5. 5. 2009.

Miroslav Kirin

Dječak i njegova majka

Dječak i njegova majka

Fotografija je crno-bijela. U njezinu je središtu stablo mlade trešnje, lijepo okrečeno. Krošnja se već bila izvila izvan dosega fotoaparata, šmugnula u nebo. O stablo je bočno naslonjen dječji bicikl, onaj za stariji uzrast, bez pomoćnih kotačića. Gume na biciklu tanahne su poput guma trkaćeg bicikla. Bicikl je plave boje, koju uzduž blatobrana presijecaju dvije bijele crte, kao trag mlažnjaka na nebu.

Fotograf, tvoj otac, koji stoji nekoliko metara dalje, nakanio je snimiti tebe i majku.

Dok majka stoji s tvoje lijeve strane, ti sjediš na biciklu okrenut prema ocu i smiješiš se, zapravo se cerekaš. Dobro se mogu izbrojiti svi tvoji prednji zubi. Oči su ti širom otvorene, a obrve visoko podignute, kao da njima kaniš dosegnuti vlasi kose. Na sebi imaš neku vrstu mornarske majice s tankim plavim crtama i kratke hlače od materijala nalik plišu. Noge su ti savijene u koljenima. Stopalima lagano dodiruješ pedale. Moraš paziti da ne pojačaš pritisak jer bi se tada bicikl pokrenuo i odveo te izvan dosega objektiva. Otac bi se zacijelo ljutio, iako se on veoma rijetko ljuti. Imaš osam ili devet godina, nisi siguran, u obje te godine doimao si se jednako; mršav, blago raskuštrane svijetle kose i rumena lica, što se, naravno, na crno-bijeloj fotografiji nazire tek kao proziran oblačak koji se na trenutak zaustavio na tvom licu.

 

Maline

Početkom sedamdesetih živite na selu, otac i majka kao učitelji u maloj seoskoj školi s pripadajućim zemljištem za osobnu uporabu; malo polje kukuruza sa sezonskim beračima, uglavnom školskom djecom, trešnja prošarana crvenim plodovima, vrt u kojem poslije škole, sagnuta, plijevi majka, svako malo nadlakticom desne ruke otire znoj, tu je i dvored malina pritiješnjenih uza zid stražnje strane drvarnice, unutar kojeg se šuljaš jedući još nedozrele maline. Bili ste sretni, mislio si sve donedavna. U tom ograničenom i tihom no udobnom svijetu sve vam je, činilo se, bilo pri ruci; redovito se išlo i zubaru i frizeru, u Petrinju u kupovinu, pa i u Zagreb, a na inozemstvo se, eto, pri svoj toj udobnosti, i nije pomišljalo. Baš se lijepo živuckalo u toj ljupkoj utopiji; izvan nje nije bilo ničega. Na stranu sve ono što ćeš poslije doznati o toj istoj »utopiji«.

 

Frizura

Sve to lijepo se odražava na majci; ta mala utopija, sreća upisana u lice, tvoja sretna nesposobnost čitanja lica i vremena. Majka, kao što si rekao, stoji s tvoje desne strane, okrenuta ocu, a lijeva joj ruka počiva na tvom ramenu. Ona se, poput tebe, smiješi, samo iz, vjeruješ, drugih pobuda. I njezini se prednji zubi također mogu izbrojiti. Kosa joj je veoma tamna, mirna, skladno oblikovana, pretpostavljaš, po frizuri Zdenke Vučković (možda i Tereze Kesovije, koja je uvijek promovirala modne novine iz inozemstva). Možda se baš bila vratila s frizure u Petrinji te je poželjela da ju otac, kad je već tako lijepa i pomnjivo dotjerana, slika. Na sebi ima crnu končanu majicu kratkih rukava i svijetlu suknju koja s naporom, zatežući majčino tijelo, obavijajući brežuljkasti trbuščić, dopire do koljena. Na nogama su joj crne ili smeđe sandale, ne možeš to, zbog crno-bijele fotografije, pouzdano reći.

 

Zvonjava

Bliži se podne, sudeći po suncu i kratkim sjenama koje čitav uspravni svijet raspršuju po travi. Uskoro bi se trebala začuti zvonjava s obližnje, pravoslavne crkve. Ali neće. Nema vjernika kojima bi to nešto značilo. Nema popa koji bi ljude, one koji iz dana u dan sjede na stubama ispred jedine mjesne trgovine, ispijaju pivo i trgaju sredinu kruha trpajući si ju u usta, uspio pridobiti jezikom evanđelja. Možda i ne govoriti jezikom evanđelja, ali svakako porazgovarati s njima, osluhnuti šumove iz njihovih duša, omirisati truli zadah iz njihovih usta.

