Volim
Volim oči širine matere (ni za končić manje)
Istrčao sam na cestu, a tvoje oči su me pratile. S druge strane došao je čovjek koji pleše, bio je to moj otac. Onda su rekli možda će još tko doći, pričekajmo ga. Nije ga bilo, i nije ga bilo. Kada su već svi odlazili vrijeme se ulahorilo i svi su rekli gledaj, gledaj poljubac, miriše na kišu crvenu, onu od krvi materine kada smo se rodili, rodili niži od koljena gospodinovog. I rekli smo nema zvukova, slike su spore, spore, pa smo istrčali, istrčali na cestu i razbili koljena. Ponovo, i ponovo za nama je istrčala mater tišja od šume, a za njom su hodili miši od silne radosti. A grudi, grudi su joj padale talasasto. U valovima njenim bili su braća i sestre koji se još nisu rodili. Kada bi se umorila snižila bi se potpuno i rasla iz svoje malenkosti do neba. Pitali, pitali bili je što je život rekla bi: »To više je od običnog napitka i svakodnevne navade. To jezik je koji se pruža kroz pijesak i maglu. To je kuća u kojoj stanuje bistar um i umorno sunce.« Tada bi otišla pospremiti dom svoj kako bi u njega mogli uči svi, i onaj koji žuri i onaj koji spori. Pogledala bi još da li je dan čist od sapuna i treba li veš složiti za pranje. Pa bi i pomakla češalj u kosi da vidi kako napreduje starost. A onda bi krenula u rasprodaje ljetne gdje prodaju se boje ljeta na izmaku koje su još vrele ali umorne malo tako da bi odjenula i obukla čitavu obitelj za jeseni i zime koje dolaze. Bila je umirovljena prodavačica znatiželja, onih od svih vrsta. Kada bi život pred nju postavio neki iznimno zahtjevan cilj ona bi tiho u sebi promrmljala:slaganje, preslagivanje, ponavljanje, tuf – i sve bi se složilo kako treba. U mladosti voljela se ljubiti ispod pazuha, mislila je da je to dobro mjesto za sakriti poljubac. Kada je otišla nenadano svi smo mislili da se igra skrivača, pa smo se i mi sakrili po zakutcima, ali nam je ipak pobjegla, koja suza. Ona koja se stavlja u pecivo kako bi bilo slankasto i dobro uz pekmez i maslac.
Volim dan koji se zove nedjelja (i koji miriše na tišinu pojedene jabuke)
Treba ući u praznu crkvu i pomoliti se sa svima koji su tu, oduvijek. Grad je ostao poluprazan, gotovo nag. Oni koji prolaze, ne prolaze tek tako, u žurbi, u golom hodanju svaki korak im je narisan nekim prašnim i pastelnim bojama. Onako kako to rade djeca, onako kako to rade oni koji imaju velike oči. Pa primjećuju spore i teške zamahe ptičjih krila kojima se odguruju o nebo ili vide mrave koji prolaze nezamislivom brzinom ostavljajući za sobom svjetlucave, dijamante tragove koji se vide i noću. Sve to nalikuje godovima vremena ili sitnom vezu bora koje se oblikuju oko očiju. Tako se živi iz nama nepoznatih razloga gdje tek sekvence ostaju zabilježene u sjećanju. Važno je ipak imati dobre cipele, a odjela mogu biti lahorna ili oteška, ovisno o prigodi dana u kome se plače ili pjeva, a katkada i jedno i drugo. Zato je privilegij umrijeti negdje visoko kako ne bi trebalo puno koračati do neba. Stvari treba gledati ogoljene kao vlastito koljeno, kao tvoje grudi koje su se omokrene uzbibale kada si izašla iz kupatila. Kada smo zajedno prolazili zavođenje i izluđivanje naučili smo jedan od drugog što je to peta, što je to tijelo, što je to ekspresija, što učiniti kada netko naglo krene u galop, a tebi se ne da izučavati brzina pa se pustiš, samo pustiš. Ne može se reći, pristojna si i diskretna, uvažavaš sve s kojima živiš. Živeći s tobom osjećam se kao da živim u stablu udaraljke, a opet gotovo iznebuha osjećam i prozirnost tvoga lica, tvoga tijela kada te objedujem na stolu od nedjelje i svakoga drugoga dana koji je svetkovina u kojem tvoje oči zapisuju trenutak u kojem jesmo tako da bilo kada te pogledam znam sve o sebi. Zato ti i poklanjam jabuku kako bi je pojela, cijelu.
Volim sve od ništa) |
(volim sve od ništa |
Zagrabiš vodu, zrak, ništa. Uvijek bude previše, nikada premalo. Sjeti se kada si ušao u sobu od mraza. Sjeti se kada si ušao u sobu od sunca. Kada nisi, nisi mogao pojesti tu hranu od obilja, pa si na stolu ostavio zube, oči, a ponekad i koji pramen kose. U ništa ne postoji okolina, sve je opipljivo u nutrini prstiju. Bez bojazni možeš ući u selo, i reći selo. Vidjeti ćeš nečiju boju kose, kože, šareno pero ptice. Glas će ti plakati bezbojno, bez ikakvoga traga. Biti ćeš dugo, dugo zagledan, a sela neće biti jer ga nije ni bilo. Otišlo je u ništa skupa s tobom i svim svojim stanovnicima. To je jedan od načina da se uđe u blistavo, da se bude sretan, da se izuči rukopis proziran. Poliže svoj jezik iz korijena, odakle je sve poteklo i odakle se sve vraća. Zamotano u ništa od ništa. Postoji li boja, zvijezda, tvoj glas, sam, sam po sebi. Gdje je kutija od zore ili nečega drugog. Što ako se u purpuru rodi crno sunce, pa bude pepeo čiji je rukopis nečitak. Nemoj puštati olako da ti iz oka klizi tračak blijedožutog koje nestaje brzo. Kao rukovet kometa pobranih davno, kada je već mirisalo na ništa ali nozdrve su bile bahate. Kada smo u igri izbliza, izdaleka jedan drugome trčali u susret okrenutih leđa. Lupili se nosovima, poljubili i otišli svaki na svoju stranu, a da nismo znali kako se sve to dogodilo, nije nas bilo ni briga. Onda bi se dogodili ljudi, konji, sjemenke. Bilo nam je crnkasto, oporo, pa smo odlučili promijeniti omjere. Našli smo se na rubovima, granicama i bilo nam je lijepo do ludila. Sve dok bijela boja nije počela jurišati prema nama. Otvorili smo grudi, utrobu, srce, pokušali ih zatvoriti. Nije bilo moguće. Povela nas je sa sobom. U ništa. A tamo, tamo je već bila Jenny. Oprala je čaše za pivo. Rastočila, polijevajući sve oko sebe. Zaboravila kuda je krenula, pala. Povratila po stolnjaku. Na kraju rekla, oprosti, usrala sam.
Volim ženu (odjevenu suncem)
Čekanje dugo umorilo ga je. Kapci su se spustili do pola a ruka pala preko ruba stolice i zaljuljala se još malo. Bilo je pet sati poslijepodne kada se vrijeme umrači i počinje padati kiša. Modrina neba spustila se preko modrine mora kao povez preko očiju. I zadnje rupice svijetla nestale su. Tamna komora postavljena duboko u nutrini oka njihala je u svojoj emulziji slike iz kojih je izbrisano vrijeme, gdje oči osvemirene vide i vlasti vid kao kretanje kroz beskrajni prostor. Sjećanje na taj put samo je iskaz koji se prema prigodi kroji kao odjeća krasna ali i trošna. Rano, ustati rano dobro je, tada još nisu pristigle misli i mnogo toga suvišnog. To je trenutak kada otvorenih očiju svjedočimo bez ijedne izgovorene riječi, bez potrebe kazivanja drugom o putovanju koje je za nama. Kada i pristigne ona koja je trčala uz strminu stepenica neće se čuti ništa osim štropota stolica. U kuhinji sjediti ćemo i ispijati jutarnju kavu. Nenadano, dotaknuta pahuljom maslačka kihnuti ćeš, dva puta za redom. Tada vidjeti ću te kako sjediš odjevena, suncem. Poći ćemo u grad kupiti nešto limuna i mandarina.
Volim sporost (koja ne govori ništa, osim)
Konture ljudi posute prašinom kreću se neumitno, sporo. Netko usputan stane pokraj vas i pita: »Oprostite, tko ste vi?« Lik iz priče Jaroslava Hašeka, odgovorite nastavljajući svojim putem. U toplicama ste. Onim dobrim, za kosti. Na sredini mjesta lepeza vodoskoka precizno oslikava doba dana. Kuće složene u pravilnim razmacima nalikuju dominama, onima izrađenim od marcipana. Ponekada pokrene se rasprava o postojanju ljubavnog života drveća ili o ljepoti šumorenja i sve dodira. Kada kolobar groma oriše nebo ulica ostaje prazna. Poslije nekog vremena netko prođe, vrata se zalupe. Noć koja polagano stiže, razlama se na komadiće tako da ju je lakše progutati i zaspati. U jutro svakako treba popiti šalicu bijele kave pazeći na bjelinu košulje. Posluži li vas sreća susresti ćete umirovljenu profesoricu glazbe čiji glas je i danas zvonak. Pozovete li ju na sladoled od kupina vaše druženje potrajati će malo duže. Bez žurbe možete otići do poštanskog sandučića i poslati razglednice. Zadnjih dana osjećate se bolje. Mahnitost, neobuzdanost sustala je malo, no još uvijek ne možete odrediti intenzitet nekoga dojma, senzacije kako bi to volio reći susjed Kruno koga muče slični problemi, pogotovo za zimskih mjeseci. Vrijeme kolikogod neprimjetno promiče došlo je do petka koji je u kalendaru zabilježen kao dan odlaska. Zadubili ste se, u mislima više puta za redom prošli svakim puteljkom, sjetili se i najmanjeg detalja susreta, zvukova, titraja pa čak i onoga što nije bilo izgovoreno. Tek kada ste bili posve sigurni da ste pospremili sve dragocjenosti mogli ste otići do željezničke stanice i sjesti na vlak. Ponovni susret s Krunom veselio vas je.
Volim poniznost (koja spava u zrncu zelene tišine)
Trebalo je iznijeti ispred kuće mnogo nepotrebnih stvari. Pustiti kuću da neko vrijeme bude prazna. Kada se dovoljno ovjetri moglo se ući, sjesti u neki prikutak. Kuća je disala skupa s nama. Njezina utroba je bila i naša utroba. Kada bi dopustili da se vrati sjećanje kuća bi se sva stresla. Tako ubrzo shvatili bi da se trebamo odreći svega, osim kuće same. Disati onako kako ona diše. Ako dođe sjeta, radost, grom sve ćemo moći podnijeti skutreni u zrncu prašine. U kaputu tišine gdje nam je dom. Gdje naše oči zelene govore da volimo šumu, jer šuma stanuje s nama. Lišće svoje, šumor podastire nam pod glavu kako bi zaspali. Nisu nam potrebni radioaparati, telefoni, u snu ili na javi slušamo priču beskrajnu. Znamo kada će kiša, kada će sunce. Samo smo pružili ruke i otvorili oči. Dobili sve, sve što nam treba. Kada bi kapaka spuštenih u sebi izgovorili: stajala je preko puta mene, ona bi od nekuda dotrčala i sva zadihana stala ispred vas. Zapetljala se negdje u ukutku kuće. Onda bi trčali, trčali iz zagrljaja u zagrljaj. Kada bi se i opet dogodilo da je nema ne bi se brinuli. Znali bi da je tu negdje blizu. Možda skrbi o skladnom rasporedu svojih kosa ili čini ugodu bronhijama pridružujući se pjevu ptica. Vaša je zadaća tek da s vremena na vrijeme pokupite meteore, zvižduke i zvijezde i kao dobri pastiri vratite ih u njihovo stado.
