Filološki razgovori
Sudionici ovogodišnje Zagrebačke slavističke škole, uvaženi gosti i prijatelji večeras su u atriju Poslijediplomskoga centra imali čast i iznimnu priliku poslušati znamenite filologe, dugogodišnje profesore Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i kulturne pregaoce – akademika Stjepana Damjanovića i prof. dr. sc. Stipu Botica. Razgovor je kroz nekoliko tematskih cjelina s cijenjenim sugovornicima povela dr. sc. Josipa Tomašić, poslijedoktorandica pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku.
Na samome početku pozdravila je večerašnje uvažene goste – prof. dr. sc. Damira Borasa, rektora Sveučilišta u Zagrebu i redovitoga profesora Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivanu Čuković-Bagić, prorektoricu za studente, studije i upravljanje kvalitetom, te prof. dr. sc. Miljenka Šimpraga, prorektora za inovacije, transfer tehnologije i komunikacije – i zahvalila im što su svojom nazočnošću uveličali svečanost obilježavanja 140. obljetnice Odsjeka za kroatistiku na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku. Povod večerašnjim filološkim razgovorima upravo je spomenuta obljetnica, a sugovornici odabrani po svome dugogodišnjem znanstvenom i nastavnom iskustvu, kako pri Odsjeku tako i pri Zagrebačkoj slavističkoj školi, toj su svečanosti dali poseban doprinos, sadržaj i smisao. Akademik Stjepan Damjanović, filolog, paleoslavist, paleokroatist i aktualni predsjednik Matice hrvatske, na Odsjeku za kroatistiku radi od 1971. godine (ondašnja Katedra za staroslavenski jezik, današnja Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo), nakon što je diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost. Njegovi znanstveni interesi i produkcija počivaju na staroslavenskim temama i jeziku hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova. Objavio je sljedeće knjige: Tragom jezika hrvatskih glagoljaša (1984), Opširnost bez površnosti (1988, 22006), Jedanaest stoljeća nezaborava (1991), Jazik otačaski (1995), Glasovi i oblici općeslavenskoga književnoga jezika (1993, 21995, 32000. pod naslovom Staroslavenski glasovi i oblici, 42003. i 52005. pod naslovom Staroslavenski jezik), Filološki razgovori (2000), Slovo iskona: staroslavenska/starohrvatska čitanka (2002, 22004, 32012), Mali staroslavensko-hrvatski rječnik (s I. Jurčevićem, T. Kuštović, B. Kuzmićem, M. Lukić, M. Žagarom, 2004, 22009), Slavonske teme (2006), Jezik hrvatskih glagoljaša (2008). S Josipom Bratulićem napisao je trosveščanu monografiju Hrvatska pisana kultura od VIII. do XXI. stoljeća (2005–2008). Urednik je i jedan od autora kapitalne jezikoslovne edicije Povijest hrvatskoga jezika. Priredio je dvadesetak knjiga drugih autora te napisao osamdesetak znanstvenih rasprava i isto toliko recenzija. Prof. dr. sc. Stipe Botica, potpredsjednik Matice hrvatske, na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te latinski jezik i rimsku književnost. Od 1984. zaposlen je kao asistent na Katedri za usmenu književnost, a u akademskoj godini 1994/95. i 1997/98. bio je dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2000. do 2004. obnašao je dužnost voditelja Zagrebačke slavističke škole. Znanstvenim radom promovira kroatističke teme iz povijesti hrvatske književnosti i kulture, s naglaskom na usmenu književnost i tradicijsku kulturu te kulturnu antropologiju. Objavio je deset autorskih knjiga: Luka Botić (1989), Filip Grabovac (1990), Hrvatska usmenoknjiževna čitanka (1995), Biblija i hrvatska kulturna tradicija (1995), Lijepa naša baština. Književno-antropološke teme (1998), Suvremeni hrvatski grafiti (2002, 22010), Andrija Kačić Miošić (2003), Novi hrvatski epitafi (2007), Biblija i hrvatska tradicijska kultura (2011), Povijest hrvatske usmene književnosti (2013). Urednik je i priređivač niza knjiga i zbornika, sudionik brojnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu te autor pedesetak znanstvenih i stručnih radova.
