Ljubavna

Ljubavna

Sjedeći na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrećem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Čujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tračnice. Držim te za ruku, hladnoća nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plastičnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje.

Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjećaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji od papira. Tvog dečka nisu pustili u ženski wc pa je čekao pred vratima, a kasnije za šankom. Sklopila sam dlanove na tvom zatiljku i povukla ih prema sebi. Mrlje na papiru. Obrisala sam ti usta svojima.

Jedino zimi voliš se voziti tramvajem, noću, u tjednu, kad ni pijanaca nema jer im je svaka stanica budilica čiji zvuk razbija staklene stijenke njihovih beskućnih snova. Vozimo se od okretišta do okretišta, sve smo ih isprobale. Najviše voliš onaj koji ide preko rijeke, kad možeš gledati skliski autoput, drveni brod zarobljen u ledu, jutro kako drobi zaleđene krijesnice grada.

– Zar te nikad ne pita gdje si bila? – kažem, znajući da neće odgovoriti, znajući odgovor.

Kad dođe k meni usred noći i zavuče mi se u krevet jer tamo ne može zaspati, pričam joj o putovanjima u tračnicama, o transsibirskoj željeznici, o golemoj sajli trapeza što se spušta s Mjeseca i klati se preko čitave površine zemaljske kugle. Kad je njihanje uspava, pričam joj o pernatim prekrivačima, o jastucima od peludi, o naslonjačima pletenim od zimzelenih borovih iglica. Pričam joj o mački i djetetu koji spavaju u istoj košari, o blatnjavim otiscima stopala i šapa, o torti razodjevenoj mačjim jezikom. Dlanom prelazim preko topline kože, udišem njezin dah i pretvaram ga u svoj. Na vratu joj njime ostavljam poruke, nevidljive tetovaže, pentagrame. Jutro lašti prozore mog stana i smekšava kožu njezinih kapaka. Odlazi ne budeći me, iako i ja i ona znamo da sam budna, da nisam spavala.

Sjedamo sučelice jedna drugoj, voliš se voziti u smjeru suprotnom od vožnje tramvaja. Voliš gledati kako svijet bježi od tebe, radije nego da te prestiže. Ruke su ti skrivene pod kaputom, inje na papiru. Gledaš kroz prozor, pored mene, pečati semafora lijepe se na stakla. Iz vozačeve kabine dopire zvuk radija, snimka vijesti od prethodnog dana – u ovo doba i spikeri spavaju. Ukrštam noge s tvojima, koljena nam se preklapaju, tkanine se trljaju, no boje su trajne i ne puštaju.

Kad se sretnemo u gradu, tvoj dečko gleda me nezainteresirano, pa čak i kad te u zagrljaju zadržim dulje negoli se to obično radi. Kad ti popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to nešto sasvim obično, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.

Odlazite – u kino, iz kina, s pločnika na tramvaj, gledam za tobom i brojim ti korake, pogledom ti čuvam mjesto, ono naprijed, ono naopako.

 

Povratak

Do tamo ne vodi autoput. Iskrzana planinska cesta mrežom pramenastog korijenja još se uvijek drži za tlo i tek na okukama prijeti da će se oljuštiti niz strme litice brda bez imena. Autobusi u tom smjeru voze rijetko i samo noću, kad se ne vide izvaljeni branici ceste, pretruli asfalt i razbacane, raznobojne olupine automobila, kamiona i autobusa zarobljene u tamnozelenom raslinju među stijenama u podnožju. Duga svjetla autobusa propadaju u provalijama krivina, a u noći se, kilometrima daleko, kroz mrak probija sjaj crveno-žutih trokuta punih zmija, križeva i jednorukih, bezglavih torza. Brzinom privezana uz izlizano sjedalo treskavo se vozim kroz vrijeme i žanrove.

Gdje je cesta šira, a zavoji dugački i lijeni, tamo rastu neonski znakovi – uz svaki se zaustavljamo na dvadeset minuta, pola sata, nekad čitavu noć sjedim glave prislonjene na staklo čekajući da iz krčme isteturaju zgužvani likovi konduktera i vozača. Onda se staklo zatrese, prodrma mi zube i opet se teško i sporo vučemo uzvodno. Dok se noć razvodnjava u jutro, pramenovi magle obavijaju znakove uz cestu, gase neon, a oči mi se počinju sklapati.

Dok si me ispraćala na autobusnom kolodvoru rekla si nemoj se dugo zadržavati dolje. Poljubila si me, pažljivo, jedno po jedno, u sva osjetila. Nemoj me zaboraviti, rekla si, s najozbiljnijim izrazom lica, sa svježe diplomiranim licem profesorice i kosom s koje se cijedio crveni autolak iz očeve radionice. Kondukter je viknuo diži sidro, isplovljavamo, a ja sam gledala u tvom smjeru i mahala kroz mutno, izgrebano prozorsko staklo, u smjeru semafora tvoga tijela na praznom peronu.

Sad kad autobus na posljednjim rezervama benzina ulazi u grad, više se ne sjećam tvoga glasa, lica, ni mirisa autolaka. I da imam tvoju sliku u novčaniku, ne bih te prepoznala. Novčanik vraćam u ruksak, ruksak prebacujem na leđa. Iz autobusa silazim polako, gužve nema, nema ni konduktera ni vozača, nanjušili neon i nestali. Ako sam i imala još prtljage, zaboravljam je u utrobi autobusa. Sjetit ću se na povratku.

