Karta zviježđa

Karta zviježđa

Čvrsto smo se zagrlile, ostale tako nekoliko trenutaka, a tek onda su došli poljupci, brzi, bučni, u neredu... Ljubile smo se u obraze, sljepoočice, čela, očne kapke, a onda me je čak tri puta poljubila i u usta, iako je ranije, dok sam bila dijete, to izbjegavala i znala bi se jako naljutiti kad bi me netko poljubio u usta. – Radi zaraze – tako mi je objasnila. – Znaj da svatko ima svoje raslinje u ustima, i to ne samo svoje nego i razno tuđe raslinje, jer ljudi ne biraju koga će ljubiti! A onaj koga ljube već i sam obično ima tuđeg raslinja u ustima, tako da od jednog poljupca ti ne dobivaš samo ono što jedan čovjek u sebi nosi, nego ti se u usta naseljava odmah pet-šest ljudi, lanac može biti i beskrajan! – govorila je... – Uvijek iskosi glavu kad vidiš da te netko želi poljubiti u usta!

Nisam iskosila glavu dok me ljubila u usta, samo sam rekla – Nekad si mi to branila, sjećaš se?

- Što? – rekla je začuđeno i malo se izmakla.

- Pa ljubljenje u usta - rekla sam nasmijavši se, bojeći se da je ne uvrijedim.

- Ja branila?! – Izraz lica bio joj je sad već krajnje začuđen, izmakla se još korak hitro me odmjeravajući.

- Zbog zaraze. Tako si govorila... Možda si zaboravila, a nije ni važno...

- Pa, sad – rekla je s oklijevanjem. – Možda sam jednom i spomenula tako nešto... To sve majke spomenu... Ali ja sam drugo. Moj poljubac nije valjda...

- Ma pustimo to, mama! – prekinula sam je. – To je samo uspomena. – Prišla sam joj i ponovo je zagrlila. – Kuda ćemo, a? – rekla sam veselo.

Lice joj se naglo smekšalo. – Napravila sam princes-krafne. Znaš kakve!

- A da prvo nešto popijemo?

- Otkad piješ?

- Ma, ne pijem, nego onako, za susret, da nazdravimo.

- Ako baš hoćeš, ima tu jedan restoran, sa separeima. Uz put. Tu ja dolazim s tetom Mirom, na kavu, ti se sjećaš tete Mire?... Znaš, čovjeku je dosadno da uvijek sam kuha kavu – rekla je kao da se ispričava.

Koračale smo priljubljene, držeći se za ruke i ona bi s vremena na vrijeme uzviknula – Onda?... Ne, ne mogu vjerovati! Da si ti meni tu!... Onda?... Ne, ne...

Sjele smo u jedan udaljen separe. Rekla je da želi piti u dlaku što i ja. Naručila sam dva vinjaka, kucnule smo čašama gledajući se u oči i otpile po gutljaj.

- Onda? – rekla sam.

- Ne, ne. Ti pričaj. Ti! Ja i tako nemam što. Tebi se puno toga dogodilo, a meni...

- Pa, znaš – rekla sam – najteža mi je bila samoća. U početku.

- E, tako je to! – ubacila je spremno, s istim onim prijekorom u glasu kojim

mi se obraćala dok smo bile još zajedno i ja zahtijevala da nekud, kud se ne mora!, odem.

- Kad sam stigla – nastavila sam – nekoliko sam dana samo...

Ali ona me ponovo prekinula. – Ne mogu vjerovati! – uskliknula je – da si ti meni tu!... Nas dvije ponovo skupa!... Nije prošao ni jedan jedini dan, a da nisam o tebi mislila... Dan! Ma kakav dan! Nijedan sat nije prošao... Nijedna noć!

- Sad sam tu – rekla sam malo nervozno. Još u vlaku bila sam napravila plan da joj najgrublje, ono osnovno što se mora ispričati, ispričam odmah i na brzinu, a tek onda ostalo, koje je možda i važnije, ali za koje treba vremena... – Znaš – rekla sam – prvo sam otišla na adresu koju su mi dali, u onaj Zavod, a...

- Da, da – prekinula me nestrpljivo. – Nešto si mi o tome pisala, ako se ne varam?... Ne umaraj se sad s tim. Znam da ti nije bilo lako, ali što ćeš – i ponovo, isto ono sitno predbacivanje u njenom glasu, kao maločas.

- Mama, tebe kao da ne zanima što mi se sve...

- Ma, zanima me! – uzviknula je. – Kako mu ne bi zanimalo?! Ali sad si mi tu. Sve ove godine ja sam te sanjala. Iz noći u noć. Kako te kupam, presvlačim... Sanjala sam i onaj tvoj mladež na nadlaktici, i brazgotinu na desnoj nozi... Kad si pala na sanjkanju... – Lice joj se odjednom pretvorilo u komično-plačnu masku – Mama, ja pala... – Plakala si i poslije ti je na desnoj nozi bio ožiljak... Čitavu tvoju kožu, zlato moje, sve, sve znam napamet. Kao kartu! – uskliknula je u zanosu.

Nasmijala sam se i ona je položila svoju ruku na moju.

- Otkada te nisam dodirnula – rekla je uzdahnuvši.

Koža na rukama bila joj je namreškana, staračka, sasvim obrasla nedodirom.

- Čuj – nastavila je povjerljivo, utišavši glas, iako smo bile u udaljenom separeu i nitko nas nije mogao čuti. – Tako bih je rado vidjela. Da li je poblijedila?

- Što?

- Pa, brazgotina – nastavila je majka, čežnjivo-stidljivim glasom. – Može biti i da je mladež porastao...

Karta moje kože bila joj je već dugo vremena nedostupna. Čak i nekoliko godina prije mog odlaska, dok smo još bile zajedno, bila joj je skrivena, uvijek zastrta odjećom, zaštićena zaključanim vratima, i ona se sad raspitivala o njoj kao o nekakvom polju koje joj je nekada pripadalo, a zatim joj bilo oduzeto.

Rekla sam – Morala bih ustati i jako zavrnuti nogavicu, možda čak i skinuti hlače da ti pokažem.

- Da, da, šteta što nosiš hlače – rekla je dvosmisleno. Sjetila sam se da nikada nije voljela da ja nosim hlače. – Da si u haljini, bilo bi lako – dodala je uzdahnuvši. – A tako bih je rado vidjela... Znaš, sanjam te uvijek kao dijete. Uvijek imaš šest godina... Kad bi mi pokazala tu brazgotinu možda bih je prestala sanjati.

U očima joj je bila molba, nada, strast! Kad bi se usudila, povikala bi – Pokaži! Brzo pokaži svojoj mami. Nitko neće vidjeti, samo ja! No? Daj! Što čekaš?!

- Pokazat ću ti kod kuće – rekla sam malo uvrijeđeno. – Imam ti toliko toga ispričati, a ti...

- Mogla bi i sad, samo da hoćeš – uzdahnula je. – To je sekunda.

- Ako se skinem – rekla sam oštro – nećeš me prepoznati!

