Krokodil
Krokodil
Kako se zvalo to selo? Ili to nije ni bilo selo, samo jedna kuća koja se mogla vidjeti s ceste. Lijepo smještena na proplanku, okupana u bijeloj maglici, s gustom šumom visokih jela iza, čisto, lijepo, romantika, da nam se nije pokvario auto. Vraga pokvario, uhvatili smo dio brda, popeli se vratili na cestu, tras i kvrc. Pa verglaj, verglaj, ali ništa. I šta? Izašli smo vani, kao, sad ćemo mi to srediti. Dižemo haubu, unutra nepoznati svijet... Prepoznali smo akumulator. Ali on je radio. Gledamo unutra, pa onu kuću na proplanku, šećemo oko auta, provjeravamo gume, sve novo, sve radi. Onda opet verglaj. Ništa. Malo psujemo, najradije bismo ga ostavili tu, ali nismo glumci iz filma. Gledamo u nebo čekajući nepoznate.
Branko počinje prčkati po mobitelu. Nema signala, preduboko smo u kotlini. Opet otvaramo haubu. Zbrka žica i cijevi ne ulijeva nikakvu nadu. Gledamo okolo. Ako se netko i zaustavi, ne znamo što bismo pitali. Predlažem da prošećemo do kuće, možda je netko tamo. I? Zamolit ćemo ih da pozovu pomoć, nema druge.
Uskom stazicom žurimo do kuće. Nema nikakve ograde ili naznake dokle se prostire imanje. Kuća izgleda poput nekog lijepog svemirskog broda koji je odabrao nedirnuti proplanak za sidrenje. To smo odmah primijetili. Nema gospodarske zgrade, ni strojeva, životinja, čak ni psa. Ali prozori su bili otvoreni, netko je tu živio. Pokucao sam na vrata i zagladio kosu, možda malo previše, jer se Branko nasmijao.
Otvorio nam je djedica u bijelom radnom kombinezonu. Bio je malo viši od metra i pol, s okruglim naočalama i vržljastim očima. Nije izgledao iznenađen, mora da nas je vidio kad smo dolazili.
– Dobar dan – požurili smo u jedan glas.
– Dobar dan – odgovori.
– Imali smo malu nesreću tamo na cesti, pa auto ne može upaliti. Mislili smo da imate telefon, pa ako biste bili tako dobri da nam dopustite da pozovemo pomoć...
– Kakvu pomoć?
– Pa, vučnu službu, ili nekog mehaničara.
– Ja sam mehaničar – reče i poskoči.
– Vi?
– E, ja. Šta se čudiš? Ajde da vidimo šta je to.
– Mi ćemo vam platiti… – započnem.
Pogleda me ispod oka i nakrivi usne u nešto, tko zna što.
– Ali prvo jedna rakijica – reče zatim otvarajući širom vrata.
Nas dvojica se pogledasmo i slegnemo ramenima. Uvede nas u prostrani dnevni boravak koji je više sličio na zimski vrt, neočekivano ugodno uređen. Zid koji je gledao na dolinu bio je cijeli u staklu. Paprati i neko drugo mesnato bilje kakvo nikada ranije nisam vidio bili su posađeni oko malog bazena s vodom. Na betonskom platou koji je bio uz staklo ležao je krokodil. Imao je sigurno tri metra. Bio je uhvaćen u pozi sličnoj onoj koju sam viđao na sličicama životinjskog carstva. Nisam odolio a da se ne nasmijem ovom kičeraju. Gledao sam okolo tražeći prepariranu papigu ili neku sličnu živinu. Pitao sam se zašto većina ljudi zasere stvar koja može izgledati dobro.
– Dobra vam je ova beštija – kažem gledajući ga u oči, kao da mi ne treba njegova pomoć.
– A, nešto mi je bolestan zadnje vrijeme. Neće jesti. Inače ga ne možeš hraniti koliko može pojesti.
– Nije valjda živ? – upitah u nevjerici.
– A šta misliš da bih ga mrtvog držao? Normalno da je živ. Samo, eto, nije mu baš dobro.
– A gdje ste ga nabavili – pita Branko domaćinskim, toplim glasom i djedica se odmah okrene njemu kao boljem sugovorniku.