Vani je već mrak – siječanjsko poslijepodne u gradu na moru siestu rasteže u zimski san. Stakla kafića niz ulicu koju slijedim prema centru zamagljena su umjetnim snijegom, dimom, dahom. A možda su ispod snijega potpuno prazni; neki je praznik, nečiji Božić, ostaci Božića, nedjelja. Ulica je ovih mjeseci novija no ikad; kad se ljetos tuda provezao Papa, bešumno je klizio uglačanim mramornim pločama, a kad bi zažmirio na jedno oko i odmjerio liniju drvoreda javora, s odobravanjem je klimao predsjedniku gradske šumarije, i srdačno mu stezao desnicu.

Istim ispoliranim pločnikom dolazim do kružnog toka gdje automobili punom brzinom, kao kuglice s kola ruleta, iskaču iz prometnog toka i ispucavaju se u smjeru gradskog jezgra ili daleko od njega, ovisni o inerciji, želji vozača ili pukom slučaju. U središtu kružnog toka, u centru travnate površine od ceste odvojene limenom ogradom, nalazi se skulptura, neobično vjerna replika zemaljske kugle, s najpreciznije izračunatim koordinatama, majstorski ugraviranim meridijanom i paralelom, na čijem se sjecištu nalazi skulptura. Jedna od popularnijih gradskih atrakcija, skulptura je poznata i po broju prometnih nezgoda koje godišnje (osobito u ljetnim mjesecima) izazivaju turisti, u neumornom lovu za materijalnim dokazima svojeg posjeta mom rodnom gradu.

U doba kad se meridijani i paralele ovdje još nisu ukrštali, neka druga ti i ja ovuda smo šetale po hrapavom asfaltu, asfaltu izgrbanom i nabreklom od granatog korijenja javora. Na putu u školu zalutale bi u parku, završile do koljena u ribnjaku sa zlatnim ribicama. Slagala si im ješke od srebrnog prstenja i tražila od njih set posuđa od kineskog porculana za mamu, klavir bez tipki za sestru, najkvalitetniju hrastovinu za tatu. Nikad nismo tražile da završi rat. Kao ti, i ona je bila viša od mene, i njezin je otac imao autolimarsku radionicu, i ona me držala za ruku dok smo hodale gradom. Ali nikad se nije saginjala, niti sam se ja dizala na prste.

Izbjegavam školu, park, ribnjak. Najbržom linijom, linijom bedema, siječem prema gradu. Bedemi su još uvijek jednako slijepi i nepregledni kao što ih se sjećam – znam da po njihovom vrhu vodi staza, znam da se tuda trči, šeta, da se s njih skače zbog ljubavi ili lošeg tripa, ali kad ih gledam odozdo sve to opet zaboravljam i vidim tek široki vapneni zavoj na kamenoj krasti grada.

Najuzbudljiviji dio labirint je njegovih ulica, prolazi koji se neprestano otvaraju, zatvaraju, šire i sužavaju, kamene ploče tla glatke kao tuljanova leđa, smeđe kao pod ribarnice. U prolazima ovog labirinta gube se i domoroci; završavaju u krivim ulazima, u krivim stanovima, za krivim stolovima, s krivim djetetom na koljenu. Tek mačke razumiju logiku rasporeda gradskih kanala i prepoznaju svaki mig slijepih ulica.

Slijedim krijesnice njihovih očiju, gdje je izlaz iz labirinta. Prolazim pored žute zgrade Suda, jednom sam tamo ušla u kratkim hlačama pa su me vratili kući da se presvučem. Ispred zgrade sve je prazno, nema čuvara ni policajca, na crnim željeznim vratima vise debeli lanac i teški žuti lokot. Ovlažen mrazom, pri uličnoj rasvjeti lokot svjetluca kao mačje oko, kao pečatnjak na ruci Pape.

Sklizavi tepih ulice vodi na rimski forum; nekad je između kamenih ploča rasla trava, a oko nasađenih crkava nicali su crveni mravinjaci. Dok se spuštam niz plitki red stepenica, stopala mi ne nalaze mravinjake, ni travu, nered koji za sobom ostavljaju oni koji bježe. Svi šavovi nestali su, otok se slijepio s kopnom, vratio se kući.

Na kući novi poštanski sandučić, s novim, ljepšim prezimenom, u kući muškarac maslinovim uljem lašti ordenje, pas mu leži kraj nogu. Kaže, majka ti je na dežurstvu, ni ne digne pogled. U mojoj sobi zrak je gust i svjetlost se jedva probija kroza nj. Puna je nepoznatog, teškog namještaja, mirisa sušenog crvenog mesa i prašine. S kreveta svlačim posteljinu i otkrivam goli madrac. Opipavam strane madraca, prsti mi prelaze nabore, propadaju u utore, usjeke, procjepe. Iz utrobe, umjesto grumenja pamuka i kudjelje, izvlačim priče.