- Ja? Svoje dijete?! – uzviknula je, udarivši se šakom o grudi. – Te stvari ne prolaze, draga moja. A, ne, ne... To ne! – Lice joj se ponovo molećivo iskrivilo. – Htjela sam samo tu brazgotinu i taj mladež koji sanjam... Znam da su tu! – Neodređeno je uperila prst u moje tijelo.

- Ma koji mladež... Ima ih već toliko – rekla sam nestrpljivo.

- Znam ja koji, ništa ti ne brini. Brazgotina je odmah na desnom koljenu. Nije daleko. Glas joj je cjenjkavo zazvečao kad je rekla – Da samo malo, malo zavrneš, ovolicno....

- Sad je to već jako daleko – rekla sam hladno. - Kad sam imala šest godina, bilo je blizu, ali sad...

- Pusti ti to samo meni.

Lice joj je zasjalo kad sam ustala i počela zavrtati nogavicu. Hitro je izvukla iz tašne naočale, sagnula se, i uz tiho stenjanje, valjda od sagibanja, stala mi pomno pretraživati kožu... Bila je već sasvim crvena u licu kad je podigla glavu i, uz sad već bolno stenjanje, prošaptala – Ništa ne vidim... Okreni se malo više prema svjetlu... Tako...

- Požuri već jednom! – uzviknula sam nervozno. Učinilo mi se da njeno zagledanje traje predugo i da mi je koljeno sasvim dobro osvijetljeno.

- Pa, gdje je? – zastenjala je optuživački. – Ništa ne vidim! – A onda je tiho dodala – Možda je druga noga...

- Nije druga! Rekla si desna.

- U stvari, da – rekla je uspravivši se. – Bila je desna, ali brazgotine nema! – glas joj je zvučao razočarano.

-Poblijedila je – rekla sam tješiteljski, spuštajući nogavicu. – Možda bi se na suncu još i vidjeli tragovi... Ovdje je ipak umjetno svjetlo.

Nekoliko trenutaka sjedile smo u tišini i ona je izbjegavala moj pogled. Kad sam stavila svoju ruku na njenu, trgnula se i malo je izmakla ruku, ostavljajući da nam se samo vršci prstiju dodiruju.

- Pa tebi je valjda drago da je poblijedila, mama?

- Drago mi je, jasno – dodala je brzo. – To je baš dobro da je prošla.

- Govorila si da će do udaje nestati.

- Ako sam to rekla, to nisam rekla za ovu brazgotinu, nego za jednu drugu, koja je brzo prošla... Zaboravila si?... A ja sanjam baš ovu! Za ovu sam bila sigurna da neće proći. Vidim je jasno u snu. Bila je duboka, jaka! – rekla je svađalački.

- Pustimo sad to – rekla sam. – I tako imamo...

- A baš me zanima što je s mladežom! – uzviknula je živahno, udarivši šakom po stolu. – On je sigurno tu! – Stavila mi je prst na unutrašnju stranu nadlaktice, gotovo pod samo pazuho. Naočale nije skinula i bilo je jasno da namjerava još i mladež pogledati i da od toga neće odustati.

- Mama, mama – rekla sam prijekorno. – Da te čovjek ne prepozna! Pa neću valjda tu, u restoranu, na javnom mjestu!, skidati bluzu, kad bih mogla i kod kuće, malo kasnije?!... Ako je mladež pod pazuhom, moram je skidati!

- To je tren. Samo da bacim pogled. – Glas joj je bio čvrst, bez tragova molećivosti, kao kad je tražila da vidi brazgotinu. – Svojoj mami to možeš učiniti!

- Dobro – rekla sam prijeteći. – Ako nas izbace van, to će biti na tvoju dušu.

Otkopčala sam bluzu i izvukla ruku iz rukava. Njeni hladni, hrapavi prsti stali su mi prebirati po koži... Predala sam joj ruku i okrenula glavu na drugu stranu, nastojeći se isključiti, kao nekada kod liječnika, kad bi se on s iglom među prstima počeo približavati mojoj koži.

- Nema ga – prošaptala je. – To jest ima ih toliko, ali nijedan nije taj.

- Kako znaš? – rekla sam. – Možda se promijenio nakon toliko vremena... I drugi su u međuvremenu izrasli.

- Ima ih pet! Ali njega nema.

- I ja starim, mama – rekla sam. – Starim, i to više nije ona koža. – Odjednom sam osjetila stid zato što starim i to naočigled svoje majke! Bilo je nešto izdajničko u tom starenju djece pred očima roditelja, osjećala sam kako mi majčino opravdano razočarenje bridi kožom.

- A da ga nisi možda spalila? – u majčinom glasu pojavila se nada. – Takve stvari ne prolaze same od sebe.

- Ništa nisam spalila!

- Onda ja...

- Molim vas, obucite se! – Oštar muški glas presjekao je majčin. – Odmah!

Uplašeno smo se trgnule. Počela sam hitro oblačiti bluzu, majka je skinula naočale i počela ih zbunjeno gurati u tašnu.

- Kako vas nije stid! – uzviknuo je konobar, gladajući u majku. – U tim godinama, fuj!

- Ali, zašto? – rekla je majka, začuđeno trepćući kapcima. – Htjela sam samo vidjeti mladež.

- To je moja majka – umiješala sam se.

- Ma nemoj! – rekao je konobar podrugljivo. – Mamica! Što te onda mamica ne vodi kući, a ne tu...

- Sad idemo kući – rekla je majka poslušnim glasom učenice. – Svratile smo samo nešto popiti i...

- I malo cili-mili... – Na konobarevom licu zaigralo je gađenje. – Da ste odmah napustile ovaj lokal!

Izvadila sam krupnu novčanicu i stavila je na stol. Njegovo lice na časak se izdužilo, dohvatio ju je hitro, a onda, nešto mekšim glasom dodao – Imate sreću da nije naišao šef.

Izišle smo brzo, gledajući ravno pred sebe, bez osvrtanja.

- A kusur? – rekla je majka kad smo se našle napolju. – Ne shvaćam zašto takvom bezobrazniku ostaviti toliki novac!

- To je napojnica... Za sretan susret – rekla sam.

Zavrtjela je samo glavom i nastavile smo koračati jedna pored druge, šutke, ne dodirujući se... A onda je zastala i rekla umorno – Nije vjerovao da si mi kćer!

- Pa što? – rekla sam. Bilo mi je žao majke.

Odmjerila me pogledom i rekla neodlučno – Mislila sam da se to vidi.

- Zašto bi se vidjelo?

- Pa, moralo bi se vidjeti. To se uvijek vidi – rekla je tvrdoglavo. – Bar po nekoj sitnici se vidi.

- Biljegu, je li? – rekla sam, nasmijavši se. – Kao u priči, a? Bio jedan car pa imao kćer, i ta princeza imala zlatnu zvijezdu na desnom koljenu...

- Nisu te priče za bacati! – prekinula me oštro. – Ako se netko rodi s mladežom, tamnim i velikim i izbočenim, onda će s njim i umrijeti! Ako ga ne spali ili nešto slično... Te stvari ne prolaze.

