Deseti dan Seminara
Prof. dr. sc. Lada Čale Feldman s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala je predavanje s naslovom Teatar, svečanost, igre - misao Branka Gavelle.
Branko Gavella, jedan od najvažnijih aktera hrvatskog kazališta pedesetih godina, široj je javnosti poznat kao redatelj. Na temelju njegovih objavljenih spisa (Dvostruko lice govora) te neobjavljenog i nedovršenog rukopisa na njemačkom jeziku Lada Čale Feldman otkriva njegovo teoretsko naslijeđe. U sustavu Gavelline teorije važno mjesto imaju i Dubrovačke ljetne igre, čiji je jedan od suosnivača.
Gostovanje Ivane Sajko
U sklopu večernjeg programa kao gost je nastupila Ivana Sajko. Njezin je dramski tekst Žena-bomba uvršten u antologiju suvremene hrvatske drame Odbrojavanje Lea Rafolta, što je izišla u izdanju Zagrebačke slavističke škole. Neposredan je povod njezinu gostovanju upravo objavljena antologija. Razgovor s Ivanom Sajko vodila je prof. dr. sc. Lada Čale Feldman.
Na početku programa Ivana Sajko je u suradnji s glazbenikom Vedranom Peternelom izvela autoreferencijalno čitanje »tri teksta o tri katastrofe«, fragmente iz triju svojih drama Medeja, Žena-bomba i Europa - monolog za majku Courage i njezinu djecu.
Nakon izvedbe, voditeljica razgovora Lada Čale Feldman predstavila je autoricu: redateljica, dramaturginja, osnivačica kazališne skupine BAD co, sudionica multimedijalnih projekata, teoretičarka drame, predavačica na Dramskoj akademiji... Napominjući da se u posljednjih deset godina javio čitav niz autorica koje su promijenile »krajolik hrvatske književnosti«, istaknula je važno mjesto Ivane Sajko u sklopu suvremene hrvatske drame. Pritom je uputila na Predgovor Odbrojavanja Lea Rafolta u kojem je Sajko zauzela značajno mjesto.
Razgovor je počeo pitanjem kako i zašto autoreferencijalno čitanje. Autorica je odgovorila da je to njezin pokušaj da kroz različite varijante ukaže na mehanizme, mašine koje čovjek, npr. sjedeći za stolom, može koristiti kao izvedbene aparate. »To je pitanje i moje opsesije«, rekla je Sajko, »i potrebe da vidim koji su to moji mehanizmi, pokušaj vidjeti sebe iz druge glave«.
Razgovor koji se vodio u atriju Poslijediplomskoga središta u Dubrovniku, pokušao je osvijetliti pitanja koja se otvaraju kad se govori o stvaralaštvu I. Sajko, ali i o suvremenoj drami uopće. Tako se govorilo o teškoći svrstavanja autoričinih djela u određene žanrovske okvire. Prema vlastitom priznanju, I. Sajko svjesno minira žanrovske odrednice. Međutim, to ne čini da bi otežala čitanje, nego olakšala, stoga svugdje u tekstu ostavlja tragove - uvodi »pragove« teksta, služi se paratekstom (G. Genette). Ona naime želi komunicirati, a ne poigravati se s publikom.
Otvarajući temu postdramskoga kazališta, Sajko je izrazila da ono detektira jednu krizu te konstantno preispituje što čovjek čini. Hodanje po granici, npr. kazališta i glazbe, ne priječi da se nešto nazove predstavom.
U ugodnom razgovoru bilo je riječi i o izvedbama njezinih drama u kazalištu. Sajko je istaknula da je pitanje njezinih tekstova otvoreno, bez obzira na poetiku pojedinoga kazališnog izraza. Naime, ne postoji idealna izvedba koju zamišlja, što smatra prednošću.
Voditeljica razgovora je primijetila da Sajko često spominje riječi »mašina, okidač, bomba« i da su te riječi uglavnom vezane uz ženu te da žene u njezinim djelima nikada nisu ženstvene, nego su eksplozivne.
Drugi dio razgovora bio je posvećen jedinom autoričinu romanu Rio bar za koji je dobila Vjesnikovu nagradu 2006. Igra formama koja odlikuje taj roman, primijetila je Čale Feldman, podsjeća na antiratni esej Virginie Woolf. Sajko je obrazložila da joj je bilo izuzetno teško pisati o Oluji, stoga u Rio baru postoje četiri linije teksta proizišle iz pokušaja kombiniranja što više očišta. Njezin je cilj bio maksimalno istražiti taj kratak period povijesti.
Na kraju razgovora dobila je riječ i publika te se razvila zanimljiva diskusija.
