Od Dubrave do Dubrovnika – razgovor s Krešimirom Bagićem, književnikom
Nakon izlaganja o poeziji Tina Ujevića koje je održao prvi dan Škole, polaznicima je Krešimir Bagić u sklopu večernjega kulturnog programa imao priliku izložiti i vlastiti autorski opus tijekom razgovora koji je u atriju Poslijediplomskoga učilišta moderirao hrvatski pjesnik i kritičar Miroslav Mićanović.
Predstavio je deset objavljenih zbirki pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem; nagrada Goran) 1988; Između dva snažna dima 1989; Krošnja 1994; Bršljan 1996; Jezik za svaku udaljenost 2001; Le palmier se balance 2003; U polutami predgrađa 2006; Trebalo bi srušiti zidove 2011. (nagrada Dobriša Cesarić); Plaši li te moja boja 2013; Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois 2016, ponudivši i zakulisni pogled u proces pisanja, autorsku motivaciju te neočekivane poticaje za bavljenje stihovima.
Mićanović je njegovu poeziju smjestio u kvorumaške ’80-e, njegov pjesnički glas upisao je u dio književnosti uvriježeno smatran visokim, opisao je djelovanje Bagićeva jezika kao opiranje striktnom sporazumijevanju, određujući ga kao urotnički jezik koji izbjegava fiksno omeđivanje, koji ne želi biti angažiran nastojeći se udaljiti od ispovijedanja subjektivne svakodnevice. Bagićeva je poezija, otkriva autor, odavna odustala od mijenjanja svijeta, jedino čemu se može nadati mijena je samog sebe u nekom od željenih smjerova. Za rasuti teret zbirki Mićanović spominje poeziju otvorenu dijeljenju iskustva. Bagić je kazao kako u poeziju nema smisla ulaziti s defetističkim stavom ili slabim ambicijma jer svaki pjesnički poduhvat podrazumijeva težnju da se ponudi nešto svoje, nešto autentično i dotad neviđeno. O mjestu njegove poezije i poezije uopće u svijetu književnosti, autor je kazao kako je privilegij to da joj je margina oduvijek prirodno stanište, a ta joj njezina pozicija omogućuje istražiti jezične mehanizme koji u procesu neizvjesnosti otkrivaju nešto novo – o svijetu ili sebi.
Pjesništvo nije – ili nije samo – stvar zanata i vještine s onu stranu znanosti o književnosti pa Bagić ne pretendira na formalne i kompozicijske dotjeranosti koje je akademski obučen opisati, nego se prepušta neodlučnosti u pismo i njegovo konačno značenje; zanima ga ono što ne zna. Autorovo profesionalno ruho koje silno brine o čitatelju i pomaže mu ući u svijet teksta, ali iz njega i izići, Mićanović je sučelio s pjesničkim glasom za koji će se i Bagić složiti da se nalazi na njegovu početku te da ga ni sam nužno ne razumije. Ne želi biti apartan, hermetičan ni zatvoren, nego se prepustiti neizvjesnosti, kako u pisanju tako i u čitanju, tvrdeći da “ljubomorno voli tekst”.
Od prvoaprilskih početaka preko snova o Hajduku i tržnice u Dubravi do pariškog dopisništva, seminaristi su iz prve ruke čuli kojim se sve trasama kretalo njegovo pjesništvo, pobliže su upoznali skroman i samozatajan autorski lik koji je, uz pokoju duhovitu anegdotu iz nepredvidljive svakodnevice, večer zaključio izvedbom pjesama Profesor; Uspon; Blaž Blaž Blaž; Epidemija pokreće; Hrvati.