Volim drugost (kao i prvost)
Nepomično stojiš na balkonu. Gledajući ispred sebe. Kako se mijenja raspored stvari i ljudi. Potom uz gutljaj kave pokušaš to sažeti u neku misao, rečenicu. Vidiš da sve te stvari, svi ti ljudi sada nekako drugačije stoje, tu na papiru. Košulje, oči sve to ima neku drugu teksturu. Nešto se dogodilo na tom kratkom putu iz prvosti u drugost. Kao kada jedeš kolač iz nutrine samoga kolača. Jezik zarolan tako je slasan, ne može pobjeći iz vlastitih usta. Kada poljubi se neka nesmotrena kupina mnogo je lakše. Pogledati prvo lijevo, pa zatim desno, pa držeći se za ruke potrčati u drugost, ostavljajući prvost da se vozi tramvajem po čitavom gradu. Ako bude potrebe lako je uskočiti, tamo negdje oko Britanca. Ponekada moguće se je izgubiti, čekati uzalud na strmini neke ulice. Obično oko pet dolazila bi u kafić popiti kavu. Baš kavu. Onakvu kakvu pije Miroslav Kirin. Sada je nije bilo. Ni prvosti, ni drugosti, a bogami rekoše ni Miroslav Kirin nije navratio skoro. Uputiti se u knjižnicu i posuditi čitanku za prvi razred Prirodoslovne škole Vladimir Prelog ne bi bilo loše. Tako bi sve to počelo, ispočetka.
Volim Pinokija (ali i druge likove)
Pred nama je bila narodno oslobodilačka borba. Ne znam kako smo ušli u nju. Bilo je tijesno. A ti si se baš lijepo uklopila, u kolektivni život. Znala bi nas počastiti i rakijom. Govorili su da si vrijedna i strpljiva i da nemaš negativnih istupa prema drugovima. Iako, čulo se da lako planeš i nevojnički reagiraš na neka naređenja. No ti si bila za dosljedan i principijelan put bez zastranjivanja i nizbrdica. Znala si da je najbitnije dobro mjesto za čekanje. Tako možeš izabrati kada ćeš izaći iz grma. Stati pred likove stvarne i nestvarne. S istom radošću i istim žarom. Na koncu to bude strip ili bajka, lišena suvišne nježnosti. Gdje u trenutku povijesne i ine zbiljnosti ravno može postati neravnim, a uglato okruglim. Život bez promjene ritma nije odveć zanimljiv. Zato je potreban rat, onaj mali ili veliki. Za nama će potrčati Miki Maus i reći, ja više ne mogu izdržati. Za njim će potrčati i svi drugi likovi iz stripova i bajki i mi ćemo ostati sami. U labirintu malih kuća još ćemo se moći samo svađati sa ženom ili šetati ulicom čekajući da netko naiđe.
Volim žurbu (ali onu polaganu, polaganu)
Mislili smo da više nitko neće doći, pa smo ranije zatvorili dućan. Poslije kriške kruha namazane maslacem i pekmezom od brusnica ispili smo i gutljaj mlijeka, te nas je hvatao prvi drijemež. Bio je to provincijski dućan sa švercanom robom pun šarenila i jeftinoće. Netko uporan udarao je o vrata. Trebalo je učiniti mnogo toga. Navući čarape, kapu, pronaći ključ. Na koncu izaći i susresti se s neznancem. Bio je to čudan čovjek, čovjek koji se pokušavao sjetiti. Nije znao zašto je tu i što bi točno trebao, niti odakle je došao, pa ni u svoje ime nije bio baš najsigurniji. Kretnje su mu bile nedovršene. Krenuo bi popraviti kosu pa odustao. I tako nekoliko puta za redom. Preko kućnoga praga doslovce je pao, a čim se pridigao krenuo je prema vratima, no ona su bila zatvorena. Osvrnuvši se primijetio je mnoštvo stvari u prostoriji. To je dućan, upitao je. Da, odgovorili smo mu, ponudivši ga čajem. Zaspao je uskoro. Ujutro probudio se prije sviju. Porazmjestio stvari na drugačiji način. Svaka promjena svijetla mijenjala bi obrise njegova lica. Smeteni nismo uspijevali pratiti sve to i već nas je lovila lagana vrtoglavica, pa smo ga upitali što on želi. Biti prodavač u dućanu, odgovorio je. Hm, hm, pa dobro, odgovorili smo. Onda je sve stalo. Stvari su zauzele svoj uobičajeni raspored, a on bi posve nezainteresirano stajao za pultom tjerajući muhe. Tako smo nastavili svoj život, monoton. Sve. Sve dok jednoga dana nije izbila svađa, zbog kokoši.
Volim razgovor (razgovor o vrijesku)
Nisam očekivao da ćeš ući u tramvaj i stati nasuprot mene. Dotaknuti obzirno biljku što resila mi je šešir. Isprika gotovo nije bila potrebna. Spomenuo si mi kako si svake godine na tri dana išao u Budimpeštu kako bi igrali hokej. Skoro sam te zapitao da li si poznavao moju baku Paulinu koja je igrala hazenu. Ali nisam. Što mi je malo žao. Bliskost naša bila je tako lijepa i nenadana. Na koncu ti si već na idućoj tramvajskoj stanici mogao sići, ali nisi. Vremenom smo saznali da zapravo stanujemo blizu, tu oko Badalićeve. Bili smo snažni i praktični ljudi sa pokojom sanjom. Poznavali smo gotovo sva dvorišta u kvartu. No nismo se nikada susreli. Svijetlost i tmina u našim očima u polaganom slijedu nizali bi te slike iz prošlosti. Sve je izgledalo kao da se dogodilo neki dan. Cjelina i čistoća naših životopisa upotpunjavale bi se svakom izgovorenom riječi. Tankoćutnost, predosjećaj i okretnost mašte bili su nam zajednički. Ništa se ne događa prije nego što treba, zato ni nije bilo važno tko je prvi otišao kako bi susreo onoga drugog, u okolnim ulicama, u potrazi za malo noćne svježine.
Volim pomisliti (da on još uvijek sjedi tu)
Nedaleko. Par koraka od nas. Predstava svakodnevna biva. Koju gledamo i bilježimo svako na svoj način, dijeleći koji pogled ili blagi pokret rukom. Rijetko popiti ćemo koju čašu skupa bez suvišnih riječi. Pri odlasku dirnuti ćemo rub šešira. Pustiti da protekne malo vremena i onda otići. Izbjegavajući susrete koji nas često vode beskorisnom trošenju riječi čija je jedina zadaća stvaranje privida i ugode trenutka koja brzo mine. Pristigli kući pronaći ćemo mirnoću u stalnom rasporedu stvari. Iz radija dopirati će glas boje jantara. Atomi priče rasporediti će se u svakome kutu sobe. Kolač od maka prianjati će uz nepce. Bjelina sladorna praha resiti će muževna usta. Mehanizam noći poslagivati će se u naborima damasta tako da će tek primjetne sjenke narasti u veliko tijelo mraka koje će nas obujmiti kao narukvica, narukvica afrike. Mokraća, znoj i sluz putovati će u nama kao tihe noćne rijeke. Ujutro poželjeti ćemo probušiti uši, uresiti ih zlatom. Poći na tržnicu, u šarenilo dana. Nenadano pala je kiša i po nebu se prostrla duga. U daljini primijetio sam tvoj obris i pohitao za tobom. Duga je nestala u trenu, a sjenka tvoga šešira izgubila se u mnoštvu.
Volim biti odjeven) |
u nebo |
Volim kada mirišeš ružičasto, baš kao stari kredenc u kuhinji. Kada prođem pokraj tebe otužno me gledaš i kažeš da svaka vlas te boli od glavobolje. Pobjegnem ti tada u nadmorske visine, a ti više nemaš snage da me slijediš. Ipak, privuče me zagasitost tvoje kose pa se vratim. Skupa tada stupamo u dubinu. U prostor u kome nije ispisano ničije ime. Razgledavamo, slušamo, dodirujemo se prstima prolazeći kroz prozirno tkivo vremena. Osjećamo različite oblike nastajanja i nestajanja koji su zapisani u ružolikoj povijesti svijeta. Pa se stapamo, u poljupcu. Jedno pored drugog prebacujemo se s jedne na drugu stranu kreveta. Produžujući trajanje jutra slušamo zvuk frule od trske. Ostakljeni ormar preko puta pun je porculana i prekrasnih čaša. Malo nam vremena treba da izaberemo šalice za čaj prikladne osjećajima što ih dijelimo u tom trenutku. Spokojni smo. Lako nam je zakoračiti u dan koji je pred nama. Prošetati malo pod kišobranom loveći molekule ozona. Kada dođe večer biti će svečana, ispod svjetiljaka sa zelenim zaslonima moći ćemo se dodirivati trepavicama. U polutami doticati ću profinjeni crte tvoga lica primjećujući tek neznatne mijene koje je donijelo vrijeme. Kada zaspiš iskrasti ću se na prstima, ostavljajući na tirkizno zlatnom tepihu tragove stopala. Ujutro, probuđena poći ćeš za mnom visoko, u odaje potpuno drukčije od drugih.
Volim kada nastupi doba (doba buba mara)
Dobro je to, rekao je Charlie, okrećući svoje lice naspram mojem. Tako smo mogli vidjeti smiješak na našim licima. A opet u našem smiješku bio je netko drugi. Onaj koji se smije u nama, onaj koji je smijeh sam. Onaj koji nas je naučio ključnim pojedinostima života. Onaj koji nam je pokazao što je grozno, dirljivo, sjetno, čarobno. Istovremeno. Oblikovao radost u nama sklonu mijenama dana. Kako bi znali što znači malo drukčije. U slatkastom, u kiselom prepoznali neka tiha prijateljstva života. Voljeli srčiku boli koja raste u nama iz dana u dan. Ravnodušnosti dali dovoljan prostor. Nesvjesnom u nama dopustili disati skupa s nama. U nepodnošljivosti, nečitkosti i praznini života prepoznali slabost vlastita jezika da se izgovori ljepotom.
