Imam 1000 problema, ali ljubav nije jedan
Predavanje Imam 1000 problema, ali ljubav nije jedan: Sponzoruša u tranziciji 21. stoljeća održala je dr. sc. Dijana Jelača, predavačica na odsjeku Communication and Media Studies Sveučilišta Fordham u New Yorku. Doktorski studij završila je na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, a autorica je brojnih znanstvenih studija i eseja na temu roda i feminizma u filmu i popularnoj kulturi, traume i sjećanja te klase i kulture mladih u postsocijalizmu. Autorica je monografije Dislocated Screen Memory: Narrating Trauma in Post-Yugoslav Cinema (2016) te suurednica zbornika The Routledge Companion to Cinema and Gender (2017) i The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia (2017). Trenutačno uz Kristin Lené Hole radi na novom rukopisu – udžbeniku radnoga naslova Film feminisms.
Sponzoruša je pejorativno ime za ženu koja traži muškog sponzora isključivo za materijalni opstanak, sukladna je s pojavom turbofolka, a može se tumačiti i kao nužna posljedica njegova kiča, istovremeno uzeta za najniži domet ženskog postojanja. Zakoračivši odmah u klasno artikuliranu podjelu pojava visoke i niske kulture, izlagačica je u središte rasprave dovela različite mehanizme kritičkog promatranja sponzoruše kako bi pokazala da je riječ o složenoj kulturnoj formi na kojoj se (i oko koje se) prelama mnoštvo diskurza. Ocrtavajući povijesnu nit predavačica je ukazala na to da eskapistička strategija turbofolk-kulture u podlozi krije projekt svrgavanja pozornosti s politika odgovornih za klasne i nacionalne okršaje, čineći ih neodvojivima od nacionalizma te klasnih afiniteta.
Zakonitosti turbofolka i sponzoruše suprotstavila je ljubavnom scenariju popa držeći nacionalizam i traumu simptomatičnima za neizvjesnost onih zemalja koje su zatekle političke, ekonomske te društvene mijene pri restrukturiranju tržišta. Predavačica je na primjeru stihova pjevačica starije (i srednje) generacije (Dragana Mirković, Svetlana Ražnatović Ceca i dr.), modernijih iteracija (Severina) te postsocijalističkih hip-hop-izvođačica (poput Sajsi MC, grupe Models te Mimi Mercedez) pokazala kako je sponzoruša, među ostalim, sastavni dio patrijarhalne paranoje uvjetovane strahom od podređenosti muškarca u zoni intime. To znači da je libidna investicija turbofolka u prepoznatljive statusne simbole – npr. luksuzni auto, drago kamenje ili egzotična putovanja – jedan od načina artikuliranja kapitalističkog poriva za klasnom mobilnošću.
Suvremene se izvođačice suočavaju sa zatečenim kulturnim pojavama, pokušavajući ukazati na izravno zataškavanje uvjeta vlastite proizvodnje, a patrijarhat je prepoznat kao iznimno gipka struktura koja se uklapa u sve tržišne utore, pa tako i u logiku neoliberalnog kapitalizma u kojemu ispašta žena zbog svoje ionako već podređene pozicije. Kao takva, turbofolk-sponzoruša nerijetko je prijeteća simbolička figura koja ukazuje na kontradiktornosti neoliberalnog kapitalizma, posebno kada je riječ o neprihvatljivim rodnim ulogama, sudjelovanju žene u javnoj sferi, kao i ženskoj ambiciji kojoj je svrha isključivo osobna korist.