 

Ljudska drama

Gledajte: moje je lice u staklu pivske boce. To sam ja. Što je boca punija, jasnije se vidim. Zato svako malo uzmem novu. Tu sam, nema me izvan. Moja ruka ne ispušta bocu. Tijelo da. Ono se zakotrlja po stepenicama i zaustavi u podnožju. Nešto poslije podignu me i naslone o zid trgovine, pokraj vrata. Čekam da prikupim snage i pođem kući. Bit će dobro ako ju pronađem. Ako ju ne pronađem, vratit ću se. Znam se vraćati. To sam naučio. Koliko je sati? Ne znate. Dobro. Vrijeme stoji. Sviđa mi se to. Jer neodlučan sam, znate. Bolje da vrijeme ne teče, jer moram nešto bitno smisliti. A kada? Tko zna. Boca se prazni, moje lice nestaje. Nema vremena. Nikad ga nije ni bilo. Oduvijek sam tu, na stepenicama, ispred trgovine. Gotovo da sam zaboravio gdje mi je kuća. Možda je i nemam. Tko zna. Moja žena možda i nije moja žena, jer sam ja ovdje, a ne s njom. Ne mora me čak ni varati. Svejedno je. Ni ja nju. Kako je tuga jednostavna. I moj prijatelj S. neprestano je sa mnom. Samo, on pije špiru. Nema strpljenja za bocu piva. On mora brzo piti. Ah da, umalo zaboravih, pokopasmo ga prošli mjesec.

 

Treći

U samom susjedstvu crkve žive katolici koji opet i nisu neki katolici. Možda jesu, ali ne govore o tome na sav glas. Ne galame. Pravi katolici šapuću. Idu svijetom šutljivi i poniknute glave. Držanjem tijela ispisuju ljepotu poniznosti. Ne viču susjedu: ja sam taj, čuvaj me se! Bili su katolici i prije rata, u staroj Jugoslaviji, a onda su, kad je nezadrživo buknuo, uglavnom postali partizani. Tako se barem govorilo. U povijesnim čitankama. Izvan čitanki bilo je pak drukčije. Trebalo je raspoznati istinu, zasukati rukave, dobro se namučiti. Tko nije otprve postao partizan, postao je poslije. Glavno da je to bilo na vrijeme da bi se mogla ubrati boračka mirovina. Svakom vremenu treba uzeti mjeru i sebi iskrojiti udobne hlače. Da nisu plitke, da ne pucaju na pregibima. Znali su seljani da ne treba žuriti. Sporost kao da i život čini dužim. Tada nije bilo lako raspiriti vjersku i nacionalnu nesnošljivost, seljake kao da nitko nije mogao posvaditi; nije bilo radija, a novine su se čitale negdje drugdje. Zato su se katolici slagali sa svojim suseljanima pravoslavcima. Nekako je onda bilo normalno da zajedno ratuju protiv zajedničkog neprijatelja. To je bilo ključno; da postoji treći na kome se mogu iskaliti za sve ono što ih je tištalo. Treći koji ih je ujedinjavao. Rame uz rame, ruku pod ruku, uho do uha. Načujem ja da dolaze ustaše, uhvatim svog sus«eda pravoslavca pod ruku i bjež« š njim u šumu! Kad i taj rat završi, lijepo će živjeti do sljedećeg, »postmodernog« rata, kad će neobjašnjivo izgubiti pamćenje. Kad neko zlo uđe u narod. Neće više biti trećeg na kojeg bi zajednički udarili. Seljani će možda biti i Hrvati, što su tada, dok su s pivom u ruci sjedili na stepenicama ispred trgovine, početkom sedamdesetih, potiskivali u sebi. To »potiskivanje« sad će, pritisnuti svojom nesrećom, uvijek rado naglasiti. Glas će im podrhtavati od probuđena ponosa i nataložena poniženja. Navodit će ono što su čuli na radiju i televiziji kao svoje riječi. To što će netko drugi razjarena lica izreći na televiziji bit će baš ono što je i njima samima dugo čamilo na dnu srca, samo što, eto, za razliku od njih, govoru nevičnih i pomalo zatucanih, ma pravih prtlješa, srećom ima onih koji su ipak vičniji govoru, pa nek onda oni govore. Ići će u crkvu, ali sada negdje drugdje, puno dalje od Slane ili Glinske Poljane, s najlonskim vrećicama u čvornatim rukama, jedan po jedan ili u skupinama, pristizat će u Veliku Goricu, Zagreb, Ivanec, Varaždin, Opatiju, Rab…

 

