Životinja kao Drugi/druga/drugo u hrvatskoj etnotradiciji i popularnoj kulturi

Dr. sc. Suzana Marjanić nastavila je tematski ciklus promišljanja o Drugome u hrvatskoj književnosti, kulturi i jeziku održavši predavanje pod nazivom Životinja kao Drugi/druga/drugo u hrvatskoj etnotradiciji i popularnoj kulturi. Na početku predavanja predstavljen je projekt Kulturna animalistika: književni, folkloristički, etnološki i kulturnoantropološki prilozi, pokrenut 2008. godine u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, a koji je iznjedrio zbornik radova Kulturni bestijarij (ur. Suzana Marjanić i A. Zaradija Kiš), a 2012. godine i zbornik radova Književna životinja s namjerom prikupljanja i usustavljivanja animalističke građe te otvaranja perspektiva novih čitanja odnosa ljudi i životinja.

Provodnim motivom predavanja dr. sc. Suzana Marjanić naznačuje sredozemnu medvjedicu kao primjer paradoksalne situacije današnjice u kojoj se istovremeno događaju revolucionarni pomaci u shvaćanju prava životinja na život, ali i strahoviti masakri životinja. Pritom je podsjetila prisutne da je sredozemna medvjedica (Monachus monachus) 60-ih god. nestala iz Jadrana ( istrebljenje dinamitom), a od 1992. do 2010. godine viđena je svega tri puta + susreti, viđenja 2012. godine. Motiv sredozemne medvjedice kasnije se ponavlja u etnotradiciji i povezuje s folklornim predodžbama o sirenama. Zanemarivanje ovakve pojavnosti dovodi nas do specizma (Richard Ryder, 1970.), ključne riječi koja ne znači ništa drugo doli diskriminativnog uzdizanja čovjeka nad nečovjekom u biološkom smislu. Analogan pojmovima rasizam i seksizam, specizam se najbliže određuje kao diskriminacija na osnovi vrste, ne samo životinjske nego i biljne.

Teorijsko i praktično polje kulturne animalistike obilježio je zooetičar Nikola Visković (Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji, 1996.). Propitujući status životinje kao Drugoga u kolektivnoj kulturnoj svijesti i podsvijesti, on je prvi u našem kulturokrugu nastojao poništiti dihotomiju priroda/kultura, čovjek /životinja i zatim postaviti životinju jedinstveno kao kulturnu činjenicu. Zanimljivo, ističe dr. sc. Suzana Marjanić, s druge strane angloamerički krug posjeduje široki teorijsko-praktični metodološki instrumentarij predmeta animalnog: animalistički studiji, animalistika (animal studies), antrozoologija (anthrozoology), antropologija životinja (anthropology of animals) (Barbara Noske, Humans and Other Animals: Beyond the Boundaries of Anthropology, 1989.), zeleni kulturalni studiji, (Jhan Hochman), human-animal studies.

Vraćajući se na Viskovićevu paradigmu, dr. sc. Suzana Marjanić ju pojašnjava rabeći pritom dva fenomena: antropomorfizam i zoomorfizam. Prvi fenomen prepoznaje u najpoznatijem simbolu hiperpotrošačkoga društva- japanskom bobtailu (kratkorepa mačka); danas je najpoznatiji/a kao Hello Kitty, bijela mačkica s rozom mašnicom. Naime, u Japanu se za kratkorepu mačku (bobtail) vjeruje da donosi sreću, blagostanje i novac. Iz tog razloga izrađuju se porculanske ili keramičke mačke tzv. Maneki-Neko (pozdravljajuće mačke, lijeva šapa u znaku dobrodošlice). Jednako tako, zoomorfna obilježja su prepoznatljiva u pojedinim božanstvima, primjerice u božanstvu Ganeša – ljudi ga uglavnom štuju moleći ga za siddhi – uspjeh u poduzimanju i buddhi – inteligenciju. Oba fenomena, zaključuje dr. sc. Suzana Marjanić, odraz su beskonačne povezanosti ljudi i životinja koje su nažalost u nekim kulturama označene kao Drugi.