– Donio sam ga iz Brazila prije par godina. Bio je još beba.
– A kako… ne bojite se da će… da bi mogao nešto učiniti… vama, ili nekom drugom.
– On! – nasmije se stari grohotom.
Na stol postavi tri male čašice za rakiju i nalije. Nismo odvajali pogled od krokodila.
– Dečki, uzdravlje! – reče i strusi je naglim zamahom.
Drmnemo i mi s nogu. Zatim nastavimo buljiti u krokodila čekajući da se pomakne.
– Jadan mali, ne gine mu zoološki vrt – nastavi stari, sažaljivo ga gledajući. – Ali dobro, da vidimo što je s tim vašim autom.
Krenuli smo za njim bez riječi. Ispod stepeništa koje je vodilo na kat bila je mala prostorija u kojoj je držao alat. Nije to bila neka automehaničarska radionica, više ostava za razne potrepštine kakva se može pronaći u gotovo svakoj kući. Izvukao je otamo crnu kožnu torbu, izlizanu do kraja, potrpao u nju nešto alata, dižući pritom prst i razgovarajući sam sa sobom. Kad je priča bila gotova, okrenuo se prema nama tjerajući nas rukom prema izlazu, kao što se tjeraju kokoši.
Krenuli smo uskom stazom prema automobilu, mi iza, on pred nama uzdignute glave kao djetlić. Mahao je torbom poput patuljka koji radosno stupa livadom, zviždi i veseli se životu. Branko i ja pogledavali smo se u hodu, htjeli izreći nešto s podsmijehom, ali nije išlo. Slijedili smo ga zahvalno, kao spasioca.
Pregledao je automobil sa svih strana, kao da ga vidi prvi put. Onda je spustio torbu ispred haube i ponovo se vratio sa strane. Otvorio je vrata i sjeo za volan, uhvativši ga rukama i gledajući ravno naprijed, kao da vozi.
– Dobar auto – reče ozbiljno i napući usne, a zatim počne pregledavati kontrolnu tablu.
– Ovdje se otvara – reče Branko i povuče crvenu ručicu sakrivenu ispod volana.
– Aaa – reče stari kimajući glavom. – Fino, fino!
Izađe iz auta i podigne haubu toliko da pronađe sigurnosnu ručicu, uvuče ruku ispod i počne pipati, pogleda uprta prema nebu. Od gore mu nitko nije pomagao i Branko mu je otvori, ispričavajući se.
– Ništa, ništa, dobro je.
Nekoliko trenutaka nepomičan je stajao pred motorom, kao da prvi put vidi takvo nešto. Zatim nas pogleda i namršti se.
– A šta mu je?
– Neće da upali!
– Aaa!
Ponovo se zagleda u motor i reče:
– Ajde, upali ga, probaj!
Branko sjedne unutra i okrene ključ. Začuje se zvuk napora i nemoći, zatim još samo klik, klik i gotovo.
– Ovo je nešto sa strujom, sto posto – reče. – A za to vam ja, dečki moji dragi, nemam alata. A i da imam, previše je ovdje elektronike.
– A rekli ste da ste mehaničar – pokušah ja.
– Mehaničar! A ne električar! Kad sam ja radio, motori su bili motori. A vidi ovo, ne vidiš motor od struje. Ima li tu uopće motora?
– Ima, kako nema! – rekoh.
Stari se nagne naprijed, kao da traži motor.
– Ako ima, onda bi morao upaliti na guranje – kaže iznutra.
Diže glavu i pogleda Branka.
– Ajde sjedi, okreni ključ, ubaci u drugu i vozi prema livadi. Dolje je nizbrdica, mora upaliti.
Pogledasmo prema dolje, prema proplanku, prema prekrasnom svemirskom brodu i krokodilu koji je ležao unutra bolestan i odbijao hranu. Pogledah zatim mehaničara u bijelom, uspravnog i odlučnog. Pomislih kako nedostaje malo zelene boje na njegovom licu i neka čudnovata antena na glavi. Onda bi ovo moglo biti stvarno.
