Nepoznati autor iz 19. stoljeća

Vladimiru Nabokovu

U predvečerja, uvijek u predvečerja, u sva godišnja doba, u moj su život stizali demoni, kao što su i ovoga predvečerja, konačno, na njegovome kraju, pristigli i ubojice kojima sam sam, jer znao sam da mi ionako nema uzmaka, a i bio sam malo haj, otvorio vrata.

Svaki, valjda, čovjek ima neko posebno ranjivo doba dana. Neke sate, možda taj jedan jedini sat u danu, kada se ruše stare utvrde i pucaju prašnjave gradske zidine. Na kuli više ne vijori stijeg. Kada mu se može prići sklupčanome kao fetusu u kartonskoj kutiji ostavljenoj pred nekim nepoznatim, bezimenim vratima. Moji ubojice sada tiho, kako što su i došli, petljaju nešto po ostavi, Kralju je netko u policiji dojavio da sam baš ja pokušao odcinkati njegovu preuzvišenost. Doista sam bio prilično bedast kada to nisam odmah pretpostavio. Ali, taj metak u mojim grudima uopće ne peče niti, kako bi to netko zasigurno pomislio, silno boli. Dapače, toplo mi je nekako u grudima, nebo nad Bečom proljetno je i vedro, ispod mojega prozora miriše rascvjetali jorgovan, kroz prozor se vide prve usamljene zvijezde. Ako sada negdje i pada u nebeski bezdan, ona samo moja to čini daleko od mojih očiju i promiče mi i ona, kao što su mi u životu promaknule i tolike ine, doista važne stvari.

Meni, malome, gizdavome, patetičnome provincijalnome falsifikatoru kojemu je jednom demon pružio ruku, a ja je objeručke i udvornički stisnuo u znak pozdrava i rekao vodi me, ti dotjerana protuho, ionako nisam zaslužio ništa bolje od tebe i tebi sličnih, dosta je bilo i glume i umjetnosti, idem raditi ono što najbolje znam, imitirati druge, preslikavati s malim, glupim dekorativnim dodacima fragmente starih majstora iz onih dobrih, velikih, nedokučivih, prošlih vremena, kada su slike još uvijek imale nas, kada su slike još naveliko imale svoj svijet.

Oponašati one koje je jednom doista dodirnula svjetlost Saturna, tog planeta koji jedini rađa, oduvijek sam to znao, i umjetnike, i istinsku umjetnost. Ta bolna noćna zraka prosvjetljenja koja je jednom padala u Dürerovu sobu i koju, sada i to znam, mogu vidjeti samo oni koji su u stanju potpuno čistoga srca pristupiti užasu vlastitoga nestajanja, iz dubine noći putuje otamo gdje tiho plamte, u tajni koja nikada neće biti odgonetnuta, bez obzira na sve zvjezdarnice i teleskope ovoga svijeta, njegovi prstenovi. I nije li najveći paradoks mojega života upravo to da sam takvo pročišćenje možda dotaknuo i ja, i to sada kada je svemu kraj, nije li jeftina ironija moje sudbine u tome što tek sada kristalno jasno i vidim i znam što sam to cijeloga života trebao slikati, sada kada je za sve i više nego prekasno?

Ne čujem kako željeznicu guta već daljina, premda sam, u najluđim snovima, namjeravao vratiti se ne onim pretovarenim tko zna čime automobilom, nego vlakom, kada je možda nagovorim da bar jednom pokuša, pa makar i sa mnom, poći negdje daleko i odavde i otamo, da ostavi i Kralja i cijelo to začarano kraljevstvo koje se nikada neće probuditi iz svoje zle jave, da odemo nekamo gdje ćemo moći početi iznova i ja i ona, to biće koje je tako sveobuhvatno obuzelo sva moja čula i sve moje misli, i ja ni danas ne znam jesam li doista, tada uz Balaton, u ona sunčana poslijepodneva, gledao živu ženu ili nešto pradavno i sasvim drugo, nešto zbog čega sada nestajem u daljini puno daljoj od Saturna i njegovoga praha čije mrvice galaktički, božanski vjetar, čekajući nekada i cijela stoljeća, poklanja, ne vjerujte lažnim prorocima koji su odavno napučili zemlju, samo brižno odabranima.

*

Moja priča počinje sada već davno, 1976. godine, kada sam upisao osnovnu školu. Već u tim prvim danima učiteljica razredne nastave zamijetila je kako sam, bar što se tiče crtanja, izvanredno talentirano dijete. Takvo čudo još nije vidjela ni ona ni itko u zbornici u koju je, uvijek ushićena, odnosila moje crteže. Moju darovitost hvalili su iz dana u dan nazivajući me ni manje ni više nego mladim Rafaelom! Tijekom srednje škole nije mi bilo ništa drugo na pameti nego dobro se pripremiti za ključni dan mojega života. Prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I ostale predmete toga srednjoškolskoga progama u matematičkoj gimnaziji svladavao sam tijekom cijeloga školovanja s odličnim uspjehom samo zato da mi ni prosjek ocjena ne pokvari mogući upis. Uostalom, matematički sam smjer upisao iz sulude ideje kako već sada treba dobro učiti proporcije i njihove zakone. Moja crtaća mapa, koju sam 1986. godine poslao u Zagreb, bila je, jednostavno, savršena. Akademiju sam upisao bez ikakvih poteškoća. Jedan od profesora na prijemnome ispitu rekao mi je da, premda mi se možda i čini kako ovdje nemam što naučiti, moje pravo naukovanje tek započinje. Kako je, zna on to jako dobro, najteže s takvima kao što sam ja.

- Jedno je besprijekorno raditi studije po Leonardu i Rubensu, a nešto sasvim drugo postati umjetnikom. A svi vi to silno želite - rekao je profesor s nekim zagonetnim pogledom u prodornim očima.

Naravno, htio sam postati priznatim umjetnikom.

Pa, za to sam rođen, tu su snagu u meni prepoznali još davno, čemu inače tolike pohvale koje sam dobivao od osnovnoškolskih klupa pa sve do srednjoškolskih tuluma na kojima sam ponekad bio glavna atrakcija jer bih u hipu, dok smo još bili kako-tako trijezni i čisti, znao nekoga otportretirati za desetak minuta. Portretirao sam i tolika naga tijela svih tih curica koje su mi padale u krilo kao zrele kruške jer posljednje što sam u to vrijeme prakticirao bila je strategija glume nekoga ranjivoga, mladoga umjetnika u žalovanju. Nisam bio nikakav darker koji hoda svijetom sa slomljenim srcem, tajnom u duši i križem koji naopako visi oko vrata. Družio sam se, između ostaloga, i s tvrdim momcima. Dilerima i sitnim lopovima. Starijim umjetnicima. Raznim frikovima. Od rockera do cijele one kafićke menažerije koja je tih godina preplavila grad. Narastajuća gradska legenda o mome talentu koji su otprve prepoznali tamo u Zagrebu i noćna lutanja, kada bih se sa studija vratio u rodni grad, obilje trave, šita i još koječega opasnijega i bijeloga, bili su uvijek dobitna kombinacija u pothranjivanju moga neupitnoga kulta. Doista sam tih godina, uz solidnu financijsku potporu svojih tada još živih roditelja, dane i noći provodio divlje, slobodno, onako kako valjda žive istinski umjetnici. Ili kako curice zamišljaju da žive pravi umjetnici. Ali, uvijek sam pomalo licemjerno pazio da stvari ne izmaknu kontroli.

