Rat, rod, klasa
O položaju regionalnih redateljica na tržištu koje, čini se, i dalje igra po pravilima patrijarhata te o temama i načinima s kojima one uzimaju svoj komadić umjetničkoga prostora danas je govorila Mima Simić u predavanju pod naslovom Rat, rod, klasa: diskurzivni univerzumi redateljica iz regije. Poznata filmska kritičarka, aktivistkinja i književnica istaknula se svojom zbirkom filmoloških eseja Otporna na Hollywood (HFS, 2009) kojom je zaslužila Nagradu Vladimir Vuković. Njezin literarni rad objedinjen je knjizi kratkih priča Pustolovine Glorije Scott koje su u procesu animacije. Širim je masama u sjećanju ponajviše kao predstavnica LGBT zajednice za čija se prava borila i bori svojim osebujnim i inovativnim javnim nastupima.
Kada se govori o filmu, ponajprije je važno osvrnuti se na produkcijske uvjete, a oni su, prema mišljenju predavačice, specifični u „našoj“ regiji u razdoblju nakon Domovinskoga rata. Naime ženskoj tematici i stvaralaštvu mladih redateljica razvoj je usporilo uskrsnuće propagandnih ratnih filmova koji žele reći cjelovitu istinu o nacionalnome identitetu u nastajanju. No hibernaciju je, uvjetno rečeno, ženskoga filma prekinulo osnivanje Hrvatskoga audiovizualnog centra 2008. godine. U okviru toga Mima Simić izdvojila je kategoriju debitantskoga cjelovečernjeg filma čime se redateljicama de jure omogućuje pristup onome, u nas dominantno muškome, dijelu filmskoga stvaralaštva koje se pristrano vrednuje najcjenjenijim i najprestižnijim. Međutim zbog inertnosti sustava financiranja i same produkcijske djelatnosti, nakon raspada Jugoslavije, umjetnice i umjetnici bili su prisiljeni osmisliti metode koprodukcije što je pak potaknulo međusobnu komunikaciju te razmjenu znanja i ideja. Jednu je od takvih koprodukcija više od desetljeća nakon rata predvodio Nenad Dukić. Ideja je bila udružiti redateljice u radu na omnibusu „Neke druge priče“ koji će se prema njegovim riječima baviti ženskim temama – trudnoćom, rađanjem i pojavom novoga života. Predavačica je na tom primjeru polaznicima ukazala na poslijeratnu repatrijarhalizaciju koja je ženu i njezino tijelo poimala kao puku metaforu za domovinu. Vodeći računa o takvom kontekstu, Simić je, parafrazirajući Dinu Iordanovu, ustvrdila kako je u tom smislu bilo filmova o ženama i LGBT temama, ali njihovi autori nisu žene ili LGBT osobe, dok prikaz njih samih nudi netko drugi. K tome su ti motivi marginalizirani, spomenuti, ali ne i problematizirani, u funkciji boljega klasičnog dočaravanja nekoga „važnijega“ društvenog fenomena.
Navedeno je predavačicu natjeralo da se zapita s kojim su temama redateljice zapravo mogle pristupiti postojećoj kinematografskoj industriji. U okviru ratne tematike otvorila se tema o traumatičnom iskustvu žene kojom se pozabavila redateljica Jasmila Zbanić. U filmu Grbavica (1974) temu silovanja žena u Bosni i Hercegovini prikazuje u klasičnom narativnom stilu zbog čega je tema publici daleko vidljivija, a i politički prihvatljiva zbog okvira unutar kojega se razvija. Nova generacija mladih filmašica u regiji ne priklanja se ustaljenom distanciranom pogledu na ženski objekt, već ženski subjekt pokušava prikazati iz njezine (vlastite) perspektive, smatra Simić. Nadalje u filmu Klip (2012) Maje Miloš, predstavnice novoga srpskog vala, sedamnaestogodišnja protagonistica snima svoj život dokumentarističkim stilom, a priča o razvoju pojedinca paralelna je stvarnoj i vidljivoj hipertrofiji maskuliniteta koju logika filmskih postupaka tendira dekonstruirati. Simić napominje kako se ne smije zanemariti snažna veza roda i klase te činjenica da je svaka klasa poprište sebi svojstvenih problema. Dobra žena (2010) Mirjane Karanović tematizira upravo izgubljenost ženskoga subjekta u klasnom paradoksu, u društvu u kojemu ulogu „savršenoga“ građanina zauzimaju dobrostojeći ratni profiteri diktirajući dinamiku društvenih procesa. Žena u/na filmu pokušava umaknuti tome diktatu tako što raslojava i umnožava vlastiti identitet. Alternativu nudi i film Ne gledaj mi u pijat (2016) Hane Jušić koji odmakom od tipične reprezentacije ženske seksualnosti junakinju Marijanu stavlja u poziciju oca i prikazuje moć kao središnju os društvenih odnosa. Mima Simić tvrdi da „seksualnost trećega puta“ koju prikazuje spomenuti film svjedoči o razvoju ženske filmske misli koju kulturna politika nastavlja shvaćati kao Drugo, subverzivno, nepodobno, ono što treba potisnuti u cilju očuvanja stabilnosti dominantnih reprezentacija.
