Specijalac

Specijalac

Devedeset prve godine kada su ispaljene prve granate i mene je zahvatilo opće oduševljenje. Cijeli život slušali smo priče o Drugom svjetskom ratu, o bitkama, herojima i zločincima, i sada smo svi mi omladinci skakali od oduševljenja što ćemo, ipak, i mi imati svoj rat. Premda Senj nije bio direktno napadnut otišao sam u tadašnji »Ured za obranu« prijaviti se kao dobrovoljac. Šef ureda, Tomislav Čurić, plavokosi pedesetogodišnjak s manirima i glasom više nalik na svećenika nego na vojnog službenika, sjedio je u kancelariji s hrvatskim grbom na mjestu gdje je do neki dan visjela Titova slika.

– Ti si premlad da te šaljem u Gospić, nisi još ni vojsku služio… Ne, ne mogu te poslat, pa da pogineš.

– Čujte, ja sam fizički spreman, bavim se borilačkim vještinama od šeste godine i ako me vi nećete primit, otići ću gore sam! – bio sam ljut jer su me već odbili u policiji, pa sam se bojao da ću propustiti rat, a tko zna hoće li za mog života biti još koji. Ali šef obrane, koji je poznavao moju babu i pokojnog djeda, pa valjda nije htio da odem gore sam i zaglavim s nekom od živopisnih skupina, popularno zvanih »prva bojna paravojna«, nasmiješio se, ustao sa stolice, malo šetkao po uredu, pa stao iza mene koji sam sjedio s druge strane njegova stola, položio mi ruke na ramena i rekao:

– Dobro, onda ajmo ovako… Imamo nešto za tebe. Čuvat ćeš vitalne objekte u gradu od mogućih komandoskih napada. Ubacit ću te u specijalnu zaštitnu satniju.

To mi je zvučalo jebeno kulerski pa sam pristao. Za svega nekoliko dana, usred noći, zabubnjalo nam je na vrata, probudili su se i susjedi, nastala je uzbuđena graja u hodniku. Kurir je donio poziv za moju hitnu mobilizaciju.

Baka se srušila u nesvijest. Kad smo je osvijestili kukala je:

– Moj sokole, dite babino, ode koža na pazar. Ubit će te četnici!

Ostavio sam susjedi da je umiruje i otišao u »Ured za obranu«. Nas sedamdesetak naguralo se u salu za sastanke gdje sam, u konspirativnom duhu, odslušao nekakav govor o ključnom trenutku obrane i potrebi da se svaki milimetar zemlje učini smrtonosnom zamkom za neprijatelja. Potom sam sa suborcima krenuo u skladište oružja. Usput sam otkrio da su te smrtonosne zamke pretežno stare između šezdeset i osamdeset godina, i već dobro naoružane štakama, protezama, ali i mačetama kućne izrade, bajunetama, pa čak i jednom pravom sabljom, koju je jedan visoki čiča ponosno pokazivao i vikao da se ta napila talijanske krvi. Tip do mene, Tone Munjeni, kako smo ga zvali jer je imao tikove očima, sa strahopoštovanjem šapne:

– On je bil na rijeci Soči, u diviziji generala Borojevića. Deset hiljad ih je ginulo na dan.

Tek tada, kada sam skopčao da je to bilo u Prvom svjetskom ratu, sinulo mi je da mi možda i nismo nekakva elitna postrojba za čuvanje objekata, nego ono što vojska, ni u doba kad joj je svaki vojnik potreban, neće. Ali zato sam u podrumu ureda za obranu koji je služio kao skladište oružja dobio pravu pravcatu pušku, lovački karabin, kalibra trideset-nula-šest s orahovim kundakom, očito zaplijenjen od nekog imućnijeg lovca. Miris ulja za čišćenje i hladni dodir čelika odmah su me oraspoložili, a još kad sam dobio kožne fišeklije s trideset metaka, osjećao sam se kao Davy Crocket. Hodao sam kući prebacivši pušku preko lakta, kao što su je nosili traperi. Nisam uopće dvojio da će neprijatelj idućih dana napasti grad. Bit će to prava bitka za Alamo.

Baka se, po drugi put, srušila u nesvijest kad je vidjela pušku. Kad smo je osvijestili kukala je:

– Sokole babin, il će te četnici, il ćeš se sam s tom puščerinom ubit.

Tumačio sam joj da sam iskusan stručnjak za oružje, a tako sam i mislio, iako se moje iskustvo temeljilo isključivo na filmovima, stripovima i ratnim pričama pokojnog djeda.