Mene je čekalo moje veliko djelo.

U svemu tome postojao je samo jedan sitan problem.

Nisam uopće slikao, ako se pod slikanjem ne naziva ono što sam morao raditi na Akademiji. Moja je publika, ipak, bila i više nego strpljiva.

- Nije još vrijeme za moje slike - govorio sam polupijan s namjerno zagonetnim izrazom lica svojim zaslinjenim obožavateljicama i obožavateljima do kojih je stigao glas o mojemu talentu, kao i onim sretnicima iz kruga odabranih koji su bili fascinirani i mojim fakultetskim mazarijama i onime što sam nepretenciozno risao kada mi je bilo baš jako, jako dosadno.

Negdje pred kraj studija uhvatio me je prvi napadaj blage nelagode. Moji su naraštajnici na Akademiji već sasvim jasno razglabali o smjerovima svojih budućih, kako su to zvali, poetika, satima lupetali o svemu i svačemu, slici i anti-slici, Warholu i Kleinu, ovome i onome, vrijedi li još uopće slikati ili se baviti samo konceptualom ili multimedijom, koja je tih godina bila sve više i više in i na tako konzervativnoj školi kakva je bila ta akademija.

- Slikarstvo nije kazalište - znao sam ih sve stjerati u kurac. - Ako ste željeli biti performeri, trebali ste studirati tamo na kazališnoj akademiji, a tamo su trebale završiti i sve ove videodrkadžije, jer sve su to abortirani režiseri - znao sam krajnje vulgarno odbrusiti ljubiteljima performansa, instalacija, videa i sličnih pizdarija.

Jer, za mene, umjetnost je imala smisla jedino ako ostavi nešto trajno iza sebe, a nek tek jebenu videosnimku nekakvoga performansa čija su jedina publika, počesto, jedan kustos, sam izvođač i žena koja čeka da iza njega u praznoj galeriji poslije pomete sve te izlučevine. Iz dupeta i mozga. Ja nisam nikada popušio tu šizofreniju novoga i opet novoga i još post ili neo novoga, koja, uostalom, robuje jedinoj stvari koja u našim životima nikada ne dolazi – budućnosti, tome užasu s kiborgom kao vrhunaravnim princem toga danonoćnoga spektakla, ali ne i budućim konzumentom te umjetnosti koja mu se već danas tako udvornički klanja. Neće ta bića biti tako romantična kao onaj koji je pričao o suzama na kiši u onome prekrasnome filmu o replikantima, njihovim ubojicama, korporaciji i lažnome sjećanju. Mene je zanimala jedino prošlost, jer što ćemo jednoga dana biti i mi sami negoli samo prošlost koje se nitko više neće sjećati, kao što, uostalom, nitko pametan više ne može vjerovati ni u kakvu budućnost u koju će nas, vidi vraga, odvesti ni više ni manje nego ta nova umjetnost. Samo ako bude angažirana. Ma, dajte, molim vas, krepat ćemo svi od žeđi na jednom vodenastom, rastočenom planetu, ima li, zaboga, jeftinije ironije, pa vi sada razmišljajte da li optimistično ili pesimistično treba gledati u onu poluispijenu čašu na stolu. Uostalom, umjetnost je ionako bila već poodavno mrtva, svi smo u to vrijeme raspravljali o onoj Hegelovoj pizdariji.

Kako mrtva kada upravo sada ima umjetnika više nego ikada, ne možeš od njih jednostavno više živjeti, na svakome te koraku zaskoče s nekim svojim hepeningom, slični su onim kreaturama koje vas u stopu bešumno prate po trgovima velikih europskih gradova, a vi ih ne primjećujete sve dok po osmijesima prolaznika ne skužite da vam hodaju ukorak tik iza leđa, sa šeširom za sitan novac negdje malo podalje? Kako mrtva kada postoje i oni poput mene, oni koji pogledom noću na nebu traže tebe, veliki planetu, tebe koji već sve, odavno, znaš?

I baš me je bilo briga što su me ti nadobudni idioti, koji su se cijeloga života nadali kako će ih jednom pozvati u Veneciju ili Cassel, nazivali pasatističkim seratorom i seoskim nihilistom bez pokrića. Mrzio sam Maljeviča, mrzio Knifera, mrzio sve one koji su mi, samo zato što su pomislili da su baš oni na kraju i svijeta i slike, nastojali uskratiti pravo da, sada ćete se sigurno nasmijati, i ja pokažem kako znam naslikati živinu bar sličnu onome Dürerovu zecu.

Ali, nisu zečevi, našalio sam se samo malo, bili ono što sam doista želio slikati. Kada bih htio biti ozbiljan, a polako je vrijeme i za to, rekao bih kako sam oduvijek, zapravo, želio naslikati ni manje ni više nego taj osjećaj u sebi o kojemu nikada nisam nikome govorio. Tu prazninu koja mi je odmalena proždirala i duh i kosti, tu pomisao da me jednoga dana više neće biti, to nešto s čime se nitko, pa ma kako vješto lagao i glumio Zaratustru koji silazi s planine i divi se jutarnjoj zvijezdi, ne može nikada pomiriti.

Naslikati to da samo moje vrijeme netragom prolazi.

Samo što problem i jest bio u tome što tome strahu nisam mogao pronaći odgovarajući materijalni oblik. Nije leš ono u što odlazimo, a sve što sam gledao bilo je nekada tako bolno mrtvo. Lako bi bilo slikati doslovno mrtve, ostarjele, ružne. Mogao sam, dakako, i ja slikati crne kvadrate na bijeloj površini i nazivati ih, primjerice, opustošenim krajolicima ili nekako drukčije, prozivati ih tragovima nekakve mistične, gnostičke samospoznaje, mogao sam i ja hiniti da nam apstraktni geometrijski oblici mogu kazati nešto o pravoj suštini stvari, onome mjestu na kojemu duh započinje svoju agoniju i svoje pomilovanje, ali ja nisam želio da naziv moje slike ili riječi o njoj govore ono što je slika trebala kazati sama po sebi.

Čemu onda, zaboga, oči?