Priča o Paunašu

U crkvu ulazi jedino zvonar Nikola, inače podvornik u školi, što nitko ne drži protuslovljem, da vidi je li sve u redu, da ju počisti ako treba i da pozvoni. Međutim, ne sjećaš se da su crkvena zvona ikad zvonila češće od jednom godišnje, kada bi Nikola odbacio svakodnevne podvorničke prnje i obukao svečano ruho. No o tom ćeš poslije pripovijedati. Jednom je Nikola unutra ulovio ćuka i donio ga tebi. Mislio si da je to sova. Nikola te odmah razuvjerio, objasnio razliku. Stavio si ćuka u drvarnicu i svakodnevno mu donosio vodu u limenčici od paštete. Nudio si mu i kruh, no nije ga ni taknuo, a vodu je redovito prolijevao. Ne sjećaš se što je poslije bilo s ćukom. Vjerojatno je uginuo. Kao u jednoj dječjoj priči što si ju, možda baš tada, čitao, o golubu Paunašu? Znaš samo da niti jednom, dok ste ga držali u drvarnici, nije zapiskutao. Tek bi pokatkad otvorio oči, sporo, umorno, i ponovno ih zatvorio. Nisi ga se usudio doticati jer si čuo priče da je ćuk vjesnik smrti. Ako noću oblijeće oko nečije kuće i tužno piskuta, to je siguran znak da će netko od ukućana umrijeti. Možda ti je zato i bilo drago što niti jednom nije zapiskutao iz tame svog zatočeništva.

 

Tri okusa

Crkva otvara svoja vrata tek jednom godišnje, na Spasovo, kada se i pravoslavci i katolici zajedno zabavljaju na proštenju ispred crkve. Dođe i pop iz petrinjske parohije, a za njim, u crkvu, uđu samo pravoslavci. Ne svi, neki ostanu ispred. No kako su opća gužva i veselje, ne zna se tko je zapravo ušao. Ne zna se ni zašto. Idu drugi, pa idem i ja. Tako se misli. Možda je ušao i koji partijac, ne zna se. U crkvi je tamno, svjetlost jedva da prolazi kroz vitraje, nosnice udišu opojni tamjan, uši se izdužuju dok traje liturgijsko pojanje, ušilje se poput plamena voštanice. Kad začuješ zvonjavu, zamisliš Nikolu u svečanu odijelu. Svjetlucaju njegovi srebrnkasti brkovi, nabiru se bore na čelu. Vjerojatno se znoji. Da ne ispusti konopac, da zvono ne pomahnita i ne uznemiri puk. Nije lako njemu, šezdesetogodišnjaku, potezati zvono. To bi trebao činiti netko mlađi. Ali nema mlađih za taj posao. Nekad se zbog odlaska u crkvu gubilo zaposlenje. Sada se ne gubi, u crkvu jedva da se i ide, no nikad se ne zna. Zlo može otpočeti već sutra. Treba biti spreman, i ne povlačiti vraga za rukav. Nitko ne zna u kakvu se rukavu vrag krije. Nikola misli da to nije pravi razlog. To je nešto što ima veze s ljudskom dušom. Mladi je, najčešće, nemaju. Nju treba steći. A vraga se ne bi bojali da idu u crkvu. Vrag i Bog, to im je isto. Ništa. Dio psovki. Nema ih. Idemo dalje, večeras je zabava u domu, ideš li sa mnom? Kažu. Što će govoriti poslije, kad zlo stigne, vidjet će se. Mladi će ostarjeti, biti drukčiji. U očima će im sijevati promašeni život. Nekoga će trebati optužiti. Dižem svoj prst i upirem ga u tebe. Ti si kriv. Zbog tebe nisam. Moj prst, zaboga, gori. Nikola je prestar da bi ga ičega bilo strah. Uostalom, nitko mu ništa ne zamjera. Radi u školi, čisti, cijepa drva, loži peć, kosi travu, provjetrava crkvu, čisti golublji izmet, zvoni kad ustreba. Miran čovjek, zamijetiš ga u toplini učionica zimi, u zvuku cijepanja drva, u pokošenoj travi ljeti. Tebi je spasovsko proštenje jedinstvena prilika da zajedno s ostalom seoskom djecom kušaš sladoled. S papirnatom novčanicom od pet dinara u ruci zastaneš ispred prodavača zasjelog u sjeni lipe tik pred ulazom u crkveno dvorište i prstom pokažeš koji sladoled želiš. Mogao si učiniti sljedeći izbor: čokolada, vanilija ili jagoda. Tri boje, okusa.

Sladoled bi jeo još samo kada biste išli u Petrinju ili kada biste, putujući tvojoj baki u Viduševac, prolazili kroz Glinu. Tu biste uvijek zastali da pojedete sladoled. Od vanilije, čokolade ili jagode. Svaki se užitak, tako, diskretno ponavljao.

»Nemoj jesti prebrzo«, rekla bi ti uvijek brižna majka. »Prehladit ćeš grlo!«

I to te, na neki način, vraća na početak priče. Kako god da započneš, u priči se zatekne majka. Sjediš na biciklu, cerekaš se, a majka se usiljeno smiješi: što se zapravo dogodilo?

(Album, Vuković & Runjić, 2001.)

