Romi Bajaši u Hrvatskoj
Drugi tjedan predavačkoga ciklusa osmislio je izv. prof. dr. sc. Krešimir Mićanović, a otvorio dr. sc. Petar Radosavljević, docent na Odsjeku za romanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, predavanjem o Romima Bajašima u Hrvatskoj.
U uvodnome dijelu izlaganja predavač je temu osvijetlio s demografsko-kulturološkoga aspekta, a središnji dio izlaganja posvetio je opisu fonoloških i morfoloških osobitosti bajaških dijalekata koji se govore u Hrvatskoj i hrvatsko-rumunjskim jezičnim dodirima, što je područje koje Radosavljević ističe kao fokusno i (njemu) najzanimljivije. U završnome dijelu izlaganja doneseni su i analizirani zvučni zapisi izvornih govornika s paralelnom transkripcijom te je otvorena zanimljiva rasprava. Polaznici 44. seminara dobili su pregled važnih povijesnih i sociolingvističkih podataka o Bajašima i Romima općenito, koji su u nas redovito određeni kao drugi i drukčiji. Romi počinju naseljavati Malu Aziju i jugoistočnu Europu između 12. i 14. stoljeća, a već 1362. zabilježen je njihov boravak u Dubrovniku pa nekoliko godina kasnije (1368) u Zagrebu. Prvi Romi na hrvatskome tlu odmah su se asimilirali zbog čega danas ne možemo pratiti izravni nastavak prvoga vala doseljenika. Do 18. stoljeća pitanje njihova porijekla ostaje otvoreno, što zbog zanemarivanja dominantne većine, što zbog samih Roma koji su prikrivali svoje porijeklo. U prilog nagađanjima i kolebanjima govore i raznovrsni nazivi – Jeđup (naziv karakterističan za dalmatinsko i crnogorsko područje, označuje Egipat kao zemlju porijekla), Cigan (i slične varijante u slavenskim i neslavenskim jezicima) i Rom (neutralan i politički korektan etnonim, na romskome jeziku označuje supruga, muža, čovjeka). Vrlo su relevantni lingvistički dokazi u rekonstrukciji romskoga porijekla i puta, a Franc Miklošič krajem 19. stoljeća analizom leksika Roma rekonstruira njihov migracijski put (perzijski, armenski, turski, grčki, rumunjski i slavenski elementi). Ustanovljeno je da su sjeveroistočna, sjeverna i središnja Indija ishodišta njihove seobe te da se iseljavanje odvijalo u nekoliko valova od 3. do 11. stoljeća. Već u 15. i 16. stoljeću Romi se prostiru diljem Europe, a osobito ih je mnogo na Balkanu i to u rumunjskim kneževinama (Vlaška, Moldavija, Transilvanija). Predavač je naveo podatke neslužbene procjene brojnosti Roma iz 1997. godine. Romi su u Rumunjskoj od 14. stoljeća u statusu robova, a najčešći kriterij njihove razredbe u skupine jest zanimanje pa tako dolazimo, ističe Radosavljević, do profesionalizama – Zlatari (Aurari), Rudari (Bajaši) itd. S obzirom na to da su bili u statusu robova, bilo im zabranjeno govoriti materinskim jezikom pa su stoljećima izlagani nasilnim procesima romanizacije, ali i hungarizacije. Termin Bajaši predavač rabi generički, za određenje svih onih Roma u Hrvatskoj kojima je rumunjski jezik materinski. Oni se u nas još nazivaju Ludari (disimilacija /l/ i /r/), u Bosni i Hercegovini Karavlasi, u Srbiji također Bajaši ili Bejaši, u Ukrajini Volohi (prema Vlasi) itd. Romi se intenzivno doseljavaju u hrvatske krajeve od 17. do polovice 19. stoljeća, kada je ukinuto ropstvo u Vlaškoj i Moldaviji. Najizraženije razlikovno obilježje (i potvrda identiteta) Roma, i stoga najpouzdaniji kriterij razredbe, jest upravo jezik, a Romi u Hrvatskoj govore barem tri različita jezika – rumunjski, romski i albanski. Osim toga, u različite se skupine mogu podijeliti na temelju zanimanja (Romi kojima je materinski jezik rumunjski uglavnom se bave obradom drveta), pripadnosti različitim vjerskim zajednicama (npr. Romi Bajaši u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uglavnom su katolici s karakterističnim prezimenima: Oršoš, Oršuš, Bogdan, Balog, Horvat, Kalanjoš, Bajaši pravoslavne vjeroispovijesti