Čemu, zaboga, onaj moj silni talent u slikanju svega vidljivoga ako ću ga potrošiti slikajući monokrome iza kojih se tobože krije nevidljiva istina? Ona mora biti negdje tu. Ona se, ako postoji, mora vidjeti. I ona dolazi. Ma kakva bila. Kao događaj. Možda svakoga dana i ja prolazim pokraj te svetinje. Pokraj sfinge.

Samo je još ne vidim zbog koprene i paučine u vlastitim očima.

*

Nakon povratka iz Zagreba nisam potražio posao.

Sada već mrtvi, roditelji su mi ostavili priličnu količinu novca s kojom sam mogao proživjeti još koju godinu. Ipak, neku sam sitnu lovu zarađivao radeći najrazličitije honorarne poslove. Kao restaurator starih slika, scenograf za pokoju, koje li ironije, kazališnu predstavu. Ali, cijeli je grad nekako već očekivao i moju prvu izložbu.

Tako sam i upoznao onoga svojega demona, tu kreaturu uvijek u besprijekornim, crnim odijelima, ravnatelja galerije, koji se čak i za rata nije nikada nigdje pojavljivao bez kravate s obvezatnom, pravom dijamantnom iglom. Bio je to visok, vitak, crnoput čovjek, vječiti neženja, za kojega se pričalo da nikada nije prebolio smrt svoje velike ljubavi – jednoga također tada mladoga gradskoga slikara koji je, u trenucima kada mu se ovaj pokušao približiti, poginuo u stravičnoj automobilskoj nesreći, skupa s još jednim mlađim slikarom i njegovom djevojkom. Taj namirisani demon dubokoga, no ugodnoga glasa, predložio mi je termin te, 1998. godine, na koji sam odmah, jer više se nije moglo bježati, pristao.

- Čuda se pričaju o tebi - rekao je - pa hajde da vidimo!

Ostalo mi je sasvim dovoljno vremena za konačno početi slikati nešto ozbiljno, a ne samo gluvariti i motati joint za jointom tolikih večeri kada me je sve više i više pritiskala mora vlastite smrti, i kada sam često sanjao da se budim u vlastitome grobu prepunome sveloga poljskoga cvijeća. Ta je noćna mora bila podrctana prizorima pokopa mojih vlastitih roditelja i njima, demonima, koji su mi s večeri virili kroz ključaonicu hihoćući se mojim naporima da naslikam sliku na kojoj ću upravo njihova lica ljudima učiniti sasvim vidljivima.

Već duže vrijeme razmišljao sam o ciklusu slika s biblijskim motivima smještenima u ovo naše doba, parafrazama koje bi o vremenu u kojemu živimo trebale reći nešto važno, ne zato što sam bio nešto, pa čak ni malo, religiozan, nego zato da u tim prizorima pokažem cijelo svoje slikarsko umijeće. I premda sam, nakon što sam zgotovio ciklus s motivima Golgote premještenima na ogromno groblje automobila, nazvan »Veronika i njezine sestre«, mogao biti zadovoljan površnim efektima tih slika, kada sam završio taj grozomorni promašaj, osjećao sam se praznije nego ikada prije jer sam sam u sebi i te kako dobro znao da nitko nije nikada naslikao ništa ispraznije. Nije tu bilo ničega od pathosa te zagonetne smrti, jedino su razbijeni automobili bili naslikani tako uvjerljivo. Na oduševljenje publike te večeri na otvorenju, šokirane krvlju koja je liptala svuda po napuklim vjetrobranima. Uglavnom, lokalne novine i lokalna postaja državne televizije panegirično su lupetali o meni kao o postmodernome genijalcu čije slikarsko umijeće nadmašuje sve do tada viđeno od mlađih umjetnika, a metaforika govori o našem vremenu na profetski, višeznačan i do kraja neiščitljiv, gotovo mističan način. I premda mi je obožavanje mojih pajdosa i gradske elite godilo, jer napokon sam pokazao sve to o čemu se godinama samo šuškalo, ja sam znao da sam dotaknuo dno svojega dna i da pravi demoni tek sada moraju odnekud stići.

Kao što su i stigli, nekoliko godina kasnije, kada sam ostao bez one ušteđevine i odlučio za pomoć zamoliti ravnatelja galerije, ne bi li me možda nekome preporučio za naslikati kakav portert. On je, uostalom, odmah nakon zatvaranja moje prve i jedine izložbe kupio sliku najvećega formata, onu s najviše krvi na vjetrobranskome staklu.

Tih godina, moji kolege slikari radili su ponekad portrete novopečenih bogatuna koji su, eto, poželjeli i sebe i svoje u ulju na platnu, po zidovima u debelim okvirima u onim grozomornim vilama koje su nicale po gradu kao velike boginje nekada u Aziji, ili onim doista vrijednim secesijskim stanovima u koje su se odmah iza rata brzo uselili ne bi li ondje pomalo oteli ono što su partizani pomalo oteli od ustaša, ustaše od Židova, Nijemaca i tko još zapravo zna tko je tu što od koga, ponajčeće umorenoga krajnje svirepo i bez imalo milosti, maznuo.

*

Onako usput, te kobne godine prije negoli će ova dva tipa obučena u uniforme austrijske policije zakucati na moja vrata, vidio sam u Leopold muzeju sliku koja me je odmah, gotovo pa doslovno, srušila s nogu. Prožela svaki atom mojega tijela, kao kilometar duga lajna najboljega kokaina.

»Kalvariju« koju je Egon Schile naslikao 1912. godine.

U nekome pustome krajoliku bez ljudi vide se, pomalo izdaleka, tri križa na Golgoti. No, ono što je najčudesnije na toj slici jedan je mali križ krajputaš, udaljen od ova tri križa u desnome kutu slike, onakav neugledni križ kakvoga možete vidjeti uz puteljke po cijeloj Srednjoj Europi, kada s autocesta skrenete prema unutrašnjosti i njezinim pospanim maglama. Prizor, premda se vratio 1912. godina unatrag, posve jasno asocira na vrijeme kada je naslikan, vrijeme pred prvi veliki svjetski rat, bolno nekako asocirajući na pustoš koja će iza njega ostati, u dušama ljudi prije negoli u krajoliku, stapajući sve što se na toj čudesnoj slici vidi u nešto tako opojno melankolično, ali u isto vrijeme i oslobađajuće. I Schile je, osjećao sam to tako dobro, noću na nebu tražio svjetlost Saturna koja mu je odmah, nimalo ne zastajkujući u svemirskim prostranstvima, pala izravno u oči.

*

Ravnatelj galerije ugovorio mi je sastanak predvečer, kao da je znao da tada sa mnom može učiniti baš sve što zaželi. Nije puno okolišao. Imao sam osjećaj da nekamo žuri bez obzira na to što je dan ranije, kada smo dogovarali točno vrijeme sastanka, bio izuzetno srdačan.