Pričaju mi da je nekoć davno more izgrizlo kamene obale grada i on se otkačio od kopna, otplovio na pučinu. Iznad plutajućeg otoka već mjesecima, praćeni zavijanjem vjetra i pucketanjem srušenih dalekovoda na slanoj kiši, lebde avioni bez oznaka i ispuštaju svjetlucave padobrance, osvjetljavaju duboke, visoke ulice. U školu nas više ne šalju, premračno je za čitanje i pisanje, hladno je, siva rebra radijatora prskaju inje. Roditelji su htjeli da naučim pisati pa su me spakirali u kartonsku kutiju, pažljivo oblijepili širokom smeđom ljepljivom vrpcom, ukrcali na vojnu podmornicu i poslali na čuvanje tetki. Tetka je imala tri psa, dva sina i jednog muža. U velikom gradu redovito sam se gubila, miješala autobuse i tramvaje, kasnila u školu, iz škole. Jednom sam se, umjesto u školi, našla na autobusnom kolodvoru, uskočila među prtljagu i planinskom cestom, pontonskim mostovima i vojnim podmornicama opet našla na otoku. Tebe tamo više nije bilo – otac ti je, rekli su, u odijelu od najčvršće hrastovine otišao na poslovni put, majka je promijenila bravu na vratima, i prezime. Jednom mi se učinilo da sam te vidjela na rivi, kako komadićima kineskog porculana hraniš ribe, a onda si skočila u more i ronila daleko, dalje no što će moj pogled ikada moći dosegnuti.

 

Candy

Najtopliji je siječanjski dan u čitavom tisućljeću kad po drugi put silujem Candy. U njezinoj smo sobi, slušamo radio i pričamo o stvarima. Vani, ptice isparavaju užegli zadah, kljunovima ostavljajući tragove na plavo obojanoj prozorskoj dasci, pričajući Morze, histerične i nasilne poput vremena.

– Jel baš moraš hraniti jebenu gamad? – kažem ravnodušno.

Candy šuti.

Onda joj stavim ruku u gaćice, i nakon toga plače.

Na radiju kažu da treba kriviti globalno zatopljavanje. Brišem prste o jastučnicu. Krvarila je i smeđi tragovi izgledaju poput razmrljane čokolade, kao ručak u krevetu.

– Volim te – kažem.

Za šesti rođendan Candy je dobila očuha. Bio je dobar skoro poput pravog oca, samo što nije mogla usporediti. Njezinom pravom ocu nešto se dogodilo prije Candyina rođenja. Ovaj put je Candyina majka bila jako zaljubljena i uslijedili su mnogi obiteljski izleti.

Candyna koža je tako bijela i hladna da kada spava ponekad mislim da je mrtva. Usne su joj grozdovi pčelinjih uboda – natekle i ružičaste, bolno ih je gledati. Kad prodrem u nju, zasvjetlucaju crveno.

Candy ima oči na oca i krije njihovu boju – moj prvi put u njoj bio je prvi put kad sam ih vidjela.

– Pogledaj me – kažem.

Candy se šiša sama, škaricama za papir i žiletima, crne čekinje začepljuju odvod. Zavlače joj se pod nokte – izgleda kao prljavo, zapušteno dijete. Nakon prvog puta obrijala je glavu i čitav tjedan nosila bakinu periku.

– Tako si lijepa – kažem.

Da je ljepša, nekako ne bi postojala. Ili bi postojala – izvan jezika i izvan ispričljivoga. Candy izgleda kao njezin otac.

Sjedi čvrsto prekriženih nogu i bulji u mene kroz kapke. Njezina izbijeljena koža i bodljikava gavranasta kosa cijede sve boje sobe u crnu i bijelu, prozorska daska na trenutak utihne. Candy posegne za plastičnom bocom na stolu i otpije iz nje, voda joj se ljeska na usnama, debelo i gusto kao lak za nokte. Polagano ih liže, crno na bijelom, i kada

– Nemoj – kaže.

Prstima zagrebem preko nosa i njezin miris se probije, cureći mi niz dlake u nosnicama kao sirup za kašalj niz dječje grlo. Gutam.

Jednom je sanjala da je rodila knjigu. Knjiga se sama listala da pokaže da je živa. Candy se probudila u suzama prije negoli je imala priliku saznati o čemu je knjiga.

U kutu sobe je kartonsko božićno drvce. Sad kad su praznici gotovi svi će baciti božićna drvca kroz prozor da se iglice ne rasprše posvuda po sobi. Candyino drvce poput pera lagano pada s četvrtog kata, topli zrak je jastuk koji produžuje i smekšava pad. Među drugim drvcima na tratini njezino izgleda kao kralj na šahovskoj tabli, zaskočen i ogoljen bez vojnika. Candy sjedi na prozorskom okviru, stavlja gola stopala van na prozorsku dasku – ne boji se da bi mogla pasti. Nožnim palcima naglas čita tragove kljunova.

– Charlie Parker je bio ovdje.

Kralježnica joj rasteže bijelu potkošulju bez rukava, skamenjena rebrasta zmija, zubiju ubrlogljenih u Candyinom vratu. Grize poput bijesnog psa.

Na vijestima, bolnice su nabrekle riječne brane – preplavljuje ih toplotni val, ostavljajući za sobom tijela na klupama u čekaonicama. Vremenski izvještaj kaže da je luđačka košulja debelog neba nepropusna. Negdje gore na sjeveru led se otapa i uskoro će Candyini nožni prsti biti mamci za ribu. Nebo će se raspuknuti, i oslobođeno pasti na našu tratinu poput božićnog drvca, i čitav grad pretvorit će se u golemi, veličanstveni bazen. Tako kaže Candy.

