Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina
Središnje predavanje književnoznanstvenog ciklusa pod naslovom Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina održao je prof. dr. sc. Vladimir Biti, predstojnik Katedre za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu od kojeg je 2001. godine dobio nagradu za izvanredni doprinos znanstvenim i nastavnim djelatnostima fakulteta. Autor je osam knjiga (Bajka i predaja, 1981; Interes pripovjednog teksta, 1987; Pripitomljavanje drugog, 1989; Upletanje nerečenog, 1994; Pojmovnik suvremene književne teorije, 1987; Strano tijelo pri/povijesti, 2000; Literatur- und Kulturtheorie, 2001; Doba svjedočenja, 2005.) te urednik pet zbornika.
Sažetak predavanja
Krugovaška poetika obilježena je revolucionarnim raskidom s monolitnom poetikom socijalističkog realizma simboliziranim u samome pluralnom nazivu časopisa oko kojega se grupiraju njezini predstavnici. Iz tog oporbenog predznaka izrasta njezina ključna modernistička značajka, preispisivanje prošlosti s gledišta promjenjive sadašnjosti i, samim tim, razgradnja »željezne logike« povijesti disponibilnijim pojmom tradicije. Kreativni položaj sadašnjosti otvara mogućnost širenja dotada skučeno linearnog horizonta cjeline, nadovezivanja različitih krugova jednoga na drugog: književnih, poetičkih, kulturalnih, ideoloških, nacionalnih, kontinentalnih. Navodeći te krugove da se međusobno podrazumijevaju umjesto isključuju, krugovaši, marginalizirani, izolirani pa i satanizirani u vlastitoj sredini, pokreću potragu za udaljenim »izbornim srodnicima« ili »simboličkom braćom«. Na taj način, oni zamjenjuju neumoljivo naslijeđenu krvnu ili prisilno nametnutu ideološku zajednicu »zamišljenom zajednicom« prikraćenih ili isključenih izgrađenom na sporazumnoj osnovi. Takav se njihov projekt dovodi u vezu s Nietzscheovim izvođenjem dekadencije (kao atributa najčešće pridijevanog krugovašima) iz kivnosti (ressentiment), zatim sa srodnim postavkama Charlesa Baudelairea i Paula Bourgeta te, napose, s alegorijskom projekcijom svijeta iz modernističke perspektive kako ju je definirao Walter Benjamin. Benjaminove teze o »anđelu povijesti« rastrganom proturječjem između fascinacije nerazriješenom prošlošću i silovitog vihora povijesnog napretka koji mu je raširio krila, služe kao polazište za raščlambu aporetičnosti krugovaškog projekta u cijelosti i, napose, paradoksalne strukturacije njihove proze.