Volim princip srca (koji mi govori sve)
Otvori se. Zatvori. Otvori. Zatvori. Usredotoči na dolazak kao i na odlazak. Prigušeni neka ti budu osjećaji. Brže od predviđenog ne možeš koračati, što ne znači da nećeš poželjeti jurnuti saonicama niz brijeg ili prihvatiti nekoga za ruku kada sustane. Srce bi, da može misliti, stalo, rekao je Fernando i izašao iz sobe, ne vrativši se. U otkucaju njegova srca bio je i otkucaj tvoga. Daljina nije značila ništa. Kada bi dugo spavao trenutak prije buđenja učinilo ti se da je netko u sobi. Otvorivši oči vidio si da nikoga nema ali svejedno na usnicama bio je jedva primjetan osmjeh. Tvoje srce kucalo je jako, jasno. Duboko u starost. Pokrećući magiju svakodnevnog vida u kome stvari sitne stoje pokraj stvari krupnih. Gdje kinetika predstavlja put rađanja između mutnog i svijetlog. Fizička točnost samo je pokušaj, privid, uzaludan napor da se izbjegne dvojnost života koji ne miruje. Ispod tijela koje se zemljotrese muka je i milost. Gruba i gromka sila svojim rukopisom ispisuje običnost i neobičnost života. Ljudi koji ne očekuju ništa možda postoje ali i njihova dužina jezika prostrta je na tanjuru koji je preko noći sakupljao rosu. Čuva nas netko, pokazuje nam se, a onda pobjegne u žubor, u šušanj. Drhtavo bude katkada u noći pred samo jutro kada nejasnoće i nepovezanosti učine san nemirnim. Bdijenje tada biva beskrajno dugo, čini nam se da nemamo kamo poći iako se u pregibima mraka nazire jedva primjetno svijetlo. Na polukatu, preko puta otvoriti će se lokal gdje je moguće popiti kavu. Polumrak miješati će se sa mrklinom kave tako da će teško biti razaznati rijetke goste smještene u fragmentu života koji im pripada.
Volim kada me gledaš (kroz prozor)
Apstraktnu. Poput algebre. Moram ti reći da se uzdržavam činovničkim poslom. Volim da sve bude uredno na policama. Ali zato volim muškarce koji su pomalo izdvojeni od svijeta, zapravo sljubljeni s njime. Pazim na rukohvate, stolce, presvlake na kojima je prašina raspoređena pravilno, onako kako to proizlazi iz strukture svijetla. Naročito volim kompot od rabarbare. Njezin slatkasto kiselkasti okus i gorčina tvojih usana čini mi poljupce tako lijepim i svečanim. Najviše, najviše volim suprotnosti i bilježim ih u svoj dnevnik mijena. Imam i herbarij u kome čuvam različite oblike običnog i neobičnog. Jednog jutra izašla sam iz kuće bosonoga, tek toliko da osjetim dodir zemlje. Kada sam došla do napuštene kuće ušla sam u nju i skinula odjeću. Nagost njena i nagost moga tijela spojile su se.
Volim ostati u sobi (iz koje sam izašao)
Makar još malo okrenuti se na drugu stranu. Pogledavajući okolo sebe razaznati obrise i sjenke i nastojati što duže ostati u njima. Oskudnost kojom počinje dan neće trajati dugo. Treba promijeniti vodu cvijeću, otvoriti prozor. Kruh namazan maslacem treba jesti sporo milujući jezik kapljicama mlijeka. To je sve uobičajeno, očekivano. Opčinjenost prikrivena je u nekom sasvim sitnom detalju. Nesmotrenost potrebna je, trenutak kada činimo nešto usputno. Izlazimo iz kuhinje, hvatamo se za kvaku. Onda nas zaustavi to nešto odbačeno od života. Pa nas gleda i postaje naš život. Tintarnica, vrč, zrno prašine. Bilo što, što ima naše oči. Isječak u kome je ispisana cjelina. U njega stane mnogo toga. Zaboravljene misli, prijatelji, događaji. Mada je prisutna nevoljkost izaći ćemo kroz vrata zaogrnuti ogrtačem. Onda ćemo šetati jedan sat tamo, jedan sat natrag primjećujući u prolazu kako vlak usporava. Vrativši se sjesti ćemo za stol redajući pregršt slova po papiru ne osjećajući nikakav napor. Ponegdje ćemo tek zastati malo i ostaviti prazno mjesto u tekstu, tako da onaj koji ga čita može malo predahnuti. Ukoliko tkogod što dopiše veseliti će nas. Na pola sklopljenih očiju zadrijemati ćemo ostavljajući za sobom sve proturječnosti proteklog dana.
Volim smrt povremenu (kao i život stalan)
Nije moguće ići linijom manjeg otpora. Pokušavati izvrdavati i upotrebljavati laži. Istina katkada se stvari odvijaju brže od predviđenog. Lako ćemo reći da nemamo veze s tim ili da ništa ne želimo znati. Može nam se dogoditi dosada, suton, suhoparnost. Izgovoriti ćemo riječi grube, nepotrebne koje kao mala smrt ostavljaju trag na srcu, na duši, na tijelu. Kroz prozor ispraznosti zakoračiti ćemo u novi dan još uvijek osjetljivi na kretnje i izgovorene riječi. Isprva se neće događati ništa za stolom, u sobi. Činiti će se kao da smo doputovali iz daljina puni umora i težine. Niti glavu nećemo podizati za stolom čineći samo kretnje jednolične i uobičajene. Štropot parketa učiniti će da se pomaknemo i podignemo glavu susrećući pogled s druge strane stola. Razgovor o vremenu, modnim intonacijama primjeren je tom trenutku. To vrijeme dovoljno je da se promeškoljimo i pronađemo neku sasvim malu dragost. Nešto što će promijeniti izraz našega lica, vratiti sjaj u oko. Tamo malo dalje vidjeti ćemo našu djecu i svi ćemo zajedno gledati vjetrokaz na kući. Koji god vjetar puhne radovati ćemo mu se. Dogovoriti da ćemo zidove obojiti odrazom naših očiju i voljeti sve te boje, kakve god one bile.
Volim reći (ako)
Što ako je ostao otvoren prozor. Ako danas nije ponedjeljak. Ako je zapravo trebalo krenuti suprotnim smjerom. Ako iz vlastite povrijeđenosti povređujemo druge. Ako smo isti kao i oni. Treba li tada potrčati za nekim, pokušati uloviti list koji pada. Zanemariti utrnulost stopala koje nam usporava hod. Kada kiša samo što nije počela padati širom treba li otvoriti oči kako bi ugledali prvu kaplju koja će nam dodirnuti obraz. Gotovo neprimjetno otići će nemir. Promijeniti ćemo odjeću. Puni poštovanja prema sebi i drugima izaći ćemo na ulicu. Savršen biti će dan. Oni koji su otišli vratiti će se kao osobe koje treba ponovo upoznati. Valovitost njihovih kosa neće biti više tako monotona. Nehotično čuti ćemo pjesmu u daljini prilazeći joj korak po korak. Reski okus u ustima, glasan povik prenuti će nas. Nećemo znati da li je to Marko, Ivan, a možda i Ana. Ako bude i Leopold možda svi odemo kod Mate na burek.
Volim ući (u dušu, olovke)
Tamnik je. Izgubljen je svaki nebotrag. Nema zvijezda. Nema ptica. U unutrašnjem džepu potajice treba napipati olovku grafitnu. Nacrtati na bijelu papiru sve čega nema. Pustiti papir odletjeti tamo gdje treba. Neko će vrijeme biti potrebno da prođe čekanje i šutnja. Prvi nježni mirisi nagovijestiti će jutro. Iz koga izlazi otac, a za njim i majka. Na njihovim licima odražavati će se tanki, zlatni listići sunca. Svi će tada moći poći za njima noseći svoja sjećanja i nade. Kako li će to biti, sjesti za stol prekriven plavim stolnjakom punim mrvica. Svaka radost, svaka tuga biti će dobrodošla. Kroz kristal vaze proći će svijetlost. Svakodnevnica će poprimiti svoj jednoličan ritam. Biti će lijepo preći s jednog na drugi kraj ulice. Prostor između drveća ispuniti će se smijehom. Sve će to jednoga dana biti vidljivo na fotografijama obiteljskog albuma.
Volim stati na balkon (od svijeta)
Sve što je gledano gleda me. Potrebno je oprati se, daljinom i dubinom. Poškropljeni smijehom, tugom, slabošću, jakošću oslanjamo se o dlan prostora. Slikovnica je to iscrtana bojama ljekovitim koje se čuju, mirišu a po potrebi i šute. Pogledamo li niz vjetar vidimo obješene hlače u nesputanoj igri. Ugledamo i dva dječaka kako trče jedan prema drugom. Čini nam se da bi mogla biti jesen. Trepavice su nam meke, povinute pa ih malo približimo suncu. Zavjetujemo se da ćemo se sutra probuditi rano kako bi bili svjesni svakoga trenutka života. Pomireni s jutrom ali i večeri. Osjećamo se samouko. Često se zbunimo ne razlikujući svršetak od početka. Pa tako sašijemo gumb dva puta za redom ili damo dva poljupca iako nam se činilo da je dovoljan jedan. Ponekada se dogodi i podrhtavanje ili neka druga gotovo neznatna pretjeranost koja u nas unosi nemir. Lagano treba spustiti kapke i pustiti da se emocije rasporede u imaginarnom krajoliku nalik divljim patkama koje lete, nekud. Kada se poslije svega vratimo kući lijepo je na stolnjaku ugledati vazu sa cvijećem. Svjetlosni vez koji nam prolazi kroz oči dovodi nas do sumraka. U gustini mraka stapaju se kuće, prsti, lica i nestaju. Ostaje samo dodir ali se i on polako gubi. Trenutak prije no što zaspimo ophodi nas osamljenost kao prohladni povjetarac koji brzo nestane u noći. Ujutro probuditi ćemo se na bijelo plavu jastuku sjećajući se nekih razgovora koje smo vodili u snu. Uz škriputanje cipela izaći ćemo kroz vrata. Boje dana nisu još poprimile svoj svakodnevni kolorit. Sve je u našim očima još poluizbrisano, izblijedjelo. Gledamo život drveća, ptica. Rado bi pošli za njima. Onda pred nama stane tramvaj i odveze nas. Trenutak prije no što izađemo sjetimo da smo vrata balkona ostavili, otvorena.
Volim crno (na tkanini od ruža ljubičastih)
Opis ganuća težak je kao i pravljene igračaka od papira. Pogotovo ako se uputim u prostranstvo putovanja tvojim licem, tvojim tijelom predosjećajući da je to neki drugi život meni nepoznat. Život u kome sjenka prati sjenku. U kome su kontrasti svijetla i tame nagli ali gdje nabor tkanine donosi nježnost. Gdje se ono zemno posloženo na tanjuru posprema u tamnu pozadinu tijela. Ali gdje opet predosjećaj, vedrina i podsjećanje čine dane tako nepredvidivim i svježim. Tako da se bez imalo straha kreće prema obalama dalekim zasićenim crnim nebom. Tamo gdje se može povjerovati da kratko traje dugo, i obrnuto. Kod nekih osjetljivijih to izaziva nemir. Prolazak kroz drvored za njih će biti blagotvoran. Pomisle li na druge osjećati će se dobro. Tromost koja se obično tada dogodi i nije tako strašna. Pronaći sklonište u ljubavi koju do tada nismo poznavali najbolje je, makar možda sve to trajalo trenutak. Satni mehanizam koji se pred nam pokreće podsjetiti će nas na dragocjenost svakog našeg pogleda, svakog našeg dodira. Skupiti ćemo se u minijaturu i kao obična stvar čekati da nas pokrije fini sloj prašine. Oni koji prođu pokraj nas lako će moći očitati čitav naš život.
