Prikaz Drugoga u novom hrvatskom filmu

Subotnji ciklus predavanja zaključila je doc. dr. sc. Etami Borjan, koja je o temi Drugoga govorila iz filmološke prespektive, naglasivši pritom da se naziv novi hrvatski film odnosi na razdoblje od 90-ih godina pa do recentnoga hrvatskog filma.

U uvodnome dijelu predavanja doc. dr. sc. Etami Borjan napomenula je da prikaz Drugoga vezuje uz same početke filma izdvajajući začetnika te pojave Johna Flahertya (Nanook, 1920) koji je snimio prvi dokumentarni film o inuitima/Drugome. Dakle, svjetska kinematografija vezuje se za kolonijalni dikurs (egzotične zajednice, etnografski film). Fokus prikaza Drugoga isključivo je na igranome filmu  jer, pojašnjava  doc. dr. sc. Etami Borjan, u tom kontekstu u hrvatskoj kinematografiji sami igrani film nudi zanimljive teme vezane za prikaz Drugoga. Postavljajući pitanje tko je uopće Drugi u hrvatskome filmu,  doc. dr. sc. Etami Borjan odlučuje se za dva područja  hrvatske kinematografije: prikaz Drugoga  90- ih godina  do 2000- te godine  (prema Škrabalu novi hrvatski film) i razdoblje nakon 2000-te godine (mladi hrvatski film). Kriterij razgraničenja  doc. dr. sc. Etami Borjan pronalazi u iščitavanju naravi razlika tko je bio Drugi 90-ih, a tko je bio Drugi poslije 2000-te. Stoga Drugoga u 90-tima vezuje za etničko Drugo (srpsko stanovništvo, Bošnjake, bosanske Hrvate), a nakon toga dolaskom nove generacije hrvatskih filmaša Drugo postaje kompleksnije, slojevitije i podrazumijeva druge marginalizirane skupine (LGBT zajednice, imigrante, Rome, i dr.).

Doc. dr. sc. Etami Borjan podsjetila je prisutne na antropološku ukorijenenost podjele na nas i njih odnosno prema riječima Billa Nicholsa da se lokacija Drugoga antropologije možda ne nalazi toliko u drugoj kulturi nego u antropološkom nesvjesnom. Pritom je nesvjesno uobičajeni naziv za sve osobitosti, konvencije i forme koje zapadnjački gledatelj nesvjesno koristi kada konstruira znanje o Drugome. Upravo ovo tumačenje doc. dr. sc. Etami Borjan preuzima kao svoju tezu te propituje kada i kako je nastao Drugi u 90-ima  pri čemu naglašava da je bitno usporediti kako hrvatski film vidi sebe  i kako je viđen izvana. Središnji pojam koji se upliće u hrvatsku filmsku kinematografiju jest pojam balkanskog, točnije zapadnjačke stereotipne predodžbe Balkana kao o Drugome što hrvatski filmovi začudno kasnije uklapaju i koriste za prikaz svog Drugog  u tim filmovima. U takvoj balkanocentričnoj podlozi doc. dr. sc. Etami Borjan naznačuje snagu medija i njegove proizvodnje dominantnog diskursa gdje gledatelj ima ulogu u definiranju dominantne ideologije.

