Stručni izlet u Cavtat
U poslijepodnevnim satima trećega dana Zagrebačke slavističke škole sudionici su se uputili u Cavtat, grad pun kulturnih poslastica kao što su zbirka Baltazara Bogišića, rodna kuća Vlaha Bukovca te Mauzolej obitelji Račić.
Cavtat se smjestio jugoistočno od Dubrovnika na poluotoku Ratu. Ostaci gradskih zidina, renesansni knežev dvor te barokna župna crkva svjedoče o razvoju mediteranskoga središta. Prvi se put spominje 47. godine prije Krista kao ilirsko naselje Epidaurum. Historiografi smatraju kako je bio važno pomorsko i trgovačko središte koje su Avari i Slaveni razorili u 7. stoljeću. Epidaur, koji se još naziva Ragusa Vecchia, vrlo je važan motiv mita o postanku Dubrovnika (Raguse) koji su osnovali odbjegli stanovnici uništenoga grada. Slavno epidaursko podrijetlo dodirna je točka aristokratske republike s višestoljetnim naslijeđem romanske kulture koja omogućuje kontinuitet, a samim time i legitimitet, odnosno temelj za slavnu Republiku svijetle budućnosti.
Jedno je od prepoznatljivih cavtatskih mjesta muzej Baltazara Bogišića, istaknutoga pravnika i etnografa. Svoj rad posvetio je proučavanju izvornih slavenskih običaja te je objavio studiju O važnosti sakupljanja narodnijeh pravnih običaja kod Slavena (1866), a posebno se istaknuo u pravnom svijetu napisavši Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru. U filološkom je smislu također odigrao važnu ulogu. Naime skupljao je i objavljivao narodne pjesme, poslovice, zagonetke i bugarštice pa njegovom zaslugom možemo posegnuti za izdanjem starohrvatskih bugarštica s temeljitim uvodom koji je pripremio. U svojem radu oslanjao se na panslavističke ideje koje je zastupao, a njima potaknut po južnoslavenskim je prostorima razaslao Naputak za opisivanje pravnijeh običaja koji u narodu žive (1866). O Bogišićevu visokom statusu u intelektualnim krugovima saznajemo iz desetak tisuća pisama koje je razmjenjivao s uglednim intelektualcima svojega vremena. Uza sve blago koje nam je Baltazar zvani Baldo ostavio u naslijeđe bez iznimke oduševljava biblioteka koju je čitavoga života sabirao. U njoj se nalazi više od 15 000 knjiga, 66 inkunabula, mnoštvo rukopisa te nekoliko tisuća listova grafike.
Desetak cavtatskih skala ponad Bogišićeve zbirke nalazi se rodna kuća slikara Vlaha Bukovca, najznamenitijega predstavnika hrvatskoga modernizma. U ambijentu vrta devetnaestostoljetne Kuće Bukovac kustosica je opisala stvaralački put ambicioznoga Vlaha. Naime slikar je na svoj talent ukazao već u sedamnaestoj godini oslikavši unutrašnjost rodne kuće, a njegovo djelo Sultanija potaknulo je moćnike okupljene oko Šarićeve ljekarne da mu pomognu u realizaciji talenta. Zahvaljujući tako Medi Puciću, Josipu Jurju Strossmayeru i svojem uratku Ruka, primljen je na Parišku akademiju. Nedugo nakon toga Pariški salon postavio je Bukovčevu Crnogorku na obrani čime se afirmira kao dionik suvremenih slikarskih kretanja. Na poziv Račkoga i Strossmayera Bukovac 1893. napušta Pariz i dolazi u Zagreb gdje otvara vlastiti atelijer i sudjeluje u projektu izgradnje Umjetničkoga paviljona. Ubrzo se vraća u rodni Cavtat i tamo stvara sve dok mu Praška akademija nije ponudila profesorsko radno mjesto. U Pragu se ponajprije posvećuje pedagoškom radu kojemu ostaje predan sve do svoje smrti. Danas je u Bukovčevoj kući moguće vidjeti Ruku i mnoge druge slike iz njegove realističke faze te slike koje pokazuju njegov pomak prema impresionizmu i modernizmu čiji je najdojmljiviji primjer ciklus Raj – Čistilište – Pakao. Posjet intimnom prostoru Vlaha Bukovca polaznicima je proširio predodžbu o slikarevu stvaralaštvu izvan okvira svima znanih djela poput Hrvatskoga narodnog preporoda na zastoru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Gundulićeva sna.
Slijedeći tragove cavtatske umjetnosti, seminaristi nisu mogli zaobići Mauzolej obitelji Račić. Na groblju Svetoga Roka Ivan Meštrović projektirao je impozantno posljednje počivalište Marije Račić, kako joj je i obećao. Cjelokupan Mauzolej – izrađen od bračkoga kamena u stilu art déco, sa skulpturama anđela koji nose duše u nebo te mnogobrojnim glavama isklesanim u kupoli – apoteoza je misli o vječnosti. Na ovom posebnom mjestu o zagonetnoj igri prolaznosti i vječnosti umjetnik sam poručuje: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan.“