Rekao mi je da zna da moje slike ne vrijede ni pišljivoga boba, i da u tome smislu ne bih trebao imati baš nikakvih iluzija. Onu najveću kupio je, rekao mi je to s nekom čudnom ravnodušnošću u glasu, iz nekih svojih razloga. Rekao je potom kako mi može pomoći. I ne samo to. Rekao mi je da moje slikarsko umijeće, jer, k vragu i umjetnost, doista fascinira i kako mi upravo ono, a ne plač pod repovima padajućih zvijezda, može donijeti i prilično materijalne koristi. Samo ako budem znao šutjeti, a on će, neka u to nimalo ne sumnjam, znati što treba učiniti ako se ikada ikome izlanem.

- Uostalom, ti jako dobro već godinama znaš kakvi zakoni važe među tvrdim momcima.

Rekao mi je i to kako iza onoga što će mi predložiti stoje neki sasvim ozbiljni i ugledni ljudi, s kojima se, ponavlja, nije šaliti. Vrtjelo mi se u glavi, nisam nikako uspijevao odgonetnuti što mi to želi konačno kazati, no silno me rajcala pomisao da ću napokon izići iz materijalne stiske u kojoj sam se polako našao i nastaviti živjeti onako kako sam to godinama, posve lagodno, činio.

- Jesi li ikada čuo za nepoznatoga slikara iz 19. stoljeća? - upitao me je konačno i pogledao još dublje u moje još zbunjenije oči.

- Eto, to će biti tvoj posao. Slikati slike koje će biti verificirane kao sjajna djela nepoznatoga slikara iz 19. stoljeća. Na žalost, bez imena. Uostalom, ti već i jesi slikarsko ime, ma što to značilo. Ne moraju, nemoj se sada odmah uplašiti, te slike baš nimalo podsjećati ni na što iz toga, ili bilo kojega drugoga, stoljeća. Tako će se samo zvati. Oni koji će ih kupovati i koji ih kupuju ne bi puno razmišljali ni posumnjali ni da im kažemo da su iz Altamire - rekao je sada s nekim čudnim zadovoljstvom, ali i umorom u glasu.

- Ima danas jako puno tih obogaćenih idiota koji imaju sve samo ne ono što tebe najviše uzbuđuje, ako sam dobro shvatio one tvoje mazarije - rekao je ravnatelj.

- Prošlost. Trebaju kupiti svoju bolju prošlost. Trebaju, kada im dođu njima slični na domjenak, pokazati nešto što su tobože pronašli na bakinome tavanu ili u obiteljskome bedekeru. Eto vidiš, ti i ja možemo im priskrbiti to sitno zadovoljstvo za koje su spremni platiti prilične novce. Ja pronađem mušteriju, točnije, ona pronađe mene, a tvoje je samo naslikati i slike učiniti starijima nego što stvarno jesu. Uostalom, znaš jako dobro kako se to radi. Ukoliko pristaješ, dođi sutra do mene.

Iako sam znao da ću, naravno, pristati, rekao sam mu da moram razmisliti i odmah potom otišao ubiti se u svoj omiljeni kafić, a ponio sam i nešto sivoga i bijeloga za doma.

- Da, zaboravio sam reći da sam ti, pristao ti na ovu ponudu ili ne, našao naručioce za jedan sasvim običan portret. Da ti se nađe za početak, dok ne doneseš nešto iz devetnaestoga stoljeća - rekao je sada već s prilično apatije u glasu taj čovjek kojega možda i ne bih trebao nazivati svojim demonom.

Samo, tada još nisam znao zašto.

*

Kralj nije uopće bio nezanimljiv ni neugodan čovjek. Tek zamalo pedesetogodišnjak, solidnoga stasa, proćelav, ali pun nekakve pozitivne energije, iznenadio me je već pri prvome susretu. Tim prije što naručeni portret neću raditi ovdje, nego u Beču, gdje bogatun i inače živi veći dio godine! Nisam ga puno pitao čime se bavi. To me se, uostalom, uopće nije ticalo. Bio je negdje iz Slavonije, odmah iza rata preselio se u Zagreb i tamo pokrenuo biznis. Naš je gradić pamtio kao mjesto u kojemu je polazio srednju školu i nešto malo studija. Službeno, bavio se uvozom svega i svačega. Što ne košta dvanaest kuna. To s portretom nije shvaćao pretjerano ozbiljno. Bilo mu je drago što će ga raditi netko iz zavičaja. Imali su te usrane portrete na zidovima i drugi, koji su ga nekako uvjerili da ga mora imati i on. Radit ću petnaestak dana u srpnju, za to vrijeme portret mora biti gotov. Iznajmio mi je stan u Rother Hofu, jednoj ljupkoj, slijepoj ulici, točnije, malome secesijskome kvartu u koji se u Beču, u osmome becirku, ulazi iz po umjetnicima poznate Piaristengasse, jedne također male ulice iz koje je kratka šetnja vodila u samo središte toga u proljeće doista čarobnoga grada. Ravnatelj galerije, ipak to nije bio takav gad, savjetovao je Kralju da me ta dva tjedna smjesti negdje u blizini Museumsquartiera, gdje ću moći uživati u izložbama, posebice onima prijeko, u velebnome Kunsthistorisches Museumu, u kojemu se čuvaju Dürer, Bruegel, Tizian i da dalje ne nabrajam. Nakon povratka s kratkoga dogovora u Zagrebu ostalo mi je još tjedan dana do putovanja, nikakvih bitnijih obveza nisam imao već godinama i eto prilike da uskoro, prije negoli se vratim u lažno devetnaesto stoljeće i rišem pejsaže s nostalgičnim motivima, malo prolunjam središtem stare, melankolične carevine.

I tako sam te, prošle, 2006. godine, postao službeni portretist jednoga, doduše samo prezimenom, Kralja! Nisam tih dana osjećao nikakvu grižnju savjesti. Pa zaboga, i mi umjetnici moramo od nečega živjeti. Samo vi izvodite svoje dosadne performanse, prelijevajte iz šupljega u prazno, ja možda i jesam nitko i ništa, eto, slike će mi nakon ovoga portreta izgubiti i ime, ali nije me bilo briga. Uostalom, sve što sam vam sada ispričao može, možda, jednom biti čak i zanimljiv detalj jedne velike umjetničke biografije.

Tko zna, pomislio sam, možda mi tamo konačno nešto dobro i padne na pamet, možda mi baš kroz taj bečki prozor koji ću noću ostavljati širom otvoren iz dalekih kozmičkih prostranstava i doleti koje zrnce praha sa Saturna, možda i ja nađem ključ za otključati tu klepsidru života i smrti kojoj se nikada nisam usudio prići bez potpuno inhibirajućega straha u kostima, pa je zato nisam ni prepoznao u nečemu što mi je tako bolno šaptalo, uvijek u predvečerja, neke riječi koje nisam mogao razumjeti, zalud okrećući u strahu glavu čas ovamo, čas onamo, pokušavajući konačno odgonetnuti tko to u toj klepsidri, tako plaho i uporno, zove u pomoć.