Sutradan u dva popodne trebala je započeti moja prva smjena. Trebao sam čuvati sklonište na istočnoj strani grada. Tu noć od uzbuđenja nisam mogao spavati, a odmah ujutro odjurio sam u centar grada da se pohvalim kako imam pušku i ratni raspored. More je bilo tmurno a nebo jesenje oblačno, nije bilo previše ljudi po ulicama, pa sam se dobrano istrošio jer sam morao ići od kafića do kafića na kavu, pa tobože onako usput ispričati kako sam u specijalnoj zaštitnoj satniji. Iz centra sam se vratio oko podne, ponosan i s dvije bombe koje su mi prodali šverceri oružja, uvjerivši me da je to, uz pušku na ramenu, obavezan modni detalj na opasaču. Ne moram reći da se baba srušila kad je vidjela bombe.

– Crni sine, jadna ti san, sve ćeš nas pobit! O Bože, ča sve moje napravi benasto?

U dvanaest sati zatulila je sirena za zračnu opasnost. Nastala je zbrka, svi smo se strčali u prizemlje zgrade. U zgradi su uglavnom živjeli penzioneri, bio sam oduševljen što se mogu pokazivati u punoj bojnoj spremi. Nisam doduše imao uniformu, ali traperice su mi bile zagurane u vojničke čizme, a žuta jakna omotana vojničkim remenom na kojem su visjele fišeklije s municijom i dvije bombe. O bok sam objesio lovački nož, a na glavu stavio crnu kapu s koje sam odrezao cof i u nju utaknuo Dinamovu značku da mi posluži do sutra, jer sam zaboravio na placu kupiti grb. Oko ruke sam navukao bijelu traku na kojoj je pisalo ONZ, što je značilo »Odred narodne zaštite«.

– Ča si ti, vojnik? – pitali su susjedi.

– ONZ – odgovarao sam konspirativno.

To ih je plašilo, navikli su da se kratica tog tipa treba bojati. Na moju žalost baš i nije bilo tako, jer kad sam pročitao što piše na iskaznici koju sam dobio, shvatio sam da imam ovlasti možda malo veće od bolničara. No, vidio sam i da se susjedi sklanjaju od cijevi puške. Tu smo dakle, a kako ste me zajebavali svih ovih osamnaest godina: mali ne nabijaj loptu u zid, probit ćeš mi uši! Mali ne skači po balkonu, past će mi na glavu! A mali sad jedini ima pušku.

Počeo sam onda, kao slučajno, uperivati pušku u one koji mi nisu bili dragi. Bježali su u krug po prostoriji koja je inače služila za sastanke kućnog savjeta. Kad bi se malo opustili na jednom kraju prostorije, ja bih iznenada okrenuo cijev prema njima i luđački se iskezio, pa bi se oni sjurili na drugi kraj sobe. Njih desetero drhtalo je preda mnom. Nikad u životu se nisam osjećao tako važan.

Spazio sam jednog sijedog djeda i njegovu smežuranu bakicu. Rude i Lina, zločesti osamdesetogodišnji par iz prizemlja. Taj me djed cijelog života maltretirao. Gađao je nas djecu kamenjem dok smo se igrali ispred njegovog prozora i vikao da smo crne sotone što mu ne daju mira. A tako?! Smiješio sam mu se i tapkao pušku. Znao je on to, pa je pokunjeno došao do mene, iskrivio sivo lice pa pitao:

– Ča se to čuje?

Prolazili su nekakvi šleperi po cesti i stvarali veliku buku.

– Kamioni – rekoh hladno.

– A, a, avioni! Lina, Lina, avioni! – prestravio se.

– Ma ne – rekoh sjetivši se da je nagluh, pa ponovih glasnije – kamioni!

– Ajme, Lina, avioni! – i dalje je vikao.

Zgodno, pomislih, pa mu se zaderah u uho:

– Avioni, deda! Idu avioni! – a zatim mu, onako preplašenom, pokažem pušku. – Vidi, deda! – i repetiram je naglo prema njemu. Puška je neugodno škljocnula kad je metak sjeo u cijev i Rude je problijedio od straha, pa skupa s Linom, teturajući, pobjegao u stan. Moja baba, koja se tek tada spustila u prizemlje, odmah je shvatila situaciju pa me napala.

– Majmune jedan blesavi! Da majmune! Vrag ti jebal mater munjenu! Ki ti je pušku dal u psihijatriju ga treba poslat! Kramp je tebi trebalo dat u ruke, da ti izbije te mušice iz glave! A ne pušku! Kramp! A majko Božja trsatska pomoz mi!