Imajući na umu činjenicu da goste predavače večeras slušaju strani sudenti slavistike / kroatistike, lektori, asistenti, kolege profesori i predstavnici institucija, Josipa Tomašić zamolila je profesore da prokomentiraju bogatu kroatističku tradiciju koja Sveučilište u Zagrebu prati od njegova osnutka. Akademik Damjanović istaknuo je da se poslanje Sveučilišta u Zagrebu u drugoj polovici 19. stoljeća ne može razumjeti bez širega europskog konteksta, a o postanku i razvoju Odsjeka za kroatistiku (1874) ne može se govoriti bez ocrtavanja temelja slavenske filologije, uspostavljenih djelovanjem slavističkoga velikana Vatroslava Jagića u Odesi, Berlinu, Petrogradu i napokon Beču. Jagić je po općem mišljenju dao okvir onodobnoj modernoj hrvatskoj filologiji u okviru slavenske. Polagao je temelje kroatistici na kojima i mi danas stojimo. Taj neosporni prvak svjetske slavistike zaslužan je što je slavenska filologija, istraživanje jezika, književnosti i sve kulture, dostignula novu razinu i smanjila zaostajanje za romanistikom i germanistikom (pokrenuo glasoviti časopis Archiv für slavische Philologie), ponovio je akademik Damjanović. Veliku slavističku djelatnost razmahao je proučavanjem i predavanjem staroslavenskoga jezika i poredbenih slavenskih kolegija. Taj polazišni znanstvenoistraživački fokus uskoro će se proširiti i razgranati, a smjenu paradigmi živo osjeća i tadašnje Sveučilište u Zagrebu. Lijepo je tu atmosferu profesor Damjanović oslikao anegdotom iz života Vatroslava Jagića, posvjedočenom u dnevničkim zapisima Spomeni mojega života, koja opisuje Jagićev susret s bohemistikom i osjećanje žive slavističke mijene koja nadilazi njezine rodonačelnike. Prvi profesor zagrebačke slavistike, češki slavist Leopold (Lavoslav) Geitler, dotada docent praškoga sveučilišta, i dalje je zadržao paleoslavistiku (staroslavenski jezik, ćirilska i glagoljska paleografija, poredbena slavenska gramatika) u žarištu slavenske filologije, a svi profesori do Drugoga svjetskog rata tradirat će sličnu koncepciju, obogaćenu novim kolegijima i pristupima, ističe akademik Damjanović. Geitlerov nasljednik Tomislav Maretić u 30 godina vođenja zagrebačke slavistike predavao je pedesetak kolegija, a svojevrstan novum predstavljaju kolegiji koji problematiziraju slavensku mitologiju i »serbokroatističke« jezikoslovne i književnoznanstvene teme. Armin Pavić od 1877. godine predaje kolegije koji omogućuju integralan uvid u hrvatsku i srpsku književno-jezičnu povijest, a osobitu pažnju posvećuje hrvatskoj dopreporodnoj i usmenoj književnosti. To će reći da kroatistika kao sveučilišna i znanstvena disciplina već potkraj 19. stoljeća ima jasno ocrtane i čvrste smjernice. Širenje perspektive ostvareno je i inzistiranjem na ruskom jeziku i književnosti, a jezična kroatistika nov će poticaj doživjeti u prvom desetljeću 20. stoljeća djelovanjem Dragutina Boranića, koji je, premda mu nedostaje Maretićeve širine, napominje Damjanović, zaslužan za obogaćivanje kroatistike dijalektološkim temama i kolegijima. Od 1910. Katedra za hrvatski ili srpski jezik podijelit će se na dvije – otada je Boranić mjerodavan za jezičnu, a Đuro Šurmin za književnu kroatistiku. Maretićev nasljednik na Katedri za slavensku filologiju Stjepan Ivšić, i prema suvremenim autoritetima najveći jezikoslovac, oblikovao je grozdove kolegija oko slavenske poredbene gramatike i ruskoga jezika. Povijesnu gramatiku hrvatskoga jezika, stariju i noviju hrvatsku književnost sredinom 20. stoljeća predavali su Milan Rešetar, Branko Drechsler Vodnik, Franjo Fancev i Antun Barac, čijim su se djelovanjem ostvarili uvjeti za novo grananje jezikoslovne i književne kroatistike.
