Tijelo na filmu, tijelo filma
Četvrtoga dana ovogodišnje Zagrebačke slavističke škole o tijelu i tjelesnosti iz filmološke perspektive govorio je doc. dr. sc. Tomislav Šakić iz Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u predavanju pod naslovom Tijelo na filmu, tijelo filma: tjelesnost filma i tijelo u/na svjetskom i hrvatskom filmu.
Tomislav Šakić, kroatist, komparatist i filomolog, bavi se poviješću hrvatskoga filma, medijskom kulturom i književnom znanošću (područje književne fantastike). Autorom je, suautorom i urednikom značajnih publikacija među kojima se posebno ističu Ad Astra: antologija hrvatske znanstvenofantastične novele od 1976. do 2006. godine (Nagrada SFERA 2007), knjiga Hrvatski filmski redatelji I. (Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez, 2009) te časopis Ubiq (dobitnik Prix Européen de Science Fiction 2011).
Definiravši film kao audiovizualni zapis izvanjskoga svijeta (prema klasičnoj definiciji Ante Peterlića), Tomislav Šakić u uvodu je svojega izlaganja istaknuo kako je posve jasno da je dio toga snimljenoga izvanjskog svijeta i tijelo. O suodnosu tijela i filma može se govoriti, kako naslov njegova predavanja sugerira, iz dviju perspektiva. Prva podrazumijeva tijelo kao temu kojom se film bavi, kao prikazu (metaforički, tematološki, sadržajni pristup), a druga se odnosi prema tijelu kao entitetu koji percipira film, odnosno tijelu kao recipijentu i sudioniku. Potonjem pristupu povijest filmologije dugo je posvećivala malo ili nimalo pozornosti, a zaokret se događa u posljednjih petnaestak godina u okviru tzv. body studies. Prvu odrednicu pokriva naslovna sintagma tijelo na filmu, a drugu tijelo filma. U središnjemu dijelu izlaganja predavač se posebno fokusirao na primjere korporealnih metafora u svjetskoj i hrvatskoj kinematografiji izdvojivši njih sedam:
(1) Tijelo naprosto jest na ekranu, u igranome kao i u dokumentarnome filmu (tijela glumaca i tijela statista u pokretu, geste, tijela spram krajolika, tijela u prostoru, tijela uz tijela).
(2) Načini reprezentacije tijela na ekranu koji korespondiraju s drugim vizualnim reprezentacijama (tijela u radnim akcijama, muška tijela u partizanskim filmovima, tijela i lica glumica, seksualnost na filmu, tijelo u odjeći, moda, načini ponašanja, kulturni kodovi).
(3) Tijelo kao metafora i poprište društvenih odnosa koje film tematizira. Može biti izraženo naslovima filmova, primjerice Svoga tela gospodar, Breza, Mirisi, zlato i tamjan.
(4) Antropološka i etnografska reprezentacija tijela za koje su karakteristični prijelazi iz figuracije u apstrakciju, iz realizma u modernizam. Među njih se ubrajaju modernistički filmovi-eseji i dokumentarci Ante Babaje (Tijelo, Kabina, Plaža, Čekaonica, Starice), Krsta Papića (Specijalni vlakovi, Mala seoska priredba, Lisice), Kreše Golika (Koreografija za kameru i plesače, Šest koraka do svjetskog rekorda, Od 3 do 22) i dr.
(5) Tijelo u patnji koje podrazumijeva teme holokausta, rata, genocida, gladi i tifusa, zastupljene, između ostaloga, u ratnim i partizanskim filmovima (Kozara, Bitka na Neretvi, Pogled u zjenicu sunca, Ponedjeljak ili utorak, Hranjenik).
(6) Seksualnost na filmu kao emancipatorska, liberalizacijska, ali i provokativno-komercijalna praksa koja se može povezati s tradicijom modernizma, u nas primjerice šezdesetosmaškom generacijom filmaša u jugoslavenskome filmu.
(7) Tijelo kao metafora nacije-države obilježje je suvremenoga hrvatskoga nacionalnoga korporealnog filma koji tematizira rat, genocid, silovanje, abortus i sl. (npr. Metastaze i Ljudožder vegetarijanac Branka Schmidta te Ničiji sin i Halimin put Arsena Antona Ostojića).