Došla su dva sata i ja sam morao na svoju prvu stražu. Mojim neprijateljima, djedovima i bakicama je laknulo.

Kod skloništa masa ljudi je već bezbrižno sjedila i pijuckala pivice i sokiće. Kad avioni nisu bacili bombe u ova dva sata uzbune, onda ni neće, zaključili su. I svi su bili presretni i uzbuđeni što je rat, na neki način, i kod nas. Da je uzbuna još malo potrajala, zapalio bi se i roštilj, jer se sve već počelo pretvarati u pravu feštu, naročito kad je netko donio radio na baterije pa do daske odvrnuo »To je tvoja zemlja« Vice Vukova.

Moj je partner bio Branko Mrle, referent u gradskom komunalnom poduzeću, četrdesetogodišnjak bez ijedne mane, pa je po zakonu spadao pod pravu vojnu obavezu, ali je navodno na koljenima klečao u uredu za obranu i plakao da ima ženu i djecu i da ne može u rat. Tako je dobio prekomandu u naš elitni odred. Pokazao mi je praznu cestarevu kućicu, gdje se dobro spava kad si noćna smjena.

– Spavao si?! Noću, na straži!

– Pa neš valjda deset sati bit budan. Vrag će crni bit skloništu, ma ga neće neko u džep, pa odnit – blijedo me pogledao.

Koja neozbiljnost, jedva sam čekao da neprijatelj napadne, pa da onda vidi kako je to ozbiljno. Svoga zadatka sam se nadobudno prihvatio. Dežurao sam deset sati na dan, legitimirao sve bakice što su prolazile preblizu skloništu, prijetio djeci što su skakala po grmlju da se ne igraju, jer ih mogu zamijeniti s »neprijateljskim komandosima« i upucati. Noću sam bio budan i, s otkočenom puškom, spreman pucati na najmanji šum. Ipak, sve sve mi se to činilo nekako bijedno jer nije bilo pravog događaja koji bi me potvrdio kao velikog ratnika. Naročito su me živcirali pojedinci koji su me svakodnevno, kad bih se spustio u grad na kavu, zafrkavali:

– Kolko si danas ubija četnika?

A onda su počele kiše. Lijevalo je kao iz kabla. Bio sam mokar do gole kože. U pizdu materinu, ono je čista laž, kad specijalac u filmu cijelu noć provede na kiši i to ga ne jebe pet devet. Prestao sam nositi i bombe.

Jednog dana kad je zatulila uzbuna stotinjak ljudi se strčalo prema skloništu. Vrata su se zaglavila, tresnuo sam ih nogom da se otvore. Obje bombe su spale s opasača i otkotrljale se pravo u sklonište. Nastala je totalna panika i bježanija od skloništa. Srećom, osigurači su ostali na mjestu, ali poslije toga sam ipak bombe ostavio doma u ormaru.

– Jel ti došlo iz guzice u glavu, je! E beno jedna, da su bombe dobre i Cigani bi ih nosili – razveselila se baba.

Stanovao sam u staroj zgradi na nogometnom igralištu i nogometaši Nehaja svakodnevno su trenirali ispod mojega prozora. Znao sam se povremeno zabavljati tako što bih samo malo odškrinuo škure i odozgo, s drugog kata, ciljao puškom u igrače. Ubacio bih metak u cijev, pristisnuo prvi okidač za fino okidanje, pa naslonio prst na drugi. Uzbuđivala me pomisao da sad samo lagani doticaj prsta, kao da perce poškaklja okidač, može izavati opaljenje. Ciljao bih igračima u glavu, u koljena, u kralježnicu, zabavljen kako oni sad misle tko zna o čemu, a ne znaju da ih milimetar dijeli od smrti ili invalidskih kolica.

Uskoro sam popio i prvu pivu na straži, s jednim šljakerom. Zvao se Markina, bio je teška sirotinja i, kako nije imao gdje spavati, face iz ureda za obranu dopustile su da spava u skloništu. Nije bio loš čovjek, ali nije se prao pa je smrdio na kilometar i živcirao me. Nakon njegova spavanja nije se moglo ući u sklonište ako se ne bi otvorila oba ulaza i složio junački propuh. Zapekla me nakon te pive savjest, jer tek sam petnaest dana ovdje, neprijatelj je na vratima, a ja već fušarim. Ali neprijatelj me razočarao, kao da je profulao ta moja vrata. Mjesec dana poslije puška je ležala naslonjena na stablo, a ja sam kartao sa susjedima ili čitao knjige. Malo-pomalo, prestao sam čak i boraviti u blizini skloništa. Kad bih stigao, provjerio bih jesu li vrata otključana – ako je uzbuna da ljudi sami uđu – i otišao kod prijatelja. Smjena bi došla na vrijeme, provjerila je li otključano i vratila se kući šalovati potporni zid.