Na zamolbu moderatorice Josipe Tomašić prof. dr. sc. Stipe Botica okupljenima je opisao i protumačio okolnosti koje su početkom devedesetih godina 20. stoljeća dovele do osamostaljenja kroatistike i preustroja Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti na kojem je dotada postojao jednopredmetni studij jugoslavenskih jezika i književnosti s planom i programom oblikovanima potkraj sedamdesetih u okviru onodobne (visoko)školske reforme. Profesor Botica tih je godina obnašao važne prodekanske i dekanske dužnosti pa kao vrstan poznavatelj osjetljive situacije ističe da zakonska procedura nije bila jednostavna. Novinski natpisi iz toga vremena nerijetko su utjecali na dodatne, ideološke podjele izvještajima o protjeravanju srbistike sa zagrebačkoga Sveučilišta. Prijepori koji su pratili odvajanje kroatistike iz jugoslavenskoga korpusa okončani su odlukom Vijeća Odsjeka o nužnosti postojanja i njegovanja nacionalnih filologija i njihovih studija (kroatistika, makedonistika, srbistika, slovenistika). Osamostaljenje kroatistike predstavlja poravnanje povijesnoga duga prema Sveučilištu, a kao zanimljivost profesor Botica ističe činjenicu da je i tadašnji voditelj Zagrebačke slavističke škole, Hrvatskoga seminara za strane slaviste, profesor Franjo Grčević zdušno podržavao preobrazbu Odsjeka koji je prvo preimenovan u Odsjek za kroatistiku i južnoslavenske filologije, a kasnije osamostaljen u Odsjek za kroatistiku. Današnji Odsjek broji devet katedara i ima prepoznatljiv ustroj (pročelnik, zamjenik, predstojnici katedara, profesori u znanstveno-nastavnim zvanjima, poslijedoktorandi, asistenti i znanstveni novaci, studenti), a po svojoj znanstvenoj i nastavnoj djelatnosti, slijedeći tradiciju dugu 140 godina, ostaje ures i ponos hrvatske kulture i društva u cjelini. Profesori su u nastavku razgovora prokomentirali prednosti i nedostatke »bolonjskoga programa«, uvedenoga u ak. god. 2005/2006, koji je studij sukladno velikoj sveučilišnoj reformi podijelio na trogodišnji preddiplomski i dvogodišnji diplomski stupanj. Profesori su, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, zaključili kako je visokoškolski obrazovni sustav i prije bolonjskoga procesa bio manjkav te da je bilo razloga za reformu, ali isto tako drže da je promjena pretjerana te da koncepcija jednosmestralnih kolegija ima protusvečilišni karakter jer dokida dubinsko upoznavanje sa sadržajima, studiranje i kritičko propitivanje izvora i literature, ovladavanje metajezikom. Selektivan pristup novoga procesa studiranja preslika je globalnih društvenih pojava i nove vrijednosne paradigme koja počiva na rezultatima, djelotvornosti, natjecateljskom duhu i tržišnoj prepoznatljivosti. Humanističke i društvene znanosti teško se snalaze u novom poretku, a najveći problem među studentima nedostatak je razumijevanja i koherencije. Procesima koji određuju povijest hrvatskoga jezika i književnosti pristupa se selektivno, gomilanjem izoliranih kolegija, a nije povoljan ni vremenski okvir za usvajanje znanja i razvijanje temeljnih kompetencija. Vlastitu odgovornost trebaju prepoznati i profesori kao aktivni sudionici nastavnoga procesa, ističu profesori Damjanović i Botica. Valja se upitati, primjerice, jesmo li povezanost staroslavenskoga jezika i povijesti hrvatskoga jezika učinili dovoljno prepoznatljivom u nastavi. Tomu pridonijeti mogu pojačana suradnja članova Odsjeka i međuodsječna komunikacija, usmjeren dijalog o struci i više druženja mlađih kolega sa starijima. U protivnom odlični profesori održavaju odlična predavanja, no smislena cjelina i dalje se ne može oblikovati iz zanimljivih dijelova. Josipa Tomašić složila se sa zapažanjima uvaženih sugovornika i istaknula kako je Odsjek kroz godine mnogo lijepoga izgubio, ali i stekao. Složili su se da mladi istraživači kroatistike danas pišu bolje doktorske radove i bolje poznaju metajezik, no nedostaje im društvenoga angažmana. Intelektualac mora moći, vođen pavlovljevskom teologijom ljubavi, djelovati po maksimi što mogu dati, a ne što mogu dobiti. Boljitak zajednice u kojoj živimo, mičemo se i jesmo ne smije nam izmaknuti s horizonta. Matica hrvatska, koje je akademik Damjanović predsjednik, a prof. dr. sc. Stipe Botica potpredsjednik, ustanova je koja neobičnim entuzijazmom i danas izdaje važnu kroatističku literaturu i, što je važnije, stiže do provincije zahvaljujući razgranatoj mreži ogranaka. Ona profesorima posebno leži na srcu – prvome rodna Slavonija, drugome Dalmatinska zagora – a važan dio njihova znanstvenoga opusa posvećen je jezičnim, književnim i kulturnima temama zavičaja.
Na samome kraju ganute su slušatelje profesori nasmijali anegdotama iz studentskih i asistentskih dana, ali i dana na Zagrebačkoj slavističkoj školi, koja kao posebna aktivnost Odsjeka za kroatistiku djeluje od 1972. godine.