Ipak smo mu vjerovali. Svatko sa svoje strane, stari i ja grčili smo se da pomaknemo auto do ruba ceste. Branko je izašao van, jednom rukom držao volan, a drugom gurao dovratak. Sjetio sam se priče o djedu i repi, bez razloga. Automobil je naglo poskočio i krenuo prema dolje, Branko je trčao za njim, a mi smo se uhvatili za glavu, obojica. Gledali smo ga kako poput nekog kaskadera unutra uskače u zadnji tren. Nakon nekoliko sekundi čuli smo zvuk motora. Nije se zaustavio, kružio je livadom gore-dolje, lijevo-desno, pravio krugove i napokon se popeo gore do nas, kroz otvoren prozor ispružio ruku i nešto viknuo, ponovo se spustio dolje i pravio osmice, napravio krug oko kuće, zatrubio nekome, krokodilu, i napokon se vratio na cestu. Izašao je iz auta i stao pred starog pruživši mu ruku.
– Svaka čast! – rekao je. – Svaka čast!
Stari se ponovo oraspoložio. Promatrao je auto, zatim mu je prišao, zaljuljao karoseriju i udario nogom u gumu.
– Sve one žice su bez veze. Motor je motor, nema tu filozofije.
Uzeo je svoju torbu s ceste i digao ruku u znak pozdrava. Poželio sam da sam veterinar, da barem nešto znam o krokodilima.
Neko vrijeme smo ga promatrali kako maše svojom crnom torbom u kojoj je mogao biti neki tajanstveni alat, gledali smo njega i tu njegovu čudnovatu kuću i žalili, strašno žalili!
Zamor materijala
Eh, kako mi je odjednom bio dosadio život. Nisam znao što bih sa sobom. Nije bilo tako da bih se ubio, a nije bilo volje ni za bilo što drugo. Otišao sam u brda s namjerom da prespavam u ruševinama starog samostana. Ničemu se nisam nadao.
Gore sam nabrao trave i ležao na njoj, čekajući tko zna što. Ptice su me dolazile gledati. Pjevale su. Bio je početak ljeta. Što još?
Poželio sam ući u kapelicu koja je još bila cijela. Obio sam bravu na vratima, to nisam bio zaboravio. Unutra je sve bilo O.K. Dirao sam stvari i pitao se postoji li Bog, vidi li me sada ovakvog i što bi mogao poduzeti. Otvorio sam škrinju u kutu i pronašao svećeničku odoru, krasnu, sa zlatnim nitima. Obukao sam je, stavio sam i kapicu, ali nisam se imao gdje pogledati. Sjeo sam ispod oltara i zapalio. Nisam se osjećao loše. Uskoro sam zadrijemao.
Probudili su me glasovi.
– Dobar vam dan – rekla je mlada djevojka.
– Dobar dan – odgovorio sam, makar više nisam u to vjerovao.
– Dobar dan – rekoše uglas dvojica muškaraca.
– Čekali smo da se probudite – reče djevojka. Nismo očekivali da će netko doći prije nas. To je lijepo od vas.
– Hvala – kažem.
Skočih na noge, ne znajući što bih u ovako glupoj situaciji, a oni odmah krenuše s upoznavanjem i predstavljanjem.
– Ako postoji Bog, onda mi je dao ime don Ivan – kažem.
Oni se nasmijaše.
– Don Ivane – kaže opet djevojka – mi smo odlučili ovdje podići šator, da ne gubimo vrijeme na putovanje svakoga dana.
– Dobro – kažem.
Nisam razumio o čemu se radi, ali sam nekako osjećao da moram biti s njima. Kroz vrata kapelice gledao sam kako podižu šator tamo u kutu, podno zidina. Po alatu koji su raspakirali shvatio sam da su restauratori. Skinuo sam odoru božjeg čovjeka u kojoj sam se odlično osjećao i ponovo se prekrio očajem. Neprimjetno sam se izvukao iz kapelice i nekoliko trenutaka, sakriven iza zida, osluškivao njihove razgovore.
– Dobar neki čovo, ovaj don Ivan - kaže muški glas.
– Jebote, kako je zgodan – kaže djevojka. – Začarao me, mogla bih mu jesti iz ruke.