Kada ju je očuh prvi put pljusnuo, dobila je dvostruku porciju deserta. Majka je htjela da svi budu sretni i vrlo dobro je i sama znala kako dijete zna izludjeti čovjeka. Djeca su kao životinje, treba ih se pripitomiti ili podivljaju, rekao je očuh. Čak se i Candy morala složiti s tim.

Još uvijek sjedi na prozorskom okviru, ne miče se. Niz nogavicu mojih hlača proteže se smeđa staza. Nije pustila ni glasa. Poslije je malo plakala.

– Kišit će – napokon kaže; glas joj se klati između sobe i grada. – Idi sad.

Kad smo bili djeca ponekad smo išli u šumu i pretvarali se da smo u ratu. Braća bi mi se skrila u stari njemački bunker, iza gomila smeća koje se nakupljalo desetljećima – a ja sam ih morala pronaći. Jednom sam se izgubila među mračnim hodnicima, koraka zarobljenih pod zemljom kao posljednji udisaj mrtvaca. Zidovi su bili vlažni i klizavi s tankim slojem mahovine. Gazila sam preko tamnih obrisa, spoticala se kao da učim hodati, ali išla dublje unutra. Strah se šuljao za mnom, opipavajući mi noge, gmižući mi uz leđa – lijepeći mi se na kožu poput kaktusovih bodlji. Zatvorila sam oči na zidove, dvostruko zamračila prostor. Vrijeme se vratilo kad mi je čelo udarilo u hladnoću željezne šipke.

Iznad mene bio je otvor, i otvor je bio preplavljen svjetlošću. Uzverala sam se, prljava, drhtureći, a vani je bio takav plav i kristalan dan, oči novorođenčeta. Gladak i ulašten kao ogledalo.

Bacila sam se u visoku travu, prelazeći listom preko ogrebotine na čelu, ispaljujući gejzir hihota prema nebu. Onda sam udahnula, tako duboko da se čitav svijet mogao udaviti – i kriknula za braćom, znajući napokon kako je to biti zaljubljen.

 

Dečki nikad ne plaču

Mrljica žutog svjetla povremeno se pojavljuje na prozoru našeg kupea, a zatim je zbrišu ogoljene grane visokih stabala koja rastu u močvari pokraj pruge. Vlak se kreće polako, mrlja mjesečine na debelom prljavom staklu treperi i drhturi kao šibica na vjetru. Tri limenke pive na plastičnom stolu pred nama – natopit ću ovo putovanje alkoholom, zapaliti trenutak a onda po pepelu tražiti priču.

Moje prijateljice lude su kao ja, ali samo zato jer je pivo na moj račun. I karte. Uhvatile smo posljednji vlak, doći ćemo tamo iza ponoći – a nismo sigurne gdje živi niti hoćemo li je uspjeti pronaći. Drugačije je u njezinom rodnom mjestu – tako je malo da nema tramvaja ni autobusa, u tren je prehodljivo i sigurno kao da je od lego kockica – a ipak, mi ga ne poznajemo i izgubit ćemo se među njegovim stazama, u savršeno okruglim lego rupama, čistih boja, salivenih.

Natrag niz prugu, u gradu, ona prespavljuje dane i uči noću. Prije nego što ponovno ode spavati, bosonoga hoda ulicama – jutarnja rosa rashlađuje asfalt na temperaturu njezinih stopala. Veliki grad je ne plaši u mutnom svitanju, tada pripada samo njoj, siva joj postaje omiljena boja. Vraća se u utihnuli studentski dom i orkestar njezinog tuša odašilje tonove vodovodnim cijevima, deset soba niz hodnik, poplavljujući mi snove. Prije nego ode spavati stavlja kapi za oči u oči, kapi za nos u nos, kremu za ruke u kožu koja je toliko mekana da teče, i utrljava antibakterijsku kremu u lice, čisteći se do hrama, porodiljskog odjela. Klizne pod pokrivače, tijela opuštenog u pidžami, slobodnog poput praznog autoputa. Onda isključi cimeričinu budilicu i nestane.

Njezina cimerica Janja moja je najbolja prijateljica koja joj ponekad čita dnevnik. Tako znam sve o bosonogim šetnjama, zbližavanju s gradom, i tako znam njezinu novu omiljenu boju. O ostalim ritualima saznajem od Janje koja uvijek kasni na jutarnja predavanja. Ponekad ih potajice namirišem na njezinom jastuku, kad je nema u sobi a Janja je u kupaonici. Zbog njezinog čudnog rasporeda spavanja i činjenice da ide kući preko vikenda rijetko je viđam a ponekad je i ne prepoznam kad je sretnem na poslijepodnevnom predavanju ili u menzi. Nađemo li se u istom društvu, razmijenimo nekoliko pogleda – ja imam naviku pričati previše a ona otići. Ne voli moje priče ni kad je potapšem po leđima, razbarušim joj kosu. Odjebi, kaže.