Kralja sam počeo slikati prvoga srpnja.

Bio je nervozan i teško mu je padalo to sjedenje u bidermajerskome stolcu, a kako ga je već netko savjetovao da ga naslikam. Već nakon dva dana postao je nemiran i ne bi ondje mogao proboraviti ni sat vremena.

Postoji trenutak u svakome poznanstvu kada se dogodi taj bljesak, kada nekome doista prirastete srcu. Ja sam Kralju prirastao srcu kada sam mu, peti-šesti dan, rekao kako uopće ne mora više pozirati, eto, mogu sada, kada su skice gotove, njegov portret naslikati i bez njega. Ionako ga je mučilo to što sada nije dolje sa suprugom, to što zbog nekoga, velikoga posla mora biti ovdje, a ne se, kako je rekao, ko sav pošten svijet zajebavati dolje po skupim mediteranskim hotelima, i samo mu još treba, neka se ne ljutim što mi to mora reći, to da ovdje gubi vrijeme sa mnom, premda, rekao mi je to onako u povjerenju, tih nekoliko sati najljepši su mu dio ovih nekih, za biznis gadnih dana. I neka mu oprostim što je tako iskren.

U moj improvizirani atelijer na Rother Hofu dolazio je sada rjeđe, jednom u dva-tri dana. Da sam mu postao drag shvatio sam odmah, imao je neko čudno povjerenje u mene od početka, a koje je naraslo do impozantnih visina kako sam portet ubrzano privodio kraju, a on ostao zabezeknut načinom na koji sam ga, kako je rekao, dobro pogodio. Naslikati toga tipa, uostalom, bio je mačji kašalj, bio bi on zadovoljan i onim što sam nekada radio na tulumima, a ovdje sam si, tko zna zbog čega, doista dao truda.

Nekako se dogodilo da se završetak rada na portretu poklopi s datumom dolaska njegove supruge. 16. srpnja trebao sam doma, imao sam već kupljenu avionsku kartu. Večer ranije, šef je najavio primopredaju i isplatu. Pošto me nimalo ne smetaju tuđe pohvale, moram vam kazati da je, kako rekoh, bio oduševljen mojim djelom.

Moje djelo, eto još jedne ironije, presudit će i mome životu.

*

Te večeri nije došao sam.

Uz njega su bila dva smrknuta tipa, nimalo ležerna kao on sam u njihovoj blizini, i jedno, mislio sam tada, posve prosječno biće, njegova supruga Hana. Hana je bila mlada žena prosječne visine, prilično mučaljiva, i više zbog muževa zadovoljstva, i ona je, doduše bezvoljno, pohvalila moj portret. Upravo u tome trenutku smrt mi je, premda to tada nisam mogao znati, pokucala na vrata.

Kralj je, naime, došao na jednu, sam je to tako rekao, sjajnu ideju:

- Ne ideš ti nikuda! Ako mi Hanu naslikaš ovako sjajno kako si otportretirao mene, dobivaš još dva puta više!

Uzalud je iznenađena žena, pokušavajući na sve načine izbjeći to portretiranje, govorila kako za tjedan dana opet putuju, ovoga puta na Balaton, gdje imaju vikendicu i gdje su proveli medeni mjesec, prije pet godina, kada su se vjenčali i kada im je ta vikendica bila prvi veliki ulog u vlastitu komociju.

- Ide skupa s nama. Nema o tome više govora. Poslije neka radi što god želi i ide kud god hoće, ali ja još ovoga ljeta moram imati i tvoj portet - sada prvi put s onom poznatom mi ljudskom bahatošću uvjeravao je svoju suprugu gospodin Kralj i bitno mi u jednome trenutku namignuo.

- Vikendica je ogromna, imat će svoju sobu, eto, mene je naslikao za svega dva tjedna, a to ćeš već nekako i ti izdržati.

Kralj je bio i više nego uvjerljiv, a Hana je za tih pet godina valjda naučila da je uzaludno proturječiti mu kada se za nešto, tako kao večeras, iznenada silno zagrije.

I tako sam se, nakon nekoliko dana provedenih u bečkim galerijama i birtijama, umjesto doma, našao na Balatonu, ja dvorski slikar jednoga maloga kralja, koji one večeri nije nimalo odustao od uživanja u svojemu nedoglednome kraljevstvu.

Nije možda nimalo nevažno spomenuti da mi je na odlasku, kada smo za trenutak ostali sami, a ona dva namćora teglila dolje portret iza supruge koja je odlučila, vidno nezadovoljna novonastalom situacijom, prilično pružiti korak, Kralj u ruke, osim novca u krupnim novčanicama, tutnuo i vrećicu s bijelim.

- Eto, nemoj se ljutiti, neka ti se nađe. Zaslužio si. A čuo sam da voliš. To ti je mali dar i predujam, da mi Hana zauvijek ostane ovako lijepa kakva je sada - rekao je na odlasku i namignuo mi još jednom srdačno.

Ne mogu reći da kasnije nisam uživao u iznenadnome poklonu, no neka teška nelagoda spopala me je već ujutro, prije negoli sam ponovno posegnuo nosom u oštro, bijelo brašno.

*

Za čime doista žudimo onda kada kažemo da žudimo za nečijom ljubavlju, za nečijom blizinom, zašto samo u nekim očima za nas gori ulje u nikada ugasloj svjetiljci s početaka vremena?

Koji to strašni ponor u sebi nastojimo zatrpati u želji za tuđom prisnošću, da budemo, pa makar i na trenutak, jedno s tom jednom jedinom šakom zemlje ili pepela koja ostaje od onih koje smo iskreno voljeli? Kao i od nas samih, u koje je možda, netko nama nepoznat, polagao sve svoje nade. Što nam to, konačno, nedostaje, a čini nam se da smo našli, onda kada usnama dodirnemo nečije tuđe usne? I zašto su baš ljudske usne mjesto te strašne moći da nekoga uznesemo do rajskih perivoja, ali i spustimo do samoga pakla i njegove prenapučene, vrele kloake?

