Poslovi i dani

Poslovi i dani

Ljeto je 1975/1976. i teško da sam tada znao gdje sam krenuo i što tražim spuštajući se niz kratku kosinu ulice – do prvog uzbuđenja. Kreneš od centra sto-dvjesto-tristo metara, ovisi već o tome tko ti govori, pokazuje prstom – i stigneš. Možda sam napustio knjižnicu, građenu u pseudomaurskom stilu, ispraćen smijehom gospođe Lukrecije, i paralelno sa Savom idem u korak s vrućim ljetnim danom. Zajedno s pročitanim knjigama hoću gledati svijet oko sebe, on (svijet) dok traje kao da se događa nekome drugom i negdje drugdje. Siguran si da ćeš pročitati priručnik za dolazak u taj neki drugi veliki lijepi svijet, ali ne slutiš i ne znaš koliko ćeš biti drugi. Toliko različit da je tvoj napor da dohvatiš nekoliko razloga za šetnju između sunca i sjena gotovo uzaludan i smiješan.

Knjiga nedvosmisleno vidi nesigurnost trenutka u kojem mi prilazi žena na ulici i pita za svoju kćerku. Ozbiljna je, obučena u crno, nepovjerljivo se okreće oko sebe, škilji zbog sunca i dlanom prekriva na trenutke oči, steže mi ruku: sigurna je da ja poznajem njezinu kćerku. Otputovala je s prijateljicama iz razreda prije tri tjedna na more i ne javlja se. Vrijeme je popularnih sezonskih migracija: preko dana se obilaze prijatelji i prijateljice, navečer se do zadnjeg trenutka šeće korzom. u Trstu se kupuju traperice, majice i putuje na more. Bezbrižnost je u zraku, u postelji, u glavi. Vlakovi su krcati i noćni, autobusi su prašni i svakodnevni, jeftina su crna vina iz konoba, spava se na plažama, u kampovima, sunce i more pocrnit će te da ćeš imati od čega preživjeti zimu. Kao što su je u svojim dalekim gradovima i mjestima preživljavale Slovenke, Čehinje i Njemice.

Zbunjen pristajem i idemo u glavnu gradsku poštu, na šalteru kupujemo, ili možda uz objašnjenje zašto nam treba, dobijemo jednostavnu žutu dopisnicu. Izbor nije lagan: trebam za nepoznatu ženu napisati tekst, poslati ga ne znam u koji grad i zamoliti ne znam koju djevojku da se javi ili, još bolje, da dođe kući: brzo će škola početi i znaš kakvih sve ima ljudi na ovom svijetu.

– Kako se zove – pitam i lijepim školskim rukopisom pišem: Marija Jakovljević, odabirem grad i poštanski broj: Pula, i zamolim je na dopisnici da se vrati.

Ponekad bih se sjetio te žene u crnom, stiska njezine ruke, odlučnosti i izbrazdanog dlana kojim je od sunca skrivala oči.

* * *

Početak je ljeta 1999/2000: osvanuo sam u Puli u pet ujutro. Vrijeme koje nijedan gradski i turistički plan ne uvažava: gostionice i restorani čvrsto su zatvoreni, društva su utihla ili zavučena u sobe nastavljaju s noćnim radostima, bolnice su ostavljene za hitne slučajeve, javne su kuće za radoznale uvijek prije tajne. Razvija se panorama Pule, more je luka, mornari su povučeni s kopna u kabine i na palube, zidine su povijest i u kolodvorskom je bifeu zagušljivo i smrdi.

Što učiniti u drugom gradu kad su sati ispred tebe i sve je naizgled zatvoreno?

Odmotava se život u koji sam ušao zgužvan i polupospan iz prljavog autobusa. Drhturiš i rano je da misliš o onome zbog čega si došao. Trenutke nelagode ne olakšava ti bol u dva nožna prsta.

Kružiš gradom, hodanje je jedini način da izdržiš priču, koliko god to bilo teško radije si u pokretu nego da završiš sjedeći u opskurnom parku. Zapažaš besmislene detalje: cijene dječjih majica, lovačkih pribora, udice i mreže, vesele reklame, izložene boce alkohola i žensko rublje na ukočenim vječnim lutkama. Grad je pun trgova, tragova i imena, u susret ti dolaze prve pospane šetačice i psi. Pogledavanje na sat, tabani su se zagrijali, osluškuješ tijelo, dišeš i priča se razvija sama od sebe. Lijepo je kao kad pišeš i tekst počinje za sebe raditi, odbacivati strana i nepoznata tijela. Unutarnja rijeka štiva nosi naplavine, kreće se i račva. Zavoliš hrapavost i uglađenost, pomaknuća, svjetla i zatamnjenja koja te dodirnu kao da si se probudio u drugom gradu.