Jednom je svratila posuditi knjigu pa sam joj odsvirala jednu od svojih pjesama. (U dnevnik je zapisala da je bilo neugodno kao gledanje talk-showa na kojem ljudi izlažu osjećaje kao bezvrijedne i jeftine drangulije u izlozima butika). Onda me poljubila – iz samilosti, valjda – u kut usta.

Pa smo trebale zajedno ići u kino ali filma nije bilo. Ostale smo u njezinoj sobi, sjedile na krevetu i razgovarale. I onda, spontano kao na skrivenoj kameri, nagnula sam se da je poljubim. Uzvratila mi je poljubac – okus kajanja već mi na vrhu jezika. Sljedeći dan kada je otišla kući nije bio vikend.

– Kakva ljubavna priča – kaže Janja, ližući pivsku pjenu s ruke. Brujanje lokomotive me uljuljkava u maštariju, mjesečarenje. Kiti je plakala čitav film ali je već bila pijana kad smo ušle u kino.

– Kakva sjebana ljubavna priča – ponavlja Kiti nagnuta nad limenku pive, usne joj plešu oko otvora, prateći ritam drmusajućeg vlaka.

– Romeo and Juliet they never felt this way I bet... – pjevušim, polagano si ušivajući smiješak na lice.

– It's just that our little Juliet doesn't seem to know it yet – Janja otpije još jedan dugi gutljaj i utone nazad u sjedalo.

Negdje smo na pola puta kada se vrata našeg kupea otvaraju i muškarac pita može li sjesti s nama. Kao da je vlak prepun i drugdje nema mjesta. Kiti, najmanje sramežljiva i s najviše piva u sebi, počinje razgovarati s njim. Lice mu je zgužvano, suha naborana koža nalikuje slonovskoj. Pruža ruke predase i traži da pogađamo što su okrugle stvarčice koje izgledaju poput gmižućih buba pod kožom. Pitam jesu li neka vrsta svraba – krpelji, možda. Smije se. Onda miluje Kitinu kosu i ruka mu se spusti niz njezino rame. Ona mu zaigrano odgurne ruku.

– Ništa prije braka – kaže ozbiljnim glasom, gledajući muškarca širom otvorenih očiju. Trep-trep, kao u crtiću.

­– A ja, kao njezina starija sestra, imam pravo prvenstva – kaže Janja.

– Ma, ženit ću vas obje – kaže gospodar krpelja.

– Sretnice – promrmljam, tek dovoljno glasno da me čuju.

– Ti se ne brini – pogleda me – tebe ne bi da si zadnje žensko na svijetu... Nego, jesi li ti uopće žensko?

– Ne – kažem – ali s pravim muškarcem, jamačno...

Pita nas gledamo li televiziju i mi kažemo da nemamo televizor. Kaže da je bio na “Živoj istini”. Dospio je tamo jer se ženio tridesetičetiri puta ili tako nešto. Troši sav novac na alimentacije i dijalizu. Kiti i Janja su fascinirane.

– Koju si od njih najviše volio? – pita Kiti.

– Ali... gdje ćemo živjeti? – kaže Janja.

Kaže da ne razumije žene. Promijene se čim im prsten sklizne na prst. I ništa tu ne možeš.

Kondukter dolazi pregledati karte. Kaže da silazi s vlaka gdje i mi i da nas može prebaciti dokle nam treba. Bube iz čovjekovih ruku otplaze nazad u pazuha.

Silazimo s vlaka, mrkli je mrak. Mjesec je negdje nestao i to je čudno jer nigdje ne vidim oblake. Ili su sve oblaci, ne znam.

– Onda, što vi cure radite ovdje tako kasno? – pita kondukter-taksist, dok automobilske gume miluju zavoje ceste, a Janja i ja se ljuljamo na zadjem sjedištu.

– Došle smo tulumariti – kaže Kiti. – Čule smo da imate super disko.

– Pa, ako vas muzika razočara, naši dečki sigurno neće. Stoput su bolji od gradskih.

– Ne sumnjam – kaže Kiti.

U zgradi gdje živi, na nekoliko vrata nema imena i ona je iza jednih od njih. Kiti i ja sjednemo na stepenice kod ulaza i šaljemo Janju da pusti ticala, nanjuši cimericu. Pivo je iz nje istisnulo sve inhibicije i sada veselo ide unaokolo, kucajući na svaka bezimena vrata, pjevušeći si u bradu, pop. Želudac mi je skutren i čvornat, Kiti se naginje preko ograde stepenica i njiše kao dijete na igralištu. Poznati glasovi procure odozgo, Janja ju je pronašla. Kad dođemo gore, pogled joj padne s mog lica na tepih kao odrubljeni ud.

– Gledale smo film – izvalim bespomoćno. Ona ne kaže ništa. Onda nas pozove unutra.

Ona živi s bakom ali bake trenutno nema. Stan nije uređen kako bi htjela, ali i baka će jednom umrijeti. Onda možda čak i ostavi goblene na zidovima – nekako podilaze njezinom osjećaju za groteskno. Izbacit će sav namještaj, i tepihe, i prstima će obojati sobe – kad joj baka umre.

Ne gleda me, a kad joj stavim ruku na rame kaže: Idemo van, disko je još uvijek otvoren – i tako idemo van. Po putu kupimo pivo na benzinskoj crpki koja je otvorena čitavu noć. Prilično je loše ali pijemo još. Hodamo niz ulicu prema disku, dvije po dvije, ona i Janja vode. Ona – ukazanje u bliješteće bijeloj spavaćici koju je navukla preko hlača i majice.

