Lana Molvarec, Junak na putu: mitologija, kontrakultura, self-help
O slobodnijem poimanju metafore kao konceptualnog i kulturnog fenomena govorila je Lana Molvarec, docentica na Katedri za noviju hrvatsku književnost pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Uz dječju književnost, Lana Molvarec bavi se temom putovanja i konstrukcije identiteta. Rezultate svojih istraživanja i promišljanja pretočila je u mnogobrojne radove. Između ostalog objavila je i Flaneurski pogled Antuna Gustava Matoša (2008), Hedonizam i feminizam – postfeministički ženski subjekt u Od Barbie do vibratora Ane Tajder (2009), Između ekonomskog i kulturnog kapitala: Životni stil i dokolica u romanima Pravila privlačnosti B. Eastona Ellisa i Soba za razbijanje T. Zajeca (2009), Između eskapizma i nomadologije (2009), Putovanje kao izraz krize identiteta (2010), Predodžbe djece i mladih u Pričama iz davnine (2016). Godine 2017. objavila je autorsku knjigu Kartografije identiteta: predodžbe izmještanja u hrvatskoj književnosti od 1960-ih do danas.
U predavanju Junak na putu: mitologija, kontrakultura, self-help slijedeći naslovom istaknute odrednice Molvarec je usporedila koncept putovanja u okvirima mitološkog diskursa s konceptom putovanja kakav se javlja u putopisima, romanima subverzivna potencijala te konačno u self-help tekstovima. Metaforički potencijal putovanja predavačica ističe gotovo univerzalnim i usko povezanim izrekama – „putovanje je život“ i „život je putovanje“ – pritom ukazujući na neprestano preklapanje fizičkog i unutrašnjeg u konstrukciji subjekta. Junak na putu stoga se može izdvojiti kao specifičan narativni obrazac u kojem se otkriva transformativni karakter identiteta. Teoretičar Joseph Campbell u utjecajnom djelu Junak s tisuću lica (1949) uočava spomenuti obrazac u mitologiji i naziva ga monomitom. Podrazumijeva temeljni mitski obrazac koji se ostvaruje u mnogostrukim varijacijama s obzirom na kontekstualna ograničenja, no ipak sa zajedničkom strukturnom okosnicom koju predavačica prepoznaje u suvremenoj prozi sa sviješću o diskurzivnoj konstruiranosti iste. Struktura je podijeljena u nekoliko faza – razdvajanje ili odlazak, iskušenje i pobjeda inicijacije te povratak i ponovno uključivanje u društvo. U pozadini je te podjele putovanje kao metafora samootkrivanja, što predavačica potvrđuje brojnim citatima iz odabranih literarnih predložaka.
Kolebanje između konkretnosti i apstraktnosti metaforizacije implicitna je tema Malnarova i Bebekova putopisa U potrazi za Staklenim gradom (1986). Sumnjajući u postojanje Staklenog grada, subjekt otkriva putovanje i kao proces samoidentifikacije. Nepomirljivost te ambivalencije očituje se u saznanju „da su te podjele na vanjsko i unutrašnje, objektivno i subjektivno, materijalno i idealno samo privid“ (str. 79).
Taj nepremostivi jaz unutrašnjeg i vanjskog u kontekstu raspada kontrakulture i propadanja njezinih ideala vidljiv je u Thompsonovu romanu Strah i prezir u Las Vegasu. Romaneskna varijacija Campbellove strukture groteskom riše „moderni Babilon nastao na mafijaškom novcu“, kako Perković naziva Las Vegas u pogovoru. Rečeni prikaz upućuje kritiku apsurdu i nefukcionalnosti cjelokupnog društva, ali i kontrakulturi koja ga ne uspijeva promijeniti, dapače ona poredak potvrđuje. Bespomoćnom subjektu preostaje mijena potaknuta putovanjem i opijatima koji ujedno pružaju užitak i opasnost, omogućuju bunt, brišu granice između Ja i Drugog, odnosno izazivaju promjene na planu čovjekova unutarnjeg života. Sličnost putovanja i opijata prepoznaje se i u dvoznačnim izrazima „being high“ i „tripping“.
Opisano putovanje „u središte američkog sna“ intertekstualan je poticaj i za Bulićevo Putovanje u središte hrvatskog sna (2006). Višeslojnost korelacija među tekstovima na inovativan način uključuje figuru Thompsona, aludirajući dakako na američkog autora, ali prije svega na Thompsona kao metaforu za konzervativno, primitivno, patrijarhalno, tj. snažno ograničavajuće društvo. Subjektov pokušaj otpora, dok je istovremeno zarobljen u obrascima vlastite kulture, nastoji prokazati naličje hrvatskog sna. Društvenoj drami paralelna je međutim i ljubavna drama glavnog lika Dene, a ona razotkriva kako je san sasvim subjektivna stvar. Za njim se treba samostalno otisnuti u potragu „dok ga ne bi našli na nekom mjestu u kojem bi naoružani luđaci koji okidaju nakon dovoljno alkohola postojali samo u muzejima“ (str. 194).
Značajniji odmak od društvenog prema individualnom i unutrašnjem vidljiv je u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) Bekima Sejranovića. Potreba da se obnovi magijska srž putovanja realizira se u tekstu metaforom života kao plovidbe u kojoj su fizičko i psihičko dvije neodljepljive strane jednog mističnog putovanja. Percepcija unutarnjeg putovanja na zanimljiv se način mijenja u postmodernističkom konceptu autorefleksivnog sebstva. Svoju krajnost zadobiva, kako ističe Molvarec, u brzoširećem diskursu samopomoći banalizacijom metafore putovanja, odnosno trivijalizacijom samootkrivanja.
Od mitološkog putovanja koje otvara prostor mističnom doživljaju cjeline kozmosa i nadalje znanju preko kraha te vizije s raspadom kontrakulture do deradikalizacije i pacifikacije subverzivnog naboja putovanja, čini se da je svaki put koji junak odabere nužno pogrešan baš kao što je i svaki pokušaj dovršetka konstrukcije subjekta unaprijed propao.