Tih prvih balatonskih dana nisam na Hani primjećivao ništa posebnoga. Osim da je puno, puno bolje volje nego one bečke večeri i da se prema meni počinje ponašati krajnje blagonaklono, što me je, moram priznati, jako ugodno iznenadilo. Nisam imao, mislio sam tada, nikakvih razloga posebnu pozornost posvećivati toj ženi krhke tjelesne građe, gotovo dječaku s glavom, doduše vrlo lijepe, djevojčice. Napunila je toga, prošloga ljeta dvadeset i pet godina, rođena je u Vukovaru, imala je deset godina kada je s majkom, te jeseni, napustila grad i smucala se od nemila do nedraga po jadranskim hotelima, sve dok joj nisu razmijenili oca, koji je tamo gore ostao sve do posljednjega dana, i oni se, konačno, nakon te razmjene, koja joj je bila najljepši dan u životu, našli opet svi zajedno, pa makar i u barakama u zagrebačkom Španskom. Takvih sam se priča u životu naslušao puno, što istinitih, kakva je bila, nedvojbeno je, i njezina, a što, bogami, i lažnih. Ali o nečemu smo ionako morali razgovarati dok bi mirno sjedila u velikome vrtnome pletenome stolcu i pozirala mi neko vrijeme, jer, rekla je to s toliko tople ironije u glasu, kraljice nikada ništa ne rade preko volje. Nikada je nisam pitao ništa osobno, zaboga, pa nisam ja privatni istražitelj nego portretist žene za koju nikako nisam mogao odgonetnuti kako je, zapravo, postala izborom životne družice čovjeka kakav je bio Kralj, skoro pa upola stariji od nje same, koja mu je mogla biti kćerka.

Ovoga puta s portretom nije išlo tako lako kao s njegovim.

Naprotiv, mogu komotno kazati kako me ni jedno lice koje sam do tada slikao nije tako namučilo. Nešto mi je inhibiralo ruku uvijek kada bih došao do jagodica, nisam nikako mogao uhvatiti trake te lijepe svjetlosti koja joj je zračila uokolo i iz samih dubina očiju, a htio sam, ovoga puta, napraviti stvarno dobar portret.

Znam točno i dan i sat kada se dogodilo.

Kada je napuklo staklo u skrivenoj klepsidri.

Bio je četvrtak, negdje oko dva poslijepodne. Ja sam gore, u svojoj sobi, prišao prozoru i vidio nju, Hanu, kako se, poput bezbrižne djevojčice, blago ljulja u ležaljci, tamo dolje u vrtu.

Svjetlost je na njezino lice padala tako da je ono bilo, ovisno o položaju ležaljke, čas u nebeskoj jarosti, čas u polusjeni, čas u potpunoj sjeni. Kao da su se na njemu, u jednoj jedinoj sekundi, sva osim zime, mijenjala godišnja doba. Nešto je tako nestvarno treperilo u lišću koje je posvuda uokolo u vrtu blistalo na ljetnome suncu i svjetlost je dodatno nježno s toga lišća padala na to lice djevojčice s iskustvom, sada već petu godinu, udane žene.

Nije taj Kralj uopće idiot, pomislio sam u trenutku, u tome posljednjem trenutku u kojemu ga neću mrziti onako kao što do toga trenutka nisam mrzio nikoga u životu.

Ali niti zavolio.

Jer, u tome sam prizoru prepoznao nešto doista praiskonsko, nešto s početaka svijeta, kada se činilo da sve može izgledati baš kao u rajskome vrtu. Pogled na to biće dolje u meni je širom otvorio onaj prostor koji sja iza sunca, iza danju nevidljivih zvijezda, nešto prenježno cvjetalo je iz tolike godine zatvorenoga pupoljka ruže, nešto što se doista više ne boji mraka, kada u predvečerja hlape krupne svjetlosne kapljice s ruba Sunčeve korone.

Iduća dva dana uspio sam naslikati tu svjetlost uokolo njezinih očiju. Tu svjetlost koja iz dubine nečijega bića možda sja samo za drugo, odabrano ljudsko biće. Utvarao sam, samo za mene. Slikara, koji za nju nisam bio ništa doli unajmljeni nadničar tamo iz zavičaja, netko tko će morati otići već sljedeće subote, kada, po planu, taj portret treba biti završen, i zauvijek potom nestati iz njezinoga života. I na koga ovdje na ladanju, mislio sam u svojim tegobnim, predvečernjim mislima, ta beskrajna ljepota neće trošiti pretjeranu pozornost.

Ipak, na moju veliku sreću, Hana je, kao i njezin muž, a što mi je davalo prilične nade, pokazivala sve veći interes za mene kako sam portret privodio kraju. Sve smo se više smijali zajedno. Sve je više ostajala sjediti u onome stolcu koji sam, kada bi otišla, dugo i nježno milovao rukom. Moja me ruka, i moj me potez, ni sada nisu izdali. Kao u ona davna vremena, kada mi se činilo da mogu pozlatiti sve čega se dotaknem, i ugljenom, i kistom, i perom. I premda je jasno pokazivala, tim svojim nadnaravnim smiješkom u očima, da i te kako zna u kakav je cirkus upala skupa s cijelim svojim životom onda kada se udala za Kralja, na moju veliku i duboku žalost, nije ni jednim jedinim znakom pokazivala da upravo taj svijet želi, pa makar i nakratko, napustiti. Dapače. Bila je sve raspoloženija. Držala mi je ruku na ramenu dok sam joj pokazivao portret. Ništa nije mirisalo kao njezina kosa i koža, kada je bila tako blizu. Izgledala je sretno. A ja sam doslovno umirao od želje da joj u životu budem baš sve, da je nikada više ne izgubim iz vida, da svaka sekunda mojega postojanja bude poklonjena baš njoj i nikome drugome, jer jedna jedina sekunda u pogledu na mjesto na kojemu joj kosa dodiruje čelo i vrat vrijedila je više od stotinu milijuna godina života bez nje, Hane, sve ljepote svijeta bile su zgrušane u to biće koje je u meni probudilo baš svaki uspavani živac, baš svaku zaboravljenu uspomenu. I sve su sada imale i te kakvoga smisla jer su mogle biti poklonjene njoj, Hani, stvorenju zbog kojega sam rođen i ja, u to više nisam nimalo sumnjao.

*

Sreća mi se, mislio sam tada, nasmiješila kada je Kralj, koji je po cijele dane negdje izbivao i vraćao se uglavnom u predvečerja, skupa s mojim demonima, rekao kako ga neće biti u petak navečer sve do kasno, i neka se nekako zabavimo, i da mu je silno žao jer ja u subotu, eto, putujem. Kralj je bio, a i imao je razloga, oduševljen i ovim portretom, štoviše, duplo je bolji od njegovoga, a ako ćemo iskreno, toliko je i plaćen, rekao je gledajući u ono što mi je bila prva i jedina slikarska svetinja. Golim rukama mogao sam mu toga trenutka iščupati srce i pojesti ga dok još živo kuca, jer nije to morao reći baš pred njom, Hanom, koju se njegova primjedba nije nimalo dojmila. Dapače. Bilo ju je, primijetio sam to odmah, nekako jako stid.

To je to. Pomislio sam u sebi. To su ta vrata. Hana zna da je portret dobar zato što je naslikan iz ljubavi. Tu se, na tome njezinome licu koje mi je uputilo pogled pun razumijevanja, mogu početi penjati uz zlatno uže koje visi s nebesa.

