Sponza: priča o povijesti, priča o samostalnosti
Današnji popodnevni program upotpunjen je posjetom palači Sponzi. Građena od 1516. do 1522. u gotičko-renesansnom stilu, Sponza nije stradala u potresu 6. travnja 1667. U doba Dubrovačke Republike u njoj su bili smješteni carinski ured, skladišta, kovnica novca, blagajna, oružana, gradska škola.
Polaznike je u njezine prostorije uveo arhivist specijalist Zoran Perović, koji je priredio izložbu najstarijih sačuvanih dokumenata iz Arhiva. Prije svega prisutnima je ukratko iznio osnovne informacije o povijesti zgrade. Danas se u njoj čuva arhiv Dubrovačke Republike s mnogim dokumentima neprocjenjive vrijednosti. Istaknuo je da se po količini, starosti i vrijednosti podataka Arhiv može smatrati jednim od najstarijih i najbogatijih u ovome dijelu Europe. Ukupna građa podijeljena je u nešto više od 400 fondova i zbirki, a najvrjedniji fondovi oni su Dubrovačke Republike, koji sadrže više od 7 000 uvezanih knjiga, 15 000 spisa i više od 100 000 samostalnih isprava.
Zanimljivu priču o dubrovačko-osmanskim (su)odnosima i o dominantnoj dubrovačkoj trgovini Perović je započeo izdvajanjem najstarijeg originalnog dokumenta, bule pape Benedikta VIII. koji potječe iz 1022. godine. Tim dokumentom papa ujedno određuje teritorij Dubrovačke nadbiskupije. Upravo je taj teritorijalni faktor presudan za daljnji procvat trgovine jer Dubrovnik biva osuđen na ekonomske odnose zbog svog zemljopisnog položaja. Nekoliko isprava potvrđuje moć dubrovačke trgovine i diplomacije, a prva od njih je pomorsko-trgovački ugovor između Pise, Dubrovnika i Splita iz 1169. Kao dokaz održavanja dobrosusjedskih odnosa ističe se Povelja Kulina bana iz 1189., kojom se Kulin, ban bosanski, obvezuje na vječno prijateljstvo s Dubrovčanima te im dodjeljuje slobodu trgovanja u svojoj zemlji. Treći dokument jest Ugovor o prijateljstvu i trgovini iz 1279. koji sadržava najstariji sačuvani pečat dubrovačke općine. Polaznici su imali priliku vidjeti i Statut iz 15.st. koji nam pruža mnoštvo podataka o državno-pravnom ustroju Dubrovnika.
Osobito su bili zanimljivi sadržaji zapisa triju vijeća Dubrovačke Republike. Perović je pokazao zapis Velikoga vijeća iz 1416., u kojemu na području od Splita do Budve zabranjuje trgovinu robljem. Nadalje, godine 1377. u takozvanoj Zelenoj knjizi uvodi se odluka o karanteni kao mjeri zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebice kuge.
Polaznici su mogli proučiti i dvije povelje bosanskih vladara: povelju bosanskoga vladara Stjepana Tomaševića iz 1461. i povelju kralja Tvrtka I. Bio je izložen i zanimljiv ferman turskoga sultana Bajazina II. iz 1482., pisan talijanskim jezikom na latinici. Polaznici su imali priliku vidjeti i jedini dokument na glagoljici iz 1488. u kojemu se navodi da će se posuđeni dukati za utvrdu Koš (tadašnji Opuzen) vratiti Dubrovačkoj Republici. Također je bio izložen i kodeks na glagoljici, točnije zbirka molitvi i propovijedi iz kućne biblioteke obitelji Gozze.
Perović je za okupljene pripremio i sačuvane dokumente triju iznimnih persona Dubrovačke Republike: Marina Držića, Ivana Gundulića i Ruđera Boškovića. Izloženi su: rukopis dubrovačkoga komediografa Marina Držića iz 1552., primjer Osmana iz 19.st., speculum Velikog vijeća (Ivan Gundulić imenovan knezom Konavala), oporuka Džive Gundulić s početka 17. stoljeća, dekret francuskoga kralja o imenovanju Ruđera Boškovića ravnateljem optike u francuskoj mornarici. Za kraj je Perović polaznicima pokazao originalno pismo carice i kraljice Marije Terezije knezu i vijećnicima Dubrovačke Republike i dopis francuskoga cara Napoleona iz 1805. godine. Izložbu bogatog arhivskog fundusa zaključio je dubrovačkim mačjim šapama – srednjovjekovnom knjigom čija je stranica uljepšana otiscima mačjih šapa.