Volim gustu boju (krvi)
Kovitlac prolazi kroz vene. Sve nesreće vode me ka sreći, odlaska. Smrt je samo jedan akord. Često perem zube kako bi dobili na bjelini. Vraćam se na ista mjesta kako bi vidjela gdje sam bila i što sam. No nitko me se ne sjeća, ni ja sama. Popijem dugi gutljaj vode i zažmirim. Tada se jasno vidim s unutrašnje strane bjeloočnice. Susrećem hrpe kretena koji bi htjeli ponešto reći o svom značaju i radu unutrašnjih organa. Imam ime ali sam ga zaboravila pred ogledalom negdje oko četiri sata ujutro. Ne mogu se vratiti u krevet i zaspati. Ipak naslonim glavu na jastuk i dodirujem se svugdje. Prsti su mi zeleni od krvi. Želim roditi kćer i dati joj ime Tekućina. Čim podignem ruku u želji da dodirnem zrak osjetim pulsiranje njena srca. Dodir sunčeve zrake osjećam kao njezin poljubac. Kada sam imala devetnaest godina shvatila sam već sve. Život je bio lijep, ali odveć monoton i spor. Kada bi se stvorila kakva pukotina u životu ušla bi u nju i ostajala tu dugo. Odlazila sam u poluprazne kino dvorane i gledala filmove koji su prikazivali mene kako hodam ulicom i zabacujem kosu. Doručkovala bi kruh s maslacem obukla se u bijelo i izašla van. Netko mi je rekao da mi se je majka zvala Ekatarina ali ja u to nisam vjerovala. Najviše sam voljela čist život, bez pridjeva.
Volim onu (koja je uvijek sama)
U polutami puno je vlažne izmaglice i topline. Izašla si iz kupatila i legla na krevet. Soba se potpuno privila uz tebe. Nasumice puštala si misli da odu od tebe. Osjećala si se dobro. Zaboravila si da drugi postoje. Glasovi u noći koji bi pristizali iz daljina nestali bi ubrzo. Otišla si do kuhinje i popila liker od naranče. Vidjela si da te mjesec gleda pa si mu pokazala grudi. Nestao je iza brijega. Prašina mliječno bijela svijetla ostala je na vršcima grudiju. Tvoji nikada sigurni koraci postali su još nesigurniji. Znala si da trebaš dati boju nečemu nepoznatom u tvome srcu. Bila je to ljubav koja ti se dogodila u pauzi predstave. Među baršunastim zavjesama ulovila si pogled koji je ulovio tvoj pogled. Razmišljala si o čokoladi s orasima, a to je bio prvi znak zaljubljenosti. Uskoro su se pojavile glavobolje. Bilo je to uobičajeno, gotovo svaki puta kada bi ljubav hotila dotaknuti tvoje srce. Često puta bi se predala, i ostala sama. Ovaj put odlučila si ustrajati pa si obukla najsvečaniju haljinu, haljinu odsutnosti u kojoj se možeš probuditi bez ikakvih sjećanja i želja. Nisi dopuštala ni da ti se oči sasvim otvore. Tako si se osjećala bolje, smirenije. Vanjski događaji nisu ostavljali traga u tvojoj nutrini. Želučani i ini sokovi oblikovali su se u prsten, prsten u kome sve kruži. U čijoj svakoj točci sve istovremeno i počinje i završava. Počela si plesati. Kada si osjetila dodir, nečiju ruku, nisi zastala samo si pustila da te vodi oval pokreta.
Volim površinu (prašine)
Ako nam netko kaže da su vjetrovi puhali brzinom od 185 kilometara na sat možda ćemo to povjerovati. Prašina na šeširu biti će valjani svjedok. Još ako nam dopuste da uđemo u njihov krvotok neće biti nikakve sumnje. Odmah ćemo znati da su živjeli visoko u brdima, da su katkada navratili u grad i da su se zvali Milena i Petar. Učiteljevali su tu u okolnim selima. Podučavali o tome što je to prihvaćanje, a što odbijanje. Uz pjesmu naučili bi nas i da se ne bojimo pogledati unatrag. Zaplesali bi uz udarac štapova i nogu. Oči dječje rasle bi nam od vedrine. Gledale bi kako nešto dolazi i odlazi ostavljajući trag na morskoj pučini. Kada bi u hitnji, u trku ostali izgubljeni između pogleda i nepogleda oni bi nas kratko zagrlili dajući nam komad kruha i slane ribe. No život se je vrlo rano odvunio i trebalo je poći kozjom stazom, kuda god ona vodila. Oskudnost i odvažnost ispreplitali bi se u grubu tkaninu. Došli bi u grad i živjeli u malom stanu s dvije spavaće sobe. Čuli bi se s roditeljima i razgovarali dugo, telefonom. Živjeli bi tu i tamo istovremeno. Kao da živimo u dvije kutije prostora složene jedna u drugoj. Tu su bila i naša djeca. Uvijek znatiželjna, zaposlena nečim. Jako vesela, jako stidljiva. Kada bi lovili maslačke trčali bi, vikali, pjevali, letjeli niz livadu. Bila je to svetkovina jednog običnog, svakodnevnog dana. Puna prašine i smijeha. Visine, i visine. Umorne oči trepavicama bi precrtale planine, pa bi pošli kući. Uspjeli bi još samo pokupiti mrvice kruha s tanjura i zaspali bi, zaspali u pidžamama oslikanim cvjetovima anemona i rununkula.
Volim da sve izgubljeno ostane (izgubljeno)
Nemoj se pomaknuti, nimalo. Zadrži taj pogled. Neka u tebi ostane mirnoća snijega koji pada, pada ali još uvijek nije dodirnuo zemlju. Kao što ti nisi ušao u san nego stojiš izgubljeno ne pripadajući ni ovoj, ni onoj strani. Tako te nitko ne može dodirnuti. Tako te nitko ne može htjeti. Pripadaš onima kojima pripadanje ne znači ništa. Živite između, i to je za vas dobro. Nema daljine, ali ni blizine. Prolaziš kroz nešto kroz što se ne prolazi. Osjećaš se kao onaj čije se noge pokreću, hodaju ali ti ne pripadaju kao ni sam put. Možeš stanovati u kući u kojoj stanuje i grmljavina ali vi se nećete upoznati jer ti uistinu nisi ni stigao ali nisi ni otišao. Tek kada kuća nestane, kada se trag grmljavine izgubi naći ćete se tamo gdje nema potrebe za nalaženjem. Za vama će ostati linije koje pokazuju smjer kretanja vidljiv samo onima koji su nevidljivi i koji nemaju želje i potrebe za dodirom.
Volim gledati kako ti brda rastu (iz očiju)
Nitko nije mogao znati s koje ćeš se strane ulice pojaviti. Uvijek smo gledali u brda. Toga dana blijedo crnilo još je stajalo na neprobuđenu nebu. Hladnoća ona jutarnja zadržavala se u nosnicama. Upalila sam radio i uzalud tražila čarapu. Osjećala sam se nekako nepravilno i nisam znala što da činim. No nije to bilo nešto neobično, bila je to prednervoza, ono kada sam znala da si negdje tu, a nikako da se pojaviš. Pristavila sam kavu, prelistavala bilježnice koje si ostavio na stolu. Bili su to neki prirodopisi, zmijopisi i neka tamo ništavila. Tu i tamo našla bi se koja trunčica duhana. Divlja, a istovremeno plaha isprevrtala sam već pola kuhinje kad je gotovo niotkuda ispred mene pao ključ. Bio je to ključ sobe u koju se ne ulazi. Skupila sam hrabrost, otjerala crne misli, odjenula kišnu kabanicu i ušla u sobu. U sobi je bio drveni stol i stolica. Sjela sam i otvorila ladicu u kojoj je bila mala knjiga. Negdje pri kraju knjige bilo je zapisano: ako uđeš kroz vodu biti ćeš voda, ako uđeš kroz zemlju biti ćeš zemlja, ako uđeš kroz zrak biti ćeš sve, sve to zajedno. Nije da sam baš sve razumjela ali znala sam da te moram naći. Kada te nisam našla u lokalnoj gostionici krenula sam prema crkvi. Sjedio si na klupi, onako, malo na krivo. Uspravila sam te, popravila šešir. Onda sam te gledala smijući se i plačući. Držala sam te za ruke i gledala, gledala kako ti brda rastu iz očiju. Poslije toga, poslije toga narasla sam tanka, tanka i visoka.
Volim zaručnike neba (koji koračaju ispred mene)
Nisam znao da ću poći na svadbu. Probudio sam se u gluho doba noći nahranjen snom. Sjeo sam i razmislio što obući, kako se uresiti. Odlučio sam da to bude bijelo, bijelo oivičeno crnim, kao što u srcu noći raste dan koji je najljepši u jutro kada je još malo posut mrvicama mraka. Na bijelu košulju stavio sam bijeli križ. Na rever teška kaputa bijelu ružu s malo zeleni. Došao sam i čekao da mi pokažu kuda krenuti. Oni su samo koračali ispred mene oplavljeni bojom neba. Osvrnuli bi se, mahnuli mi smiješeći se, blago. Odjedanput, više nisam mogao koračati. Stao sam ukopan u svoje oči koje su se orosili suzama, a srce mi je obuzeo neki neobični mir i radost. Nisam mogao dalje za njima. Oni su odlazili u svoj isnsularni život. Život otoka sveprostora gdje pokreti nisu potrebni, a razgovara se tišinom. Mogao sam samo pogledati u nebo i oči su mi bile pune zvijezda. Kada sam na trenutak spustio kapke život je stajao ispred mene posve jasan.
Volim gledati kako se spuštaš niz ulicu (leđa su ti čas s jedne, čas s druge strane, tako da me hvata lagana vrtoglavica)
Ne znam zašto si mi to baš morao reći, i to u trenutku kada sam pokušao proći pored tebe, u nekoj žurbi. Zapravo nisam te ni dobro čuo, razumio, skrećući tu blizu u sporednu ulicu kako bi popio šalicu čaja. Osjetio sam, osjetio neku jezu, uznemirenost ali i neku čudnu, čudnu nježnost. Prišao sam bliže, pomaknuo stolicu do prozora kako bi svijetlost u svojoj posteljici donijela ono što treba donijeti. Sve što spava, ponovo je dijete, to si mi rekao, Fernando. Kako si već zamaknuo iza ugla nisam te mogao upitati poznaješ li Jozefinu. O, da, rekao si mi, zagonetno smijući se. Kroz tvoje oči koje vide kroz moje oči vidio sam kako je pratiš i kako tvoj pogled sagorijeva u plamenu njene kose uklesane u široki obod šešira, šešira kome ni prostranstvo neba nije dostatno. Pratio sam vas sada iz daljine, ne nastojeći ubrzati korak. Sporost je bila jedini način da vas sustignem, u jednom trenutku.