- Mladež, pa mladež – rekla sam svađalački. – I to onaj koji si ti zamislila!... A crveni na leđima si zaboravila?!... A bradavica na ramenu?... A žuta mrlja na vratu?

- Kakav crveni? – Odmahnula je rukom. – Kakva žuta mrlja!

Odjednom sa osjetila strah. Prvi put od našeg susreta, tek sad!, palo mi je na pamet da je ona posumnjala, da je možda još na stanici, u prvom zagrljaju!, osjetila sumnju i zato toliko i tražila da joj pokažem brazgotinu, mladež! A ja sam bila slijepa i tek kad smo napustile restoran primijetila sam da me odmjerava podozrivo, ali pripisivala sam to zbunjenosti, događaju s konobarom!

- Ti – promucala sam, jedva vjerujući svojim riječima – Ti meni ne vjeruješ... Zbog jednog mladeža i jednog konobara i jedne brazgotine, ti više nisi sigurna u to tko sam...

Šutjela je, izbjegavajući moj pogled.

Stajale smo jedna nasuprot drugoj i ja sam je tek sad, prvi put od našeg susreta, počela pomno promatrati, onako kako je ona mene čitavo ovo vrijeme promatrala... Da, preda mnom je stajala stara žena, smežurane kože, na kojoj se tragovi mladosti više nikako nisu mogli prepoznati.

- Tako, dakle – rekla sam hladno.

- Ništa ne kažem – prošaptala je umorno. – Treba požuriti na ručak.

 

Opis oposuma

Nekim čovjekom iznenada ovlada jedna riječ, ne izlazeći mu više iz usta, baš kao što drugima zna ovladati kakva strast koje se više ne mogu osloboditi. Ni sam nije znao gdje je tu riječ začuo i kad se njome zarazio, tek, kao što se iver odvaja praskavo i u slijepom letu od klade koja je upravo prsnula, tako ovog čovjeka poprska, poput pljuvačke koja iz tuđih razbrbljanih usta izlijeće, ova riječ i zađe mu pod kožu odakle se više nije dala izvući, trujući ga uporno svojim nezvanim prisustvom. Malo-malo pa bi mu pucnula pod nepcem, kao da se u jeziku zalegla, a ne tamo gore, u drhtavim arabeskama moždane sluzi, deset i više centimetara iznad prostora usne čegrtaljke. Bila je to riječ – Oposum.

- Eh – uzdisao bi pred ovom napasti vlasnik oposumova odjeka, sliježući nemoćno ramenima i popraćujući riječ suhim pljuckanjem. Riječi koje su ga ranije spopadale, znale mu se zakačiti za uho i odatle vičnim putovima skliznuti u njegova usta, nisu bile zanovijetne na ovaj način. Šetkale su nemarno prostorima usne kutije, tjerajući je da lagano šušti, a onda bi iz kutije ispadale, kao da je prošupljena, i odlazile u neke druge, veće prostore u kojima bi njihov odjek ubrzo zamro... Čovjek nije mogao uvijek birati riječi koje će mu se za usnu školjku zalijepiti, pa ni riječi koje će mu na usta izbiti. Oni koji su to još mogli i koji su pomno birali riječi koje će im na usta izaći, ti su krtičili po knjigama. Nagnuti nad listovima, namršteni, kružili su oko riječi perajom oka sve dok se koncentrični drhtaji njihove pažnje ne bi zasitili i riječ postala prozirna i nepomična kao staklo. A on nije volio zamišljati sebe namrštena i zgrbljena nad slovima koja poigravaju u ogledalu njegova oka. Samo ako bi baš koja riječ bila jako uporna i ne bi se drukčije dala odagnati, on bi posezao za kakvom knjigom i poluglasnim šaptom, kao molitvom, očitao joj značenje, a ona, ukroćena i prekrivena snopovima riječi koje bi je opkolile, polako je blijedjela i smirivala se na kraju. Mogao je tu riječ, poslije ovakve molitve, ispljunuti poput opuška, protjerati je tako da joj više nikad ne padne na pamet da se vrati i poigrava u njegovoj usnoj duplji kao da je to njena prćija. S kojekavim je on riječima znao izići na kraj, ali za knjigama, u zadnje vrijeme, nije mu se posezalo nikako. – Svaka riječ traži svoga slugu – znao bi reći. A on taj sluga nije želio biti, niti se više riječima dodvoravati. Radije bi pričekao da riječi same poispadaju iz njegovih usta, poput trulih zuba. Nekako mu je bilo lakše da pljucka uokolo nego da lista knjige i iščitava nešto što u njegovom životu nije imalo pravog i opipljivog mjesta... Ali prokleti oposum – baš je bio neumoran.

Znao je da je u pitanju nekakva vražja životinja, najvjerojatnije dlakava. Činilo se da joj je naročito velik rep, isprugan i kao gusjeničast. A vjerojatno beštija i smrdi. I ima zube, jasno. Zube i kandže. I to je sve što je znao. Ponekad bi joj, istina, pridao posebnu snagu, vitke i brze prednje noge, savršenstvo sluha ili vida računajući da nije loše ako joj malo podiđe. Ali oposum se nije smirivao... Činilo se da oštri kandže u njegovoj usnoj duplji. Osjećao je kako mu jezikom prolaze trnci dok bi ga šaptao. Možda zato što se jezik morao ušiljiti da se beštija išaputa... Ponekad bi je siktao, gnječio jezikom i ubadao zubima, prigušujući je u bubnoj opni, ili bi je izrekao napola, oštro je presijecajući usnama. Rekao bi – opo – i onda stao, podigavši zid šutnje. Tek nakon duže stanke dodao bi – sum. I onda opet zašutio. Za svaku drugu divlju zvijer, nevelike pameti, zidovi šutnje bili bi pravi pakao. Kavez. A oposum bi jednostavno skupio razbacane dijelove svoga imena i preporođen, poput kišne gliste, opet bi se oglasio njegovim ustima.

Pustio je u kavez dobermana. Bila je to krupna psina s kojom se srodio još u djetinjstvu. Osim toga ispunjavala je usnu jazbinu dupkom i kad bi nekoliko puta zaredom viknuo dobermana, činilo se da za druge riječi više nema mjesta i da živina drobi i melje sve što se u ustima zateklo. Za dvije beštije istovremeno nije bilo mjesta u usnoj duplji. Mogao je prosto osjetiti kako oposum skiči i pokušava se ispred dobermana sakriti pod jezik, a odatle kliznuti niz grlo... Ali čim bi se doberman zaustavio, oposum bi ispuzio i zaskičao visokim, uvrijeđenim piskom... Puštao je on i krupnije zvijeri od dobermana u usta, pa i čitave čopore, ali oposum je uporno preživljavao. Kao da ne može bez njega.

