Posjet dominikanskom samostanu
Nakon razgledavanja franjevačkoga samostana polaznici Škole uputili su se prema sjeveroistočnom dijelu Grada gdje omeđen zidinama stoji, ništa manje značajan, dominikanski samostan. Na ulazu ih je dočekao povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji je započeo priču o samostanu ponajprije upoznavši polaznike s poviješću dominikanskoga reda.
Dominikanci ili „bijeli fratri“ katolički su red osnovan na samom početku 13. stoljeća, a u Dubrovnik dolaze već 1225. kada osnivaju i samostan koji je već tada postao žarištem intelektualnoga života. Neosporiva je njegova duhovna važnost, ali isto tako ne smije se zanemariti ni strateška važnost samostana koji je sa svoje sjeverne strane omeđen zidinama. Gradnju samostana zato je sufinancirao dubrovački senat koji je naglasio kako se samostan diže za sigurnost i obranu cijeloga Grada. Uz samostan se nalazi i jednobrodna crkva te gotičko-renesansni klaustar koji je u vrijeme francuske okupacije pretvoren u konjušnicu. Crkva je građena u gotičkom stilu, a trenutačno je u procesu renovacije pa polaznici nisu mogli u potpunosti uživati u jednom od najznačajnijih primjera gotičke gradnje na cijelom hrvatskom području, ali i šire. Gradnja crkve započeta je u 14. stoljeću, a posvećena je upravo svetom Dominiku. Ona je ujedno i posljednje počivalište brojnih dubrovačkih velikana poput Crijevića, Gradića i Đamanjića. Zanimljiva je i činjenica da je u 19. st. bilo uvriježeno mišljenje kako je ondje pokopan Ivan Gundulić pa mu je podignut spomenik iako se Gundulićev grob nalazi u franjevačkoj crkvi. Tako je Gundulić postao književnikom koji ima dva pogrebna mjesta u jednome gradu.
Nakon obilaska crkve, skupina slavista uputila se prema muzeju u kojem se čuva veliko kulturno blago dubrovačke prošlosti – najznačajnija djela dubrovačkih renesansnih slikara, od kojih se posebno ističe ime Nikole Božidarevića. Naime u renesansi je u samostanu djelovala slikarska škola koja je okupljala najuglednije slikarske majstore toga vremena. Osim slikarskoga ceha, samostan je vodio i privatno učilište koje je bilo otvoreno i svim znatiželjnicima gladnima znanja. No najznačajniji dio svakako je knjižnica koja se nalazi na drugom katu zapadnoga krila samostana i inače je zatvorena za javnost. Građena je na kraju 15. i početkom 16. st., a 1501. proglašena je javnom bibliotekom. Pretrpjela je veliku štetu nakon „trešnje“, a još veću za vrijeme francuske okupacije kada je pretvorena u vojničku spavaonicu. Njezin je sadržaj od neprocjenjive važnosti jer sadrži 249 inkunabula (što je najviše u jugoistočnoj Europi), stotinjak srednjovjekovnih tekstova te drugih vrijednih starih izdanja poput onoga Sare Crijevića.
Polaznici koji su tada već bili na izmaku snaga, ali znanjem i iskustvom svakako bogatiji, uputili su se prema svojem hotelu.