Dr. sc. Suzana Marjanić osnovni okvir teme – kulturnu animalistiku ocrtava kao interdisciplinarnu, multidisciplinarnu, transdisciplinarnu objašnjavajući da svako pojedino područje ima aspekt proučavanja životinja (književna, likovna, vizualna, filmska, kazališna/izvedbena, filozofska, uloga životinja u medijima, etnozoologija). S obzirom da je riječ o interdisciplinarnoj disciplini upravo u tom smislu književna animalistika proučava životinju kao književnu činjenicu. Tako se književna animalistika dijeli na teorijsku i praktičnu, a obje na animalistiku glavne struje i na radikalnu animalistiku. Jedini izrazito predstavnik radikalne animalističke književnosti na našoj sceni jest Bernard Jan koji svoj prvi roman Potraži me ispod duge (1993, drugo izdanje 2004) posvećuje upravo stravičnom pokolju grenlandskih tuljana. Nadalje, Kenneth Shapiro i Marion W. Copeland utvrdili su na koji način teoretičari kulturne animalistike mogu proučavati životinju kao književnu činjenicu. Naime, oni uvode pitanje antropomorfizacije odnosno činjenice da životinja jest svjesna jedinka i pripadnik/ca određene vrste s njezinim karakterističnim načinom života. Identičan stav dr. sc. Suzana Marjanić iščitava i kod Vladimira Pavlakovića (Pas u svjetskoj i domaćoj knjizi, 1938) i u opusu Miroslava Krleže. 2001. stvar se dalje radikalizirala osnivanjem Instituta za kritičke animalističke studije (Steven Best i Anthony J. Nocella) kada se ujedno radikalisti odvajaju od animalističke koncepcije. Steven Best smatra da animalistički akademizam životinje promatra samo kao objekt, znak, referent, povijesnu apstrakciju koja se može reificirati i alegorizirati kako bi se napisala knjiga, članak ili pak izlaganje za konferenciju, a pritom se isključuje zooetika. Ključan je i Boria Sax i otvaranje internetske platforme NILAS, gdje sudionici istražuju sve suodnose između različitih oblika života kako su prikazani prvenstveno u književnosti i folkloru. Prožimanje animalističkog i književnog teksta dr. sc. Suzana Marjanić oprimjerila je interpretirajući Krležinu književnu životinju Doktora uključivši u razmatranje i bio/zoo/etički kontekst književne činjenice. Slijedom toga Doktor je do svoje 52. godine života, do svoje prve i transformativne pobune definiran kao predstavnik kategorije homo cylindriacusa koji živi unutar dogme čija načela podrazumijevaju pudle/pudlice (čovjek-pudl= Kranjčevićev Kastor). Također je bilo riječi o negativnoj prisutnosti životinja u kulturi u smislu njihova iskorištavanja: Lajka – pas lutalica koji je podnio cinički teret znanstvenih testiranja; Strijelka i Bijelka bila su prva živa bića koja su preživjela let u orbiti; te naposljetku američko regrutiranje životinja za vojne svrhe.

U nastavku predavanja dr. sc. Suzana Marjanić pojasnila je aktivnosti zelenih kulturalnih studija i njihova predstavnika Jhana Hochmana koji apostrofira kako mnoge humanističke discipline nisu prihvatile zelene pristupe s obzirom na to da njihovo epicentralno područje čine antropocentrični kategoremi – rasa, klasa, rod i spol. Dr. sc. Suzana Marjanić nadodala je da je u izdanje Kulturnog bestijarija uvedena zooetička paradigma. Budući da se predavačica bavi antropologijom izvedbe odnosno umjetničkim performansom, nakratko je prisutne podsjetila na zagrebačku, performersku i akcionističku scenu Travelera i na duhovito animalno u njihovoj izvedbi I oni će doći, 16. prosinca 1922.