Iza kranova dizalica, na vječnom obzorju mora, nisi utrnuli hodač i nevježa, tvoj je korak s tobom i s tvojim disanjem. Sretan si da si opstao ne budeći druge i ne kvareći njihov san ili njihov strah. Miluje te ono nekoliko zapuštenih kvartova i ruševina lijepih u svojoj sjeni. Približavaš se mjestu na kojem nikada nisi bio. Ali ulica sigurno ima pouzdan znak koji te vodio i koji si pratio dok si hodao, pjevao i mislio: na njezinu dnu, prije poluotvorenog haustora, iz kojeg je izmigoljila crna mačka i pospani dječak s velikom bocom mlijeka krenuo za njom, bljeskala je ploča odvjetničke kancelarije, na kojoj je zlatnim slovima pisalo ime: Marija Jakovljević.

 

»Brak Marije Braun«

Marija je isplovila zajedno sa zvukom žute trube, s obližnje rijeke, izletjela s riječnog broda koji je šljapkao, pjevao, bio razuzdan, podupirao se na obalu, izdržavao viku, vrisku i »pjev noćnih zvijezda«. Bila je drukčija, slobodna i radoznala, spremna za mrežu od razgovora, upadica, prisjećanja i otvorenosti koja je govorila o tijelu, o strasti... Čudio se kako su je pustili, kako nisu prepoznali njezinu ljepotu i posebnost, osjećao se sretnim vlasnikom koji se može nagnuti blizu njezina lica i govoriti joj nešto važno. Započinjala je priča koja ga je svojom neizvjesnošću činila odlučnim, zaljubljenim i hrabrim, vidio se u njezinu pogledu i govorio za sve što mu se do tog trenutka dogodilo: znao sam, znao sam.

Što je to znao, što mu se to dogodilo, naravno nije znao, nije se o tome previše ni pitao, jer za takvu izravnost nije bilo vremena i ta vrsta znanja bila je nevažna. Nije htio odustati od priče koja je upravljala svakim trenutkom, svakom riječju i rečenicom.

Grad se raspadao i prikupljao u ljubičastim predvečernjim točkama, prepun dima, glasova, ljeta, alkohola i hrane. Glazba koja je imala različita imena prelijevala se i strujala iz različitih pravaca, iz različitih grla, s različitih pozornica i magično privlačila svoje probuđene slušače. Zabune su bile velike, ali polumrak, lažna svjetla i reflektori privlačili su muškarce i žene. Terase su bile ispunjene vječnim i dokonim promatračima, iznenađenim djevojkama i konobarima koji su neumorno obilazili stolove, ispunjavali želje i na nogama dočekivali jutra, buđenja, pijanstva i strah. Osjećali su se kao dio ljetnoga večernjeg događaja kroz koji prolaze kao zauvijek spojeni ljubavnici i sve što su vidjeli i sve što se događalo odgovaralo je njihovu dodirivanju, milovanju, smijehu i radosti.

Grad je imao sve ono što imaju provincijski gradovi: sat i fontanu, one koji su na odlasku, dovoljno onih koji su se vratili i još više onih koji nikada nisu nigdje ni otišli. Mladić bi krenuo ispod sata na korzu, odbrojao korake, prošao sva ona mjesta koja su na dnevnom svjetlu nevidljiva i tek noćna scenografija obilježava to stupanje na pozornicu gdje nije nevažno s koje si strane došao, kako izgledaš, kako govoriš, kako si obučen, tko su ti prijatelji... Mržnja je na trenutak ostala po strani, povukla se u obližnje žbunje, gustiše, pjevala s lokalnim bendovima, plesala u klubovima, bavila se sportovima na vodi, na strunjači...

On je bio pisac u dovoljnom nesporazumu sa sobom da bi mislio da je u raskoraku sa svijetom i da će njegove priče nadmašiti sve ono što nije mogao vidjeti, što nije stigao pročitati. Volio je pričati, rukama i glasom doticao bi se njezina lakta, njezinih ramena, stezao joj leđa i brzo su završili na zadnjem sjedalu auta. Zaljubio se u njezin glas i smijeh, zavolio njezinu spremnost da otputuju, sretnu se u drugom gradu, na neobičnom mjestu, u parku, u podnožju grada.