Volim pričekati (odlazak/dolazak sreće)
Kada se probudim idem saditi drveće. Mnogo toga se može naučiti od drveća. O tome se ne govori nikome. Ni vjetru. Ionako, on to sve zna. Kada te pogleda u oči, kada te udari, kada te sruši, ispituje te, provjerava. Ode, pa se naglo vrati. Dodiruje usnice, kao što dodiruje koru drveta. Potom provjeri nadlanice da vidi koliko još imaš snage. Pusti da se pridigneš i potrčiš ka drveću. Hodajući u papučama od zeleni ode iza nekog drugog brda. Kao što ti odeš u sobu nasuprot, u kojoj nikoga nema. Okreneš se. Vidiš mladost vremena koja se nalazi u svakome trenutku koji se otvara pred tobom. Polako zaključavaš usta, vrata, ostavu i odlaziš na počinak. Pravilna nosa dotičeš vršak mraka koji ulazi kroz tvoju gustu tamnu kosu i obrve. Negdje pred jutro, dok se još nije razdanilo obavio te plavičasti plamen. U jutro prvo su stigle starice, jer takav je red. Na usnicama gotovo djevojačkim vidjele su sreću. Odjenule su pregače, ocvijetale uzglavlje cvijećem puštajući da pjesma ispuni sobu, stavile još ručnik koji je potreban za dugi, dugi put.
Volim dvorišta (tvojih očiju)
Uvijek si tu negdje u prikrajku. Stignem te primijetiti tek u prolazu. Doći u trenutku kada si već otišla. Zato sam se nastanio u dvorištu tvojih očiju. Čim ih otvoriš ugledaš me kako nešto čitam, pišem pa podignem pogled i izgovorim: Da, da kava ti je na stolu. (ili) Ne, ne treba stavljati veš na balkon, pasti će kiša. Kada malo zaspiš, obično poslije podne gledam kroz prozor ili izađem van kako bi obavio kratak razgovor s vrtnim patuljcima. Oni vole uvijek znati što se događa u kući. Moguće se u njih pouzdati, i u teškim trenucima. Lijepo je uz njih slušati pjevanje ptica. Uskoro ćeš se probuditi pa odlazim u kuhinju kako bi pripremio obrok. Na stolnjak slažem tanjur, žlice, vilice i vazu s poljskim cvijećem koje tako lijepo pristaje uz tvoju pidžamu i razbarušenu kosu. Voljeli smo zajedno gledati obližnje i udaljene stvari kako mijenjaju svoj oblik i obris pod utjecajem svijetlosti, kako one vanjske tako i one unutrašnje. Katkada bi se udaljili jedan od drugog ostavljajući međuprostor, neku vrst livade na kojoj bi rasle činjenice, mekoće, prolaznosti, tuge, mučnine i po koja radost. Po toj je livadi bilo najbolje hodati bos. Naposljetku svakodnevni raspored stvari i ljudi preuzeo bi neku bol i strepnju koja bi se obično javljala u jutarnjim satima. Zato smo kada god smo mogli dugo spavali i činili spore kretnje.
Volim podignuti ruke (lijevu i desnu)
Katedrala ima dvije ruke. Lijevu i desnu. Dodiruju nebo. Kao što vršak nosa dodiruje tvoj nos kada te želim poljubiti. Poljubac traje toliko koliko i nebo traje. Svijetlost u očima govori o putu, o radosti puta kojeg smo zajedno prošli. Kada si mi neki dan rekla da je to bilo davno pitao sam što je to davno. Da li je to stolnjak na kojem neke stvari stoje bliže, a neke dalje, a nekih nema ili ih se ne sjećamo. Da, rekla si mi. Nasmijao sam ti se i rekao, onda davno ne postoji. Postoji livada, postoji sve i netko tko je upravo zamaknuo niz usku i strmu ulicu. Moglo bi biti, rekla si mi. Podigla lijevu i desnu ruku kako bi me zagrlila. Čitav dan je odjednom postao okrugao. Kao nešto što teče, a nema svoj početak ni kraj. Zvuk tramvaja koji je prošao podsjetio nas je da trebamo izaći van i kupiti nešto u trgovini. Prolazniku koga smo susreli rekli smo dobar dan. On se je nenadano okrenuo i mahnuo nekom s druge strane ulice. Još malo smo zajedno koračali, a onda si ti otišla na lijevu, a ja na desnu stranu. Sunce je ostalo na sredini, između nas.
Volim ući u život (Štefanije Pohižek)
Pristojno čekam u redu kako bi ušao u tramvaj. Nisam znao da će sjesti nasuprot mene. Stisnutih usnica. Da ću ostati utamničen u njenom licu. Da ću tako dugo, dugo putovati blagom linijom iscrtanih joj bora koje su bile kao stara šuma u kojoj se toliko toga dogodilo. Na koncu, njene male, lijepe poluzatvorene oči toliko su me opčinile. Činilo se kao da gleda u daljinu, kao da nešto provjerava. No to što je gledala nije se nalazilo ni u jednom dućanu. Rukavicama kožnim izrađenim po mjeri doticala bi bjelinu kose u kojoj je ostao tek po koji trag crnila. Onda, o bože, otvorila bi damsku torbicu baršunaste teksture. Umro bih da sam mogao pogledati u njenu tajnu, no dovoljan je bio i miris i sama slutnja onoga što nisam ni trebao vidjeti, a opet sam vidio u njenoj odsutnosti, sanjarenju, u crnom starinskom šalu oslikanom bijelim cvjetovima. Kada bi svijetlost pod određenim kutom padala na njeno lice učinilo bi se tako strogim, usnice bi se oblikovale u neku krivulju. Nikakva plahost nije mi oplahnula srce samo sam izoštrio okular oka i nastavio dalje snimati crno bijeli film u kome je ona igrala sve uloge svoga života. Naglašenost pojedine kretnje, zrnata struktura slike, gotova odsutnost zvuka. Tek koja naznaka nečijeg glasa kao nježno preludiranje na klaviru. To bi kao neka prozirna pozadina još više istaknulo njene kretnje, njezin šešir sa dvije zvijezde blago zavinut prema gore. Ne znam kada i kako sam izašao iz tramvaja. Otišao sam u atelje i sjeo na stolac. Vladimir je uzeo kist i počeo slikati. U svakoj crti moga lica bila je i crta njezina lica. Nježne, mekane crno bijele linije potpuno su se stopile, katkada bi iskočio njen ili moj oštar pogled a onda bi se u glazuri večernjeg svijetla sve to izjednačilo.
Volim vječnost kiše koja pada (otkrivajući mi svoja različita imena)
Dovoljno je da te dotakne prva kap, kao početni ton, intonacija kompozicije. Tijelo kao fina membrana počinje vibrirati. Isto kao što se mjesečina oslikava u šumi, u svakoj njenoj grančici. I nema kraja jer početak se jednostavno izgubi. Netko će primijetiti da je sedam sati ujutro, da je prozor otvoren i da je ljeto. Takve stvari čine nas razdraganim i povjerujemo da je život jednostavan baš kao mala koliba koju smo kao dijete nacrtali na papiru. Željeli smo u toj kolibi provesti čitav život ali nije nam uspjelo, ili možda je. Odgovor je zapravo nepotreban, ne trebamo ga znati. Kada susretnemo kišu drugi, treći i bilo koji put ona nas prepoznaje. Ona ne stari, ona samo ode. Ponekada nas iznenadi. Kada noću šećemo uz more i zakoračimo. A ona počinje padati. Dodiruje nas nježnost od dviju voda. Lako nam je onda čekati to prvo svanuće svijeta zapisano u njihovu rukopisu. Kada se gledamo u ogledalu kroz njegovu dubinu, hladnoću oči nam odlaze i dugo ih nema. Kada se naglo okrenemo iza nas je bjelokosa žena koja nam kaže, donijela sam vam pogled. Tada vidimo ono što nismo vidjeli, ono što je bilo zatvoreno u kovčegu vremena. Sve jača svijetlost prisiljava nas da zatvorimo oči. No i dalje vidimo likove koji nastaju i nestaju. Oči nam suze. To je samo mala kiša, mala kiša naše duše.
Volim odmotati svitak (kušnje)
Bila sam sitna, živahna žena. Voljela sam sve pospremati u kućanski registar. Tako bi lako mogla provjeriti što se i kada dogodilo. Na miru bi obrađivala svoj vrt. Znala bi da je sve u redu i na broju. Ako bi se dogodio kakav metež ili me je obgrlilo nadahnuće trenutka zbunila bi se i učinila kakvu nesmotrenost. Nisam još mislila o starenju. Ali nisam ni mislila da će mi se dogoditi dijete. Tada su počele moje kušnje. Tada je započeo moj zvjezdani rad. Nešto što blagosiljam, nešto čemu dajem zahvalnost i hvalu, bez obzira na sve muke i težinu. Netko tko se nenadano iza ugla pojavi pred vama sličan je djetetu koje je izašlo iz utrobe. Vidite ih prvi put, a vidjeti prvi put znači radovati se. Kada bi život i svaku njegovu sekvencu gledali prvi put to bi bio sretan život. No u nama ima nepodnošljivih zima i snjegova i potrebe da se oivičimo boli kako bi uopće znali kuda koračamo. Ne umijemo se zarolati kao kolač i podnijeti slatkoću života. Pa se kao zadnje derište ponašamo neradosno. Gledamo u kvadrat beskraja i bojimo se prići bliže. Pogledamo dječje oči i u njima vidimo taj isti beskraj. Predamo se u trenutku, bez straha pogledamo nebo. Onda nas to dijete vodi kroz život, nas koji smo toliko toga zaboravili. Kroz njegove oči, dodir prisjetimo se mnogih stvari. To dijete je zapravo rodilo nas. Pokazalo nam što je to svečanost svakoga trenutka ovoga života.