– Tko zna kako će ovo završiti – kaže muški glas i svi se zahihotaše.
Provirio sam. Gledali su prema vratima kapelice. Bilo je prekasno za želje.
Vatrogasci
– Halo!
– Halo – kažem.
– Ja sam.
– Tko ja?
– Ja, bogati, Majstor, ko će bit!
– Aaa. A šta je, šta zoveš na ovu uru.
– Ma, ovdje smo svi, i… trebalo bi napisat himnu.
– Tko to svi? Koju himnu?
– Vatrogasnu.
– Pa?
– Pa smo mislili da ti to napišeš.
– Zašto ja?
– Kako zašto! Pa ti si pjesnik.
– Dobro ajde, napisat ću.
– Ajde. Onda je donesi na brod u pet ipo.
– Molim?
– Donesi je na brod u pet ipo, ili ćemo mi doć po nju za jednu uru.
– Ti si lud. Ko će ti napisati himnu za jednu uru?
– Pa ti, ti si pjesnik.
– Ne mogu ti ja to.
– Kako ne možeš? To nam je važno! Sutra je ples i na pozivnici mora biti himna.
– A šta niste prije zvali.
– A jebi ga sad! Šta nismo? Nismo, imali smo drugog posla.
– Ne mogu ti ja to za uru vrimena.
– Kako ne možeš?
– Ne mogu. Malo mi je vrimena.
– I meni bude malo vrimena kad mi doneseš auto dan prije tehničkog, pa ti ga napravim!
– To ti je drugo, ti si meštar.
– Pa i ti si pjesnik. Jesi?
– A jesam..
– A onda ne seri nego piši!
U sjeni
Pritvaram škure, oblačim prozirnu tamu, liježem pokriven nostalgičnim sjećanjem na dječaka koji ovo nikada ne bi učinio. Augustovsko žuto popodne. U svemu je moguće naći sadržaj: potraga za zmijom koju je netko jučer vidio i pobjegao, probijanje kroz travu i šiblje s mislima žeženijim od sunca, probijanje vremena i eto: sumrak, pobjedonosno vraćanje, svečani defile uskim ulicama, graja dječaka koji se žele nepravedno priključiti, svađe, fijuk mrtve zmije kroz zrak, krici i zaborav.
Zajednička večera
Kad igra pod stolom postane dosadna bježimo iz kuhinje i pronalazimo stepenice. Kuda vode, pitamo se, makar smo sto puta bili gore. Držimo se za ruke i odlazimo na tavan. Lutka je gumena, bez odjeće, začas nalazimo bijele plahte i pravimo pravu kuću, sobu, škrinja je kolijevka, ona je najvažnija. Stavljamo prst na usta, pssst, gledamo se, beba mora spavati. Ali zašto neće? Ne znamo. Možda je gladna? Ona se svlači i gola vadi lutku. Stavlja je na grudi i pokušava svojim malim bradavicama...ne, ne znaš, kažem i ona me ljutito gleda, svlačim se, otimam joj lutku i gnječim joj usta svojim udom. Ona mi pomaže da je hranimo. Beba je zadovoljna, ali mi je još uvijek hranimo. Povremeno ona provjerava kakav okus ima mlijeko. Ne čujemo korake. Njena mama je udara po ustima i po ruci kojom je hranila bebu, i da ti to nikada više ne padne na pamet, a ti se obuci. Oblačimo se zajedno, plačući.
Pred odlaskom, dopuštaju nam da se vidimo. Moramo smisliti plan kako da nahranimo to jadno dijete, kaže.
Zasjeda
Svake godine vraćam se ponovno na to mjesto, makar znam da nikada neću razumjeti. Tu je kostur betonske pojilice koju je pojela trava, mrežu zamišljam obojenu zemljom, mraz, možda led, dvadeset metara dalje zasjeda, uređeno mjesto gdje mi otac neprestano šapuće da budem miran, smrznuti prsti, čekanje i vježbanje upornosti i onda nagli nalet šljuka, otac nepomičan sa konopcem u ruci, kao pas u visokoj travi na onoj slici koja prikazuje lov na divlje patke, koja visi u kuhinji, koju su prodali cigani, koji...i onda trzaj i trk. Otac vadi šljuke ispod mreže, tras u kamen, gomila pred mojim nogama i, iznenada, posljednja pripada meni. Držim je u rukama, on pita što čekam, udaram i puštam, ali moje ruke nisu jače od ptice. Gledam mog oca kako trči za ranjenom pticom. Zaustavljam dah, ali ne znam točno na čijoj sam strani.