Nisu se našli na željezničkoj ili autobusnoj postaji: krenuli su odvojeno, jer su bili uvjereni da je neminovno da se ponovno vide. Ona ga je sanjala i htjela mu to reći, on je bio sretan da je zaboravio prijašnje ljubavi. Osjećaj da je s toliko starijom ženom bio je ravan trenutku kao da si završio roman i laktom odgurnuo cijeli svijet (tako bi otprilike trebala glasiti završna rečenica Aleksandrijskog kvarteta). Mislili su da su skriveni kad su otišli kod njezinih prijatelja, ali ih je odavalo iznenadno suglasje i divljenje u očima: volio je kako miriše, kako se smije, pregib na rubu koljena, ispod pazuha u kosi ili na licu, detalje koji su tako obični smrtnicima oko zaljubljenih. Dogodili su se oni uvijek isti i uvijek jednako neponovljivi trenuci kad je ona otkrivala ljepotu obližnjih izletišta, planinarskih domova i odmjerenih količina hrane, odličnih vina. Čekala je trenutak kad će pristati završiti u njegovoj podstanarskoj garsonijeri.

– Čut će nas – mislio je dok su se nesputano u krugovima širili njezini uzdasi, uzvici, povici, ponavljanja...

– Neka nas čuju – rekla je naglas – radovat će ih.

Večera se bližila kraju. Smirivali su se glasovi djece i iznenadni povici na stepeništu. Glazba koja je vječnošću htjela produžiti opća mjesta svijeta ustuknula je pred vijestima. Nije ništa eksplodiralo i nitko nije odletio u zrak. Oboje su bili ozbiljni, kao vijesti koje su govorile o egzodusu ljudi u druge daleke, sretne i bolje države. Ona je počela plakati, on je ravnodušno prebacivao ostatke hrane preko tanjura, pružio ruke prema čaši i podigao je u zrak.

Avioni su nesmetano i sigurno uzlijetali iznad grada, koji je za njezine radoznale oči ostao kao daleka, svijetleća buktinja, koja je samo još nekoliko trenutaka postojala, ali iznad oblaka, iznad granica, iznad magle i mraka ostala tek kao slijepa, nevidljiva pjega.

 

Opuzen

Krenuli smo preko mosta, nas trojica, i stigli iz Gunje u Brčko. Došli smo u posjet gospođi Lukreciji, pozdraviti se s barba Mirom, njezinim ocem, koji se poslije kratkotrajnog posjeta vraća u Opuzen. Pažljivo smo se provukli iz hodnika, dočekani smijehom, pitanjima i pozdravima, do dnevnog boravka i utonuli u sjedala.

Nedjeljno je poslijepodne i ostvaruje se sve što je o tom danu, listopad je 1976. godine, zapisano u zvijezdama, horoskopima i proročkim knjigama. Zapisano znači da se blagost širi ulicom: dvorište se smirilo, utihli su zvuci sjekire kojom se pripremaju drva za zimu, dvije djevojčice iscrtavaju crvenom ciglom tlocrt nevidljivog grada i skaču po njemu, miris kave širi se preko balkona... Sve postoji i sve izgleda tako jer misliš da je dovoljno pročitanih knjiga i napisanih riječi s kojima možeš prepoznati one koji su došli s tobom i onog u tebi koji razgovara sa svijetom.

Blagost samo znači da se nismo približili rijeci ispod mosta, radoznalo zavirili u šutljive i oronule kuće uz prugu, da nismo razmakli zastore iza kojih muževi i žene troše jedni drugima zadnje atome snage i života. Bilo bi mjesta za strah i nadu u ovoj sobi, gdje smo okruženi jednim pokrivenim klavirom, otvorenim i obilježenim stranicama knjiga ispod noćne lampe... – ali sada je sve podređeno oproštaju s barba Mirom.

Osjećamo da je on neobičan u ovom gradu, različit po govoru, hitar u pitanjima i odgovorima. Brzo se kreće iz prostora u prostor: nadgleda u kuhinji spremljenu hranu za put, određuje koliko mu je potrebno vode, ispituje što mu je u torbi... Otvara lijevu i desnu stranu sakoa, vadi novčanik, pregleda osobnu i voznu kartu. Pažljivo sprema naočale u futrolu i pogledava na sat. Žali da se nismo više stigli družiti: bit će prilike, bit će prilike – ponavljamo svi uglas, ali on je već u hodniku, obuva cipele...

