorica se osvrnula i na brojne druge termine vezane za citatnost te dala njihov sustavan pregled ili terminološki vodič polaznicima.
Nakon Kristeve sve su se više istraživali i problematizirali spomenuti pojmovi. U hrvatskoj je znanosti o književnosti za govor o intertekstualnim vezama strogi kriterij postavio Pavao Pavličić. Prema Pavličiću odnos jednog teksta prema drugom nužno je vidljiv i postoji mogućnost da se razumije, ostvaren je književnim sredstvima koji su u domeni teksta, a njihova se veza ispunjava značenjem. Intermedijalnost definira kao niz postupaka kojim se strukture i materijali karakteristični za jedan medij prenose u drugi, a pritom mediji moraju ostati prepoznatljivi. Pitanja koja Pavličić postavlja tiču se toga što književnost preuzima iz drugih medija, ali profesorica Rudan potaknula je sudionike na raspravu o tome što se događa kada se književnost upliće u druge medije. Napomenula je da se intermedijalnost pojavljuje već u djelima starije hrvatske književnosti. Ipak taj pojam, u današnje doba u kojem su mediji i internet svojevrsni čovjekovi produžeci, označava puno šire.
Zanimljivo je da se književnosti općenito pristupa monomodalno, ali postoji jedna vrsta književnosti kojoj se silom prilika pristupalo multimodalno – riječ je o usmenoj književnosti. S obzirom na to da su multimodalni tekstovi oni u kojima se odvija interakcija i integracija dvaju ili više semiotičkih resursa koji uključuju aspekte govora, gestikulacije, proksimike, aktivnosti crtanja, slikanja, pisanja, a usmena književnost računa na izvedbeni aspekt, upravo je to čini podložnom multimodalnomu pristupu.
O povijesti hrvatske književnosti ne može se govoriti bez poznavanja usmenog interteksta – ne možemo raspravljati primjerice o Držiću, Zoraniću, Barakoviću, Katančiću, Šenoi, Zagorki, Krleži i mnogim drugima. Najpoznatiji pravni i povijesni dokument u Hrvata (sve do čitanja Branka Fučića koji je uočio ritmičku organizaciju teksta) Bašćanka ploča u pisanome tekstu sadrži žanr kletve – specifičan žanr koji računa s govornikom, s onim komu je kletva upućena i s vrhovnim bićem. Bašćanska je ploča tako postala performativnim umjetničkim činom, dijelom poezije, prava, povijesti i kulture.
Jedan od prvih autora koji na vrlo vidljiv način jasno pokazuje svijest o intermedijalnosti te unosi nekoliko cjelovitih usmenih tekstova u djela, studentima poznat po tepanjima: prvi folklorist, prvi etnograf, bio je Petar Hektorović. U svoje je djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio iznimno vješto oblikovanu bugaršćicu o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu. Kraljević Marko najpoznatiji je usmeni junak, višeidentitetski tip koji je poznat u različitim slavenskim jezicima, pojavljuje se od Rumunjske i Bugarske sve do Istre. Sam žanr bugaršćice poseban je po svojoj složenosti i prožimanju epskoga i lirskoga, a intermedijalnost se očituje već iz naziva koji dolazi od termina bugariti – ‘pjevati na tužan način’. Profesorica je polaznicima pročitavši stihove dočarala ponešto stariji hrvatski jezik, obrasce kulturnog pamćenja i konvencionalne topose utjehe. Riječ je dakle o tekstu u kojemu žrtva dobiva pravo glasa iz čega posljedično proizlazi iznimno visoka razina empatije. Predavanje je zaključila preporukom za čitanje (Mladenka Kostonoga Želimira Periša) i mišlju o književnosti kao jedinstvenome području ljudskoga duha koje omogućuje njegovo širenje.
Anamarija Mrkonjić