Sutra ću joj, kud puklo da puklo, reći sve.

Neka bar zna. A onda poslije mogu i patiti, mogu umirati od ljubavi do kraja života, pomislio sam, samo neka moj anđeo zna da sam ga prepoznao, neka zna da mu znam ime i da ga, upravo da to i hoću, više nikada ne mogu zaboraviti.

Ali, stvari ne idu uvijek onako kako bismo željeli. Toga petka navečer, uz vino u vrtu, ispričala mi je kako i danas počesto glasno govori u snu. Kako ju je nekada strah neke nepoznate vatre koja joj u snu liže lice.

Bio je to trenutak kada sam konačno i ja odlučio otvoriti srce.

Sve sam joj bio priznao. I to da mi, zapravo, sa slikama ne ide. I to da ne mogu više bez nje. I to da je ona nešto nestvarno s početaka svijeta. I to da takvoj ljepoti nije mjesto uz čovjeka kakav je Kralj, ta bahata budala.

Upravo tu riječ nisam nikada trebao izgovoriti. Budala.

- Kralj nije budala - rekla je to s nekim mramornim prizvukom u glasu, koji me je u trenutku sledio. I s mene je počelo nevidljivo kapati, topiti se od toga trena kao što se topilo s onih davnih ledenica koje su u dvorištu moje stare kuće zimi visjele s krova, a ja osjećao beskrajnu tugu zbog spoznaje da ih već uskoro više neću moći, otkinute s krova, dodirivati svojim toplim jezikom.

- Nikada, sada kada smo prešli na ti, nećeš znati što je taj čovjek učinio za mene onda kada sam, gotovo bez nade, kao studentica, došla potražiti posao ponuđen preko oglasa, uzdajući se u svoje znanje engleskoga i njemačkoga. No, nije ni to ono najvažnije. Kralj mi se jednostavno sviđa takav kakav je, ima nešto u njemu što mi godi, što me uvijek raduje, nešto što mi ulijeva potpunu sigurnost, ali varaš se ako misliš da je to samo novac. Nije novac to što me veže uz njega.

Nisam je, doista, više mogao slušati.

Moj se svijet ugasio, bazglasno, kao umrla zvijezda u nekoj dalekoj galaksiji. Nije vjerovala da se u nekoga čovjek može zaljubiti nakon takvoga kratkoga poznanstva kakvo je bilo naše, opilo me je ovo meko ljetno sunce, rekla je, svi ste vi umjetnici pomalo čudni.

U trenu sam potom shvatio i to gdje sam, i tko sam, i u kakvu gabulu

mogu upasti ako se Hana odluči požaliti mužu na činjenicu da ju je pokušala zavesti njegova vlastita dvorska luda. Isto tako ako mu to kaže drukčije, kao bračnu šalu pred spavanje. Ipak, bila je to samo moja paranoična reakcija na ono što mi je rekla. Na kraju, kada sam odlučio poći gore u svoju sobu, ustala je iz onoga stolca u kojemu sam je slikao i poklonila mi, s onim nevinim pogledom u očima, najtužniju pusu u mojem životu, u obraz, stotinama kilometara daleko od usana koje su je tako žudno molile za bar jedan pravi poljubac. Onaj od kojega se umire.

Ujutro sam, već spakovanih stvari, krenuo na trajekt, koji je velikim jezerom plovio do obale. Rastali smo se srdačno. Ona, Kralj i ja. Rekli su da ponekad svratim ako budem u Zagrebu ili u Beču. I onda je Kralj, kada je Hane nestalo, a zazvonio je mobitel u sobi, rekao nešto zbog čega sam ga bar malo manje mrzio. Bilo je čudno da mi je bar tračak nade u životu podario čovjek kojega sam mrzio baš s takvom strašću.

- Ostavi mi broj telefona, ako te možda budem opet trebao. I ne samo zbog slika.

Ja sam na trajektu samo zakratko razmišljao o tome što bi trebale značiti njegove posljednje riječi. I ne samo zbog slika. Neka znače što hoće. Jedva sam čekao trenutak da opet sklopim oči i vidim je iznova, onako kako ću je uvijek vidjeti, kako se ljulja tamo dolje, mirna, nedokučiva, to biće nalik onome androginu s početaka svijeta, iz vremena kada još nije postojalo ni muško ni žensko, iz vremena kada je smrt još spavala, zatočena u nepostojanju. Sve dok neki zli demijurg nije to biće razdijelio na dvoje i prubudio tako smrt da više nikada ne zaspi, a nas, njezinu djecu, isto tako razbudio zarobljenu i raskomadanu u milijarde polovica koje se više nikada neće pronaći, tražeći se, milijunima godina, u tim našim ljudskim životima i tijelima.

Što je drugo, bar za mene, bila ljubav negoli potreba da u drugome pronađem samilost za ono što se dogodilo tome biću, čiju nesreću dijeli svatko od nas, prije negoli je bačeno, razdijeljeno uvijek na dvije samoće, ovdje dolje, na zemlju?

*

Nije li stvarno glupo da se toliko silno obradujete glasu čovjeka kojega toliko mrzite, onako kako sam se ja obradovao kada sam prije nešto više od mjesec dana iznova začuo Kraljev glas? Prvo se, naravno, javio onaj demon iz galerije. Pitao me je da li bih mogao za Kralja obaviti jedan sitan posao. Koji, ovoga puta, nema nikakve veze sa slikama. Rekao sam mu da je i to O.K., samo neka nazove. U nešto manje od osam mjeseci, nepoznati slikar iz 19. stoljeća isporučio mu je tri rada većega formata i ravnatelj je bio i više nego zadovoljan.

- Znao sam da s tobom ne mogu pogriješiti. No, ne moraš raditi u baš takvome tempu, posao je malo zastao u posljednje vrijeme. Izgleda da su se ovi ipak iznova odlučili silu pokazivati ganovima i Armanijevim odijelima. No, ne brini, posla je još uvijek dovoljno.

Nisam ga više slušao. Ono što je bilo važno bilo je to da ću je možda opet vidjeti. Pod bilo koju cijenu. Možda tamo, možda tamo u Beču, odakle moram natrag u Hrvatsku dovesti jedan jedini automobil. Kada bude vrijeme. Prije negoli se vratim s robom, a mogao sam samo pretpostaviti o čemu se radi i što će biti skriveno negdje u tome BMW-u, mogu ondje ostati dan, dva. Na Roter Hofu. Da, nije mi to rekao, Kralj nije nikada vratio ključeve onoga unajmljenoga stana. Nekako mu se svidio. Tamo odlazi kada se želi odmoriti. A i neki njegovi prijatelji ga koriste. Pa neka se sjetim kako sam ondje sjajno naslikao njegov portret. I tako to. I tako dalje. I tako do onoga trenutka kada sam otišao na policiju i javio se jednome starome prijatelju iz gimnazije koji je u međuvremenu postao inspektor za narkotike. I koji me je jednom izvadio iz govana kada su me uhvatili s malo previše. I sivoga i bijeloga. Na ulici. On me je potom upoznao s nekim ljudima. Neki ljudi su rekli da nikome ništa ne govorim. Da odem u Beč, ponašam se sasvim normalno, da dovezem taj auto. Oni će, od naše granice, kada prođem carinu koja mi neće praviti problema, biti u mojoj blizini. Važno je samo znati kome ću, kada stignem, isporučiti auto.