Raspravlja o načinu života kćeri i unuke, u obiteljskim povijestima i kronologijama uvijek je dovoljno parabola i hiperbola koje svjedoče o odanosti, hrabrosti i požrtvovnosti. Koliko god je ubrzan, ne propušta priliku dati naputke za iduću godinu dana... Ne treba biti posebno iskusan promatrač i vidjeti da se odigrava skrivena igra u kojoj su promijenjene uloge. Tko je tu zapravo odrastao i tko o kome vodi brigu? Kći je zabrinuta za oca koji se vraća kući, u kojoj živi sam. Nas trojica, koji smo prešli preko mosta, uglavnom šutimo i ponekad se ubacujemo u razgovor.

Brz stisak ruke, zadnja provjera prije odlaska, obećanja i dogovori za budućnost... Stiže naručeni taksi. Barba Miro mahne i zajedno s autom zamakne sve njegovo. Sjedimo i osluškujemo, prelijevaju se i miješaju naše sjene: kao da smo za nekoliko trenutaka mi oni od prije, koji se sada gledamo i živimo dvostrukim životom.

– Sad je barba Miro već daleko odmakao – kažem ja.

– Kako misliš odmakao – pita gospođa Lukrecija.

– Putuje, mislim, sedam je sati, otputovao vlakom prema jugu.

– Nije. Vlak kreće tek u deset navečer. Kao nekadašnji željezničar prvo će otići u prometni ured, upoznati se s ljudima i popričati. Nije mi teško zamisliti što će se događati do polaska vlaka. Putovali smo godinama tako: željeznička je postaja bila preko rijeke i stizalo se do nje skelom. Krenuli bismo prvom jutarnjom, jer nikad se ne zna što se može dogoditi i što ako zakasnimo? I tako smo čekali satima i tako smo putovali godinama... – objašnjavaju gospođa Lukrecija i njezina kći Karmen.

Ako sam se tada čudio čovjeku koji toliko želi otići u Opuzen, jer sam se tada spremao na put od kuće prepun uzbuđenja i lijepe neizvjesnosti, sada se pitam: jesam li ja negdje toliko daleko stigao da bih se trebao vraćati kući. Odgovor samo može biti mjestimično: jer sasvim sigurno da ja ne znam da sam stigao i gdje bih se to trebao vratiti. Gdje bih se mogao vratiti?

Mjestimično je ime za lijepo trajanje, za nesvjesticu od trčanja u kojem shvatiš da nisu problem noge i da je sva tvoja snaga u sposobnosti disanja. Pokušavam se sjetiti s koliko sam gorčine od tada teži ili s koliko sam pomirenosti radosniji. Volio bih znati što je u toj trajnosti ostalo zauvijek moje: blagost nedjeljnog popodneva, listopad 1976. godine, blagost koja se događa između knjiga i smijeha, koja se događa između strepnje i radosti.

Ali i tome vrijeme otkucava, već je toliko poziva: hoćeš li jednu partiju šaha? – Sretan ti put i javi mi kad kreneš? – Možeš li mi reći koliko ćeš još biti tu?

– Gdje tu – pitam. – Gdje tu?

 

Biskup

Moj je otac bio biskup, ali ja sam to tek nedavno saznao i ne znam je li me to posebno iznenadilo. Mislim da vjerojatno i nije, jer – zašto pored toliko stvari koje se ljudima dogode ili oni budu još nešto drugo pored onog što jesu – zašto moj otac nije mogao biti biskup. Čitao sam o toliko promjena u ljudima i na kakve su sve načine dolazili do njih, kako su iznenada mijenjali svoj život: bilo da su u punoj snazi i pri punoj svijesti doživjeli neki oblik prosvjetljenja podvrgnuvši se različitim metodama i vježbama, ili su se jednostavno jedno jutro probudili, ugledali nepoznatu biljku koja se s mukom diže po zidu prema njima i rekli: Dosta! I nastavili s tim »dosta« svom dotadašnjem životu govoriti dosta. Različito su te promjene poslije prenosili i objavljivali ih svijetu i ljudima oko sebe: nastavili živjeti kao da se to što se dogodilo tiče samo njih ili bi postali gorljivi svjedoci, propovjednici, iscjelitelji ili, može li se to reći, čudaci...

– Kako to misliš da je bio biskup – kaže moja majka u nevjerici.

Iako je òna önā koja unaprijed stišava loše vijesti ili nevolje u obitelji povjerava samo nama, stišanim glasom, i odmahuje riječima »budi pametan« kad u velikim društvima pričam smiješne priče o sebi i pomalo ih mijenjam, prilagođujem publici. Uplašim se uloga koje ni od koga gonjen uzmem na sebe.