A što će njemu oposum? Ne samo da mu nije trebao nego se taj oposum sve više za njega pretvarao u mučnu i neizvjesnu napast koje se ne može otarasiti i koju bi on, da kako uzmogne, sve do imena zatro! Čak ga nikad nije ni vidio, nit će ga vidjeti, osim možda na slici ako na kraju ipak popusti i posegne za kakvom knjigom. A da zaviruje u knjigu zbog riječi slučajno zalutale u njegovo uho, e, to mu se nije dalo baš nikako. Kao da je njegovo uho smrdljiva rupčaga u koju se istresa slobodno plutajući, vjetrom nanešen izmet koji lebdi oko njega i pada po njegovoj lubanji poput krupnih pahulja snijega koje zasipaju katedralu zarobljenu u staklenoj kugli. Dok je bio dijete, uspijevalo mu je da se smanji na veličinu šibice i zavuče u takvu kuglu. Sad više ne samo da to nije mogao nego se ni za živu glavu nije želio smanjiti na veličinu šibice, svjetlucati poput nagorjelog, natrulog panja pretvorenog u smetlište nepotrebnih riječi. Udovoljavao je sluganski kojekakvim suvišnim i slučajno dolutalim riječima posežući za knjiškim molitvama i sad ga se više nisu znale okaniti... A tome se već jednom moralo stati na kraj. Pa njemu je trebalo samo stotinjak riječi na dan, a oposum se za njega uhvatio kao pijavica, vrijeđajući i rastjerujući tih stotinjak mirnih i pitomih riječi koje su mu vazda stajale na usluzi, ne tražeći ništa za sebe. Pod stare je dane taj oposum od njega pravio budalu, kao da se on sprema u lov u Afriku... Ako je oposum uopće iz Afrike? Sam bog zna otkuda je i kako se kod njega našao. A ako udovolji oposumu, javit će se kakva druga, nova zvijer u njegovu životu ili kakav prokleti dio vakuum-sisaljke u svemirskim letjelicama, koji ima svoje posebno ime i koji će mu poput točka za mučenje okretati pamet tražeći svoje mjesto u njegovoj lubanji zarobljenoj u staklenu kuglu, koju nečija tuđa ruka vrti među prstima kako joj se prohtije... Sa strahom je pomišljao na beskrajan niz riječi koje su vrebale oposumovo mjesto.

Oposum! A tolike su fine i milozvučne riječi prošle pored njega i ne pomišljajući da svrate, a kamoli da se kod njega zadrže i zahtijevaju da ih on u svojoj usnoj duplji prevrće!... Aldebaran, felonija, dondurma... Dok je bio mlađi, tolike je krasne riječi odbio samo jednim – Ah... Ponosne riječi brzo bi se povlačile, kao i riječi koje su mrzile milostinju i škrte, krute pomake usana kroz koje se trebalo probijati s naporom. Istina, poneku je riječ otpratio i s psovkom, mnoge nisu podnosile da se psovke muvaju u njihovoj blizini, ali neke druge riječi, i same poprostačene, ustrajavale su drsko, upravo kao taj oposum koji se na psovke nije obazirao i kojem ni najveći prostakluci nisu mogli ništa. To malo đubre prelazilo je olako preko svake uvrede... Malo? Možda je oposum bio krupan? Nije mogao biti krupan kad mu je uspijevalo da se sakrije ispod jezika! A onda se ponovo na isti jezik uspuže.

- E, moj oposume. E, oposume... – mrmljao je umorno. Ovo E ubacio bi tek toliko da ne izgleda da protiv svoje volje mrmlja i zaziva oposuma. Oposum je bio žilav i nikakvim se vajkanjem nije dao zamoriti.

- Kakav oposum! Pseto je to! – uzvikivao bi ponekad, pljuckajući, baš da vidi što će oposum na ovo. Ali oposumu ni čopor dobermana nije mogao ništa, a kamoli jedno obično pseto. Oposum se nije dao uvrijediti nikakvom drugom beštijom. Oposum je ostajao oposum. E, oposum.

Jednom je prišao susjedovom psu, privezanom za stubić pored samoposluživanja, i stao mu šaptati – Oposume, hej, oposume... – Mislio je da će se vražji oposum uvrijediti kad ga dobaci psu. Pokazalo se da se ni tako, licem u lice s pravom psećom njuškom, oposum ne da smesti. Ali se zato vlasnik psa iznenada tu stvorio s pitanjem što se to njegovom psu ovdje šapće. Kao da bi se pas mogao uvrijediti jer mu se, može biti, govore nekakve bestijalnosti.

- Ništa. Samo tepam – odgovorio je, trudeći se da mu glas zvuči šaljivo.

Ali susjed uporan. – Rekli ste mu – veli – nešto kao ops, sump...

- Oposum. To sam rekao. Ništa više. – Pomislio je u tom trenutku da bi možda susjedu mogao utrapiti prokletu riječ, ostaviti je kod njega sasvim...

- Oposum? – začudio se ovaj, zagrizavši mamac. – Oposum, oposum... – ponavljao je namršteno. A onda, lupivši se dlanom po čelu, ispljunuo je mamac ravno njemu u lice. – Pa oposum je nešto sasvim drugo. Oposum je...

- Ne! – povikao je, podigavši ruku kao da će udariti susjeda. – Nemojte mi ništa o oposumu govoriti! Ni riječi! – Prokleta zvijer htjela mu se po svaku cijenu opisati, zavući se pod njegovu kožu. Vratila mu se kao bumerang, taman kad se ponadao da bi je mogao poturiti nekom drugom. – Pa valjda ja znam što je oposum – dodao je, tobože uvrijeđeno.

- Kad znate što je, zašto onda psu govorite oposum?

- Pa šalio sam se. Malo sam se, eto, našalio s vašim psom – rekao je pomirljivo.

Ali sad se susjed držao uvrijeđeno. – Čudna šala – rekao je jetko, odvezujući psa. – Psu oposum!

- Ništa loše nisam mislio. Samo sam se...

Ali susjed se već, povukavši bijesno psa za uzicu, počeo udaljavati, mrmljajući – Oposum psu! Oposum!

Oposumu nije bilo dosta što iz njegovih usta dolazi, nego se sad još i iz susjedovih javljao, poigravajući mangupski prostorom koji je dijelio njega, susjeda i psa...

Nije mu preostalo ništa drugo nego da nekoliko puta srdito otpljune u pravcu golubova i vrabaca koji su se blesavo vrzmali uokolo, pritrčavajući pljuvački. Bile su jedine životinje kojih se, pored pasa, u životu nagledao, a ipak mu ni nakraj pameti nikad nije bilo da se o njima u knjigama raspituje i imena im šapuće. Niti su one same to od njega tražile... Ali zato oposum, beštija koju čak nije niti na slici vidio...

Ta je beštija baš imala debelu kožu... Na koži dlake. Da li upravo dlake? – E, nije me briga, ne tiče se to mene imaš li ti dlake, ljuske ili, može biti, perje... – Zaurlao bi izgovarač oposuma, nakon ovakvih premišljanja. – Nit' znam, nit' hoću da znam – završavao bi bijesno.

U snu je jednom vidio kožu oposuma razapetu između dva drveta. Obilazio je oko nje pitajući se tko je oderao oposuma. Nije se mogao sjetiti da je ubio oposuma. U snu. Pitao se i gdje je meso, nije se mogao sjetiti da je jeo meso oposuma u snu. Netko je ubio oposuma i razapeo njegovu kožu između dva drveta. Dugo je kružio oko kože oposuma.

