Nova tijela: omladinske radne akcije u Jugoslaviji

Omladinske radne akcije koje su obilježile poslijeratno jugoslavensko društvo bile su tema predavanja dr. sc. Reane Senjković, znanstvene savjetnice s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu

U fokusu su njezinih antropološko-kulturoloških istraživanja odnos tradicijske i suvremene hrvatske kulture, Domovinski rat, prakse kuturnog posredovanja u razdoblju postsocijalizma i dr. R. Senjković autorica je knjige Izgubljeno u prijenosu: pop-iskustvo soc-kulture (2008), za koju je primila Godišnju državnu nagradu za znanost (2009), te ove godine objavljene iscrpne antroploško-kulturološke studije Svaki dan pobjeda: kultura omladinskih radnih akcija, čija je problematika bila u središtu današnjeg dubrovačkog predavanja. Suautoricom je i suurednicom nekoliko naslova, među kojima su Fear, death and resistance: an ethnography of war: Croatia 1991–1992 (1993), Hrvatski ratni grafiti (1995) i Etnografije interneta (2004).

U početnom dijelu izlaganja predavačica se osvrnula na povijest radnih akcija u poslijeratnoj Jugoslaviji (1945–1989),  u kojima su omladinci sudjelovali u gradnji pruga, autocesta, tvornica, hidroelektrana i urbanih četvrti (Novi Beograd). Zatim se usredotočila, sukladno s temom ovogodišnje Škole, na tretman mladih tijela omladinaca, tj. na različite strategije njihova nadziranja i discipliniranja. Među ostalima, istaknula je izoliranje omladinaca u posebna naselja s naoružanim čuvarima i ograničavanje slobode kretanja, higijensko-zdravstvenu kontrolu (sanitarni koridor, dezinfekcija, cijepljenje, zaprašivanje, šišanje i sl., kako bi se izbjeglo širenje zaraza), obveznu jutarnju tjelovježbu i večernji ples (kolo) uz logorsku vatru,  pomno osmišljavanje jelovnika i strogu kontrolu seksualnog ponašanja (uporaba broma; sankcioniranje slobodnijeg seksualnog ponašanja, odnosno tzv. partizanija). Takvo discipliniranje i nadzor nad tijelom kao cilj imalo je, slično kao u skautskom pokretu, izgraditi nove ljude. „Mi gradimo prugu – pruga gradi nas!“, slogan je koji je bio u optjecaju za gradnje pruge Šamac–Sarajevo krajem 1940-ih, istaknula je R. Senjković, ukazujući na važnost kolektivne komponente u reprezentaciji tijela. U sklopu medijske mašinerije koja je takvo kolektivno tijelo proizvodila važnu su ulogu imali tekstovi i djela pisaca i umjetnika, o čemu svjedoči i zbornik radova o pruzi Šamac–Sarajevo hrvatskih književnika Na pruzi iz 1947, u kojem su, među ostalima, svojim tekstovima participirali G. Krklec, M. Franičević, M. Krleža i A. Beglić.