– Govorila sam ti – misli ona – ali nisi htio slušati – ponavlja dok me gleda kako se pokušavam izvući iz mreže koju sam sašio za svoje golemo tijelo, ali ona me ne sluša i znam da je jedini izlaz zagristi u ono što sam sebi skuhao.

Ali ona se sada smije i kao da u njezinim očima vidim kako bi otac mogao izgledati kao biskup: ima li on veliki prsten pečatnjak, svečani zlatni štap, krunu na glavi i crvenu dugu haljinu. Izgleda li tako biskup u njezinim očima.

– O čemu pričaš? – pita ona i nestaje zamišljene slike u njenim očima.

– Na što misliš? – provjerava me ona.

Vidim je već kako se povlači u kuhinju i slaže moju priču. Zna li još netko od ukućana tu priču o ocu? Odjedanput se nađem sa svima njima u društvu, ali što se zbiva! Nestaje moje golemosti, prilazi mi otac i vodi kao dječaka pred moja dva brata i sestru, ali oni su svi kakvi sada jesu. Uhvatim se čvrsto za njegovu ruku i utonem u sigurnost, ali on snažno zamahne, baš kao svaki biskup kad pozdravlja puk i hopla!

– Što hopla? – svi se razdragano smiju meni letećem i ponavljaju očev zamah i moj uzvik – hopla!

* * *

Javili su da je umro stric, očev brat koji je živio u Bosni, i trebalo je otići na sahranu: stigli smo u veliko razgaženo blatno dvorište, gdje se polako prikupljao svijet. Stričeva je smrt okupila mnoge od onih koji su se zbog rata rasuli u posljednjih deset godina ili ženidbama i udajama promijenili mjesto boravka. Rukovanja, upoznavanja i prepoznavanja traju dok je umrli položen u spavaćoj sobi: podvezan, siv i s jakim obrvama, jagodicama i velikim crnim šeširom po kojem su ga mnogi poznavali i pozdravljali. Kako tko stiže, uđe u sobu, prekriži se ili odstoji okružen glasovima žena koje mole oko odra. Moja je majka među tim ženama, pogleda me, kimne glavom i nastavi moliti. Izađemo van, pozovu nas u kuhinju i donose kavu, nude rakiju: moji nas rođaci predstavljaju drugim udaljenijim rođacima koje nismo nikada vidjeli ili davno, dok smo još bili ovoliki, pokazuju oni okrećući dlan prema zemlji na dječjoj visini. Predstavljeni smo imenom oca i majke, jer svima uz naša imena kažu čiji smo: znaš li ih? – pitaju oni – oni su... Razgovaram s mojim rođakinjama koje dugo žive u Sloveniji i zaboravile su riječi s nekim posebnijim značenjem.

Ne može se, pokraj kuće u kojoj leži mrtav čovjek i skuplja se rodbina, ne pomisliti što sve dijeliš s tim ljudima oko sebe: što od njihova izgleda, ponašanja, gesti: je li to usporenost ili srdačnost, živost ili zainteresiranost za tuđe života. Miješa mi se u jednom trenutku sve: glasovi, povici, ulasci i izlasci, rukovanja.

– Jesi li dobro? – pita otac.

Povuče me za sobom i na trenutak nisam siguran, videći u njegovu hodu sebe, tko ide za kim? Tko je ispred i tko iza? Vodi me u kuću u kojoj je odrastao: to su one niske kuće građene od blata i slame i čija je streha točno nadohvat ruke. Sagnemo se i uđemo unutra: peć, građena od istog materijala kao i kuća, grijala je i služila za pečenje kruha. Dovoljno je velika da zagrije i susjednu spavaću sobu u koju je otišao moj otac. Kako je život jednostavan i postavljen u samo dvije prostorije: dnevnu i noćnu za spavanje. Ostanem među rodbinom, oni mi naprave mjesto i sjednem. Pojavi se na vratima sobe moj otac: govori mi kako je kao dijete jedne večeri obukao bijelu haljinu i pojavio se među ukućanima govoreći glasno molitvu i zatim pjevajući crkvenu pjesmu. Mrak koji je obuzeo cijelu kuhinju narušavali su žar iz peći i njegova biskupska bijela haljina.

Svi su zanijemili: došao je biskup – rekao je netko.

– Smirite se – rekla je njegova majka – mislila je otkud u njihovoj jednostavnoj kući, udžeri, biskup.