 

Dječak i njegov prijatelj

Rekli su mi da ja ispričam ovu priču. Da opišem jednu fotografiju na kojoj sam i ja, Darko, tako se zovem. Kao da ja, nakon svega što sam doživio, mogu razložno pripovijedati. Ali ja sam davno napustio svoje selo, moja je zemlja bivša zemlja, i u toj bivšoj živi moj stariji brat. Da vas samo podsjetim, zove se Mićo. Bolno je to saznanje da Mićo živi u Hrvatskoj, a ja u Srbiji. Možda i ne živim u Srbiji. Negdje živim, pa bila to Bosna, Njemačka ili Kanada. Svejedno. Jadan je to život. Da sam mrtav, ovo vam vjerojatno ne bih pričao. A možda i bih, jer kada se o nečemu piše, riječi mogu doći i iz usta mrtva čovjeka, a mrtvi nikad ne lažu. Možda i jesam mrtav, pa što, glavno da mogu pripovijedati. Ne bih vam sad želio dosađivati pojedinostima o tome kako se dogodilo da moj brat živi u jednoj, a ja u drugoj zemlji. Poznato je. Ima mnoštvo takvih žalobnih priča. Jedna je možda i vaša. Znate ono, obitelji se rascijepe, muž ode na jednu stranu, žena mu, s djecom, ostane na drugoj. I obratno. Sve ovisi o težini i uvjerljivosti argumenata. Ako i muž i žena nađu zajednički jezik, što je, priznat ćete, teško, ostat će zajedno, na jednoj strani. Priča o obitelji priča je i o narodu. Kuća je, u takvoj shemi, kako ja to vidim, država. Ostalo se zna. Pa Mićo nikad nije volio majku, jer je pila. Ja sam ju volio, mislim da jesam, ili sam barem osjećao da mi ona nudi zaštitu pred ocem koji me je, zbog mojih nestašluka, tukao i zabranjivao mi da napuštam dvorište. Mićo bijaše stariji i mogao je raditi što mu se prohtije. Znao je razgovarati s ocem, ja nisam. Moje bi ga riječi samo rasrdile. Možda moj otac i nije moj pravi otac. Što ako je majka zatrudnjela s nekim drugim? I sada se to prelama na meni, kojega moj otac, očigledno, ne voli. Ne znam zašto razmišljam o tome, vjerojatno da mi bude još gore. Eto čemu služe riječi. Neka se prelijem katranom kad je već cijeli svijet crn. Perje leti zrakom umjesto snijega. Sâm sam u tuđem svijetu, nema taj svijet imena, a nema ni moje majke u njemu. Možda je umrla, od alkohola. Možda je poginula u ratu. Nisam vidio, bilo me je posvuda. Stizale su kojekakve užasne vijesti. Nisam im vjerovao, bile su strašne. Zamjene su uvijek moguće. Uvijek je moguća nada. I onda kada je nema. Ako je poginuo neki moj prijatelj, ne znači da je poginuo baš moj prijatelj. Nečiji svakako jest, ne moj. Mogu biti potresen, i to potraje neko vrijeme. A onda zaboravim, jer tko bi pamtio tolike patnje. Vjerojatno je majka živa, samo ne znam gdje je. To je isto kao da je mrtva, jer nije sa mnom. Da je tu, barem bih se mogao o nekome brinuti. O njoj, mršavoj i usukanoj, s licem koje se, iza crne marame, i ne vidi. Ovako, svijet se o meni brine, daju mi pakete humanitarne pomoći, traže da se jedanput mjesečno prijavljujem, da bi znali da sam živ, da nisam otišao. Kažu mi da još malo pričekam, da se strpim. A otići ionako ne mogu. Vezan sam svojom nesrećom. Sve je isto. Svijet je ravna ploča. Kreneš tim svijetom u potragu za srećom. Svatko koga sretneš nekako sliči tebi. I ne pomišljaš da bi to mogao biti baš ti. Postoji taj rub do kojeg možeš doći i dalje ne možeš. Jer padneš. Negdje moraš propasti. Da sam barem vjernik, sada bih ponovno tražio izgubljenog Boga, nešto bi me vuklo naprijed, neka svijetla vizija, izgovarao bih riječi koje bi me obnavljale. Ali ja se ni križati nisam naučio, kakav Očenaš. Naučio sam dizati tri prsta, ali još uvijek