Daljnja preokupacija istraživanja jest zoopsihonavigacija, a taj je zanimljivi koncept dr. sc. Suzana Marjanić prisutnima približila videozapisom iz Dalmatinske zagore gdje kazivačica govori o vilama i njihovim specifičnostima (konjska kopita). Dr. sc. Suzana Marjanić ističe da su joj svojevrsna inspiracija bile vile južnih Slavena i da u njima primjećuje tragove animizma i totemizma i na koji se način mogu aplicirati na mitska bića. Odrednicom zoopsihonavigacija (navigacija u animalnom obličju) dr. sc. Suzana Marjanić označava drugotvorenje duše prilikom privremene smrti nadnaravnih osoba i mitskih bića, koji se može imenovati katalepsijom, kataleptičkim transom (razdvajanjem duše od tijela). Pod pojmom zoopsihonavigacija promatraju se tri fenomena – zoometempsihoze, zoometamorfoze i jahanje (let) na životinjskim/psihonavigacijskim vozilima. Što se tiče prvog aspekta brojne hr. demonološke predaje govore o seljenju morine duše u obličje muhe, i kao takva zadobit će moć ulaska kroz ključanice i druge rupe na kući kako bi morila ukućane. Drugi aspekt raširen je na području Dalmacije gdje postoje predaje prema kojima se same vještice i vješci međusobno bore, ponajviše u oblacima u obličju gavranova. Pritom jednu skupinu čine vještice i vješci koji tučom nanose štetu vinogradima i usjevima susjednoga i obično neprijateljskoga sela, a druga skupina brani svoje selo od tog demonskoga nevremena. (usp. šamanski međusobni agon). Zanimljiva je riječ vilozmaj u Gundulićevu Osmanu nastala kao dubrovačka prilagođenica pojma grifon;dakle, riječ je o antičkoj mitskoj životinji, krilatom lavu s orlovskom glavom i pandžama koji u kršćanskoj ikonografiji simbolizira grešne nagone, a navedena je potvrda vilozmaja u Gundulićevu Osmanu bitna jer vile postavlja u poveznicu s vješticama. Naposljetku, psihonavigacijska iskustva dr. sc. Suzana Marjanić bilježi zemljopisno svuda, npr. Kama Kā madeva, vedsko božanstvo ljubavi, koji je često ikonografski prikazivan kao mladić koji jaše na papigi kao svome astralnom vozilu. Povezano uz zoopsihonavigacije nužno je razmotriti vještičje najpoznatije psihonavigacijsko vozilo –astralnu metlu. U okviru astralnog jahanja na životinjskim vozilima vještičja psihonavigacijska metla, koju kao astralno i psihičko vozilo vještice uglavnom odabiru u ostvarivanju tehnike ekstaze, može se promatrati kao izomorfizam šamanskoga konjskog štapa s ručkom u obliku konjske glave, što ga burjatski šamani rabe u ekstatičkim plesovima, koji se, uostalom, i naziva konj, te figurira kao neka vrsta hobby horsea, na kojemu šaman jašući, putuje u drugi svijet, ili Eliadeovim određenjem – simboličko "jahanje" izražavalo je napuštanje tijela, "mističku smrt" šamana.