* * *

Otac je završio priču, približilo se vrijeme sahrane: gledajući u njegove oči znao sam da je on doista bio biskup i nije teško dokučiti zašto mi je prvi put upravo na tom mjestu ispričao kako je kao dječak u jednom trenutku bio biskup. Noćni biskup u bijelom.

 

Tko govori, tko piše – Komiža, na trgu

Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu, na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno društvu za stolom, mogao bih biti ja. Bijelac, potamnio od sunca, polubradat, četrdesetogodišnjak zapušten u plavoj potkošulji izjedenoj moljcima i morem, koji ustaje od stola i pokazuje ogrebotine po rukama i rane na nogama, mogao bih biti ja. Zaslijepljen kamenim pločama i svjetlošću, između crkve i ribarnice, izlaže svoje tijelo, u buci i glasnosti iznosi događaj iz prošle noći. Otvoren i lascivan, spreman na sve, mogao bih biti ja, ili sam jedan od mojih prijatelja ili sam jedna od mojih prijateljica.

Priča, privlači ih, razmješta, rotira – trči oko njih, dodiruje ih, miluje, ljubi, liježe na tlo, razmiče stolove, stolice – oni koji ga poznaju misle, voli ih, oni koji su ga jutros upoznali ispred konobe misle, je li on lud. Uvlači ih u mrežu za koju ni sam nije siguran da postoji, slika od daha, pokreta i riječi porozna je, nesigurna i možda u dubini prazna. Osjeća da je izgubio i prošlu noć i prošli dan. Sretan da prikuplja snagu od svega što mu izmiče i nestaje. Tko govori, tko piše? Tko ga gleda i što očekuje od njega? Petar stoički uzmahuje usred ljeta i ovo će proći. Opuštena žena za susjednim stolom gleda njegove bradavice, trbuh, smijeh, ona nasmijana zna kakva je zima, kakva može biti bura i da će sve »iščeznuti kao lice ucrtano na pijesku morskoga žala«.

Muškarac koji stoji na kamenoj obali uvale i čeka dječaka da se vrati s tečaja ronjenja, otac, koji će godinu dana poslije na gradskom bazenu u Čakovcu izgubiti utrku i reći: Dođi i čestitam, mogao bih biti ja. Odapeta strijela iz podvodne puške nije zapela u mojoj nozi. Nisam bio iznad grada i pucao po njemu, nisam u Americi, gol na balkonu, pljuvao prolaznike i federalnu policiju i vikao: Ne, to nisam ja. Dječak koji se između Božića i Nove godine spušta niz osvijetljeni brčanski korzo, pokraj zaleđene fontane – djevojčica drži ribu iz čijih usta i škrga ljeti teče postojan mlaz vode – s bratom i ocem prepun osjećaja krivnje, mogao bih biti ja. Dječak na fotografiji, ošišan i mršav, koji zadržava brata da ne pobjegne iz kadra, pisac koji u tekstu ne zna naći posao za svoju sestru, mogao bih biti ja.

Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu, na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno, mogao bih biti ja. Zašutjeli su za susjednim stolovima, gledaju s okolnih prozora, dvije se djevojke smiju i ljube, konobaru se razbila čaša, jedna Japanka i jedan Japanac fotografiraju, snimaju, tri starice izlaze iz crkve, red muškaraca čeka trajekt netko će doć. Jedna pita jednoga odnekud ga znam. U gibanju, pričanju, trčanju, pisanju odjednom je dio žive turističke ponude, dio prospekta koji u predsezoni poziva Nijemce, Talijane i Francuze na more, diskriminira Čehe i Slovake, dio je programa na trgu, dio razglednice vrijeme je sunčano, dio komiške noći, dio nesigurnog pamćenja. Tko govori, tko piše?

Čudo se jednog podneva ne zaustavlja, što bih bio tiši i mirniji, što bih jeziku žene htio biti sve, što bih htio polako ići, polako čuti i korak i glas – sve manje mogu reći da bih to možda mogao biti ja.

Vrijeme odmiče. Popodnevna siesta obuzima trgovca i konobara, pijanca i brod, djevojčicu i vrt. Priča je otišla na drugu adresu, već se peru šalice, sklanjaju boce i mijenjaju stolnjaci. Žene su sklopile ogledala i muškarci pogledavaju na sat. Vrijeme je za hranu. Sjena se i produžava i smanjuje, bugava blago hlapi, riba se ispod stola usmrdjela, idemo proć.