Volim tjeskobu (djevojke mlade)
Nosiš smeđi kaput i crnu beretku, a uvojci kose su ti tako neposlušni. Malo si umorna od života. Pitaš se da li je dovoljan taj obični, svakodnevni nagon za preživljavanje ili je potrebno nešto više. Pokušavaš proći pokraj svega što ti smeta ali to je nemoguće. Nije ti jasno što to uzrokuje svu tu zbrku. Kojim redoslijedom iz ormara izvaditi emocije. Kako usuglasiti boje, tonove. Što ako se pojavi čežnja. Senzualnost dodira vlastita tijela kada se tipke obline, glasa, oblika bude proizvodeći šumor nesuzdržana djevojačkog smijeha. Pa sve pređe u skakutanje, nesuzdržanost, uzvik, kliktaj. O bože, kako se bacakaš. Crteži tvojih kretnji ocrtani u šarenici moga oka moduliraju se u različitim stadijima ljepote i prolaznosti. U jednom trenutku moraš otići kako bi se odmorila. Otići ćeš u jedan stan u velikoj višekatnici. Tu ćeš se istuširati a da nitko ne zna. Popiti ćeš dupli džin tonik i čekati da se ne dogodi ništa jer ti je potrebno malo praznine, prostiranja u bijelo. Kuća u kojoj si ima oči, gleda tko joj prilazi. Ne može ti se dogoditi ništa loše. No u tebi već dugo boravi ptica, neka tiha ptica. Imaš potrebu otići na drugi dio grada gdje te nitko ne poznaje. Staneš u nekoj ulici i gledaš. Dućane, ljude. Sve dok ti ne postane teško, dok se ne nađeš na rubu plača. Potrebno je onda malo vremena da se u tebi razdani, da se sjetiš mene i moje tuge. Pa me nazoveš da zajedno odemo, na terapiju. Kupimo pregršt bombona čokoladnih, otrčimo do željezničke stanice pa se igramo udaljavanja, dovikivanja, uzajamnosti, a na kraju uvijek ostavimo igru postojanja. Čekamo da vlak krene pa jurnemo za njim vičući: aaa, aaa, aaa. Bude nam tako, tako dobro.
Volim putovati (žičarama, uspinjačama i vučnicama)
Ohoho, ohoho. Pogled stremi visini. Ti si tako ljepokapa. Sviđa mi se tvoj dlan i noga. Nema povratka, ali ima dolazaka mnogo, rekla si mi jednom zgodom. K tome si još i dodala da život nema razdoblja, ima prostiranje, samo. Danas, odlučili smo objaviti zaruke. Poljubiti ćemo se usred noći. Ti ćeš tada otvoriti kutiju žene sa svim skrovitim detaljima. Isukani prsti vijoriti će se. Oni koji će se roditi poslije ove noći preseliti će se s nama u veliki stan u Ilici. Imati ćemo susjede s kojima ćemo biti u prijateljskim odnosima. Sastajati ćemo se više puta tjedno i fotografirati. Sve tako do ponedjeljka kada ću ja reći idem i otići ću u planine, a ti ćeš ostati kod kuće i kuhati ručak. Kada se vratim kući ti ćeš biti u viklerima. Dati ćeš mi koricu kruha i otići ćeš gledati svoju omiljenu seriju. To je kao i obično ostavilo dobar dojam na mene pa sam zaspao u naslonjaču. Tek ujutro sam saznao da su me izbacili s posla i da mi se žena preudala. Koji su motivi za to, teško mi je reći ali svakako ću sutra ići na pecanje. Nije mi preostali ništa drugo do da stupim u intimne odnose sa susjedom i njezinom kćerkom, naizmjence. Tako sam se ipak nekako udomio. Poslije dugo vremena nazvala me bivša žena i rekla da se nađemo. I našli smo se. Neki su stigli žičarama, neki uspinjačama, a neki vučnicama. Život na planini izgledao je tako prozračan, uz grah i kobasice i poneku čašu vina.
Volim krevet (i stol)
Volim ravninu ali i krivinu. Sve ovisi od toga s koje strane se priđe. Svježinu unijeti među ljude nije loše. Svi onda hodaju uznosito i pridaju pažnju svakome pokretu. Ako netko i ispadne bahat i pomalo kočoperan to neće biti tako strašno. Duša mu se nije oprstenila, a srčika tijela mu je porozna malo odveć. Ako nosi košulju s cvjetnim motivima sve će to izgledati još ljepše i podnošljivije. Uspostaviti instalaciju divote zapravo je lako. Pogledajte samo šaropis tkanice oka, grudi žene ili vrlud njezina međunožja. Kao što su potrebni nož i vilica potrebni su i krevet i stol. Osjećaš miris u kući koji ti prolazi kroz glavu. Baciti se na krevet, ostati na štokrlu, tu blizu poda ili jednostavno izaći iz sobe, sve, sve je to moguće. Jednoga jutra u oku ćemo pronaći sunce ili nešto sjajno, toplo, dobro čemu ne znamo ime. Mnogi će reći da je to sreća, a mi to nećemo znati jer smo upravo otišli u trgovinu kako bi kupili novi luster za kuhinju, a razmišljali smo i noćnoj lampi za dječju sobu, no možda ipak pričekamo dok ona malo narastu.
Volim ikebanu (krepke bistrine)
Nu, nu. Zamrđala sam. Iz ničeg. I svi su odustali odjedanput, a ja sam samo malo zagrebala zrak. Jedino se djeca nisu preplašila i izrasla su iz mojih očiju. Iz tišine koja je tako dugo spavala u meni pa se pretvorila u plač. O joj, kako su me zaboljele kosti kada sam saznala da sam majka. Isprva o tome nisam mogla reći ništa, a onda sam se samo smijala, smijala i plakala istovremeno. Život mi je ponudio jake kosti ali ja to nisam mogla prihvatiti jer sam zapravo slabašna, vrlo. Tako je oduvijek bilo u mojoj obitelji. Na to smo ponosni. Znamo se penjati po vrletima visočnim ali znamo i razbiti koljena. Oštroumni smo i bezumni, u isti čas. Zatočeni u sjaju vlastitih očiju. Ako nas neko uznemiri kažemo mu idi, idi pješice i ništa više. Tako je naš život slikovit i vrletan. Kada hoćemo nešto pustimo djelić mašte da nas odvede kuda treba. Koliko god to bilo čudno sve što se dogodi izgleda tako stvarno. Na koncu shvaćamo da treba biti samo malo opušteniji.
Volim tajnu gospođice (i njene 26 godišnje prijateljice)
Nevjerojatno kako ti dobro stoji kratka kosa. Oštrina njene linije ističe tvoje obline. Tako si odjedanput sva razdragana. U zadnje vrijeme viđaju te u dijelovima grada gdje prije nisi navraćala. Potpuno je neshvatljiv prizor vidjeti te kako trčiš s buketom cvijeća u naručju, a onda naglo zastaneš i sakriješ se iza ugla zgrade. Dopustiš da ti preko lica pređe tek malo svijetlosti i sjene. Još uvijek obazriva pređeš na drugu stranu ulice, zakoračiš još par koraka kako bi ušla u park koji se tu nalazi i sjela na klupu. Nisi me zamijetila kako svega par klupa dalje sjedim i čitam novine. Prišla ti je žena mlađa od tebe i dodirnula ti obraz, pa potom usnice. Bila je to moja kćer iz prvoga braka koju nisam vidio dugo. Na koncu prepoznao sam i tebe po sjaju očiju. Bilo je to davno kada smo predavali na djevojačkom liceju u provinciji. Bila si ekstravagantna, u bijelom ogrtaču i bijelom šeširu, znatno mlađa od mene. Ne mogu reći da tada nije postojala zaljubljenost prema tebi. Sada gledao sam vas gotovo kriomice. Toliko usredotočene jedna na drugu. Podigao sam se teško, oslonio o štap, i sporim staračkim korakom otišao na drugu stranu parka. Suha srca. Zato je bilo neobično odjednom u obrazima osjetiti vrelinu i ozarenost. U prostoru tišine koji se otvorio u mome srcu čuo sam šapat ljubavi koja mi nije pripadala ali koju sam sačuvao kao najveću tajnu, nešto što mi je darovalo škrtu suzu na mom staračkom licu.
Volim u popodnevnom zraku osjetiti miris muškarca (osjećaja zbrkanih)
Vjetar je hladan, oštar, miriše na snijeg. Na izbrijanom licu love se prve pahulje snijega. U toj vedrini, jasnoći čuje se cvrkut ptica. Prolazim pokraj kuće iz čijeg se dimnjaka vuku tanki i sivi pramenovi dima. Zavjesa na prozoru gotovo se neprimjetno pomakla. Uvijek to tako bude. Nikada još nisam vidio njeno lice ali se gotovo nehotice osvrnem i zastanem očekujući da će se nešto dogoditi. Ponekada ju ipak vidim u snovima, ili kada se umoran u predvečerje vraćam kući pa pogledam u zagasito nebo. Tada vidim njene sklopljene ruke i osjećam dodir mekana zvuka u ušima. Potpuno sam miran i bez želja. Kada se probudim čini mi se da sam bio negdje daleko a istovremeno i blizu. To je dodir bez dodira. Poljubac koji ti je poslan. U kome beskraj putovanja, čekanja predstavlja jedan život, jednostavan i tih istovjetan ptici koja je proletjela ispred oka.
Volim prazan pokret (gledan malo postrance)
Živjela sam u zraku. U gradu, u visinama. Sunce bi uvijek gledala nekako iz kosa. Prilazila bi postrance. To mi je davalo dovoljno vremena da sagledam stvari i da razmislim što ću učiniti. Da uočim čistoću i primim je. Sa poslušnošću. Kada se probudim kažem da sam lijepo spavala i kažem hvala. Odjenem smeđi teški kaput i lagani bijeli šal. U kosi imam samo grančicu imele. Volim mahnuti nekom nepoznatom koji prolazi u daljini. On u brzini možda pomisli da mu je to netko poznat, drag pa mi odmahne. Tako se prepoznamo u radosti privida koji nas može usrećiti na trenutak, a to je sasvim dovoljno. Volim rana jutra kada nema suvišnih pokreta ni riječi, sve je u naznakama i sve može biti. Htjela bi da to jutro duše potraje zauvijek. To tako i bude kada predano molim. Glasni koraci dodirnu mi kapke i tada koračam u svakodnevnicu dana, ali dovoljno je da zastanem zaklopim kapke i na trenutak se vrati jutro. Onda je lako koračati dalje. Uhvatiš ritam mijene. Neke stvari i događaje zaboraviš ali ako ih pogledaš malo bolje, onako postrance čine ti se ipak poznatim a ako štogod nedostaje učiniš neku malu, gotovo beznačajnu kretnju i priča se može nastaviti. Usporednost nas može dovesti na različita mjesta. To nije razlog za rastuženost. Onaj koji se ima pokazati doći će s bilo koje strane. Neće kazati ništa, samo će se nasmijati. Kada će nas netko pitati kako je izgledao reći ćemo samo da je na nadlaktici imao tetovirano sidro iako je to još bilo samo nekoliko plavih mrlja izmreženih ispucalim kapilarama staračke ruke.