ne znam što to znači. Svi moji drugovi to čine, pa onda ta tri prsta dižem i ja. Tužna je moja nedjelja. Samo sjedim u toj limenoj kućici s jednim prozorom i jednim vratima, povremeno prošetam. Svakodnevno trunem, ne znam jesam li već slijep na jedno oko, gubim li osjetilo mirisa, napuštaju li me dijelovi mog tijela. Jučer sam napunio tridesetu godinu. Sinulo mi je to tek prije no što ću leći. Nisam više ništa u vezi s tim mogao učiniti. Kakvo slavlje. Da ustanem i natočim si čašicu. Ugasio sam svjetlo i kroz poluspuštene rolete promatrao stup ulične rasvjete sve dok nisam zaspao. Noću sam se više puta budio. Pokraj mene nitko nije ležao. Čak ni mačka, pritjerana cičom zimom. Činilo mi se da se netko naviruje kroz prozor. Netko je kucao na vrata, ali čim sam se pridigao u postelji, kucanje je prestalo. Kada sam napokon zaspao, sanjao sam svoje selo, ali to je, isto tako, moglo biti bilo koje drugo selo. Ne vjerujem u sebe, a kamoli u nešto drugo. U Slani nitko nije išao u crkvu. Išlo se jedino na Spasovo. Tad lipe cvatu. Dođu sladoledari. Pjeva se. Što će nam to, mislili smo, život je dobar. Boga trebaš u nevolji, kad zagusti, ako mu se znaš obratiti. Uostalom, selo je bilo miješano, možda se ljudi nisu mogli odlučiti. Moji su pravoslavci ovako mislili: ako pođem u crkvu, što će moj susjed, katolik, misliti o meni? Njihove crkve nema (osim kapelice na groblju) i nije pošteno da ja mogu ići u crkvu, a on ne. Zato nitko nije išao, iz solidarnosti. A onda su, u okrilju noći, minirali tu pustu crkvu, jer je naša. Kao da je komu trebala. Ma. Ali eto, kad se ruši, nek se ruši. Pa smo jedni drugima spalili kuće, pobili obitelji. Ne znam živi li tko sad tamo, znam da je sve srušeno. Do mene dolaze neke vijesti, ali ne znam tko ih šalje. Primam ih s nevjericom. Sumnjam u sve riječi. Znam što su kadre učiniti. Kajem se zbog onoga što sam ja učinio, ali kakve koristi od toga. Komu mogu, to svoje kajanje, iskazati? Nikomu. Kao da se i ne kajem. Znam i da mi moji susjedi nikad neće oprostiti. Nisam ja spalio Vesninu kuću, ali sumnjam da bi ona sad rado porazgovarala sa mnom. Ne znam tko je to učinio, ali kao da sam to ja bio. Svi smo mi isti. Tako oni misle. Pretpostavljam da je tako, jer i ja tako mislim. Zatvoreni krug. Možda i ima Boga, ali zar nam je to, pokraj svega ovog što nas je zadesilo, uopće bitno? Možda je i moglo biti drukčije, ali nije. Čemu se sporiti o tome? Prođe život, adijo. Zapravo ne znam što sam učinio. Gubim pamćenje, ali tko će mi povjerovati. Raspadam se, nepovezano govorim, ruke mi drhte. Katkad zaboravim put do svog limenog kućerka. Hodam cijelo popodne, vrtim se kojekakvim uličicama. U sumrak ipak nabasam na svoja vrata. Na njima je moje ime, koje se podudara s imenom u osobnoj iskaznici. Krivnja ostaje, ali što je krivnja doli osjećaj zajedništva u nesreći? Što da vam još kažem? Sve sam vam rekao o sebi. Dajte me podsjetite. Ah da, oprostite, zanio sam se, znam što ste mi rekli. Trebali ste me prekinuti. Vidite kako su mi misli nepovezane. U sve što govorim prodre moja nesreća. Zanima vas ta fotografija. Ali ja ju nisam posjedovao. Vidite, Učo, njegov otac, napravio je samo jednu fotografiju, i samo sam ju jednom vidio. Kažete da je Miro ostao bez gotovo svih svojih fotografija. Žao mi je, što drugo da kažem? Teško se sad sjetiti baš te fotografije, pokraj svih drugih strahota, ali pokušat ću. Miro i ja bili smo prijatelji. Bio je godinu dana stariji. Živio