Što se njega tiče, on ga ni u snu nije ubio. Pitanje je i da li bi ga prepoznao da se sad pred njim pojavi, bez obzira na sav taj opis koji se u njemu s vremenom nakupio. Ili, možda, baš zato? Može biti da je sve vrijeme u njemu rastao lažni opis oposuma?

Ponekad bi se stresao od nelagode osjećajući kako ga oposum žutim očicama vreba iz kuta sobe... Žutim? Vražji oposum neprestano je u sebe srkao boje, zaogrtao se smećkastim dlakama, grabao ga po grlu crnim kandžama, zarivao mu ljubičastu njušku pod jezik... Događalo se i da ga zapahne oštrim smradom u kupaonici- Ili bi mu iznenada dobacio nanos vonja, kao da mu za vratom dašće, dok bi koračao ulicom, vozio se u tramvaju... Tu i tamo morao bi i nosnice začepiti ili pobjeći s nekog mjesta na kojem ga je zaskočio, jer je taj vonj bio... Taj je vonj, srećom, bio neopisiv, tako da je opis oposuma, i pored jakog smrada koji je beštija širila, bio osiromašen, tako reći oslabljen, upravo za najsnažniju riječ koja bi ga jedina mogla predstaviti... Ali zato su tu bile oposumove žute očice, oposumove crne pandže, smećkasta dlaka oposuma, ljubičasti oposumov jezik...

- E, oposume...

I na to E, zadnji glas ponosa koji mu je još preostao, oposum je bio ljubomoran. Mlatio je njegovim jezikom, kao vlastitim repom, nastojeći ga istisnuti, tako da samo oposum, jedini i čisti oposum ostane.

E se sve više pretvaralo u kratak uzdah, gutljaj zraka koji se ispija između posljednjeg i prvog sloga oposumova imena.

 

Dušin vrt

Nekakvom mladiću došlo doba za ženidbu pa ti on stane djevojke, za udaju dospjele, zagledati. A bila među njima jedna poružna, ali njegovome ocu po volji, te on počne nagovarati sina da baš tu uzme:

- Duševna je – veli, pa je stao i u kuću pozivati ne bi li se sin njegov na nju kako privikao i, uz Božju pomoć, na koncu je i zaprosio, ali sin za to ni da čuje.

Jednog dana sinu već dojadilo očevo nastojanje, a i poružna djevojka koja mu se povazdan pred očima vrzma, pa će ocu potiho, da djevojka ne opazi:

- Badava mučiš i mene i nju, i u kuću je dovodiš. Što je više gledam, to mi se druge djevojke ljepšima pričinjaju. U nje lice k'o grka oskoruša.

- A ti nemoj u njeno lice gledati, nego se u njenu dušu zagledaj, ako je u tebi srca – otac će.

- U mene da nema srca?! – nasmije se mladić goropadno očevim riječima, pa onako srčan i obijestan ravno se u dušu ove djevojke zaputi. A kad tamo, u duši – rajski vrt. Cvijeće neviđenih boja miriše, voćke u cvatu, srebrni potoci ljeskaju, a iz ptičjih grla razliježe se pjesma umilna, kao da sa samih nebesa pristiže... Šetka on tim vrtom, kad, malo podalje, pod jednom voćkom – djevojka-ljepotica. Rukom mu maše, sebi ga doziva. Prilazi on njoj lagano, a srce mu pod grlo skočilo. Što on bliže njoj, a ona sve ljepša... Najposlije se nađoše oči u oči, blaženstvo preveliko mladića obuzelo te se načisto od one ljepote ujedanput obeznani i kao mrtav pade pred oca.

Otac i ova poružna grdno se prepadoše te ga stadoše prizivati i moliti da se povrati. Na jedvite jade, bogme, mladić sebi dođe. Ali tek što oči otvori, još uvijek ljepoticom opijen, a ono, umjesto nje, u očima mu ova poružna i otac, obadvoje ustrašeno.

- Što bi? – pita njega otac.

A mladić muči i samo uzdiše, srdit i ojađen što ga iz onog vrta prizvaše te još u lice poružne djevojke, koje mu se grdnije nego ikad čini, mora gledati.

A ova se, sirota, odmah dosjeti da mu je pogled na nju nemio, pa se teška srca od njih oprosti i ode kući.

Ali ni to, što ona ode, mladiću ne bi pravo, jer i onu ljepoticu u duši odnese, pa ni sam ne zna što bi i kako bi – bi li je natrag zvao ili bi je od sebe tjerao. Ne možeš s njom, a ne možeš, bogme, ni bez nje.

- A da ti to nisi u njenu dušu pogledao? – veli njemu otac.

- Jesam – priznade mladić- - Duša joj je da ljepša biti ne može.

- Što sam rekao! – obradova se otac. – A ti, sad kad znaš, pamet u glavu, pa je ženi i dušom joj se naslađuj dovijeka.

- Kako da je uzmem kad u njenoj duši živi ljepota-djevojka? – gorko će mladić. – Zbog te djevojke njena mi duša i omilila. Ne mogu pored tolike ljepote rugobu ljubiti i jednu s drugom varati.

- Kajat ćeš se što me ne slušaš – veli njemu otac. – Samo pripazi da ti kasno ne bude, kad na moje riječi dođeš.

Ali mladić za očeve riječi ne haje, nego uzeo povazdan za onom poružnom trčkati i u dušu joj gledati. Samo mu do tog da se rajskim vrtom šeće i s ljepoticom ljubaviše, a na ženidbu i ne pomišlja.

Vidi otac da tako neće valjati te se uze kajati što ga s poružnom djevojkom sastavi, sve u nadi da dobro sinu čini, a ono uprav' naopako izađe. A i djevojke mu, kao poštenu čovjeku, došlo žao, grehota je curu varati i vazdan s njome biti, a za ženu je ne uzeti, te on jednog dana djevojku preda se i ovako joj kaže:

- Da sam ja na mjestu mojega sina, ne bih ni časa časio nego bih te za ženu uzeo, ali on je još zelen i za svačim pomamljiv, pa ne vidi što vidi. Ne ljubi on tebe već ljepotu-djevojku koju u duši nosiš, a ti, sad kad znaš, ne gubi vrijeme s njim nego sebi kakvu bolju priliku za udaju potraži.

Djevojka, kad to ču, u plač, pa svojoj kući, ali na putu, kao i obično, presrete je varavi mladić i, naprasan, kakav je već bio, na njezine se suze i ne osvrće nego odmah hrupi u vrt njene duše. A tamo, gle, prvi put pada kišica i oblaci se tamni nad bilje i vode nadnijeli. I ljepotica je tamo, pod drvetom sjedi i uzdiše, ali ovaj put sebi ga ne zove, nego mu rukama pokazuje da joj ne prilazi i da iz vrta ide otkud je i došao. Njemu se srce steglo što mora otići, ali da ljepoticu ne posluša – ne smije, pa iz onog vrta okrenuo ravno svojoj kući, ojađene duše, na poružnu se djevojku i ne osvrćući.