– Jebeš mu mater – rekao je Branko Mrle – rat ili ne, ja potpornji moran sazidat.

Već nakon dva mjeseca izgubio sam svaku nadu da će neprijatelj izreći ono filmsko »juriš«, a ja ga s mojim karabinom zaustaviti dok se grad ne evakuira. Počeli su stizati i prvi izvještaji s fronte, bili su gadni: mrtvi, ranjeni, silovani, mučeni… Stariji po gradu su se uozbiljili, nije više bilo ni zajebancije ni oduševljenja, pale su i prve senjske žrtve u Lici. Ali iako je to bilo svega dvadesetak kilometara od grada, meni se činilo beskonačno daleko i uopće si nisam mogao predočiti što se to zapravo gore događa. Tako sam jedne noći, po tko zna koji put, išao na svoju smjenu, da je prespavam u cestarevoj kućici. Nosio sam pušku preko ruke, otkočenu. Ipak, ako što izleti, da mogu odmah pucati. Noć je bila bez mjesečine. Mrkli mrak. Zamračenje je bilo strogo na snazi. Često sam za ovakvih noći plašio Markinu. On bi pio po kafićima u gradu i onda se u kasne sate vraćao spavati u sklonište.

– Da te ne zamijenim za neprijatelja i ubijem, ti skači na jednoj nozi i viči: Oj rode, to sam ja! – rekao sam.

On bi se, onako velik i krupan, s očima u križ, kao lik iz nekog crtanog filma, približio i stao vikati skakućući:

– Oj rode, to sam ja!

Tresući se od smijeha repetirao bih pušku i, kao da ne kužim lozinku, urlao iz sve snage:

– Pucat ću! Pucat ću!

– Oj rode, oj rode, to sam ja! Ne pucaj! – sav u panici skakutao bi na jednoj nozi i još se glasnije derao. Znao sam ga tako i pola sata tjerati da skače dok ga ne bih prepoznao.

Hodao sam i smješkao se, prisjećajući se tih zgoda, kad odjednom – nešto sijevnu. Kratki bljesak, kao fleš. Pa mrak postade još crnji. A moja svijest, kao da je na tren zakazala, zamračila se.

Pogođen sam! Isusa ti! Nisam ništa znao, ni gdje sam pogođen, ni odakle. Sjetio sam se praznine u glavi nakon bljeska. Zacijelo je tek tad prasnuo pucanj, jer je metak brži od zvuka, a ja ga nisam čuo jer sam bio u nesvijesti. Strah me ukočio, počeo sam rukom pipati po tijelu. Nisam valjda mrtav, pa ne bih valjda mislio da sam mrtav. Možda sam mrtav! Ali mislim? Znači… Možda će onda sad biti nešto… ono, što bude poslije smrti. IsuseBožeMajkoBožja, bio sam dobar, ne dajte da bude nešto gadno!

Tad mi se učini da vidim konture nečeg pred sobom. Kuća! Preda mnom je kuća! Vidim! Nisam, mrtav! Počeh grozničavo pipati po tijelu. Gdje me pogodilo? Prvo sam pipao trbuh, samo da me nije u trbuh! Ajme ako je u trbuh! Pa sam pipao prsa. Samo ne u prsa, ajme Isuse i Majko Božja, znam da sam vas ismijavao i govorio da ne postojite, oprostite, samo nemojte da me je u prsa. Ali nije bilo rane ni na prsima. Pa sam onda, sa strepnjom, opipao glavu. Ako je u glavu onda umirem, samo ne u glavu, jadna moja baba kad sutra čuje. Prepipao sam se cijeli i otkrio da nema rane. Počeo sam sumnjati je li to uopće bio pucanj. Ogledao sam se po cesti i razmišljao što je, kad me, najednom, bljesak ponovo zaslijepi. Ovaj put me nije toliko uplašilo. Stajao sam mirno, pomalo, polako mi se vid opet vratio. Počeo sam ponovo gledati i mozgati što bi to moglo biti. I otkrio!