Zanimljivim predmetom istraživanja dr. sc. Suzana Marjanić smatra i tijelo u antopologiji tijela, a trag totemizma vidi u takozvanim zoomorfnim uljepcima kiborg (humano-animalno). Tako je u sintagmi mitski kiborzi hrvatskih usmenih predaja postavljena poveznica od anatolijske Boginje Ptice Grabljivice preko starogrčkih sirena do morskih žena/djevica u našim usmenim predajama. Što se tiče sirena, one se u potpunosti razlikuju od starogrčkih sirena (morske žene, djevice). Nit vodilja istraživanja fenomena nastajanja mitskih kiborga dr. sc. Suzana Marjanić jest arheomitologinja Marija Gimbutas koja za sirene u grčkim predajama, u kojima imaju obličje žene i ptice grabljivice ističe da kao i harpije potječu od anatolijske Boginje Strvinarke, Lešinarke ili Boginje Ptice Grabljivice. Gimbutas ustvrđuje da imaju krila nalik metlama kojima metu obezglavljene ljudske leševe; ptice su predimenzionirane u odnosu na ljudske leševe bez glava. Ptice nisu crne, već crvene, što je boja života. Marija Gimbutas tako navodi da su lešinarova krila imala nadnaravno značenje u Çatal Hüyüku; vjerojatno su ta krila odnosno pravokutne metle označavale Boginju Smrti kao što to označava i vještičja metla europskoga folklora. Time uspostavlja simboličku poveznicu između Boginje Smrti i vještice, krila Boginje Smrti i Života i vještičje metle. Nadalje, poveznica se nastavlja i na egipatsku boginju lešinarku Nekhbet – zaštitnica žena pri rađanju, koja doji kraljevsku djecu i faraona; zaštitnica drevnog Gornjeg Egipta kao boginja smrti i ponovnoga rođenja. Između ostaloga, dr. sc. Suzana Marjanić spominje Valkire: boginje-ptice te naznačuje poveznicu sirena, harpija i Lilith u čijoj se pozadini uvijek nalazi strah i smrt, ali i zavođenje.

Ključan prijelaz dogodio se u srednjovjekovnom katalogu čudovišta Liber monstrorum (iz vjerojatno 8. stoljeća) koji je zabilježio navedeni prijelaz od žene-ptice prema ženi-ribi. Izidor Seviljski u Etimologijama (6/7. st.), koje predstavljaju sumu sveukupnoga antičkog znanja, kanonizirao je izjednačavanje sirena i hetera, dakle, sirene je izjednačio s elitnim prostitutkama bogatih muškaraca u antičkoj Grčkoj. Otada, napominje dr. sc. Suzana Marjanić otvara se čitava matrica unižavanja sirena kao hetera. Primjerice u Bestijariju, Philippea de Thaona, oko 1300. god. vidljivi su riblji rep i ptičje noge; spajanje femininoga i ribljega označeno je crvenim pojasom, pri čemu joj onda daje izgled žene u ribljoj haljini; erotizam – nage grudi. U srednjem su vijeku sirene, odnosno morske žene (engl. mermaid) počele figurirati kao agentice đavola i kao simboli svake obmane. U toj negativnoj simbolizaciji sirenini atributi češalj i zrcalo (inače, atributi boginje ljubavi Venere) postali su simbol taštine; nadalje riba ili određenije jegulja postaje simbol uhvaćene kršćanske duše, a njezina je nagost shvaćena kao znak oslobođene seksualnosti.

U oblikovanju folklorne predodžbe o našim sirenama, morskim ženama kao i o morskom čovjeku, tvrdi dr. sc. Suzana Marjanić, utjecali su susreti sa sredozemnom medvjedicom, koja svojim izgledom, pa i ponašanjem može u mašti potaknuti sliku o morskom biću nalik ljudskom. Tako je folklorna imaginacija preobrazila sredozemnu medvjedicu u mitsko biće – sirenu, odnosno morsku ženu ili pak morskog čovjeka. Primjer tumačenja ove kompleksne teme u psihoanalitičkom i feminističkom ključu dr. sc. Suzana Marjanić, nalazi knjizi Sirena i minotaur (1976) Dorothy Dinnerstein. Dakle, naziv knjige upućuje na nelagodu u kulturi, jer živimo s životinjama, a u suživotu isključujemo ih kao Druge. Zatim, analitička psihologija sirene tumači negativno, kao aspekt anime, odnosno aspekt žene u muškarcu; upravo sirene označavaju pakostan vid anime, negativan aspekt žene u muškarcu.

Zaključno, dr. sc. Suzana Marjanić je s temom u čijem je središtu životinjsko i fenomen kulturno-animalnog duhovito skliznula u prostor za preispitivanje posebnih pitanja, poput ekoteologije (odnosa kršćanstva i ekologije), životinja u antropopornografiji ili gastronomiji. Također je prisutne potaknula na promišljanja o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i upozorila da nam se ekološke i ostali vidovi katastrofa događaju samo zato što druge tretiramo kao Druge.