Na ovom se uglu prvi put poljubila, s ovog je zida skočila i slomila ruku kad je pokušala pokazati dečku, ljubavi svog života, tetovaži među leđnim lopaticama, da može letjeti uz pomoć kišobrana – baš kao Mary Poppins.

Hodamo u tišini i kada joj opet stavim ruku na rame, ovaj put se ne makne.

– Sve je to sranje – kažem, ne znajući točno što time mislim. Ona zna. Razblaženo pivo na njezinim usnama.

Disko je rupetina, ona priča sa svima. Sjedim u kutu dok Janja i Kiti plešu. Glazba je glasna ali sve smo pijane i tupe – ili želimo biti. Dolazi do mene i ljubi me, jako i silovito, kao da nisam ja koju ljubi, kao da sam tetovaža na njezinim leđima, spavaćica preko njezine odjeće, čekić za razbijanje izloga trgovina malog grada. Uzvraćam joj poljubac dok glazba postaje nepodnošljiva.

Na putu prema stanu, nebo blijedi u zoru, ljubimo se dok Kiti i Janja zaostaju za nama, usana izlizanih lošim pivom i još lošijim dečkima. Kad zaspu gledajući televiziju mi odlazimo u njezinu sobu. Kapci prozora spušteni su do kraja i ovdje je ponovo noć.

– Pijana sam – kaže i pušta da je ljubim.

Želim joj reći da pobjegne sa mnom, daleko od ovog malog grada – ali već jest. Želim joj reći da možemo zajedno istrošiti automobilske gume, izgubiti se negdje, bez karte, orijentira, ali ni ja ni ona ne znamo voziti. Želim joj reći da sam plakala u kinu, iako nisam, ali sam htjela – a ne mogu reći ništa jer su mi usne na njezinima i na njezinom smo krevetu. Želim je vidjeti; u zagušenom svjetlu nazirem joj samo razmrljane obrise. Razodijevam je – i kad je dodirnem, njezino tijelo mi se bez upozorenja raspadne pod prstima, kao živa raštrkana iz smrskanog barometra. Njezine oči, zaključane – usne – nos – dojke mekane i tople – glatkoća trbuha – vlažne kovrče raskrižja njezinih bedara – komadi koje nijedan dodir ne može slijepiti. Ali nastavljam dodirivati – jer ne mogu pustiti, jer znam sve o činima i malim gradovima.

Polako isklizne ispod mojih ruku i diže se s kreveta. Onda me pogleda nježno, preblago, razbaruši mi kosu. I nema je.

Njezina majka koja živi u stanu iznad vozi nas ujutro na željezničku stanicu. Udaljenost je zanemariva ali smo preumorne. Kad smo ustale pitala sam ju je li sve u redu – s nama, mislim. Ispljunula je “da” zajedno s pjenom paste za zube. Onda ih je očistila koncem.

Na stanici kupujem novine jer će Janja i Kiti spavati u vlaku. Osvrnem se i tamo je – stoji pod natpisom stanice – majčina ruka na ramenu. Kratko mahne rukom u našem smjeru, improvizirano zbogom.

Dok prelazimo prugu prema vlaku oblaci se iznenada prolome i kao iz nebeskog vedra kiša se izlije po nama. Kiti i Janja trče – ja hodam polako, glave pokrivene novinama. U kupeu sjedam do prozora, upravo na vrijeme da vidim gdje nestaje iza zanjihanih vrata stanice.

Kiti i Janja naslonjene su jedna na drugu i već drijemaju kad raširim novine pred sobom – crnilo slova rastvoreno, otopljeno na kiši. Savršena siva.

 

Žileti

Tada smo živjeli na obroncima grada u krugu napuštenih, obraslih gradilišta, gdje smo bakreno korijenje davno zasađenih instalacija iz presahlih blokova zemlje izvlačili kao zlato. Žicom smo u crvenoj prašini igrališta crtali kartu svijeta – tamo je ostajala čitavo ljeto, dok mravlje nožice ne bi rasule otoke i kontinente i utabale ih u tunele vlastitih gradova. Sve kuće u naselju bile su cigleno narančaste, nijedna nije imala oličenu fasadu, ni one bogatih povratnika iz Njemačke. Kuća bi se preko noći naglo protegnula uvis, otjerala ptice s električnih vodova, no odmah potom se ukočila, postala narančasta rupa u statično plavom ljetu. Neki su se pokušali boriti protiv ljeta, no rano sunce začas bi ih uspavalo. Na betonskoj plaži, između smeđih čunjeva pivskih boca i miješalice za beton, zauvijek bi zaboravili na posao. Kroz hrapave ciglene labirinte provlačio se život. U prozračnim šupljinama terakote bujala su meka, pamučna gnijezda, a grozdovi jajašaca u noći su pucketali kao zimsko ognjište.