Nosio sam pušku u jednoj ruci, a baterijsku svjetiljku u drugoj, ukrštene, i slučajno pritisnuo pušku u baterijin gumbić za kratko bljeskanje, a kako je baterija bila okrenuta pravo u lice, zasvijetlila mi je ravno u oči. Sranje! Koje sranje! Laknulo mi je, ali koljena su mi toliko klecala da nisam mogao napraviti ni korak. Počelo mi se vrtjeti u glavi. Znao sam da je to od šoka, pokušavao sam duboko disati i odraditi joga vježbe. »Neka strah prođe kroza me! Ohmmm!«

Nije pomagalo, jebote, pa srušit ću se. Vilica je počela cvokotati kao kastanjete. Najednom, začuh iza sebe glas:

– Oj rode, jesi ti?! Ne pucaj rode!

Markina! Kud baš on sad da naiđe?

– Jjjjaa sssaam – cvokotao sam zubima.

– Što je, rode? – zapahnuo me njegov dah prožet konjakom. Govorio sam u sebi: »Ajme ako se ovo dozna, sramote! Samo da se ovo ne dozna, o Bože, Duše sveti, Isuse, Majko Božja i svi sveci, dajte samo da se ovo ne dozna.«

– Poozllilo mi je Mmmarkina, nenne znam štto mi je – polako sam sročio rečenicu.

– Ajde rode kući, vrag će sklonište, ma je doli sve pijano u gradu. A ti bolestan ideš čuvat – rekao je suosjećajno zaplićući jezikom.

Ruku pod ruku, kao mladenci, ja i Markina smo se korak po korak vratili do moje zgrade. Odlučio sam da ga više neću maltretirati. Tad mi je prošlo kroz glavu da nema šanse da više ijednu noć provedem u onoj kućici. Zamisli da stvarno dođe neprijatelj i stvarno mi bljesne metak u glavu! Prvi put pojavila se jedna, dotad nevjerojatna, misao. Možda ja ne bih upucao neprijatelja, možda bi neprijatelj upucao mene!

Spavao sam do dva popodne idućeg dana, od šoka sam bio potpuno iscrpljen. Onda sam malo promislio: dobro da grad nije napadnut, što da me tako stvarno pogodilo, pa mogao sam za ozbiljno umrijeti. Otišao sam u ured za obranu da zatražim demobilizaciju, ali šefa obrane nije bilo. Rekli su mi da navratim za nekoliko dana jer je u Zagrebu. Nije mi bilo svejedno što moram natrag na straže, ali rekoh si, pa izdržat ću nekako još tri dana.

Sutradan je sirena opet zavijala zračnu opasnost, a ja sam taman hodao na smjenu, ni dvadeset metara od skloništa – kao da mi je Bog odlučio dati još jednu priliku. Ravno prema meni hodao je Ilija. Mozak mi je podivljao od kombiniranja; što sad, što sad? Ilija, jedan od rijetkih senjskih Srba, milicajac u penziji,  u neprijateljima oskudnom Senju važio je za raritetnog primjerka kad bi se potegli razgovori o tome koga bi trebalo ubiti jer radi za KOS, Udbu i sl.

– Bog Ilija, kud ćeš? – viknuo sam mu veselo, iznenađen kako sam uspio zazvučati tako nonšalantno. Ilija je imao šezdesetak godina, bio je kratko ošišan, skoro potpuno sijed, neobrijan, u nekakvom prastarom sivom odijelu. Lice mu je bilo onako strogo, vojničko.

– Po unuku, ostavija san je kod kume Anđe da se igra s njenon mačon. Al žena me tira, dovedi je doma, uzbuna je, da ne bi vrazi bacili bombe.

– A di su joj otac i majka? – rekoh kao pravi istražitelj.

– Čaća i majka joj rade, a neće u vrtić. A ti na stražu? – reče pa se nasmije.

Pomislim, gle ga kako se smije, misli da ja ne znam da on njuška kakva bi se diverzija mogla napraviti. I u taj tren, kad je mahnuo rukom na pozdrav, da ide dalje, sako mu se malo zadigne i primijetim mu pištolj za pasom.

– Kakav ti je to pištolj – kažem mu i polako premjestim pušku u povoljniji položaj.

– Zastava 7.65, to sam dobija kad san iša u penziju. A viš kako dobro dođe, vako je čovik sigurniji. Rat je, vrag zna što more izletit.