 

Pismo

Nedavno nam je na adresu redakcije stiglo avionsko pismo iz Izraela. Pravokutna kuverta, pažljivo zalijepljene poleđine i s redom lijepih poštanskih maraka, koje su obilježene crnim pečatom, osvanula je u mojim rukama. Desna strana kuverte ispunjena je adresom, na vrhu crnom tintom, razgovijetnim lijepo dotjeranim rukopisom piše: Redacia. Ispod je adresa: Vlaška 35/I. Ime grada i države. Lijepa je kao iznenadan telefonski poziv ili poruka od djevojke koju si sretao tek u snovima. Radnici su na terasi zviždali napjeve od sunca i mora, dan je prozračan i s »vječno nasmijanim nebom«, čuju se ptice. Skoro da se za idućih sto godina ne bih morao pitati o sebi: prozori i listovi bijelog papira dovoljni su za radost. Zajedno s pismom u rukama osjećao sam se kao onaj koji će znati rasporediti cijeli život i kao da me tek čekaju žene i kontinenti...

Pažljivo sam otvorio pismo iz Izraela, vidi ti njih, govorio sam: očekivao sam da nam se javljaju iz Helicona, izraelskog časopisa u kojem smo htjeli predstaviti osam hrvatskih pjesnika. Razmotam dva presavijena lista papira, ispunjena redovima rukopisa, jednaka stila kao na kuverti. Počeo sam loviti riječi jezika koji sigurno nije hebrejski, ne shvaćajući što znače te lastavice na papiru. Ostavio sam pismo, jer nije ostalo puno vremena za pretraživanje i čuđenje, jer ništa nisam razumio: radnici su odzviždali i zadnji napjev, prazne pivske boce kotrljale su se u podnožju zidova, otkucavala je ura za odlazak i odmor. Zatvorio sam vrata redakcije i otišao...

Prilog 'nedavno' pokazuje mi svu ćudljivost njegova značenja. Vjerujem da sam se još do jučer mogao dogovoriti s ljudima oko sebe što je to nedavno. Toliko se promijenila slika svijeta: pismo koje je stiglo iz daleka svijeta bilo je radost za sebe, nismo bili sumnjičavi što je u njemu, nismo brinuli o sporama i bolestima. Koliko se toga nataložilo u riječi »nedavno«? Koliko je novih imena i strahova ušlo u živote ljudi? Kao da je pismo od prije nekoliko tjedana stiglo u doba jednostavnosti! Kao da je tih nekoliko tjedana udaljeno od nas miljama polarne svjetlosti. Kao da su se naša koža i misli zauvijek izmijenili i preselili u predjele u kojima su nam vrata zauvijek zatvorena.

– Što je to 'nedavno' – pitam ih. – Nedavno smo dobili pismo iz Izraela – mislim.

Ogledam se po redakciji i tražim ga pogledom, jer tu je negdje, mora biti tu, pokušavam domisliti kad sam ga to imao u rukama, gdje sam ga stavio nadohvat. Nadohvat. Nadohvat čega? Pokraj ruke, pokraj ruku. Je li nerazumijevanje ptica i glasova u njemu bilo dovoljno da ga zaboravim? Ništa se neće zaboraviti, govore mi knjige u redakciji. Pada mi na pamet kako sam kao mladić pronašao pismo, nekoliko godina poslije negoli mi ga je poslala zaljubljena djevojka. Htjela je prekinuti moju šutnju i pozvala me da se nađemo i »razgovaramo kao ljudi«. Jesam li je trebao nazvati tih nekoliko godina poslije i reći: razgovarajmo kao ljudi.

– Razgovarajmo kao ljudi – kažem bespomoćno. – Je li netko vidio moje pismo iz Izraela? – pitam.

Ispričaju mi kratku povijest pisma iz Izraela: poslano je našim susjedima, »Redacia« je udruga Roma koja je donedavno imala sjedište na našem katu. Nestali su jedno predvečerje krišom i pokušali su preko informacija doći do njihova novog sjedišta. Dakle, neki je Rom odaslao pismo iz Izraela udruzi Roma u Zagrebu. Očito »Redacia« nismo bili mi.

Ne napuštaju me pitanja: Tko se javio? Što je na dvije pune stranice lijepoga rukopisa pisalo? Je li udaljeni pisac tražio raseljenu rodbinu? Što je on radio u Izraelu? Čime se bavio: obućar, prodavač voća? Izvikuje li cijene na gradskom trgu ili se javlja iz bolnice?

Poštar se javlja na vratima. Ozbiljan i radin: Redakcija – pita – jeste li vi?