Kako dođe kući tako padne u postelju i stane bolovati od čežnje, sve pitajući se zašto ga ljepotica od sebe odbi i iz vrta protjera te hoćeš-nećeš počne s nestrpljenjem čekati da ona poružna dođe pa da opet sreću u rajskom vrtu potraži, ali ove kao za inat nema, pa nema. Naposljetku ne izdrža nego upita oca što je s djevojkom i zašto više ne dolazi, a otac mu rekne da ona više dolaziti neće jer on drugu ljubi i ženiti je ne misli, te je i ona sebi drugoga prosca odabrala. Kad ovo ču, mladić se uprepasti i odmah pomisli kako sad drugi onim vrtom šeće i s ljepoticom se sastaje te od ljubomore silne brže-bolje iz postelje skoči i pravo onoj poružnoj. A ona sjedi sama, lice joj od tuge potamnilo i još grdnije došlo, pa joj tek malčice oči sinuše kad ugleda mladića, kao da je njega uprav' i čekala. Pita on nju gdje joj je prosac, a ona mu kaže da nikakvoga prosca ona nema, ali da mu više dolaziti ne može jer on drugu u njenoj duši ljubi, a nju uzimati ne misli. Utješi ovo unekoliko mladića i ljubomoru mu stiša te se on vrati kući i opet leže u postelju, predajući se čežnji. Do djevojke više ne može, a da ženi drugu – ni to ne može.

Uzeo mladić iz dana u dan kopniti, na veliku brigu i žalost oca svoga. Vidi ovaj da će na koncu bez sina ostati, ako to potraje, te stane mozgati ne bi li dokučio kako da se nesreće ratosilja i sina jalove ljubavi izbavi. Naposljetku se dosjeti, pa će sinu ovako:

- Ustaj, sine, traži ljepoticu, ako kukavica nisi i junačkoga srca imalo u grudima imaš! Ležiš tu kao kakva baba, a ona te može biti u duši neke druge djevojke čeka i zalud doziva. Ko je kome u duši – ne zna se, nego nam potražiti valja, a tebe nama pa nema – pomislit će da ne haješ i da za nju više ne mariš. – Tako on sinu, a u sebi premišlja:

- Mlad je, može biti da se koje druge djevojke uželi, pa ga napast mine.

A mladić na ovo kao ožežen umah iz postelje skoči. Da je kukavica – nije, a da za djevojku ne mari – ni to, bogme, nije istina. A i nada mu u srcu živnu da će svoju ljubav, možda, gdjegod opet sastati, a ne samo u duši one poružne, te rekne ocu da će njegov savjet od srca poslušati.

I tako stane redom oko djevojaka obigravati i u duše njihove zagledati. U jednoj – sunce upržilo, žito se talasa, a momci i djevojke ono žito žanju i pjevaju da ih je milina slušati. Ali njegove djevojke među njima nema... U drugoj – mračak pao, samo se put bjelasa, a njime korača djevojka, stasom na njegovu nalik. Potrči on za njom i sustigne je, pa je u lice gleda, a lice ljepuškasto i veselo, nema što, ali onoj ljepoti za kojom on žudi ni sluga... U trećoj duši pustoš i nevrijeme, srce ga od tmine i od magluštine zebe, kao da je nakraj svijeta zalutao. Živa stvora nigdje, samo leden vjetar, kao stari pas, uokolo zavija... Pobježe on glavačke iz ove duše, pa zađe u jednu vedriju – djeca se kraj potoka igraju, vodom se prskaju i rukama mu mašu, ali, ako ćemo pravo, što će on tu?... I tako od duše do duše, iz jedne u drugu lutaj, ponegdje ga bičem i gadnom riječju ožežu, ponegdje ponude vinom i pjesmom daruju, poneka duša malena, kao sobica najmanja, ne možeš se u njoj pravo ni okrenuti, a poneka, opet, golema, kraja joj sagledati ne možeš, svega i svačega se, vala, nagledao, od bijede i pustoši neviđene pa do izobilja rajskog i radosti najčistije, ali djevojke nigdje.

Umorio se naposljetku mladić od tolikih duša, pa će ocu:

- Dosta sam, vala, ljudskim dušama putovao i svakojaka čuda gledao, a djevojku ne nađoh, nego hajde da sad probam predjelima zemaljskim hoditi, može biti da je i ona iz tuđe duše već utekla i mene traži te se, ako Bog da, negdje i sretnemo.

Otac, što će sa sinom nesretnim, opremi ga kako valja te se ovaj u bijeli svijet zaputi.

Bazao posvuda, pa se jednog dana zatekne i u nekakvom voćnjaku. Kad, pod drvetom u cvatu sjedi djevojka, rukom mu maše, sebi ga doziva. On k njoj, a ono njegova ljepotica. Mladiću srce od radosti poskočilo, a i djevojci milo što njega vidi, pa stanu ljubiti i grliti jedno drugo kao nikad dotad. Potom mladić uzme djevojku za ruku te krenu kući njegovoj. Dovede je pred oca, pa mu kaže:

- Evo one koju sam tražio, tebi snahe, a meni žene.

Otac, sretan što mu se sin živ i zdrav vratio, odmah napravi svadbu te se njih dvoje uzmu i stanu kao muž i žena živjeti.

Ali kako sreća nikad bez nesreće ne ide, to se otac uskoro razboli i na samrtnoj postelji sinu ovako kaže:

- Sine moj, poslušaj me dobro. Ako u sreći i ljubavi kaniš i dalje živjeti, a ti nikad ženi svojoj u dušu ne zagledaj.

Sin obeća, pa oca sahrani i oplače kako valja te nastavi sa svojom ženom-ljepoticom i dalje u ljubavi živjeti.

Ali kako jedna nesreća nikad sama ne dolazi, to nedugo poslije smrti očeve udare nekakva zla vremena, magluštine i vjetrovi počeše zemljom harati te opustošiše svaku radost ljudsku. Izopačio se svijet, pa više nalik na one duše nesretne kojima se mladić nalutao, zalud svoju ljubav tražeći, nego na sebe sama. Mladiću srce počelo stariti, a ni mladić, ako ćemo pravo, više nije, nego već čovjek umoran i prezreo, čamotinja mu srce pokrila pa ga više ni pogled na ženu ne veseli. U srcu mu još samo čežnja za prvom mladošću živa, onoga se vrta rajskog on uželio, gdje su voćke u cvatu vječitom i srebrni potoci protječu, a ptice pjevaju nebeski. I tako mu jednog dana padne na um da bi se mogao odmoriti u duši svoje žene-ljepotice i tamo sreću iznova pronaći. Na očeve riječi on zaboravio, pa ne oklijevajući ni časka, ženi svojoj u dušu se zaputi.

