Peti dan Seminara
Jezikoslovni je ciklus završio predavanjem Leksičko izražavanje poredbenih i količinskih značenja koje je održala doc. dr. sc. Bernardina Petrović s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Predstavljanje »Hrvatskoga pravopisa«
U večernjem je programu predstavljen Hrvatski pravopis autora Lade Badurina, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića. O novome pravopisu koji je u lipnju ove godine objavila Matica hrvatska govorili su Ivo Pranjković, Bernardina Petrović i Krešimir Mićanović, jedan od autora.
Razgovor o novome pravopisu najavio je voditelj Zagrebačke slavističke Škole Krešimir Bagić riječima da Hrvati uz nogomet najviše vole raspravlajti o pravopisu. Ivo je Pranjković, jedan od recenzenata, pravopis smjestio u pravopisni, povijesni i društveni kontekst te izrekao nekoliko svojih općih dojmova o njemu. Govoreći o pravopisnoj situaciji od devedesetih godina do danas, Pranjković je podsjetio da je od 1994. na snazi svojevrsno dvovlašće pravopisa - misleći pritom na pravopise Babić-Finka-Moguš i Anić-Silić. Stoga je Matica hrvatska novim pravopisom mladih jezikoslovaca pokušala ponuditi svojevrstan izlaz iz te situacije.
Prema Pranjkovićevu mišljenju autori su svoj posao obavili savjesno i kompetentno, a najvećom vrlinom smatra činjenicu da oni poštuju praksu: »Oni nastoje urediti i usustaviti ono kako se piše, a ne propisuju da se piše onako kako nitko ne piše i nije pisao.« Autori su također pokušali rasteretiti pravopis od onog što on nije, da ne zamjenjuje ni gramatiku, ni jezični savjetnik, ni normativni rječnik. Premda će se oko pojedinih rješenja i dalje lomiti koplja, cilj novoga pravopisa jest dati pravila pravilnoga pisanja.
Prema definiciji Bernardine Petrović »pravopis je tek jedna karika u nizu priručnika koji pridonose njegovanju pismenosti i jezične kulture«. Stoga »ako je pravopis normativan priručnik, onda se korisnici ne smiju iscrpljivati prilično potrošenim pitanjima piše li se neću ili ne ću, bregovi ili brjegovi, reci ili zaci, što je, u odnosu na druge važnije i ozbiljnije probleme koji muče pismenoga ili polupismenoga hrvatskoga govornika, zapravo sekundarno«. Naime, suvremenoga korisnika zanima kako se sklanja i piše Zinedine Zidane, Play Station, poteromanija ili kroasan te hoće li napisati internet stranica ili internetska stranica. Upravo je za takve nedoumice, prema mišljenju B. Petrović, novi pravopis ponudio rješenja.
Detaljno predstavljajući strukturu Hrvatskoga pravopisa, B. Petrović je zaključila da je Hrvatski pravopis u svakom poglavlju racionalan i ekonomičan, da su pravila transparentna, jednostavna i jednoznačna, a potvrde prikupljene iz različitih suvremenih korpusa.
U drugom dijelu razgovora o pravopisu autor je odgovarao na pitanja seminarista, između ostaloga o tome hoće li novi pravopis biti uveden u škole, o reakcijama u medijima koje su popratile objavljivanje pravopisa, o pitanjima dubleta, o pisanju neću ili ne ću. Mićanović je također naglasio da su autori uzimali primjere iz suvremene jezične prakse, tj. da su vodili računa da uključe normalan, živi, jezični sloj, a ne klasične primjere (tipa biser-grana). Premda je tendencija pravopisa ponuditi što jasnija pravila, autori su ostavili dovoljno slobode pismenim ljudima da sami odluče kako će u pojedinim slučajevima pisati.