 

Biti na položaju

– Stan ti je to, prijatelju moj, od 100 kvadrata, kakvih sto, dvjesto kvadrata, ali možeš u njemu na svakom mjestu lizati med – razgovaraju glasno dvojica nagluhih u jesenskom obamrlom tramvaju.

Obavljam upravljan riječima »biti na položaju« pregled prostora oko sebe i, naizgled, sve je u redu. Zapamćeni raspored zgrada, uredni bijeli brojevi na plavim pločama, imena ulica, muškarci i žene u prolazu.

Visine i nizine na Zrinjevcu, platane (jesu li to platane?), radnici u zelenim odijelima koji svakodnevno šišaju i prekopavaju park, psi i vlasnici preko kojih brzo pretrčim. Tlocrt grada, tlocrt zvukova i šumova. Kakav je zrak? Zrak je vedar. Zrak je topao. Da bih se u to uvjerio, primičem glavu staklu i pažljivije gledam u ženu koja lijepo prelazi zebru. Rečenica: Žena lijepo prelazi zebru. Otkud mi ona, je li taj prijelaz upravo takav kakav je rečen? Ugledao si muškarca ispred hotela i ne možeš biti siguran odakle je doputovao. Tijelo žene koju je jutros ostavio u hotelskoj sobi zauvijek je u njegovim očima. Je li to ona žena sa zebre?

Nagluhi se ne predaju, sjede i pričaju. Besmisleno: što bi dvojica nagluhih nego glasno u tramvaju razgovarali. Biti na položaju, ponavljam. Što presijeca ta rečenica, pod kojim kutom stiže do mene i koje su ravnine i veličine između mene i tih riječi, između ljudi koji se oko mene pomiču, mijenjaju mjesta, mijenjaju položaje? Jest, o tome je riječ, ali prepustio bih se još koji trenutak svojoj jednostavnoj radosti. Radosti kad osjećaš da sve ono što sada gledaš nastaje ponovno pred tobom kao dio vidljivoga svijeta, svijeta u kojem sudjeluješ jer si ti tu, naslonjen na metalnu šipku, opušten, traješ i gledaš. Izlaz iz pothodnika, na mjestu gdje su se prodavale jagode iz okolice Samobora ili Sesvetskog Kraljevca, nalaze se prodavači novih religija, dva dokona pijanca i čistač cipela. Jesi li se u bilo kojem gradu svijeta zaustavio i stavio nogu na stolac čistača cipela? Nisam jer bih osjećao nelagodu.

Ovdje je riječ o umornim, poluzaspalim i ravnodušnim između 16 i 17 sati, u tramvaju na potezu od Trga prema željezničkom kolodvoru. Prvi, nagluhi govornik, gricka čačkalicu, virtuozno je premješta s jedne na drugu stranu, ponosno se okreće okolo sebe i ne čuje priznanja i upite nagluhog, drugog. Biti na položaju za njih je sigurno tih sto-dvjesto kvadrata i med koji možeš u svakom trenutku pronaći i učiniti s njim što se već u tom trenutku očekuje ili misli... Biti na položaju znači biti dobro utvrđen i oboružan, siguran i nekako u zavjetrini...

– Teško podnosim svu tu proceduru oko izlaska knjige – govorio mi je pjesnik, koji kao operativac u nekom od važnih ministarstava u tri sekunde donosi odluke od važnosti za sve nas.

Razumijevajući svu važnost njegova stvarnog posla, pitam ga, što će mu poezija? Golem kakav već jest, mladi pjesnik operativac ispruži noge, skupi ruke, zagleda se u mene i daljinu kao da ne shvaćam. Ne znam što bih s tim pogledom, ali shvaćam: on je čovjek na položaju i poezija ga opušta, ona mu je ona dodatna dimenzija...

Ali ni sa mnom nije nešto u redu, trebao bih u laganom prolazu Zrinjevcem zaroniti u oniričku prirodu svijeta, obilježiti svojom prisutnošću lagani luk prolaznosti koji mi daruju postavljeni travnjaci, linija fasada i zgrada, prolazećih putnika na klupama.

Mogao bih napraviti jedan brzopotezni atlas snova i lutanja u glavnom gradu, uhvatiti se prolaznosti i nomadstva, kronike sna... Nije li ona žena, kojoj radosno mahnem, pouzdan znak gdje započinje magija pisma?

– Hoćete li se maknuti s tog mjesta – zapljusne me rijeka glasova i tijela. Izbaci na tvrdi asfalt.

Bilješka o autoru