Metafora u tvorbi i leksikalizaciji

Ida Raffaelli rođena je u Zagrebu gdje je završila klasičnu gimnaziju te na Filozofskom fakultetu 1992. diplomirala francuski jezik i književnost i komparativnu književnost. Na istome je fakultetu magistrirala 1994. i doktorirala 2001. temom Polisemija i sinonimija u leksiku klasičnoga starofrancuskog. Od 1993. do 2001. bila je znanstvena novakinja pri Zavodu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a od 2001. znanstvena novakinja na projektu Računalna obradba hrvatskoga jezika profesora Marka Tadića. Od 2002. do 2009. docentica je na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, potom izvanredna profesorica, a od 2014. redovita profesorica na istome odsjeku. Surađivala je na nizu međunarodnih i domaćih znanstvenih projekata: ECO-NET (ili projekt Francusko-hrvatske poredbene gramatike) između Sveučilišta Sorbonne Paris IV i Sveučilišta u Zagrebu; CESAR (Central and South-East European Resources); EOSS (Evolution of Semantic Systems); Supostavne gramatike: hrvatska i francuska; Kognitivnolingvistička istraživanja hrvatskoga i engleskoga jezika; Teorijska kognitivnolingvistička istraživanja hrvatskoga i drugih jezika. Vodila je znanstveni projekt Leksička semantika u izradi hrvatskoga Wordneta. Deset je godina bila glavna urednica časopisa Suvremena lingvistika, a sedam godina potpredsjednica Hrvatskoga filološkoga društva. Sudjelovala je u organizaciji niza međunarodnih konferencija, kongresa, ljetnih škola i susreta. Objavila je velik broj znanstvenih, preglednih i stručnih radova u međunarodnim i domaćim časopisima i knjigama te uredila dvije knjige. Autorica je dviju vrlo zapaženih monografija: Značenje kroz vrijeme: poglavlja iz dijakronijske semantike (2009) i O značenju – uvod u semantiku (2015).

Izlaganje Metafora u tvorbi i leksikalizaciji predavačica je započela izloživši osnovni zahtjev za tumačenje interakcije značenjskih procesa s tvorbom riječi: gramatika se – kao mreža raznih odnosa koji zrcale aspekte naših doživljaja svijeta i znanja o njemu – nužno nalazi u nerazdruživoj povratnoj sprezi sa semantikom. Tvorbu je – kao i Babić (2002), Marković (2012), Tafra (2014) – pozicionirala na prag leksikologije i gramatike tvrdeći da joj je funkcija popuniti leksičko blago te razložiti mehanizme proizvodnje novog leksika. Budući da se gramatika, leksikologija i semantika u tako ugođenom sustavu sinergično nadopunjuju, uvide je u raslojavanje značenjskih procesa potrebno prokrviti načelima gradbe leksika.

Za dekodiranje tog kompleksa predlaže morfosemantički model koji načela ustroja leksika objašnjava sjedinjavanjem obličnih i značenjskih svojstava leksema. Napajajući se istovremeno strukturalističkim te kognitivnolingvističkim pojmovnikom, model pokazuje da leksička struktura – primjerice pridjev jasan i glagol objasniti – ustvari nastaje kao rezultat snažne tvorbene i značenjske prepletenosti sastavnica. Različiti odnosi pojmovnih veza i preslikavanja među tim parnjacima – kao i u glagola tresti i zatreskati se u – upućuju na pozadinski metaforički odnos koji omogućuje njihovu specifičnu leksikalizaciju. Guiraudova morfosemantička polja u kombinaciji s kognitivnolingvističkim raspuštanjem ionako sipke granice između gramatike i leksika, koje slijedi i uzajamno dohvaćanje leksika i sintakse, čine značenjskomorfološku srž leksema dohvatljivom i jasnijom.

Različit je stupanj ispunjenosti značenjem ona razlika pomoću koje se među jedinicama uspostavlja semantička samosvojnost, a teorijski je nacrt predavačice – umjesto spekulativnim kombinacijama – upogonjen konkretnom uporabom, dakle ovjerenom nazočnosti kakva gradbenog procesa u proizvodnji novih oblika i značenja riječi. Budući da se specifična značenja – u glagola, recimo, vid ili vrijeme – ustanovljuju na temelju sadržajno podudarne strukture obrasca, model polazi od konkretnih rješenja kojima je značenje određeno preko posve prozirne gradbene strukture obrasca. Derivacijski, primjerice, obrazac [po-[x]V]V različito se ostvaruje (npr. pomirisati, pogledati, poslušati...) što istovremeno ukazuje na njegovu čvrstu tvorbenu podlogu koja, međutim, nudi razne značenjske varijante specifičnije od značenjskih utora samog nacrta. Leksemi su onda sasma jasno motivirani i značenjski i leksički, a već je minimalni značenjski pomak dovoljan indikator produktivnosti nekog obrasca. Metaforičke će prijenose nekada trebati proširiti i na sintaktičke konstrukcije, kao što je u primjera osvrnuti se/ osvrnuti se na ili zatreskati/ zatreskati se u gdje se transfer temelji isključivo na morfosintaktičkoj spojnici, što dodatno potvrđuje da su signali inicijalno smatrani nesemantičkima značenjem ustvari nabijeni, tj. jamči nerazlučivu vezanost gramatike i leksika.

Umjesto metonimije izlagačica mjesto ustupa pojmovnoj bliskosti – npr. gledati – pogledati; dok veće semantičke lukove i njihova interferirajuća polja – npr. prilog jasno i glagol pojasniti ili imenicu vid te glagol zavidjeti – objašnjava radom metafore kojom leksem premašuje svoje inicijalno značenjsko polje. Formalna osnova tako zadire u raznolike značenjske domene, a mogućnosti su pojmovnih veza bez ovog modela nezapazive. Ipak, napominje kako je metaforički pomak – primjerice vidjeti – uvidjeti – znatno manje moćan od pojmovne bliskosti, no, upravo zahvaljujući statusu kuriozuma, tim rječitiji o pojmovnim i značenjskim vezama među domenama, leksikaliziranim vezama koje bi u odsustvu ovakva modela ostale neopisanima.

Pravilnost – utvrđena u brojnim indoeuropskim jezicima (tal. chiarificare; franc. éclairer; njem. erklären), kojoj je cijepna podloga zacijelo moćna i široko djelatna konceptualna metafora znati je vidjeti – obavezuje i na tipološkoporedbenu analizu morfosemantičkih struktura u genetski bližim, ali i udaljenim jezicima na temelju kojih bi jasnijim postalo da konceptualna metafora, osim što uvjetuje nastanak polisemije, motivira i tvorbu novih leksema. Model svoje mjesto nalazi i u sinkronijskim i dijakronijskim istraživanjima leksika kao indikator dinamike pojmovnih i značenjskih veza.

Djelotvornost metafore u generiranju leksika, njezin povećan domet u tumačenju inherentne jezične sposobnosti proizišle iz primjene morfosemantičkih uzoraka potvrđuju da je ona zaista jedna od ključnih premosnica za doživljavanje, spoznaju te razumijevanje izvanjezične stvarnosti i našeg mjesta u njoj, nudeći jedno od mogućih rješenja na pitanje kojim se suvremeni jezikoslovni kontekst dominantno zaokuplja: kako jezični identitet konstruira našu pripadnost svijetu, naše razumijevanje i doživljavanje zbilje, uvjetuje li ju jezik uopće – i ako da, zašto – približavajući se tako i problemu jezičnog relativizma stoga što pojašnjuje kako naše jezične strukture kroz vrijeme oblikuju i one pojmovne.