Riješiti se nekako Kralja bila je moja jedina pomisao tih dana u kojima sam bio sasvim čist, u kojima nisam uzimao ništa, nastojeći se omamiti mirisom boje i pejsaža koje sam slikao za ravnatelja. Od Hane više nisam mogao pobjeći. Na neki neobičan način, sada kada je žalovanje bilo koncentrirano u jednu jedinu točku, gotovo da sam i osjetio nekakvo olakšanje. Imao sam o čemu misliti, imao sam neku točku u životu oko koje su se vrtjela sva moja sazviježđa. Slikao sam nostalgične krajolike kojima ona, nevidljiva, korača u tiha predvečerja. I premda sam misao o tome kako nada umire zadnja do tada u životu uvijek shvaćao tek kao najgrozniju, ciničnu šalu, i na dnu moje otvorene životne kutije, kada je sve drugo pobjeglo u svijet, ostao je tračak te nade. Padao je u moj život kao jaka prijepodnevna svjetlost onda po Blatnome jezeru, dok sam ja sjedio na krmi toga trajekta i gledao u mutnu vodu i šaš uz obalu, i bližila se već jara ranokolovoškoga podneva dok sam tamo u Nagykaniszi, na pustoj željezničkoj postaji, osjećao svu težinu svijeta koju je, kao crna rupa nesretnu zvijezdu, usisavalo nešto što je živjelo i kucalo u mojim grudima.

U Beč sam stigao 1. travnja ove, 2007. godine.

Na Južnome kolodvoru dočekao me je Kraljev čovjek i dao mi ključeve. Rekao je da će me odvesti do Rother Hofa i da tamo pričekam Kralja.

Koliko je samo tuge i istovremene radosti bilo u tome trenutku kada sam opet otključao ona stara vrata. Premda ovdje ništa više nije bilo isto. Bidermajerski namještaj zamijenila je neka bezbojna, nova kožna garnitura, svjetla su u sobi, kao u kupleraju, bila crvena, u vazi su me čekala tri tulipana. Samo su me još prozori toga stana i miris tih starih zidova podsjećali na onu večer kada sam je ovdje prvi put vidio i kada se preda mnom, a da to nisam ni znao, počela odmatati čudesna kukuljica u koju je bila zatočena ta tiha, ali sveobuhvatna ljepota svijeta kakvu nikada nisam vidio ni u jednome biću prije nje, Hane.

Na stolu me je, nisam se nimalo iznenadio, čekalo malo bijeloga u kutijici i poruka neka se ne brinem, Kralj i Hana vode me sutra na kolače u cafe Demel, a to je bila vijest nakon koje se više nisam mogao suzdržati. Ušmrknuo sam dugu, dugu lajnu, široku kao velika, troma rijeka koju sam pustio da teče središtem moje posljednje slike iz 19. stoljeća. Nije prošlo puno vremena, a netko mi je pozvonio na vrata. Bila su, doista sam se iznenadio kada sam pogledao kroz špijunku, tamo dva austrijska policajca. Nabrzinu sam sklonio kutijicu s prahom, sa stola otpuhnuo ono malo bijele prašine i pošao otvoriti. Čega se, zaboga, imam bojati? Ako se i dogodi neko sranje, nazvat ću Kralja, pomislio sam još s pola mozga uronjenoga u sutrašnji dan, kada ću vidjeti Hanu.

Otvorio sam vrata i u jednoj jedinoj sekundi prije dva prigušena pucnja shvatio kako jednoga od ta dva policajca odnekud znam, kako mi je to lice ispod kape odnekud strašno poznato. Još od onih vremena kada sam javno motao prve jointe u našemu omiljenome kafiću. Upravo je taj i pucao i nabrzinu, dok sam još padao, ušao u stan i pogasio sva svjetla.

*

Eto, i tako se sada, dok ona dvojica iz ostave izvlače za mene već pripremljenu plastičnu vreću, nisam više jasno vidio jer prostoriju je osvjetljavala samo svjetlost njihove džepne beterije, polako u mojim očima gasi i ono zvjezdano okno. Sve je opet utihnulo u Rother Hofu u bečkome osmome becirku, i ja ne znam zašto se, ili možda znam, baš sada tako živo sjećam one davne godine kada sam se s nevjerojatnim žarom brucoša na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, negdje oko Božića, trošeći svoju tromjesečnu stipendiju, odlučio zaputiti u Nürnberg ne bih li vidio Dürerovu kuću. Kuću kojoj je, možda, izraravno s nebesa, darovana Melankolija. Ironija sudbine bila je u tome što sam kucao na zaključana vrata jer je kuća, zbog renoviranja, baš u to vrijeme bila zatvorena za posjetitelje. Razočaran, vratio sam se prvim poslijepodnevnim autobusom i cijele noći slušao iritirajući glas neke postarije žene koja je svojoj slučajnoj suputnici u autobusu prepričavala cijeli svoj gastarbajterski život. Ni jednoga trenutka nisam poželio okrenuti glavu i pogledati kako to izgleda vlasnica toga glasa, čija je cijela životna priča stala između dvaju od nekoliko usputnih pišanja uz motele na tome tako dosadnome putovanju. Žena se vraćala kući jer je upravo sredila sve papire za mirovinu koju će sada uživati doma, u Hrvatskoj. A onda sam, tko zna zbog čega, popustio i okrenuo glavu u posve pogrešnome trenutku. Žena je, naime, skinula crnu, jeftinu periku i ponosno, slučajnoj suputnici koju vidi prvi put u životu, povjerljivo pokazala mjesto na glavi na kojemu joj je nedavno učinjena operacija jedne jako gadne stvari ali, kažu njemački liječnici, a njima je valjda vjerovati, bit će sve u najboljem redu. Žena je potom stavila periku natrag na glavu i pred svitanje, kada smo već prešli hrvatsku granicu, praktički pred kućnim vratima, utonula u san.

Tamo nekamo sada tonem i ja i u mislima slikam nju, Hanu, s perikom te žene iz autobusa u rukama, s kojom njezina ljepota tako nevino ne zna što bi, i vrti je u rukama kao da joj je poklonjena u nekakvome košmarnome snu.

Bilješka o autoru