imaju patronimička prezimena (Nikolić, Stanković, Petrović itd), no ima i
Roma s patronimičkim prezimenima kojima je materinski jezik romski, te ona muslimanske provenijencije) i različitoga stupnja integracije (Romi sjeverozapadne Hrvatske na nižem su stupnju integracije od Roma istočne Hrvatske). Doc. dr. sc. Petar Radosavljević također je, usporedivši postotak Roma u Hrvatskoj prema popisima stanovništva 1971, 1981, 1991, 2001. i 2011. godine, istaknuo da posljednji popis stanovništva bilježi čak 17.000 Roma (2001. samo 9.463), za što nije zaslužan samo prirodni prirast već i viši stupanj spremnosti na narodnosno deklariranje, što je opet u vezi s procesima identifikacije i integracije. Stupanj osviještenosti Roma Bajaša o rumunjskom kao materinskom jeziku korespondira sa stupnjem njihove integracije, što potvrđuje popis stanovništva prema materinskom jeziku po gradovima /općinama iz 2011. (u Osječko-baranjskoj županiji 263 ispitanika navode rumunjski jezik kao materinski, u Brodsko-posavskoj 154, a u Međimurskoj tek 89 ispitanika). Kritiku valja uputiti i Državnom zavodu za statistiku jer kategorijama ne izražava jezičnu diferenciranost među Romima, istaknuo je predavač. Romi Bajaši upravo na jeziku grade svoj identitet, a postoje i opisati se mogu barem tri bajaška dijalekta (varijeteti (dako)rumunjskoga): erdeljski (veza s Transilvanijom kao ishodišnim prostorom), baranjski muntenski (veza s rumunjskim muntenskim dijalektom, s druge strane određenost Baranjom), ludarski muntenski (porijeklom iz regije Muntenije na jugu Rumunjske). Predavač je potom skicirao rumunjski jezični standard na fonološkoj razini (33 fonema, sedam vokala [a], [ə, [ɨ], [e], [i], [o], [u], četiri poluglasa uz diftonge i triftonge te 22 konsonanta) i iznio kratak opis bajaških dijalekata istaknuvši međusobne sličnosti i razlike te odnos prema rumunjskom standardu. Razlike među njima uočljive su već na fonološkoj ravni. Erdeljski dijalekt ima najveći broj govornika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Međimurska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka županija; Pribislavec – Pislóc, Sitnica / Mursko središće – Sítnice, Piškorovec / Škarje – Piškuróc, Kuršanec – Kuršánc itd). Ludarski muntenski dijalekt rasprostire se u središnoj Hrvatskoj i Slavoniji (Sisačko-moslavačka županija, Sisak / Capraške Poljane – Sisák, Kutina – Kutinje; Brodsko-posavska županija, Slavonski Brod – Brod). Primjerice, u fonološke osobitosti erdeljskoga dijalekta ubrajaju se vokali ǫ, otvoreni, stražnji i usneni: ǫuru, te ę, otvoreni srednji: fęći, kojih nema u ostala dva dijalekta, ali ni u standardnome rumunjskom jeziku. Baranjski muntenski poznaje tri poluglasa, a ludarski muntenski ima diftongaciju /e/ u naglašenoj poziciji (avěm, ištěm). U konsonantizmu se tri dijalekta razlikuju po realizaciji palatalnih afrikata č i ĝ (< lat. c, g + e, i) pa baranjski i ludarski muntentski poznaju č [tʃ] i ĝ [ʤ]: činč, mărĝem, dok erdeljski ima palatalni bezvučni frikativ ś i palatalni zvučni frikativ ź: śinś, mărźęm. Potom, protetičko [h] ima samo erdeljski i to ispred naglašenih vokala, a protetičko [v] imaju ludarski muntenski i baranjski muntenski, ali ne i erdeljski dijalekt. Potonjemu je s druge strane svojstveno obezvučenje zvučnih okluziva i frikativa (b, d, g te v, z, ž) u finalnoj poziciji riječi.