Drugo
Jednom sam se nekako uspentrao po zidu, dohvatio ove iste škure, isto ovako pritvorene i zavirio unutra. Na ovom krevetu ležala je smrt, tako su govorili među sobom, makar su meni strpljivo objašnjavali da djed spava, da se nikada više neće probuditi. Mogao sam na kratko ući, osjetiti miris voštanice na kantinalu, dozvolili su da ga poljubim, posljednji put. Htio sam to još jednom vidjeti, izvana, utvrditi, promotriti. Otac me uhvatio za noge, plač, uzeo me u naručje, ne čini to više, nekako posebno je govorio, drugačije, makar sam štitio glavu očekujući udarac. Ništa. Lagano me spustio, pogladio po glavi i otišao. Sreća za smrt, pomislio sam.
Miris metala
Izronili su odjednom, kao da su pali s neba, raštrkani po cesti sa neshvatljivim teretom na leđima, u rukama, nešto su i vukli na improviziranim kolicima. »Krpimo lonce, kišobrane, oštrimo škare, noževe, domaćice, žene«, odjekivalo je još prije ulaska u selo. Ispod velikog bora podigli su šareni šator, zapalili vatru, ukrasili i pronašli svrhu svemu što je godinama stajalo okolo kao smetnja.
Po našoj kući počela je premetačina, otvarale se škrinje, na tavanu je pronađen slomljen kišobran i pocinčani kazan sa rupom, u ladici tupe škare i nepotrebne stvari kojih se napokon treba osloboditi, počelo je neviđeno trčkaranje po selu kojeg je već osvojio miris kalaja i kokošje juhe.
Nas, koji smo razumjeli samo želju da izbliza vidimo rastopljeno olovo čarobnjaka, prestrašili su pričama o krađi i surovosti, prodaji djece i neizlječivim bolestima. Opklada je pala bez razloga, za izmišljen predmet, znalo se da se samo iskušava hrabrost. Netko mi je u ruku stavio istrošeni komad blijedožutog sapuna i ja svečano odlazim da ga predam onima kojima je potreban i koji će mu sigurno naći neku drugačiju, tajnu namjenu. Zauzvrat mogu sjediti pored vatre i gledati izbliza kako se puši, oštri noževe, kako s lakoćom metal postaje tekućina. Dobijam i komadić bijelog kokošjeg mesa na limenom tanjuru, već sam dio porodice, makar samo šutim i gledam i glođem kosti.
Majka dolazi iznenada, netko je u nečemu pogriješio, odvodi me kući, dolaze susjedi, ispitivanja o svakom zalogaju, čeprkanje po kosi, umivanje i pranje. Netko pita da li je kokoš bila bolesna.
Predveče sjedimo uz komin, ja uporno čekam kad će se željezna šipka rastopiti. Djed me stišće među koljenima i kaže: bio bi dobar Ciganin. Želim da se željezo rastopi što prije, da što prije postanemo dobri Cigani.
Vlaga
Jutro: moja mama u kariranoj sivocrvenoj haljinici bez rukava, sa otkopčanim prvim dugmetom na dekolteu, mali džepić na lijevom boku u koji se mogu staviti cigarete i upaljač (ona to radi bez gledanja), zatim prekrižene noge i jedna turska siva sandala na podu, zapravo papuča zaoštrena na vrhu, sa egzotičnim prozirnim perlama blage srebrnkaste boje, moja mama sa sigurnim očima i pokretima, zamišljena u trenutku dok puši cigaretu i gleda u vlažne sivozelene plohe od hrapavog kamena. Ona bi htjela da je to drugačije, ali meni ne izlazi iz glave pomisao da je to jedini prostor kojim apsolutno vlada, ne razumijem zašto, dok se vrzma oko sitnog bijelog plinskog štednjaka koji predstavlja jedinu čistu bjelinu u tami konobe, glasno razmišlja o promjenama. Sada je već kod vrata, odmiče prozirnu zavjesu od starinske čipke postavljenu da brani od komaraca i pogleda, gleda na trenutak vani, popravlja položaj olova koji zavjesu drži napeto i prilazi djetetu koje se igra na hladnom podu. Kada me zagrli do boli, bez riječi, ne mogu zamisliti stvari koje mi nedostaju.