Volim kada izgovoriš riječ (malokad)
Isti je raspored svaki dan. Malokad se bilo što promijeni. Obično se hrana kuha na ognju. Opere se suđe i očisti prostorija. Noge zna dodirnuti koja kap vode i to je ugodno. Otiđe se na drugu stranu prostorije, puste se koljena da dodirnu zemlju, a ruka se podigne malo na više kako bi se dodirnulo čelo i lijeva i desna strana ramena. U tišini izgovori se hvala danu koji je prošao i hvala noći koja dolazi. Dodirne se svako ljudsko biće koje odlazi u san ili se sprema otvoriti oči. Vanjski događaji prolaze, gotovo neprimjetno, sve se događa u nutrini. Nije potrebno zaokružiti ono što je zaokruženo. Potrebno je samo ponoviti dan za danom. Posve ući u trajanje. Pustiti da se stvari otpočnu i završe u miru puštajući mjeri sporosti ili brzine da odredi ritam samoga puta koji je nepromjenjiv. U vrijeme kada započinje rat, bilo koji rat, u tmurnosti neba prepoznavati skriveno svjetlo i štititi ga šutnjom i tišinom jer katkada je ljudima potrebna bol i patnja radi umijeća čitanja života. Malokad se dogodi milost. Malokad se dogodi ozarenost beskrajne radosti. No i to malo dovoljno je da oči svijeta ostanu otvorene.
Volim proučavati stilistiku (lokanja)
Kako to počinje. U osobnom životu ne primjećujemo ništa ni odveć dobro ni odveć loše. Čak bi se usudili to nazvati skromnim životom. Na taj način uspješno bi zavaravali i sebe i druge. Netko će u nekoj usputnoj i sasvim nevažnoj prigodi reći da ne zna kako se to dogodilo. A vidio je i bio je tamo. Ugledao je tu zgodnu gubičicu u kutu, sasvim u kutu. Kako se pomaknula tako da glava zadobije blagu kosinu a usta ostanu poluotvorena kao da nešto želi zaustiti. I ruku podigne nehajno, za tren. Kako bi stiglo piće, prvo u nizu. Otvoriti će svoje zeko oko kako bi procijenio, publiku. Potom će proći prostorijom i popiti dva, tri pića tako da osjeti vonj i disanje ljudi, i njihovu spremnost na ekstazu. Odbaciti će se od zidova kao od konopaca ringa i početi poskakivati. Udarati će i biti će udaran. Žensko-muška melasa cijediti će se o njegovo mršavo tijelo. Pun adoracije, ludila balzamirati će utrobu alkoholom. Onda će se naći u hodniku u kome nikoga nema i koji nikuda ne vodi. Tišina biti će vrlo kratka. Neurokemikalije u tijelu eksplodirati će naglo. Početi će brutalan ples. Govno će htjeti izaći na usta. Oči će prestati biti oči. Proći će prazno vrijeme, i oči će polako početi prepoznavati svoju lešinu pokraj sebe. Oči će tada još dugo ostati zabijene u vrijeme u koje nikako da uđe bilo kakva svijetlost, bilo kakav zvuk. Otvoriti će se ipak vrata i netko će te podignuti, posjesti za stol dajući ti šalicu kave i pripaljujući ti cigaretu. Otići će na posao ostavljajući te u kuhinji. Kao očenaš uzaludnosti ponoviti ćeš po tko zna koji puta istu priču o vlastitom kukavičluku, destruktivnosti, osjećati ćeš se bijedno. A sve zbog sitnice, što nemaš hrabrosti, što nemaš muda plesati, plesati s onim koji u tebi pleše, pleše oduvijek.
Volim kirurgiju (tvog slabašnog očaja)
Puna snova i fantazija stajala si ispred lavaboa držeći skalpel u ruci. Dotaknula si kožu i već se pojavila prva kapljica krvi. Pogled ti se zadržao na bijelim laticama ruža u vazi nasuprot otvorena prozora. Istrčala si, bacila se u fotelju i srce ti je ubrzano otkucavalo. Lice ti je ostalo zatočeno ognjicom. Bila si spremna ostaviti kovčeg svoga tijela ali on je još uvijek bio tu, sa tobom. Nije ti bilo druge nego putovati dalje. Često ti se u glavi znala stvoriti neka imaginarna slika koju bi slijedila onako na slijepo. Kada bi u dubokoj tami prišla toj tamnoj slici koja je predstavljala tvoju nutrinu dodirivala bi se puna bojazni. Nalazila bi sebe izbljuvanu u krevetu kako se budiš s nekim tko ti je nepoznat. Konstantno pijana, još od prošloga petka. Teturava djevojčica. Ne baš osobitoga oca. Koga su ubili jednim metkom iz revolvera. Prije nego što si ga upoznala. Otišla si mu na grob i pokazala mu pičku. Bilo ti je tako vrelo. Gotovo da si osjetila onaj trenutak kada si njegovom spermom začeta u utrobi neke usputne žene o kojoj ni danas ne znaš ništa. Ponekada kada prođeš pokraj željezničke stanice i vidiš neku ženu izgubljena pogleda pozoveš je na piče. No ubrzo zaboraviš gdje si i s kim si bila i bauljaš gradom do nekoga mjesta koje ti se čini poznato, pa tu staneš, sjedneš i odmoriš se. Po tko zna koji put pokušaš biti nekom drugom ženom. Onom iz sjećanja, onom iz mašte, onom iz časopisa. Pa se opet nađeš u jecaju nekog hodnika gdje ti pokušava prići nepoznati muškarac. Kada bolje pogledaš vidiš da starac izgovara rečenice nekom tko mu se čini poznat, a to nisi zasigurno ti. Uzvratiš mu šutnjom, nemajući snage pomaknuti se. Poslije nekog vremena pomalo nenadano on se pridruži tvojoj šutnji. Tek tada si ga pogledala u oči. Imala osjećaj jesenje topline koja te je tako ugodno grijala. Zajedno ste sjeli na klupu i promatrali svakodnevnu mijenu stvari i ljudi po okolnim ulicama. Nisi ni primijetila kada se digao i otišao svojim putem. Ostavio ti je svoj plašt mirnoće i utihnule ozarenosti, a to je bilo dovoljno da tvoji koraci postanu mekaniji, a glava blago zaljuljana u svijetlosti dana koji se prostirao pred tobom.
Volim slušati miris plača (skriven u pazusima tvojih svakodnevnih trenutaka)
Rušljivost dana dogodi se nenadano. Obično u poslijepodnevnim satima. Pokretač povijesti, tko god to bio, sjedi s druge strane trga i pije kavu. Ni na kraju pameti mu nije njegova povijesna zadaća. Ne primjećuje nikakve pokrete koji bi ukazivali na nedaću. Uzda se u protočnost stvari, događaja, sve dok se praktično ispred njegovih nogu netko ne sruši. Bude to žena. S usnicama posutim sunčevom prašinom i zaklopljenih kapaka nalik unutrašnjoj stranici školjke. Podignuo je njezino tijelo koje je bilo krhko ali puno neke ogromne težine, nečeg što ju je vuklo prema zemlji. Uzeo je bočicu muška parfema, oštra mirisa. Stavio ispod nosnica, na što je ona otvorila oči i rekla: niste trebali, odlazim, večeras. Prinio joj je šalicu čaja i ona je otpila gutljaj. Nisu razgovarali, jer na koncu ona mu je sve rekla. Ostalo je samo da je isprati, da joj pravi društvo. Kada je luna ocrtala nebo njene usnice nestale su s lica. Trepavice su joj se izdužile, polako se stapajući s mrklinom noći. Odjenuo se kaputom njezina tijela. Pošao ka moru. Spreman na vjenčanje. Između njezina i svoga tijela stavio je bijeli ljiljan.
Volim reći aparat (aparat)
Sve stvari bježe od mene, napuštaju me. Potpuna izolacija srušila me. Imao sam tendenciju biti strelicom, zauzeti svu brzinu, otkriti odakle dolazi pravac i kamo odlazi. Ponosio sam se kinetikom. Nisam želio diskriminirati ni jednu prirodnu silu. Zapalio bi šibicu i divio se mehanizmu vatre. Gledao u fonogram, u brojčanik kao u božanstvo. Kada su mi rekli da spavam sanjao sam da sam odjeven u kaput limunasto žute boje na kome su bili iscrtani crteži drvenih mostova, građevina i konstrukcija nalik letalima, leptirima. To je učinilo moj život dinamičnim ali i nestvarnim. Vjerovao sam da aparat ima dušu. Kada su mi prvi puta rekli da mehanizam ne radi nisam mogao u to povjerovati. Prislonio sam ga na svoje srce i rekao mu slušaj, a on je bio njem. Tako mi je pokazao vrijeme moje tišine. Usporavanje. Sekvence prolazećih i dolazećih vlakova. Gledanje iz velike daljine, velike blizine. Što je isto imenu koje su nam dali na samom početku i imenu koje će ostati skutreno u nutrini smežurana lista. Kao što dodir prepoznajemo po svom putu, a tišinu po vlastitom nepomaku i neizricanju. Zato nije potrebno znati ime one koja mi je ostavila poljubac i otišla. Nemoj se nikako vraćati, govorim sebi, ne, to ne bi bilo dobro. Zaustavljenost se ne smije zaustavljati, ni pod koju cijenu.
Volim kada se sve u meni (smije)
Uznemiruje me čekanje tramvaja. Tramvaj treba brzo stići. Ako tako ne bude, hitro u mislima treba narisati nešto iz svakodnevnoga života lišeno sjete i tuge. Šaroliko ako je ikako moguće. Nešto što snaži poput maloga mraza ili odlične jake crne kave. Uzeti kalup za izradu kolača ispuniti ga jasnim i čvrstim glasovima, pa sve to posuti prhkim smijehom. Čitavo susjedstvo ozari se tada cikom, grajom. Svi jurišaju, trče raznoseći vesele vijesti. Usprkos tome dan prelazi u smiraj, u spokoj. Kada zaspiš tako osmijan posjećuju te anđeli i vode mudre razgovore kojih se ti poslije puno ni ne sjećaš, ali svi koje te poslije susretnu govore ti kako si pametan i lijep, a tebi je sve to onako pa se samo smiješ. Ne gledajući kuda ideš naletiš na Tonija pa ga pitaš nešto, reda radi, a on se sav razrogači i kaže: katastrofa. Ma može biti, veliš gledajući u monumenat od ženske guzice što ti se upravo smiče ispred nosa.
Volim ono što je uzaludno (i ne želim odustati)
Gledam kroz tvoje oči, oči tvoga sina. Zajedno gledamo te na trgu, kako bi vidjeli da li ćeš otići. Stojiš, stojiš i stojiš, pušeći cigaretu za cigaretom. Glava ti se smanjila na veličinu gumbušnice. Nešto te boli, jako. I ne možeš to sam podnijeti. Mi smo odlučili. Darovati ćemo ti sve naše koještarije, a ti slobodno možeš raditi s njima što želiš. Ako ti ni to nije dovoljno darovati ćemo ti naše želje, gotovo sve. Možda bi voljeli da nam se nasmiješ, ali ako ne možeš, nije važno. Tkanje dana koje je pred tobom izgleda grubo, oštro. Zašto ipak malo ne podigneš glavu. Oblaci u koje gledamo isti su oblaci. Protječu kao što i mi možemo protjecati. Bol i radost samo su dva različita bombona. Ako nam ih netko daruje prihvatiti ćemo ih i progutati. Ako nisi spreman pričekati ćemo. Budi hrabar, odreci se sebe. Onakav kakav jesi, nikakav. Nedoumice su kao mačji repovi. Potrebni i iritantni. Omogućuju nam da izađemo iz dubine. Da saznamo ono što već znamo. Lakoća je to vježbe. U posudi su možda dva, tri zrnca istine. Dovoljno da nas nahrani, štoviše dostatno da još s nekim podijelimo obrok. S nekim tko nije zahtjevan, s nekim tko je skroman, s nekim tko će prihvatiti i tvoj prazan dlan na kome će se još uvijek osjećati slanost, tvoje suze.