Nakon iscprnoga opisa fonoloških i morfoloških obilježja erdeljskoga i ludarskoga muntenskog dijalekta (terenska nastava, istraživanje), Radosavljević je krenuo prema vrhuncu izlaganja problematizirajući hrvatsko-rumunjske jezične dodire i dvojezičnost (višejezičnost) Bajaša. Istaknuo je kako oni žive u inojezičnom okruženju u kojem nema izravnoga kontakta s drugim govornicima rumunjskoga jezika, osim u novije vrijeme putem medijskih sadržaja i mrežnih stranica (npr. izloženost rumunjskom turbofolku). U karakterističnoj dvojezičnoj (višejezičnoj) zajednici kakva je romska bajaška očekuje se miješanje i preklapanje kodova, pri čemu okolinski/većinski jezik utječe na bajaške dijalekte (kajkavski ili štokavski govori, ali uz njih i hrvatski standardni jezik putem medija, obrazovanja i sl). Prateći jezične razine, doc. dr. sc. Petar Radosavljević isticao je karakteristične međuveze: npr. obezvučenje zvučnih okluziva i frikativa (b, d, g i v, z, ž) u finalnoj poziciji utjecaj je kajkavskih govora (slobot, trak, mljuf, prevos, staš), »univerzalni« nastavak za množinu –ur (kod posuđenica u sva tri gramatička roda): knjigă – knjiguri, prićă – prićuri, sanduk – sandukuri, film – filmuri, lična zamjenica za poštovanje rabi se doslovno, prema hrvatskome obliku vi (2. l. mn): protiv voj, neodređene zamjenice pojavljuju se uz elemente god, -gođ, -bilo: bilośinj, unđi gođ, kum gođ itd. U jezičnome dodiru okolinski jezik vrši velik utjecaj na kategoriju brojeva pa oni među prvima nestaju, što potvrđuju terenska istraživanja predavača – govornici erdeljskoga dijalekta brojeve do 20 često govore u rumunjskome obliku, no velik broj ispitanika pokazuje nesigurnost čak i kod manjih brojeva, dok djeca predškolske dobi znaju brojiti samo do tri. U rednih brojeva još su učestalije posuđenice (Aj tu prvi). Kod glagola je zgodno spomenuti da govornici erdeljskoga dijalekta rabe jednako infinitiv uz drugi glagol i konstrukciju »da + prezent« po rumunjskome modelu: šćij ljẹźi ali i da studiraš, da osudiš i sl, dok je u ludarskom muntenskom dijalektu izraženija uporaba konstrukcije »da + prezent« po rumunjskome modelu. Prilozi uvik (uvek, uvẹk), uvijek / uvjek, nikad, nigdar i još nemaju rumunjske ekvivalente, a rabe se i adverzativni veznici a i ali.
Nakon iscrpnoga opisa fonoloških i morfoloških osobitosti dijalekata, predavač je preko zvučnih zapisa izvornih govornika erdeljskoga i ludarskoga muntenskog dijalekta (uz usporednu transkripciju) polaznicima pokazao heterogene primjere jezičnih dodira (miješanje i preklapanje kodova) i zaključio kako se mnogo više utjecaja većinskoga jezika osjeti kod mlađih ispitanika, dok stariji ispitanici češće rabe neprilagođene posuđenice (npr. vin domaći, răćiji domaći). Neki od njih govore vrlo čistim rumunjskim jezikom poput jednoga starijeg ispitanika iz Kutine.
Po završetku službenoga predavanja studenti, lektori i profesori nastavili su razgovarati s doc. dr. sc. Petrom Radosavljevićem o položaju i pravima Roma u Hrvatskoj, s osobitim naglaskom na obrazovni sustav, o marginalizaciji i stigmatizaciji, primjerima pozitivne prakse, o povijesti etnonima Rom i dakako – o Romima Bajašima i njihovim dijalektima.