Nepoznati predjeli
Mora da postoji mjesto na otoku gdje nikada nitko nije bio. Nabavljamo kartu i cijelo popodne pokušavamo odrediti točku na točki u moru. Ne snalazimo se. Preostaje još ekspedicija. Don ima teški engleski ruksak iz Drugog svjetskog rata i u njega nabijamo stotinu sitnica koje će trebati ako se nikada više ne vratimo. Spremni smo na sve. Ja potajno čitam Robinzona Crusoa i nadopunjujem popis. Zora, ljeto, običan radni dan kad su roditelji na poslu, nas dvojica smo već na brdu odakle imamo sve na dlanu. Određujemo cilj: sjeverna padina najvišeg brda obrasla gustom borovom šumom. Čini se da bi za nekoliko sati mogli biti tamo. Ručamo sendviče i krećemo. Vrućina je nepodnošljiva. Uskoro smo zarobljeni makijom, bez mogućnosti da se orijentiramo. Nestaje vode, preostala salama se kvari, ruksak je sve teži. Ne znamo jesmo li za povratak, odustajemo li, jer ne znamo gdje smo ni odakle smo krenuli. Predio je potpuno nepoznat, bez staze, uvjereni smo da tu nikada nitko nije bio. Ja predlažem da ostavimo ruksak i označimo mjesto dok ne nađemo neki orijentir, stazu, bilo što. Ako idemo neprestano u jednom smjeru, prema suncu, moramo doći do mora...Tako je. Ali uskoro makija postaje potpuno neprohodna. Ruksak je izgubljen, a mi ništa manje od njega. Odluke se množe brzinom koju ne možemo slijediti. Malaksali, ipak neprestano idemo, vraćamo se i idemo naprijed, u krug možda, ali ipak idemo, nema vremena za plač, suha usta skoro se i ne otvaraju. U suton slučajno izbijamo na proplanak, nalazimo cestu, spašeni smo. Promatramo džunglu. Tko bi rekao da su neistraženi predjeli tako blizu, kaže Don. Pljujemo u prste ono malo preostale pljuvačke i pokušavamo sprati krv sa ogrebotina. Ruksak ćemo potražiti jednom drugom prilikom.
Moja transcendentalna kokoš
Uskršnji praznici. Napunila se kuća rodbine, milijun dječurlije, čudo kako smo preživjeli. Netko hoće ovo, netko ono, jedva smo izlazili na kraj sa živcima. Mrzio sam uskršnje praznike.
Onda je netko poslao jednodnevno žuto pile sa trobojnom vrpcom oko vrata. Nastala je ludnica. Govana i hrane bilo je po cijelom stanu, od zahoda do bračnog kreveta. Rekao sam da mu treba odrediti samo jedno mjesto i djeca su to odmah prihvatila. Vezali su ga koncem za nožicu i stavili ispod televizora.
– Neću da vidim govno tu.
Djeca su i to shvatila i svaki čas ga odvezivala i nosila na zahod. Jednom im je pao u školjku. Mislio sam da je gotov. Osušili su ga fenom i kad je ponovno živnulo, nagradili su ga tako da ga više nisu držali vezanog. Odlučio sam da ih ta dva-tri dana pustim na miru, pa kako bude. Lijepo je poticati ljubav prema domaćim životinjama, pogotovo djeci iz velegrada, koja ih uglavnom mogu vidjeti po mesnicama, gole i smrznute.