sam stotinjak metara od škole, u jednoj katnici čiji je donji dio bio od cigle, a gornji drven. Igrali smo se zajedno, valjda smo i bili prijatelji. Istina, nemali broj puta bilo mu je neugodno zbog mene. Činio sam kojekakve vragolije, svlačio se pred djevojčicama, govorio opscenosti. Ni sâm ne razumijem otkud mi takva potreba. Da proširim granice obična svijeta. Slika mog oca provlači se poput sablasti kroz sva sjećanja na djetinjstvo. Mislim da sam bio prisiljen lagati kako me ne bi ponovno izmlatio. Želio sam udovoljiti tom malom bogu, reći mu ono što je htio čuti. A onda, čim jednom bijahu prijeđene granice mog pripovijedanja, počeo sam izmišljati priče za svako uho koje ih je željelo čuti, svjedočiti mojim neistinama. Kada sam Miri ispričao da sam na livadi, povrh brežuljka iznad škole, jednom zatekao ljubavnike, i to gole golcate, nije mi vjerovao. Rekao je da lažem, jer da to neprestano činim. Možda je i imao pravo, sad više ništa ne znam. Sve mi se pomiješalo. Možda je to zapravo on ispričao, da me nadmaši u lažima. Kad je otišao iz Slane, preselio se u Petrinju, više se nismo viđali, osim nakratko, nekoliko puta. Valjda ipak nismo bili prijatelji, prijateljstvo traje, ne prestaje. Kad sad vidi da je školska zgrada, u kojoj je proveo djetinjstvo, srušena, znam što će reći. Možda će i mene zamrziti. Bio sam ondje kad se to događalo. I moj je udio u toj hrpi razbijene opeke i crjepova. Ne znam više. Pokušat ću opisati fotografiju. Uzmite u obzir da možda i nisam sasvim priseban. Nakon svega što sam proživio. Jedno potiskuje drugo. Na kraju ostajete sami, pritiješnjeni u kut. E pa. Bilo je to jednog sunčanog ljetnog dana, vjerojatno oko podneva. Sve bliješti na toj fotografiji, crte naših lica jedva se naziru. Čučimo jedan pokraj drugog nasred školskog dvorišta, iza nas se vidi drvarnica sazidana od nepravilnih kamenih komada. Pod nama sparušena trava, pokoja bijela kokoš u trku, njezine konture nejasne. Njegova je kosa uredno počešljana, bez razdjeljka; moja je pak raskuštrana, svijetli pramenovi slijepljeni su, pomiješani s onim tamnijim, razmazani neuredno preko čela; njegovo je lice mirno, suzdržano, iz njega, u naznakama smiješka, izbija ironija, znatiželjno promatra mene koji čučim s njegove lijeve strane i zurim pravo u kameru, tj. njegova oca; moj se osmijeh, tko zna čime izazvan, razvukao od uha do uha, zubi su nestali zasjenjeni gornjom usnom, samo što ne pukne taj moj lakrdijaški osmijeh, a išao bi i dalje, da je to ikako moguće; Miro na sebi ima bijelu, možda i žutu majicu s kratkim rukavima i džepićem na lijevoj strani prsa, kratke hlače, te žute, plastične sandale na nogama; moje su uši nemirne, klempave, kao na nekoj fašničkoj maski, paraju zrak, pod snagom širokog osmijeha oči su mi se stisnule i izdužile kao u Kineza, na sebi imam staru mornarsku majicu svoga starijeg brata Miće (ne mogu a da ga ne spomenem) i duge, vjerojatno očeve hlače, skraćene na moju mjeru jednim potezom majčinih škara, tamne neodređene boje, koje završavaju u žutim sandalama, rukama sam obujmio koljena, bradu nisam naslonio na koljena, nego sam ju visoko istegnuo, tako da su mi se napele sve vratne žile. Takva je ta fotografija. Samo me jedno muči: što ćete s njom, što vam ona može pomoći, da vratite ono što ste izgubili? Zar ne vidite kamo sam dospio? Ovo je kraj svijeta, i vi ste na njemu, zajedno sa mnom. Htjeli biste natrag? Pogledajte mene, evo vam odgovora.