A kad tamo – ona dušu svoju od njega sakriva. Gustim je velovima obavila, pa nit' se što prozire, nit' znaš kuda ideš. Počeo on one velove razmicati, ali oni ga spopali kao zmije i tijelo mu obmotali, pa što on više razmiče, a oni ga sve jače stežu i sapliću, kao ribu u mreži. Vidi on – glavu će izgubiti, te da se kako izbavi, i da ga ne pridave na koncu, uzme zubima i noktima one velove kidati, sve dok pred njim samo jedan ne ostane, ustrašen i tanak kao pramen dima. Jedva se, bogme, živ iskobelja iz toga zla i čuda. Ali tek što dušom dahnu – začuje nekakv plač. Pokida i zadnji veo, kad pred njim – njegova se žena zgrčila i plače, a ona poružna je zagrlila, pa joj suze otire i kosu miluje, sve ne bi li je kako utješila. Ali žena njegova za utjehu ne haje, niti plač njen jenjava, nego se baš pomamio, svu joj dušu jadom ispunio, a prodoran i tankovit kao nož, tijelo para, krvcu obuzima, mužu se njenom čini – živo će mu srce iščupati. Unezvijeri se on i pobjegne glavačke iz ovakve duše, u onoj stravi na ženu se svoju i ne osvrnuvši. I tek što sebi dođe, a ono mu u ušima opet plač, ali ovaj put tih i slabašan, rekao bi – bolestan čovjek muku svoju muči. Tko plače? A kad tamo žena njegova – zgrčila se pa mu kroz suze govori:

- Svu si mi dušu iskidao, više ne mogu na ovom svijetu živjeti.

Sjeti se on tek sad riječi očevih i pokaje se što ga poslušao nije, ali što vrijedi sjet u nedoba – na rukama mu žena dušu ispustila.

Tugovao on za ženom i samovao dugo, ali kako dani odmiču tako se i ono nevrijeme, koje je svemu bilo krivo, počelo stišavati oko njega, a kako oko njega tako i u njemu. Jer ni kajanje ljudsko ne može trajati dovijeka, a gdje je kajanje tu i lijeka ima, dok je u čovjeku života. Premišljajući tako sjeti se on one poružne djevojke iz mladosti svoje, pa će sebi:

- Do ljubavi mi više nije, ionako je prošla, nego hajde da se ja sad iskupim i dobro djelo za svoju dušu učinim. – Pa pravo k njoj, a ona još uvijek djevojka. Je li baš njega čekala ili nitko ne htjede tako poružnu da je uzme – ne zna se, tek on nju ne kolebajući ni časka zaprosi, a ona odmah pristane da mu žena bude.

I tako oni počnu kao muž i žena živjeti. Žarke ljubavi među njima nema, ali on uznastojao od srca da je kako zna i umije što više usreći, kad se već u mladosti onako o njenu dušu ogriješio. Ali – da je samo u mladosti! I sad njega, hoćeš-nećeš, njena duša mami i sebi ga u potaji zove. Opirao se on dugo ovome zovu i želji svojoj, ali u njemu kobac, poodavno se on već na njenu dušu navadio pa samo vreba iz prikrajka kako bi se u onaj vrt ušetao, a da ona i ne zna. I, jednoga dana, živa ga čežnja ophrvala, napasti odoljeti više ne može te se ušulja nekakvom skrovitom stazicom u njenu dušu i u rajskome vrtu svoju bivšu ženu opet sastane. Tobože, došao je samo obići i za oprost moliti, ne bi li mu duši laknulo pa da u miru starost dočeka.

Ali, kako tada, tako, bogme, i otada. Navadio se u rajskome vrtu sa svojom bivšom ženom u potaji sastajati i ljubav voditi, sve misleći da nitko na svijetu za ovo ne zna. A njegova poružna žena sve to znala, ali se ni časka dvoumila nije, niti se protivila tome, nego mu je, a da on i ne zna, dušu svoju širom otvorila, da se ne mora sitnim stazama lomiti i oko njene duše, kao kakav lopov, šuljati, a sve u želji da i ona njega usreći, kad se već on toliko oko njezine sreće trudi.

I tako, pazeći se, poživješe, jedno pored drugog, dugo.

 

Pazikuća koja jede jaje

Postoje uspomene za koje mislimo da više nisu dio nas, ali koje odjednom izranjaju iz pustih močvara mozga i čekaju nas na sitnim zaravnima, na golim zaravnima, zašto ne i kišnim zaravnima, a možda, ponekad, i na sunčanim proplancima, zelenim proplancima ili, recimo, čistim, nehrđajućim metalnim pločicama, koje odolijevaju svakoj nepogodi, ponekad se i tako urezuju sjećanja koja se žilavo odupiru vremenu… Ovo sjećanje, potpuno očuvano i bez tragova nekakve hrđe, upisano čitkim slovima u metalnu pločicu sjećanja, pripadalo je jednoj ženi. Ta žena, koja je sklupčana poput larve živjela u meni i uvijek iznova čekala trenutak da me zaskoči, bila je pazikuća peterokatnice u kojoj smo nekoć stanovali.

Roditelji su me jedanput poslali da joj odnesem račun za odvoz smeća. Kad sam pokucala na vrata, koja su bila poluotvorena, i čula – Naprijed, izgovoreno punim ustima, ušla sam u njenu kuhinju. Ta je žena upravo jela jaje. Punim ustima mi je rekla da sjednem na stolicu i pričekam dok ona završi fruštuk. Sjela sam sa izvjesnom zebnjom, jer su se sva djeca u kući, pa tako i ja, pomalo bojala stroge i uvijek namrštene pazikuće.

Na tanjuru ispred nje bilo je načeto, možda tek jednim zalogajem, jaje pečeno na oko, a uz tanjur mali, tek zagrižen komadić kruha, ali pazikuća, koja je inače imala velika usta i krupne, isturene zube, žvakala je nabijenih obraza, kao da su joj u ustima tri velika zalogaja kruha odjednom i barem pola jajeta na oko. Pomislila sam da je nešto drugo prethodno stavila u usta, pa tek onda prešla na jaje, ali na stolu ničeg drugog nije bilo, a ona je žvakala i žvakala, kao da bogzna što ima u ustima. Činilo se da pravi volumen tome zalogaju daju zapravo pazikućina usta i da ga njena usna duplja pretvara u nešto veliko, što se ne može na brzinu pojesti i čemu treba vremena da bude savladano u svim svojim djelićima. Kad je konačno progutala zalogaj, posegnula je za slijedećim, koji se također činio sitan – malo bjelanjka i komadić kruha zamočen u žutanjak, koji se u međuvremenu prosuo po tanjuru. Sve u svemu, bila je to mala količina odjednom, ali pazikućini obrazi ponovo su bili nabijeni i izbočeni, čas jedan malo više, pa onda drugi malo više, onako kako je premetala taj zalogaj sa lijeve na desnu stranu u ustima… Jaje je s nevjerojatnom sporošću nestajalo s tanjura, a pazikuća je pritom djelovala kao osoba koja punom snagom i neprestano jede, nije bilo nikavog vidnog zatezanja u njenim pokretima, niti znakova da ulaže bilo kakav napor u to što radi.

Sjedile smo u tišini i ja sam bila zaboravila na uobičajenu zebnju pred ovom ženom. Onako kako je ona bila usredotočena na jaje, tako sam ja bila obuzeta njenim pokretima pri doručku, koji je i vremenski i količinski ona određivala, a ne nešto što se zateklo na stolu, u ovom slučaju jaje.

