Sport – tijelo – igra
Ciklus predavanja u drugome tjednu 45. hrvatskoga seminara za strane slaviste otvorio je Ozren Biti koji je temu tijela i tjelesnosti promotrio iz perspektive humanističkih i društvenih znanosti (etnografsko istraživanje sporta, sociologija tijela, fenomen igre u kulturalnim studijima).
Dr. sc. Ozren Biti, znanstveni suradnik s Instituta za etnologiju i folkloristiku, bavi se temama iz područja kulturalnih studija, sportskih studija, antropologije potrošnje i teorije književnosti. Objavio je tridesetak znanstvenih i stručnih članaka te knjigu Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive (2012) za koju je nagrađen godišnjom nagradom Hrvatskoga etnološkog društva "Milovan Gavazzi".
Jasno strukturirano i inovativno predavanje Biti je započeo tumačenjem naslovne trijade Sport – tijelo – igra. Ona upućuje na fenomenološku raspravu, odnosno na promišljanje fenomena sporta, tijela i igre kao sastavnica ljudske kulture te na tumačenje njihova odnosa. Pri tome su igra i tijelo konstitutivni elementi sporta, što znači da većina definicija fenomena sporta podrazumijeva pojam natjecanja koji implicira igru te pojam tijela – tjelesne vještine, tjelesno naprezanje (J. Coakley). Iz istaknutoga proizlazi temeljna argumentacijska linija Bitijeva izlaganja koja počiva na tezama o sportu bez igre, a završava s idejom rastjelovljenja sporta. Nadalje, tijelo je i u sportu moguće tumačiti kao društvenu/diskurzivnu konstrukciju (M. Foucault, J. Butler i dr.), što je u svezi s etikom sporta.
Valja istaknuti kako je predavač izlaganje odlučio zaoštriti iz perspektive estetike sporta, odnosno polazeći od tijela kao materijalne kvalitete sporta. Igru je zatim, kao konstitutivan element definicije sporta, rastumačio tezama i citatima J. Huizinge i R. Cailloisa. Potonji razlikuje četiri kategorije igara: agon (takmičenje, ravnopravnost, vježba ljudskih sposobnosti i vrlina), alea (slučaj, sreća, naklonost sudbine, negira rad i strpljenje, drsko i nadmoćno ruganje sposobnosti), mimicry (gluma, igranje uloga i sl.) te ilinx (zanos, ekstaza, vrtoglavica – mogu se prenijeti na publiku). Za sport su bitna i različita značenja koja objedinjuju termini igranje (play) i igra (game). Svaka igra naime ne podrazumijeva igranje, a ni svako igranje igru. Usto, prisutnost jednoga i/ili drugoga u sportu ovisi o publici (play : display), o medijskome aspektu i pitanju proširenja pojma publike, o amaterskome i profesionalnome sportu (V. Žmegač), o rezultatu/pobjedi (M. Solar) i drugome. Sukladno tomu, sport postaje aktivnost u kojoj je sve manje igre i igranja, ali teza da sport ostaje bez igre nije u potpunosti točna, ističe Biti. Igra se pojavljuje kad je najmanje očekujemo i, premda je u statusu potonuloga blaga, izranja na površinu.
Igračku narav sporta moguće je prepoznati u gestama, mimici, pokretu vrhunskih profesionalaca i sličnome. S druge strane, važna su pitanja dokolice, slobodnoga vremena u okviru kojega uživamo u igri i sportu kao igrači, gledatelji ili promatrači, i klađenja, segmenta dokoličarske aktivnosti. Istraživanja su pokazala kako je riječ o novim načinima potrošnje/praćenja sporta koji mogu potpuno isključiti igru i tijelo u sportu jer nestaje gledanje i praćenje utakmica te drugih sportskih događaja. S tim je svezi izostanak estetskoga iskustva praćenja sporta jer ono počiva na tijelu i/ili igri (L. Kreft, H. Gumbrecht i dr.). Sport je kreativno područje – s trenucima velike ljepote – i kao takav nedovoljno je temom društvenih i humanističkih znanosti. One uglavnom pribjegavaju tekstualnomu tumačenju tijela u sportu (igri), što znači da tijelo promatraju kroz značenja koja se deriviraju (etička problematika). Bitijev je problemski pristup odnosu tijela, igre i sporta na samome kraju potaknuo zanimljivu raspravu sa sudionicima (tijelo sportskoga performansa (uživo ili putem medija) nasuprot sportskomu klađenju koje raz-igrava i ras-tjelovljuje sport za krajnjega potrošača; estetski i/ili etički kriteriji prosuđivanja sporta, karnevalizacija tijela u sportu i subverzivnost i sl.).