(Album, Vuković & Runjić, 2001.)

 

Hemon

Na pitanje što netko treba posjedovati da bi ga se lako zapazilo teško da mogu odgovoriti, možda i zato što sam se već na samom početku sapleo izdvojivši posjedovanje kao odliku onoga kojega se može zapaziti. A prije će biti da je obratno – obično zapažam one koji nemaju, koji svoj nedostatak, svoje nepostojeće noge ili oči nude kao poziv na djelovanje, gurkaju neki uspavani humanizam u meni, makar i takav da samo nelagodno odmahnem rukom ili slegnem ramenima, ili pak s neopisivom lakoćom kažem »Nemam«, čime se lažno želim svrstati onamo kamo ne želim pripadati, u društvo zakinutih, siromaha, onih koji nemaju. Poslije pognute glave hodam s teretom lakoće odbacivanja poziva, prekoravam samoga sebe, primoravam se da budem drugačiji, ali uzalud. Kada bih spomenuto posjedovanje sveo na razinu vidljivog zacijelo bih učinio veliku nepravdu. No otkud mi samo ta sigurnost prepoznavanja siromaštva ili nesreće zorne na prvi pogled, prije će biti da to siromaštvo ili nesreća u drugoga, meni zakriljena, zapravo izviruje iz mene, samo što to ne želim priznati. Eto taj mlađi čovjek u invalidskim kolicima, proćelave, krupne glave, izraza lica na razmeđu osmijeha i zabrinutosti, svoju je nesreću odmah bez dvoumljenja bacio preda me. Kao da je rekao: evo je, da vidim što ćeš učiniti, čime ćeš odgovoriti. Sjedio je u dobro posjećenom kafiću i okrenut prolaznicima, meni, razgovarao s muškarcem kojemu nisam vidio lice. Čak i u prolazu, s rukama koje su nosile vrećice s jabukama, mrkvom, krumpirom, kiselim mlijekom, gljivama i komoračem s tržnice, s pogledom koji se ne zadržava ali upija, mogao sam zapaziti nabiranje njegovih svijetlih obrva, pogled koji bi se od lica sugovornika načas udaljio u potrazi za prikladnom rečenicom, i vratio se a da tu zapitanost, trenutnu nesigurnost i kolebanje njegov sugovornik možda i nije zamijetio. Nekako sam se smeo prolazeći kraj njih, ozbiljnost tog čovjeka u kolicima kao da je svojim pogledom (složimo li se da ozbiljnost ima ljudsko lice) šibala cijeli uspravni svijet i primoravala ga da tu uspravnost svede na podnošljivu i manje drsku mjeru. Drugi sam ga put vidio na istom mjestu, kao da se i nije pomaknuo, samo je sunce ovaj put bilo na zalasku i svojim se kosim zrakama urezivalo u njegove oči - uporno je sjedio njemu sučelice, kao svom drugom sugovorniku, privremeno slijep no beskrajno strpljiv i pažljiv. Nije govorio, slušao je što mu prijatelj govori, čekao da završi pa da otpusti svoju nestrpljivu misao, ili da se suzdrži i ženi koja sjedi kraj njih dade riječ. Sljedećeg je jutra ispred dućana s bojama i lakovima, na uhu mu je mobitel, sluša, pa govori, i opet sluša, ovaj put nevidljiva ili bar izmještena sugovornika. Poslije mu se, kad otprati mušterije pridruži prodavačica pa razgovaraju neko vrijeme, i dan bespoštedno odmiče, tko da izmjeri njegovo trajanje. Mogao sam samo konstatirati: on je posvuda. Kamo god pogledam, i poslije, i jučer, i za dva tjedna, vidim njegovo naborano visoko čelo, i ozbiljne oči. Čini se da i ostali ljudi u kvartu poprimaju nešto od te ozbiljnosti. Kad govore više ne galame. Ne trešti glazba iz kafića. Ljeti se ne čuju obiteljske prepirke kroz otvoreni prozor. Pijanci su se okupili oko klupe u parku i tiho razgovaraju. Jesam li ga ikad vidio kako se odguruje u svojim kolicima, kako prelazi cestu? Vjerojatno jesam, ali pamtim samo njegovu statičnost, smještanje ondje gdje ga se sluša i gdje on nekoga sluša. Jesam li, dakle, shvatio zašto mi se pogled uvijek zaustavlja na njemu, što ga izdvaja iz mnoštva ljudi u mom kvartu? Pokušavam shvatiti i opet se zaplićem u pitanje s početka o tome što netko mora posjedovati da bi ga se zapazilo, ili pak što mu mora biti uskraćeno pa da kao takav privlači pozornost. I onda se sve usložnjava jer ne mogu razlučiti privlači li me taj muškarac, kojega za sebe zovem Hemon, po proslavljenom bosansko-američkom piscu, a za kojega vjerojatno nitko osim mene ne bi rekao da sliči Hemonu, dakle privlači li me taj moj Hemon svojom nesrećom, koja ga trajno veže za invalidska kolica, i iza koje mora postojati neka vjerojatno potresna priča, ili pak posjedovanjem rijetke vrste sreće: da je uvijek okružen ljudima, da neprestano s nekim razgovara. Ipak, što ga češće viđam sve sam bliže zaključku kako je to zbog potonjega – umijeća razgovaranja i slušanja, a možda prije svega - slušanja. Zatim se dogodilo nešto čemu i dan-danas tražim objašnjenje a da nisam siguran želim li ga uopće naći. Prvo sam ga tražio u raskalašenoj dernjavi pijanaca okupljenih oko klupe u parku i u toj ga bučnosti, dakako, nije bilo. Do drugih je dospio eho te buke pa su se i oni, inače tihi ljudi razgalamili. S terasa kafića ponovno trešti glazba. Sad kad ondje ne sjedi on sa svojim neumornim uhom. Kroz prozor jednog od stanova čuju se urlici posvađanih supružnika. U pekarni se zaljuljao regal s pecivima i stropoštao se na pod. Mnoštvo pristojno odjevenih ubogara kruži kvartom vukući svoje vreće s plastičnim i staklenim bocama. Hodao sam kvartom pokušavajući dokučiti što se zbiva. Nečega je odjednom bilo previše zato što je nešto očito nedostajalo. Danima sam se pitao što i onda se dosjetio: Hemon, moj Hemon, više ga nigdje ne viđam. Nema ga ni u omiljenom kafiću, ni ispred dućana za boje i lakove, a onaj što se odguruje u invalidskim kolicima i tobože ga vuče crni psić jedan je uvijek nasmiješeni mladić čija je dobrota istovjetna njegovoj bezazlenosti. Zatim sam pitao svoju ženu ne čini li joj se da više ne viđamo Hemona. Dakako, nisam rekao Hemona, tako ga samo ja zovem, kratko sam ga joj opisao ne bih li joj u sjećanje dozvao njegovo lice. Ne, ne znam o kome pričaš, ne sjećam se da sam ga viđala, odgovorila je. Odlučio sam potom pitati našu prijateljicu, ona još duže od nas živi u ovom kvartu. Ne, nije joj poznat. Ne prolazi kraj tog kafića. Ne, ne zna ga. Sad sam se već zabrinuo, no nisam više znao koga bih drugog pitao. Da uđem u njegov kafić i nasumce ispitujem ljude? To se nisam usuđivao. Možda ga i ne bih uspio opisati i ljudi ne bi znali o čemu to zapravo govorim. Dobro, rekao sam samome sebi, neću nikoga pitati. Ako ljudima i neće biti jasno što se to odjednom počelo zbivati, sva ta dernjava, treštanje glazbe, krici iz stanova, ja se neću dvoumiti. Hemon, moj Hemon, nestao je kao da ga ovdje i nije bilo. To strpljivo uho i razborita usta sad već vjerojatno sjede negdje drugdje.