U to sam vrijeme još bila dječak i roditelji su brinuli da ću skliznuti u septičku jamu, pasti s neograđenog balkona na šiljke susjedove ograde, utopiti se u lokvama koje su u proljeće postajale jezera. Branili su mi da se gradilištima smucam iza sumraka, a šumu čiji su se tamnozeleni lelujavi obrisi nazirali s našeg neograđenog balkona nisu izgovarali. Pričalo se da do nje ima tri dana hoda i da po grmlju uz put vise pauci i zmije. Spotičući se jezikom o zube i nepce, tek naučene riječi, gazdin sin je tvrdio da govore. A ako bi se netko i probio do šume, dodao je, po njemu bi borovi sasuli kišu iglica oštrijih od žileta. Iz očeve ladice u kupaonici uzela sam paketić žileta – iz masnog bijelog papira iskliznuli su tanki i lagani, s balkona su među vrtni korov ulebdjeli meko poput lišća. Jagodice mojih prstiju tek na tren su pustile sok, a onda se zatvorile pod prozirnim šavom sline.

– Sljedeći dan otac se iz grada vratio s najlonskom vrećicom punom haljina – pričam ti, dok se umotavaš u pokrivače i polusan. – Odnijela sam ih na gradilište, tamo smo ih razapeli između šipki armature i jedrili po crvenom moru do večeri.

Ne voliš priče iz tog vremena. Smeta ti vrućina, topot mravljih nožica, žileti zaboravljeni u korijenju pirike i lobode. Ne voliš crveno more, ni slike ciglenog brodovlja koje ga para, ni oca koji mi pregledava dlanove i ruke kad se s putovanja vratim kući. Najviše voliš okrugle brave, neprozirnost i težinu metala, šumnu plimu nenapučenih radio valova. Ležimo u tvome krevetu na najvišem katu najviše zgrade u Zagrebu, iznad nas samo gnijezda ždralova natopljena oblacima.

– Sljedeći dan otac je iz grada donio kartonske kutije i u njih spakirao kuću – pričam ti, prebacujući preko nas još jednu deku. Gledaš me s olakšanjem, naslućuješ kraj priče, svjetla u dvorani. – Haljine je potrpao nazad u najlonsku vreću, i čvrsto je svezao. Rekao je da smrde na ribe i alge i da su pokvarene za nošenje.

Ne voliš priču o pokvarenim haljinama, ni o selidbi koja je uslijedila. Povlačiš me prema sebi i natežeš deku preko nas, utiskuješ je u okvir kreveta – tijelom istiskuješ zrak među nama. Svezuješ se oko mene u čvor i počinješ mi pričati svoju priču. Vertikalnu. O ovoj zgradi staklenih pluća, o glazbi brava, zvona, interfona, o prozorima na kojima se sunce razbija u dugu i prolijeva po žitnim pahuljicama. O kadi s tisućama otisaka tvojih malih stopala, o hladnjaku bez čijeg zujanja ne možeš zaspati. U tvojoj kupaonici nema žileta, samo četkica za zube, električna.

Desni su ti boje poljupca dok mi pričaš pet tisuća imena s pet tisuća vrata najviše zgrade u Zagrebu. Šapćeš ih kao najveću ljubav, kao svoje tijelo, kao nas.

 

Australija

Upoznajemo se preko nekih prijatelja i već iste večeri smo u njezinom krevetu. Živi na rubu grada, tamo gdje su neasfaltirani putevi, mačji raj. Televiziju ostavlja upaljenu čitavu noć, snijega kao na Božić. Oko kartonskih vrata mota se mačka u očuhovim papučama, ili obrnuto. Ševimo se nestvarno i bestrasno, kao da se grudamo televizijskim snijegom. Onda zaspem pred jutro, hladnih ruku i skrvčenog mjehura, čekajući da očuh ode na posao a mačka s njim.

Bude me glasovi s gornjeg kata, zidovi nose zvukove kao voda. Ona spava okrenuta leđima, u kutu sobe električna duga. Po kući tražim zahod, nalazim samo umivaonik i penjem se na njega, vlažni porculan skliže mi se pod bedrima.

Vraćam se u sobu i promatram je. Leđa su joj uska i po sredini namreškana kičmom, brojim joj kralješke. Valjda naglas jer se okreće i gleda me.

– Doručak – kaže bez interpunkcije i ja je slijedim u kuhinju. Na frižideru nekakve slike, ogromna žena drži je u zagrljaju koji je nalik naručju – jedna od onih namještenih fotografija koje se rade za vjenčanja, krštenja i anticipacije sprovoda.

– To mi je mama – kaže. – Od pretprošlog ljeta.

Na slici se ne vidi koje je godišnje doba, na takvim slikama je uvijek ljeto – jesen, proljeće i zima.

– Prije Australije.

Kroz instalacije zagrgljaju samoglasnici psovki. – Divljaci – kaže. – Čitav jebeni dan se deru, ne mogu učiti – po noći se jebu ko životinje.

Nudi me čajem od mente, bez meda i limuna. Pijem ga brzo kao da je ricinusovo ulje.

– E – kažem – moram ići. Predavanje.

Ne govorim to njoj već fotografiji na frižideru, glupavo, kao da se ispričavam.

– Bila je nešto, kao, bolesna i onda, tako, puf – odjednom ode u Australiju.

U kuhinju ulazi mačka, brzo, ne gledajući nas šmugne pod stol.

– Bolest, pa Australija, jebeno čudan život... A vidi je. Planina. Jednom je tako jako kihnula – uzdahne – da je sva rebra polomila.

