Ekonomija u agoniji

Ciklus predavanja o izvedbama roda u književnosti i kulturi zatvorila je Lada Čale Feldman. Redovna profesorica na Katedri za teatrologiju i dramatologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta doktorirala je na temi Teatar u teatru u hrvatskoj dramskoj književnosti. Honorarno predaje na Akademiji dramske umjetnosti, Centru za ženske studije u Zagrebu, na Poslijediplomskom studiju književnosti i kulturalnih studija te na Poslijediplomskom studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i na poslijediplomskom studiju Instituta za humanističke studije u Ljubljani. Suradnica je Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ i Hrvatske radiotelevizije. Članica je međunarodnog udruženja za izvedbene studije Performance Studies International, u čijem je upravnom odboru od 2009. Bila je predsjednica Hrvatskoga semiotičkog društva od 1999. do 2000, a članica je i niza drugih strukovnih udruga. Svojim radom povezuje područje književnosti, teatrologije i dramatologije, etnologije i folkloristike te feminističke kritike. Sudjelovala je u organizaciji triju međunarodnih skupova: War, Exile, and Everyday Life (Zagreb, 1995), Gender and Nation, Tradition and Transition (Dubrovnik, 2002) te 15. godišnje konferencije PSi Misperformance: Mis-firing, Mis-fitting, Mis-reading (Zagreb, 2009). Piše znanstvene radove, kazališne kritike i prikaze knjiga, izlaže na hrvatskim i međunarodnim skupovima. Za knjigu Euridikini osvrti 2002. dobila je nagradu „Petar Brečić”. Za esej Blackened Faces and a Veiled Woman: Early Korčula Moreška, u suautorstvu s Maxom Harrisom, dobila je nagradu „Martin Stevens“ za najbolji novi esej u području studija starije dramatike američkoga Udruženja za studij srednjovjekovne i renesansne drame. Godine 2009. primila je godišnju nagradu Filozofskoga fakulteta za rad na knjizi U kanonu, kao i za rad na organizaciji 15. konferencije udruženja Performance Studies International Misperformance: Mis-firing, Mis-fitting, Mis-reading.

Profesorica Čale Feldman odlučila se ovoga puta pozabaviti analizom glume u odnosu na društveno-politički kontekst koji neizbježno utječe na sve unutar sebe. Ovu nadasve kompleksnu i rijetko problematiziranu temu polaznicima je približila nizom glumačkih utjelovljenja Laure iz Krležine drame U agoniji (1928/1958). Kako je naznačeno u zagradama, riječ je o drami koja je imala dva izdanja. U prvome izdanju drama je podijeljena u dva čina, a u drugome je Krleža dopisao treći čin. Upravo je ta razlika skrenula pozornost mnogih teatrologa i kazališnih kritičara na sam tekst te je pokrenula lavinu rasprava o tome koje je izdanje umjetnički važnije. Neka od promišljanja zasnovana su na teorijskim modelima poput onih koja u knjizi Model u dramaturgiji donosi Dževad Karahasan. Predavačica je izdvojila njegovu tezu o savršenoj simetriji tročinskoga izdanja prema kojoj ljubavni trokut aktera Laura – Lenbach – Križovec ostvaruje geometriziran dramaturški model funkcionalan i na paradigmatskoj liniji i na sintagmatskoj/fabularnoj liniji. Tako shvaćena simetričnost također je karakteristika drame u dva čina. Naime prijelomni trenutak u kojemu Laura ubija noćnu leptiricu i time nagoviješta svoju smrt postaje vertikalna i horizontalna os simetrije, dramaturške i fabularne. Ne negirajući postojanje koncepta modela, ali upozoravajući na njegovu potencijalnu energiju, profesorica Čale Feldman pruža mogućnost novoga pogleda te postavlja pitanje: u kakvu su zapravo odnosu tri Krležina lika, žude li zaista Križovec i Lenbach za Laurom kao ženom? Izgledno je kako je u odnosnom trokutu težište upravo na novcu. Krležina se Laura nalazi u središtu dramskoga tkiva koje se izgrađuje na križištu dramaturške, libidinalne i monetarne ekonomije.

Uvidjevši mrežu triju ekonomija, shvativši da je novac izjednačuje s Lizikom i Izabelom Georgijevnom, Laura počinje shvaćati sebe i svoj položaj, a taj je trenutak ključan za glumačku interpretaciju.

Prije same analize profesorica Čale Feldman podcrtala je kako glumu treba shvatiti u okviru socijalnih normi ponašanja. Na to se nadovezala i mišlju Josepha Roacha koji tvrdi da je analiza glumačkoga stila mjesto susreta estetike i ideologije. Uzmu li se obje teze u obzir, na tragu suvremenih ideološko-teorijskih gibanja, legitimno je zapitati se: je li moguće Lauru shvatiti kao feminističku junakinju te koje su sve “naočale“ tijekom desetljećā koristili kritičari proučavajući njezin lik?

Vika Podgorska izvodila je Lauru na praizvedbi 1928. te još jednom 1947. Nažalost nema konkretnijih analiza glume, no ostala je fotografija i zvučna snimka koje svjedoče o izgledu, intonaciji i dikciji, konstitutivnim elementima glume. Vika predočava Lauru u njezinoj kompleksnoj kontradiktornosti kao toplu, nepatvorenu i iskrenu, kao samoživu, agresivnu i hipersenzibilnu osobu. Branko Hećimović smatra ovu izvedbu prvim ukazanjem moderne, emancipirane žene, međutim predavačica opovrgava takav zaključak te pojašnjava kako ženski pogled na svijet 20-ih godina negira rad, a ljubav percipira kao jedino utočište. Takav se pogled mijenja u izvedbama Marije Crnobori 1946. i 1956. Iz klasno-ideološke perspektive naglašava se dvostrukost rada: faze fizičkoga rada glumice podupiru emocije koje su povezane uz rad, ekonomiju lika. Novac pritom postaje ključan motivacijski faktor koji simmelovski sukobljava naizgledne krajnosti – Lauru sa ženskim polusvijetom. Nakon Crnobori Lauru 1969. izvodi Neva Rošić koja gestama i pokretima naslućuje kako u inteligentnoj i autoritarnoj Lauri postoji latentna histerija. Složenost lika 1969. godine razotkriva Mira Župan radom na gesti i mimici u Gavellinu stilu. S novim ideološkim okvirom pojavljuje se 1998. jedna moderna, besklasna, idealizirana, glamurozna Laura u izvedbi Ene Begović čime se lik i gluma približavaju recitativnom klišeju. No i pokušaji ekonomskoga skrivanja stvar su danoga i prolaznoga ideološkog trenutka. Tomu se suprotstavlja izvedba Nele Kocsis 2014. Hiperaktualizacijom U agoniji postaje priča o agoniji hrvatske ekonomije, a Laura se – pod društvenim pritiskom i pritiskom publike koja ju okružuje – transformira u ženu na rubu živčanoga sloma.

Lada Čale Feldman zaključila je kako je važno glumu shvatiti kao predmet analize uz pomoć kojega odnosi između izvođača i publike, glumačkoga stila i društvenih normi ponašanja te, u krajnjoj liniji, odnosi između estetike i ideologije mogu postati jasnijima, a te je relacije u svakome društvu uvijek važno makar pokušati rasvijetliti.