Volim reći da je bilo (bilo kao nekad)
Prikazivao se stari filmski žurnal iz pedesetih godina. Vidio se pokret ruke, rijetke topline i uglađenosti. Bio je to osobni život, žene. Iznijeti tu treperavu sliku na svijetlost dana bilo je nemoguće. To je kao kada krademo iz vlastitih snova. Opčinjenost traje kratko, možda se dogodi spoticanje, kihanje, prolazni vrtoglav. Posuda glave poslije svega toga osjeća se ispražnjena, lišena bilo kakvih očekivanja. Imamo samo potrebu nekuda otići. Sakriti se od nečega što je neizbježno. Njezine prisutnosti u nama. Oblikovane u pokretu svake žene koja nas okriljuje, koja čini da ne prepoznajemo razliku između nekada i sada. S kojom prolazimo postupak porođaja, svakoga novoga dana. Učimo lakoću napora i težinu ne odustajanja kada u košulji dodira osjetimo prvu hladnoću. Tada možemo bez gnjeva i prkosa podijeliti poljubac kolikogod on izgledao usputan i površan. Na to nas obvezuje bespogovornost naše ljubavi. Na to nas obvezuju vrata koja su ostala otvorena. Vrata kroz koja ulazi vjetar, grub i nježan, istovremeno.
Volim podnositi nemilosrdnost (stvari)
One su tu kada ih više ne želiš. One su tu ostavljene od ljudi, kojih više nema. One će biti tu kada ćeš ti otići, iza kulisa. Osloboditi se pogleda na damu sa psom koja je prošla pokraj tebe godine 1934. Onda kada te još nije ni bilo. Ali tada se negdje rodila tvoja majka. Kada te rodila ti si vidio sve što je i ona vidjela. Dodirivao si lutku s kojom se igrala. Sve je bilo kao da je danas, i možeš reći da je ipak bilo ljepše voziti se onim starinskim tramvajem. Nema potrebe za osvrtanjem jer sve traje. Odijelo prostora dovoljno je široko. U njemu živi i paučina i voda. I koraci. Svaki trenutak nudi nam svoje lice, brzine i sporosti. Teško je odlučiti koje je lice ljepše. Nestrpljivost baš nije dobra, a i uzdisanje nije neophodno. No događati će se da boja kravate ne odgovara boji dana ili da uvojci kose iskazuju nepokolebljivu neposlušnost. Možda je to pravi trenutak da ispred sebe posložimo igračke, istinu, dobrotu i razum. Spoznaja da ništa ne možemo htjeti, da ništa ne možemo učiniti otvoriti će vrata svetkovine. Koračati po putu neće nam biti teško.
Volim pridržati te (u trenutku kada ti pridržavaš, mene)
Polusmrznuti su ti prsti. Glas ti je za nijansu tiši. Gotovo da nisi tu. No obavijaš me, poput bršljana. U tom zagrljaju noge nam se ukorjenjuju u dubini zemlje, a ruke se onebljuju u nezavršetku. Onaj koji gleda iz daljine vidi stablo. I najmanje pomaknuće primjetno je. Završava u kući dodira. No ništa nije moguće ukrasti, spremiti za sebe. Sve što pokušamo zahvatiti pobjeći će kroz tanku opnu koja dijeli san od jave. Svijetlost noćne lampe prikazuje privid stvari koje želimo udomiti u našem oku kako bi zadržali prolaznost ljepote čije je biće prašinasto i nestalno. Jedino u što se možemo pouzdati je siromaštvo i pokornost. Otuda dolazi radost koja traje. Svatko može prileći na skroman ležaj od slamarice. Pustiti oči da se odmore i otvore, pune svijetla. Otići u otvorene prostore šume koja nas čeka kako bi disala, skupa sa nama.
Volim Veronike (koje svoj rubac ne ostavljaju praznim)
Vrijeme nas određuje kao kolač koji grizemo. Na koncu ostajemo odgrizeni jedan od drugoga. Teško nas je pronaći u nekoj od usputnih ulica kamo bježimo od vlastitih koraka. Jezik dojeden ispljunuo nas je u jarak. Ni jedan prolaznik neće okrenuti glavu a Veronika još nije prošla ulicom. Ako i prođe nije sigurno da će nas prepoznati kao onoga koji je pao da bi se digao. Zato treba korisno upotrijebiti vrijeme, izučiti temeljna ljudska pitanja. Korijen naviještenja, potrebu buđenja, postupak ždrijebljenja istine kao i prišivenost na običnost trenutka. Mirnoća i razumijevanje njezina nedolaska značiti će da smo prihvatili njenu ljubav, njeno milosrđe. Pridignuti krenuti ćemo u susret njoj ili bilo kome drugom shvaćajući malenkost naše žrtve i nemoć da joj uzvratimo ljubav koju nam je darovala.
Volim reći vraćam se brzo (a onda, onda me nema)
Odjenuo sam tamno plavu vestu i otišao preko puta po kutiju cigareta. Davno nisam bio na tom trgu, ni sam ne znam što me je zadržalo. Da li su to bili događaji koje bi mogli imenovati prolaznim, lišenim sjećanja ili je bilo riječ o traganju koje je imalo svoj skriveni put i uvid na kraju kojega je bila vrlina na prvi pogled nesvrhovita i nedoticajna. Mogao sam olako reći da nikada prije nisam bio tamo, no teško da bi mi tko povjerovao. Na neki način bilo je upravo tako. Moje oči sve vide prvi put. Neočekivano, gotovo bez ikakvog napora u meni se dogodi gozba. Potreba da se proslavi svaki trenutak i svako mjesto. To zna potrajati i u tom trajanju izgubi se vrijeme. Ulazim u razgovor sa svim i svakim. Takav mi je jednostavno odgoj. Oni koji me bolje poznaju ne traže me jer znaju da ću se vratiti posve tiho u slamnatim cipelama bez čarapa pun senzacija zapisanih u mojim velikim dječačkim očima. Darove koje sa sobom donosim svi će primiti opraštajući mi pregršt mojih nesmotrenosti i riječi izgovorenih u hitrini trenutka.
Volim čekati (ono što neće doći)
Element sumnje pojavi se nenadano. Gledaš u vrata a ona se ne otvaraju. Očekuješ bilo kakav zvuk, no sve je utihnulo, zamrlo. Nakon nekoga vremena prebaciš se s jedne stolice na drugu. Termometar pokazuje pet stupnjeva ispod nule. Omotaš šal okolo vrata i otiđeš skuhati čaj. Ispijaš svaki gutljaj polagano. Nehotice dodirneš modricu na licu. Dio po dio tijela postaje demoliran. Oči ti gledaju na jednu stranu, usne na drugu, a šešir na treću stranu. Teško da se možeš naći sa samim sobom. Imaš dojam da sjediš malo odviše desno, lijevo ili možda naprijed. Čini ti se da si pogriješio i da bi jedna kratka s duplim šećerom bolje odgovarala ovome jutru. Ne možeš baš reći da je život nepodnošljiv, no osjećaš se kao da si ušao u fluid. Ne prepoznaješ žeđ, glad iz navike zapališ cigaretu i onda ne znaš što ćeš sa prstima. Priželjkuješ prekinuće, dno, drhtanje a dogodi ti se zbunjenost. Končane niti ne možeš rasplesti, razmišljaš o tome da bi poraz zapravo bio dobar, vrlo dobar. Na taj način bi se imalo početi od nečega. Ljutnja, mržnja, utjeha tako su nezanimljive. Ako bi kroz nozdrve ušli novi mirisi to bi već bilo nešto. Poželjno je otvoriti sve otvore tijela. Bez obzira na redoslijed tada je moguća vrelina, hladnoća, bijeg, ljubav. No najljepše je ono što neće doći. To jedino vrijedi čekati. Barem tako kažu umjetnici, službenici, domaćice. Svi oni s kojima sam čekao u redu kako bi platio troškove za struju i vodu.
Volim sve matične zvijezde (ali i one koje su odlutale u svoj osobni magnetarij)
Jutarnje rumenilo ostavilo je za sobom noć. Tada su se zaklopili i moji kapci kako bi mogao i dalje putovati kroz noć punu zvijezda. Znao sam da je smrt samo epizoda. To je poznato svakome tko zna odakle je došao i kuda ide, zato i tješi smrt jer je ona tako malena i izgubljena u prostoru. Prvo sam upoznao nju, na glavi je imala bijeli vijenac i crni veo. Bila je puna sreće i gotovo dječje radosti, rekla je samo idi, idi dalje. Onda je naišao ogroman čovjek s čvorugom na glavi koji je pola života proveo po zatvorima i u bijegu od nekog ili nečeg. Namignuo mi je i rekao samo idi, idi dalje. Malo bolje sam pogledao zvijezde i vidio ispisano svoje ime. Napisao ga je netko tko lijepo i čitko piše. Tako sam dobio svoje sazviježđe, svoj novi dom, otvoren svakome.
Volim ići putem ravno (pa skrenuti ako treba, a zatim sve to ponoviti više puta za redom)
Tako provedete dan. Umorni sjedite ne primjećujući promjene u okolišu. Uspavani je gradić potpuno prazan bez ijednog pseta. Zagledate se u vrh zvonika promatrajući kako sunce polagano mili, neznatno mijenjajući sliku trenutka. Žarilo mine iza brijega. Zapisi sjećanja još se dugo čitaju u noć. Množeći se poput koluta dima. Sagorijevaju suvišno izgovorene riječi. Pojavljuju se misli o onome što nikada nismo imali. Sustale misli ljubavnika, ljubavnica posložene poput salveta u kutiju. Nepotrebne nikome. Dotaknuvši crnu podstavu odijela izvaditi ćemo nalivpero. Jednim potezom na papiru prekrižiti sve što je potrebno prekrižiti. Iscijepati papir na najsitnije komadiće i baciti ih kroz prozor da se vrte na vjetru i nestanu. Maleni gutljaj sna okrijepiti će nas. Probuditi ćemo se rano, pred svanuće željni započeti novi dan. Na ulici vjerojatno nećemo susresti nikog ali ako neko naiđe propustiti ćemo ga da prođe pokraj nas. U tom kratkom trenutku dojutrice kada se dan tek razmješta potrebno je lišiti se suvišnih dodira i pustiti da riječi ostane meke, neizgovorene.
Volim izgovoriti (jednu rečenicu)
Ništa se ne mora dogoditi, osim onoga što se dogodilo, a možda, možda se ni to nije trebalo dogoditi, no netko je prošao cestom a netko je u tome trenutku podignuo glavu, i to je sve.