 

Dnevnik putovanja

Zvijezde se ljušte s neba – vatrene strugotine meteora utapaju se u mraku koji bi mogao biti more, ili nebo. – Takva su ljeta na otocima – kažeš ti koja, kao ni ja, nikad prije nisi bila ovako daleko od pruge, farova automobila i asfalta namašćenog svjetlošću uličnih lampa.

Jesmo li na otoku? Ne znam; tamni se kopno preko vode, no možda smo mi njegov kontinent. Kako smo ovdje stigle nisam sigurna – kad te pitam, ti šutiš. Stopirale smo danima, sretale se na suprotnim stranama magistrale, raspadale se u retrovizorima i opet se susrele jednog od onih dana kad se automobili rastale na suncu ako stanu makar na tren. Prešla sam na tvoju stranu ceste i odvukla te kroz golo šipražje, poluspržene zakržljale borove, prečicom, do ovog mjesta gdje sad ležimo i zurimo u nebesku brusionicu, bez želja i misli.

U mraku si se rasplinula u bezmesnu, bezmjesnu, zračnu... Kako da se usudim uspenjati se na tebe, veća si za glavu; kad zaspeš mjerim i zapisujem u dnevnik putovanja: točno 12 centimetara. Prevelika si, ne bih se usudila, jedva se poznajemo, veže nas samo kruta sintetika pojasa na suvozačevu sjedalu i konačnost klika, odlazak.

Bitno je odlaziti, zapisujem malo niže, polako i krasopisom da ispunim vrijeme i uvjerim čitateljicu. Također je bitno da ne znamo je li ovo otok ili je otok ono preko, ili smo na leđima kornjače koja, hipnotizirana i ozračena, jako polako kruži oko sunca. Ljeti je još sporija, nikamo joj se ne žuri.

Ležim na leđima kvrgave zemlje u mrežnicu loveći satelite koji kruže, pribrajaju se planetima, lijepe za zvijezde, pa uvlače ticala i nestaju u krznenoj kondenzaciji, pamučnom otočju neba. Da smo u školi, ovako bi nam izgledali praznici. Zadaćnice i dnevnici.

Spavaš li? – ne znam ništa o orijentaciji mahovinom, godovima ili disanjem. Dišeš baš kao što pričaš, nečujno i bez mjehurića, bez daha. Stavljam dnevnik pod glavu i zatvaram oči, autoput leži za nama, prazan i plosnat. Ležimo skupa ne dodirujući se, nedodir nas zbližava – pod prstima nalazim mahovinu tvoje kose, tvoja mrtva ticala.

Pulsirajuće zvijezde odbrojavaju prošlost dok se noć oko nas zgušnjava, pritišće, i dlanovi mi završavaju na tvojima, nepomičnima i nevidljivima kao horizont. I šake su ti veće od mojih, trebaju mi sati da ih upoznam – dlanovi mapirani tarotom, brazde kroz koje mi prsti klize podmazani noćnom rosom i vlažnim slanim zrakom s mora. Spavaš li? – ne odgovaraš na dodir, još uvijek ti ne čujem dah.

Kosa ti pucketa i iskri kad ti se uz ruku uspenjem do vrata, rasuta gnijezda krijesnica među tamnim pramenovima... pokušavam te namirisati prstima. Bliže ne smijem, ne znam ti ni ime.

Možda sam prespavala dane i ne sjećam se ničega osim noći u kojima sam te brojala u pauzama za meteore i satelite i ribe čija srebrna tijela svjetlucaju kao zvijezde dok se bezglasno gase u vodi pučine. Možda je trajalo tjednima; znaš da se bez hrane može živjeti mjesecima, kad je zrak tekuć i naučila si ga disati. Prebrojala sam te iznutra, kronološki, opipala ti svaki organ, zašuškala ih u riječi, nova imena. Rječnik tvoga tijela, moj dnevnik.

A jutro nam je serviralo horizont, tvrd i krivudav tamo gdje su otoci. Suhi vjetar s autoputa donosi ljuske sprženih guma, zgužvane papire s imenima nepoznatih gradova, poznatog rukopisa. – Takva su ljeta na otocima.

Sjedimo i jedna na drugoj zjenice privikavamo na svjetlost. Onda ustajemo, za sobom ostavljajući tijelima izglačanu, zalizanu travu, dok se spuštamo prema obali gdje su zrnca pješčanog ljeta iscurila i nestala na plaži među oblucima.

Držim te za ruku noktima urezujući prečicu u tvojoj liniji srca. Smiješiš se kao da te ne boli, kao da si baš ovakvo ljeto očekivala, kao da te jesen nije iznenadila.

More je tamno i gusto, na dnu cvjetaju trave i morski tulipani, moruzgve i koralji, školjke kojima svima znaš porijeklo, znaš im nabrojati sve minijaturne dijelove, sve organe, sva im imena znaš.

Svlačiš se, leđa su ti široka, bijela i glatka kao stijene na kojima sjedimo. Para se diže s mora, obavija nas. Primičeš mi se i polako ljuštiš s mene slojeve odjeće, krute, hladne i mokre.

Primaš me za ruku. Vodiš me u vodu.

Mislim da te poznajem.

Bilješka o autorici