U nastavku predavanja doc. dr. sc. Etami Borjan osvrnula se na karakteristike filmova 90-ih. Riječ je o filmovima propagande, uglavnom ratnim filmovima, ideološki snažno obojenim konstruktima crno/bijele klasifikcije gdje je Hrvat često prikazivan kao žrtva, a Drugi/Srbi, Bošnjaci kao negativci. Također nadodje da se prikaz Drugoga nije polemizirao do dolaska novog vala  redatelja. Ovakvu skupinu filmova  doc. dr. sc. Etami Borjan naziva vizualnim imperijalizmom (Kathleen Kuehnast) u smislu  korištenja vizualnog medija od strane dominantne kulture  kao aparata kodiranja ideoloških predrasuda. Skup subliminalnih  poruka  kulturne hijerarhije gdje pozicija jedne kulture nad drugom pokazuje što je poželjno, normalno, prihvatljivo.  Kroz ovakvu paradigmu, ustvrđuje doc. dr. sc. Etami Borjan, postaju propusni etnički, rasni, rodni stereotipi, a to je u 90-ima konkretno razvidno u prethodno spomenutoj stereotipnoj predodžbi balkanskoga u filmovima (Treći svijet, primitivno,divlje, egzotično). Popularizaciji balkanskoga pridonijeli su filmovi samoviktimizacije kao naprimjer filmovi redatelja Emira Kusturice. S druge strane, u hrvatskoj kinematografiji, kao osobito ideološki obojenim filmovima, filmovima koji pokušavaju revidirati hrvatsku povijest izdvajaju se filmovi Jakova Sedlara- Gospa (1995), Četverored (1999). Između ostaloga, revizionistiški prikaz povijesti uopće doc. dr. sc. Etami Borjan  smatra važnim  jer je označio položaj u prikazu Drugoga. Zato su filmovi često  obojeni netolerancijom rasnom, etničkom, religijskom uključujući snažni nacionalistički diskurs u sebi (Bogorodica (1999), U okruženju (1998). S druge strane film Zlatne godine (1993) Davora Žmegača ne uklapa se u tadašnju sliku jer daje kritičan osvrt na hrvatsku povijest, i to na razdoblje hrvatskoga proljeća 1971. godine.

Krajem 90-ih, početkom 2000-te  obilježio je dolazak novog vala filmske generacije redatelja. Zanimljivo, Jurica Pavičić u Hrvatskom filmskom ljetopisu govori o novome valu filmaša koji su se predstavili na Festivalu u Puli (Lukas Nola, Hrvoje Hribara, Goran Rušinović).  Doc. dr. sc. Etami Borjan taj događaj i godinu smatra novim početkom u hrvatskoj kinematografiji i u kvalitativno umjetničkom smislu jer  filmovi, koji će nastajati, na kritičniji način će se uhvatiti u koštac sa suvremenim  temama u hrvatskoj kulturi. Kao autora s najvećim komercijalnim uspjehom izdvaja  redatelja Vinka Brešana i njegove uspješnice Kako je počeo rat na mom otoku (1996) i Maršal (1999) čija su središnja tema socijalističke ikone poput Tita. U ovom slučaju taj Drugi nije prikazivan kao u filmovima 90-ih već ima komičan prizvuk. Sljedeći redatelj, Lukas Nola, navodi se jer u Svjedocima (2003) obrađuje tabu temu ratnog kriminala koje je hrvatsko stanovništvo napravilo prema srpskom stanovništvu. U filmu se problematizira uloga i položaj Hrvata u ratu, a isključena je njihova glorifikacija. Nakratko je naznačen i drugi Lukasov film Nebo sateliti (2000) u kojem on kao redatelj ne zauzima ideološku poziciju nas/njih. 

Nadalje, doc. dr. sc. Etami Borjan se zadržala na tumačenju prikaza Drugoga u filmu Ničiji sin (2008) redatelja Arsena Antona Ostojića. Polaznicima je prikazala dva ulomka iz spomenutoga filma i ukratko navela njegova ključna mjesta poput balkanstva, odnosa prema etničkom Drugom prema  srpskom stanovništvu, uključujući i Drugost prostitutki kao marginalizirane skupine. Film referira na krizu identiteta (glavni lik Ivan postaje taj Drugi/Srbin), a sam naslov pokazuje kako je teško živjeti bez fiksiranog identiteta, odnosno teži se tome da se srpski etnicitet izbriše kao dio hrvatskog nacionalnog identiteta.

Nakon 2000. u hrvatskom filmu Drugi počinje obuhvaćati razne oblike alteriteta  kao homoseksualnost (Fine mrtve djevojke, 2002), rasizam (Oprosti za kung fu, 2004), domaći Drugi, imigranti (Put lubenica, 2006), Armin (2007).  Za kraj doc. dr. sc. Etami Borjan izdvojila je film Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića i protumačila kako se na komičan način problematizira pokušaj integracije/korekcije Drugoga u postojeću ideološku frakturu (u ovom slučaju patrijarhalnu, tradicionalnu).

Zaključno, doc. dr. sc. Etami Borjan komentirala je da u današnjoj hrvatskoj kinematografiji još uvijek dominantno etničko Drugo te da bi trebao doći novi val redatelja koji će se baviti suvremenim temama poput LGBT zajednica, homoseksualizma, Roma, invaliditeta i dr.