Obvezni jezikoslovni proseminar – Prožimanje standardnoga i organskih idioma u mediju TV-serija 1960-ih i 1970-ih

Mjesta, događaji, likovi i pojmovi sastavnice su tradicijske kulture hrvatskoga prostora (Rapacka 2002: 9). Ta četiri univerzalna (tradicijska) elementa danas igraju važnu ulogu u integraciji, identifikaciji i razumijevanju hrvatske nacionalne kulture. Utjecaj tradicije u formiranju nacionalne kulture posebno je vidljiv pogleda li se razdoblje od druge polovice 1960-ih do prve polovice 1970-ih. Naime, tada na hrvatskome, kao i na prostorima diljem svijeta, dolazi do velikih društvenih i kulturnih promjena. Hrvatsko društvo u zajedničkoj jugoslavenskoj državi karakterizira kriza komunističke partije Jugoslavije, neuspjeli pokušaji privredne reforme i pad dogmatskih snaga na čelu s drugim čovjekom tadašnje zajedničke države Aleksandrom Rankovićem. Istodobno dolazi do liberalizacije i otvaranja prema novim (uglavnom zapadnjačkim) trendovima u kulturi. Televizija u to vrijeme ima vodeću ulogu u kreiranju, stvaranju i distribuciji kulturnih sadržaja te na hrvatskome prostoru ona uskoro postaje – medij svih medija. Pod izravnim utjecajem tadašnje austrijske (ORF) i talijanske (RAI) televizije, pored brojnih pokrenutih televizijskih formata, stvara se televizijska igrana serija. Redatelj i televizijski „čarobnjak“ toga vremena Daniel Marušić (1931–2009) početkom 1960-ih režira i snima prvu hrvatsku televizijsku seriju Stoljetna eskadra (1961), koja će otvoriti vrata za razvoj te televizijske forme. Kroz proseminar naslovljen Prožimanje standardnoga i organskoga idioma u mediju TV-serija 1960-ih i 1970-ih problemski se raspravlja o hrvatskim televizijskim serijama snimanima i prikazivanima kroz dva po mnogočemu najdinamičnija desetljeća prošloga stoljeća u svijetu. Pregledom, raspravom i vrednovanjem snimljenih televizijskih serija u promatranome vremenu, počevši od četverodijelne Seljačke bune (1963) do desetodijelne Čovik i po (1974), na proseminaru će se razmotriti jezični koncepti (kulturemi) kao pokazatelji odnosā hrvatskih idioma i standardom utvrđenih jezičnih normi na tadašnjoj javnoj (državnoj) televiziji. Uz promatranje izdvojenih kulturema iz serija (koji variraju od leksema pa do cijeloga teksta) raspravljat će se nadalje kako je (i je li) u promatranome vremenu formiran (i transformiran) hrvatski kulturni i jezični krajolik te kako su i u kojoj mjeri predstavljani i izdvajani urbani i ruralni hrvatski krajolici iz zajedničke jugoslavenske države. Cilj je proseminara na korpusu televizijskih serija iz 1960-ih i 1970-ih staviti u prvi plan jezik kao medij koji je kroz serije (u tim vremenima) prožeo i kreirao hrvatske kulturne obrasce – od narativa i prakse tadašnjega socijalističkoga diskursa, preko postanka svojevrsnih nacionalnih (televizijskih) heroja (Luiđija, Dudeka i Matana) i njihovih „herojica“ (Bepine, Regice i Nuše) pa sve do (javnih i skrivenih) komuniciranja lokalnih identiteta hrvatskih prostora u tadašnjoj jugoslavenskoj državi.