Bilo je to najuvjerljivije pojedeno jaje koje sam vidjela u životu. Poslije toga nitko više nikad nije preda mnom tako pomno i usredotočeno, tako ješno, tako jajojedno pojeo jaje na oko.

Sjećam se da sam kasnije razmišljala o tome kako bih je rado promatrala dok jede komadić sira, pileći batak, ili komadić salame. Da li bi i ovu hranu pazikuća jednako podredila sebi?... Sjećam se da sam često kasnije vrebala to jedenje jajeta kod drugih ljudi, u vlastitoj porodici, po hotelima, restoranima… Nitko nije tako jeo jaje kao ta žena… I sama sam pokušala na taj način pojesti jaje, usporiti pokrete, ispuniti usta onako kako je ona to činila, ali nije mi uspijevalo. Jela sam ga kao i drugi, uobičajeno, otkidajući viljuškom zalogaje kojih je bilo svega pet ili šest, i sve je to trajalo najviše pet minuta, dok je pazikuća, ili mi se tako sad čini, godinama poslije, iz jednog jajeta dobila petnaest dugih zalogaja i jela gotovo dvadeset minuta. Svi drugi kao da su jeli tek toliko da mogu reći da su pojeli jaje, kao da jedu samu tu riječ - jaje, obavljaju doručak s jajetom, dok je pazikuća jela čitavim tijelom, a ne riječima, ona je jela utrobom i ždrijelom, zubima, jezikom i nepcem, to isto jaje!

Majka koja je često, otac koji je uvijek, brat koji je ponekad, ujak koji se rado, tetka koja bi tu i tamo… Svi ti ljudi, toliko važniji i hiljadu puta prisutniji u mom životu, osobe s kojima sam provodila dane i godine, ponekad bi blijedili pred ovom pazikućom koja je jela jaje, povlačili bi se pred ovom ženom vječito srdita izraza i jakih zuba, kao da koračaju natraške u nekom starom, iskrzanom filmu u kojem od ogrebotina neprestano pada titrajuća kiša, stvarajući zavjesu koja oduzima oštrinu oblicima.

Nosila je haljinu na cvjetiće, sitne i škrte, u sivoj boji, čak sam se i tih cvjetića mogla jasno sjetiti, jasnije nego tolikih drugih haljina u životu…Bila je prosijeda, dobro pamtim i ukosnicu u njenoj kosi, običnu, crno lakiranu ukosnicu, koju bi s vremena na vrijeme zabijala u kosu odrješitim, gotovo ljutitim pokretima. Energično je krotila sijedi čuperak, ne mareći što bi tako oštrim pokretima mogla probiti usput i kožu lubanje!

Imala je sina kojeg smo zvali – Ric. To mu je bio nadimak, jer je imao ćelavo mjesto na zatiljku, pa je prema bajci «Riki s čuperkom» postao Ric… Navodno se opekao kao mali, ali oštrina kojom je pazikuća zabijala ukosnicu u kosu mogla je izazvati i neke druge pomisli. Nadimak je nemilosrdno ukazivao na ćelavo mjesto i neprestano podsjećao na to, ali djeca su pomalo i žalila Rica. Oštar, drečav glas te žene, koji se probijao s lakoćom u sjećanje, dovoljno moćan da potisne sve ostale glasove, budio je strah. Bilo je dovoljno da netko vikne – Pazikuća – pa da se svi rastrčimo i posakrivamo po stubištu... Činilo se da kuća u kojoj smo stanovali zapravo njoj pripada i da ona jedina tu istinski stanuje, kao što jedina istinski jede jaje... Još i danas mogu čuti njen glas kako odsijeca i ponavlja riječi koje su joj neprestano bile na jeziku – Ne bacajte papiriće po stubištu, ne igrajte se loptom tu, razbit ćete prozor, ne lijepite kaogumu za vrata od lifta, ne bacajte čikove po stepenicama, ne pišite po zidovima u haustoru...Uvijek se ljutito obrecivala i prijetila prstom dok je obilazila kuću i djeca su znala imitirati njen tvrdi, vojnički hod koji je odjekivao hodnicima i, evo, još uvijek i labirintima sjećanja… I dok lica onih bliskih znaju biti zamućena i nejasna u sjećanju, njeno se lice uvijek oštro ocrtavalo. Kao da je ta žena još onda odlučila da se ugnijezdi u pamćenju i tu nepokolebljivo ostane? PAZIKUĆA!

Ta riječ sličila mi je tada na ime nekakve duguljaste životinje, koja se brzim pokretima lako zavlači na skrovita mjesta, nalik uholaži, malom gušteru, ili u najbolju ruku biljci sa oštrim i dlakavim listovima, nešto nalik na čuvarkuću, čičak, prikućnicu... Dlakavi, oštri listovi, ili male kandže, svejedno. Svakako nešto takvo što se ponekad može pronaći ispod košulje, uz samu kožu, i izazvati nenadani vrisak.

Pazikuća je žilavo putovala kroz godine, uvijek ista. I kad bi se vlastiti mozak mogao nekako prosijati kroz vremensko sito, koje bi sva beznačajna lica izdvojilo i odbacilo ih kao jalovinu, bilo je jasno da se pazikuća ne bi dala samo tako zaboraviti… Ili pazikuća i nije bila tako beznačajno, sporedno lice u životu djeteta? U svakom slučaju, sad je bila tu, u kući sjećanja, u vijugavoj uličici mozga, i moralo se s njom živjeti kao s nekom uholažom u uhu… Ona se nije dala iseliti u neku drugu, perifernu i sporednu kuću, s druge strane rijeke, u kuću koja se obilazi rijetko i na koju su vlasnici gotovo zaboravili. U tu kuću mogli bi se smjestiti oni drugi ljudi, koji su odigrali sasvim malu ulogu u našem životu, a ipak znaju čovjeka opsjedati pukom inercijom pamćenja, takve ljude moglo bi se ugurati u sobe te kuće, svejedno koga s kim i kako, još bolje ako se stanu gruhati međusobno i tako jednostavno istisnu jedni druge… Bila bi to zapravo neka vrsta doma za stara sjećanja, u koji bi se mogla smjestiti lica kojekakvih službenika pošte ili banke, lica koja smo sretali u autobusima, vlakovima, podzemnoj željeznici, samoposluživanjima, zubarskim ordinacijama, mnoštvo takvih lica koja nailaze slučajno, neko se vrijeme muvaju pred očima i onda nestanu zauvijek. Sva bi se ta lica mogla, uz mali trud, pretopiti u jedno, nejasno lice, i tako obaviti maglom zauvijek… Ali što uraditi s pazikućom, kako je izvući iz kuće djetinjstva i privući u tu kuću-ostavu? A onda, ako to i uspije, kako je tamo zadržati, kako joj zabraniti da prelazi rijeku i ponovo zalazi u kuću djetinjstva s takvom oštrinom i jasnoćom u sjećanju?

Bilješka o autorici