Tako, na rastanku se mahalo i plakalo i dogovaralo, otvarala se vrata od auta i opet zatvarala, trčalo u kuću po zaboravljeno i kraj. Odahnuli smo i zagrljeni, moja žena i ja, ušli u kuću. Pile je bilo vezano ispod televizora i ćijukalo, možda tužno zbog rastanka, ali je bilo kasno da se rođaci dozovu. Uzeo sam ga u ruke i iznio iz kuće s namjerom da ga pustim da samo nekud ode. Ali to čudo je počelo panično ćijukati, očito izgubljeno. Ponovno sam ga uhvatio i osjećao kako mu srce ubrzano udara. Nije htjelo biti napušteno. Kada sam ga pustio u dnevni boravak, smirio se i postao onaj stari, nestašni pilić. Kljucao je mrlje po itisonu, gulio tapete sa zida i kad bih viknuo, odmah bi pobjegao ispod televizora. Tamo je najviše srao.
Hilda i ja sjeli smo na kauč i neko vrijeme ga nijemo promatrali. Mora da je ono te poglede osjećalo, ili čak misli, jer je neprestano izvijalo svoj mali vratić prema nama, kao da nešto očekuje.
– Možda bi htio postati član porodice – rekao sam u šali.
Hilda me okrzne nepovjerljivim smiješkom.
– Molim te – reče brzo, – treba ga se čim prije riješiti. Najbolje da ga uvališ nekom klincu.
Gledao sam to malo biće i sjećao se muka kroz koje je prolazilo ovih dana sa klincima.
– Hilda – rekoh.
– Ne dolazi u obzir – plane. – Ti nisi normalan. Ponašaš se kao dijete.
Da nije bilo tog pileta sigurno bih se opet rastužio nad njenim točnim procjenama mojih misli. Nisam mogao imati tajne. To me još više približilo piletu.
– Ne vidim razloga zašto on ne bi mogao biti, recimo, kućni ljubimac. Napravit ću mu kućicu na terasi.
Cijela je postala ružičasta. Znala je da mislim ozbiljno, iako ja još nisam bio siguran u to.
Ustala je i počela raspremati kokošinjac. Obično bih i ja u ovakvim situacijama uhvatio nešto da joj olakšam, ali sada mi je odjednom to bilo glupo. Buljio sam u to nesretno stvorenje koje je skakutalo i bježalo ispred njenih nogu, dok je ona odlučno koračala po kuhinji i dnevnom boravku kao da smo sami i kao da nikoga više nema u stanu. Ako zgazi, zgazi, vidjelo se da je odluka jaka, makar sam znao da ona to ne bi nikada namjerno učinila. Bilo je nečeg izazovnog u toj odluci da mi baš tako pokaže što misli i mom saznanju da sam s podjednakom nježnošću promatrao i nju i pile, za koje sam ipak malo strepio da nekom nesrećom ne završi pod njenom teškom drvenom klompom. Eto, i klompe!
Uglavnom, pile je ostalo u kući. Nešto zbog inercije, nešto zbog inata, a najviše radi toga što nisam znao kome i na koji način da ga uvalim.
Nekoliko puta smo se okrenuli, nekoliko puta se posvađali i eto ljeta. Pile je skoro postalo kokoš, iako meni nije izgledalo tako strašno. Piljevina više nije uspijevala zatomiti mirise koji meni nisu toliko smetali, makar su svi ostali to uzimali jako tragično. Odlučio sam da ga preselim na selo, desetak kilometara izvan grada gdje smo imali staru kuću, ostavštinu, u koju nismo tako često odlazili.
Susjedima je bilo drago što sam počeo posjećivati djedovinu, svakodnevno. Nisam im uspio objasniti zašto sam donio samo jedno pile jer ni ja nisam bio baš načisto da li ono može biti ljubimac, pogotovo na selu.
Počeo sam se mučiti kako da odredim njegovo značenje, ali sam sve više osjećao strah i nemoć. O njemu i Hildi razmišljao sam istovremeno. Mislio sam da ću puknuti od muke jer nijedno nije htjelo popustiti. Bilo je pitanje kome ću posvetiti godišnji odmor.
– Sutra dolaze Igor i Lea iz Zagreba – reče Hilda jedne vruće večeri.
I stvarno, eto ti njih! Tko bi rekao da smo nekada bili najbolji prijatelji? To su bili drugi ljudi.