Emitirano u emisiji Riječi i riječi, HR III. program 2007.

 

Prodavačica

Njena sagnuta leđa, pramen tamne kose na potiljku koji svako malo potresa kretnja ruku, dolje, izvan vidnog polja, pod čija se nečistoća skrila u sjeni hladnjaka sa suhomesnatim proizvodima i ja koji možda stojim s druge strane, osvijetljen, sa spremnom rečenicom kojom ću zamoliti dvadeset dekagrama kuhane šunke u crijevu, kažem »možda« zato što nisam siguran mogu li ičim ovjeriti svoje stajanje ispred hladnjaka, a nitko mi ne može potvrditi da doista stojim ispred. Ima li išta jednostavnije od pitanja kojim ću prodavačicu zamoliti da mi nareže salamu, na što će ona kimnuti, rukom posegnuti u hladnjak, izvući jednu, onu već rezanu, odnijeti je do stroja za rezanje, zatim odvagati narezano, pa još malo rezati sve dok ne bude onoliko koliko sam tražio. Leđa su joj se načas uspravila, tijelo se zavrtjelo i prenijelo glavu na drugu, osvijetljenu stranu, sad joj pomalo nazirem lice, više hipotetski, jer još nisam siguran jesam li ondje, no njezine oči i dalje bježe, love prizore u zakucima ispod hladnjaka, istražuju nakupine prašine i smeća, možda i životinjice što su se rastrčale kad je podignula zagubljeni komad sira i stavila ga u kantu. Na polici iznad je polovica raženog kruha: njegova se površina osušila i ta mala suša već prodire u samo njegovo središte. Kad prodavačica zamijeti da se dokraja osušio, da se okamenio, bacit će ga. Za druga dva, bijela kruha još ima nade. Možda netko uđe, premda je deset minuta do zatvaranja, i kupi ih jer njih nije poharala suša. Iznad kruha su vrećice s mlincima i krušnim mrvicama i nekoliko pakovanja prepečenca. Prodavačica se uspravi, napokon joj vidim cijelo lice, izduženo, maslinasto lice obrubljeno tamnom dugom kosom, možda, ako se malo potrudi, ona ugleda i mene i potvrdi da sam ondje i čekam je. Ali još me nema ispred hladnjaka sa suhomesnatim proizvodima i ona u posljednjih nekoliko minuta svog mizerno plaćenog posla ulazi u malu prostoriju i, vjerojatno kao i svakoga dana, uzima metlu i mete one nakupine na podu. Glava joj se opet gubi između sagnutih ramena, crvena se kuta nabire i njiše lijevo-desno, cijelo se tijelo presavija, skriva u naborima. Do trenutka kada će, uspravljena i bez nabora na kuti, doći preda me i ponuditi se, šutke, jer ne može više ni riječ prozboriti, iscrpljena i suha poput onoga kruha na polici iznad, pet minuta prije zatvaranja dućana, ja sam već pregledao sve ponuđene proizvode u hladnjaku, usporedio kvalitetu ponude s visinom cijene, još jednom pogledao na sat, zavrtio se na vršcima cipela, promatrao drugog prodavača koji je, sagnut ispred police sa sredstvima za pranje suđa nešto črčkao u svoj notes a lice mu je krasio zagonetan osmijeh. Popravio sam ruksak na leđima i posve slučajno, kažem, slučajno, uhvatio pogled prodavačice. Ali mene u njemu više nije bilo.

Emitirano u emisiji Riječi i riječi, HR III. program 2007.

Bilješka o autoru