– Odlučili smo, dakle, da upišemo taj tečaj trascendentalne meditacije, onako, iz čiste dosade. Čovječe, to je otkriće! Tek sad sve ima smisla, to ti je kao da imaš nove oči, teleskopske, a odnos... ma šta!
Hilda je bila više po tom pitanju, ja sam suzdržavao u sebi bijes.
– Čuo sam da će neki japanac ove zime u Zagrebu otvoriti tečaj za hara-kiri – kažem.
Oni ništa. Uopće se nisu ljutili.
– Kupili smo pile – pokušah ponovno.
Lea se nasmije.
– Ostavite to za drugi put. Mi smo vegetarijanci.
– Živo pile, mislim. Živo!
Nasta muk. Hilda se diže sa stola, nestane.
– Kako to misliš, živo? – upita Igor.
– Živo – rekoh. – Odnio sam ga na selo. Tamo ga hranim.
Odličan je, dva mjeseca, malo više. Otkači kad me vidi.
Mislili su da sa mnom nije sve OK. Zato se nisu smijali,
po tome sam znao. Ali, tko će im objašnjavati. Neka meditiraju.
Ta je večer bila nategnuta. Ma koliko željno očekivala svoje velegradske prijatelje, i Hildi je laknulo kad smo se nekako dogovorili da ovo ljeto oni provedu na selu, u toj našoj kući. Tako ja neću neko vrijeme trošiti na benzin, a oni će mi hraniti pile i gledati ga kao da je njihovo. Meni je već tada bilo sve svejedno. Možda sam bio korak do nirvane, ma koliko je mrzio.
Nakon tjedan dana odlučismo da ih posjetimo.
– Sigurno su umrli od dosade – rekoh dok smo vozili prema selu. – Jedino ih pile može spasiti.
– Postao si otrovan. Koji se to vrag uvukao u tebe?
– Možda su ga i pojeli, vegetarijanci.
– Ha, ha. Duhovito!
Šutili smo neko vrijeme. Morao sam gledati cestu.
– Što god ja kažem, ne može biti duhovito. Ma koliko to duhovito bilo. To znači...
– Daj, daj, kako ti se da?
Osjećao sam se jadno.
– S tobom čovjek ništa ne može učiniti.
– Zašto ne pokušaš s piletom?
Stvarno sam se osjećao jadno.
I tako. Tu smo. Lea sjedi ispred kuće s nogama na drvenom stolu i čita. Na stolu boca vina, čaše i ostaci od ručka. Kokoš!
Hilda me pogleda, čekala je da grunem. Meni je bilo sve jedno.
– Gdje je Igor? – upitah Leu.
– Meditira.
– U kući?
– Ne, u kokošinjcu – reče i ispitivački me pogleda.
– Zaljubio se u tvoju kokoš. Uspostavio je komunikaciju s njom. Cijele dane su zajedno. Kaže da je posebna, imao si ti pravo. Čak je promijenio i mantru.
Iz kokošinjca se čulo dugo kooooooooo, koje nije sličilo na kokošje.
– Evo ga, to je on – nasmije se Lea. – Potpuno je poludio.
Pokušao sam se nasmijati i nešto reći, duhovito, ali ništa nije izlazilo iz mene.
– Kooooooooo? – upitah napokon.
Hilda i Lea prasnuše u smijeh i razgovor poteče sam od sebe, kao u dobrim starim studentskim danima. Nisam imao vremena razmišljati što je to što čovjeku uporno stvara iluziju da nije u govnima.
Odjednom su se otvorila vrata od kokošinjca, uz tresak. Iznutra je izašao Igor, potpuno gol i crven ko rak. Nešto je držao u ruci poviše glave, nasmješen, drugom je pokušavao pokriti golotinju, nevješto, vidjelo se da mu nije do toga stalo. Dotrčao je do stola i na njega stavio jaje. Malo jaje, ne veće od golubovog.
– Uspio sam! – bio je van sebe od sreće. – Jaje! Dva mjeseca prije! Dva! Zajebali smo prirodu! Božanski!
Iz kokošinjca je izašla kokoš, lagano, skrenula je lijevo, nešto čeprkajući, nije me ni pogledala. Znao sam da sam opet propustio šansu da budem s nekim s kime se dalo nešto učiniti.