– E, može svašt. Ajd ga izvad, da vidin kakav je – govorio sam kao u bunilu, valjda nesvjestan da on savršeno dobro vidi kako repetiram pušku i okrećem cijev u njegova prsa.

Ilija se ukočio, pogledao me u nevjerici i odmaknuo ruke što dalje od pištolja, izgledao je kao da će poletjeti.

– Tvoj pokojni did i ja smo kartali skupa – glas mu je podrhtavao u mješavini straha i zbunjenosti – pa ja san te na kolinima drža kad si bija mači. Baba je uvik kavu kuvala, ja s didom karta…

Ali ja ga nisam čuo, bio sam u transu, kao da mi je moždane vijuge zakrečila tona cementa, samo je djelić mozga radio.

– Ajd izvadi pištolj da ga vidin – ponavljao sam kao robot i mislio: ako ga izvadi, propucat ću mu prsa. Imam metke za krupnu divljač, raskidat će mu pluća, srce, sve živo. Već sam vidio kako se se vijest širi gradom: »Ilija mu se došuljo s leđa, puco, promašio. Ilija je opet puco, on se bacio na tlo, zakotrljo i onda s poda – bum! Pravo kroz prsa. Ilija je til minirat sklonište, bojne otrove stavit u vodovod.«

Znao sam da bih riješio cjeli svoj život, danas-sutra penzija, posvud bi me častili do kraja života. Ali Ilija je široko raširenih ruku okrenuo leđa i polako počeo hodati oko mene. Zbunio me, sad je moja cijev gledala u njegova leđa. Nema veze, mislio sam dok se udaljavao, naciljao sam ga i pritisnuo prvi okidač za fino napinjanje, naslonio prst na drugi. Svi će reći: »Ma bilo je prsa u prsa«, i policija će napraviti uviđaj u moju korist, pa spasio sam grad. Ali prst mi nikako nije htio pritisnut okidač. Baba bi znala, išlo mi je kroz glavu, da ubijem Iliju, baba mi ne bi htjela ni kuhati ni govoriti sa mnom barem godinu dana. Zamislio sam je kako kroz suze govori: »Ča si napravil… Pa čovika si ubil.« Gledao sam kako moja prilika nepovratno zamiče za ugao ulice. Spustio sam pušku. Bio sam ljut na sebe i svoju neodlučnost. Sat vremena kasnije vidio sam Iliju kako se vraća prema svojoj kući zaobilaznom cestom. Hodao je brzo, panično, a u rukama nosio četverogodišnju curicu.

Razočaran, nekoliko dana kasnije, kad sam čuo da se šef obrane vratio, otišao sam u ured i vratio pušku. Rekoh da moram spremati godinu jer sam prekinuo srednju školu, ali bih je ipak htio završiti. Bojao sam se hoće li me pustiti, ali očito sam im bio toliko važan da je šef ureda, jer je on imao nekog posla, zamolio domara da mi ispuni potvrdu o demobilizaciji.

– Nisam više u odredu – vratio sam se kući i rekao babi.

– Fala dragom Bogu, susedi ne mogu srat od straha od kad imaš tu puščerinu.

Još sam nekoliko mjeseci držao one bombe u ormaru, a onda sam ih bacio u more.

– Odlično! Vraga će ti ta krama po ormaru, uvik kad vadin usisavač mislin da ću odletit u zrak – baba se razveselila.

– A što da su nas stvarno napali? Ja bi branio grad! – malo sam se uvrijedio. Mahnula je rukom:

– Ma ki će napast ovaj kamenjar i burnjak, kom je i vrag rekal laku noć?! Nama su tu najopasniji takvi, benasti ko ti!

(Priča iz zbirke Odlično je baviti se kriminalom, Algoritam, 2008)

 

Brana umire

– Vrag ih odnija crni svake godine, da ih odnija! Majčicu in jeben njiovu! Petnaest metara za cipat svake božje godine, pa nosi ujutro pa loži! – psuje bijesno niski, mršavi muškarac pokraj svježe ispiljene hrpetine drva. Do njega stoji visok, krupan tip podbula lica. U ruci čvrsto drži limenku pive, na njoj se vide tragovi prstiju.

– A neš ih valjda sam cipat, ajmo po Branu! – govori visoki.

– A mislija san, al san čuja da Brana umire, da ima rak pluća – sav očajan istiskuje kroz zube mršavi.

– Ma ko ga jebe! Crknut će vako i nako, nek cipa! – reče visoki tip i baci praznu limenku.

– A ne znan, Frane, al kažu da je, otkad je sazna da će umrit, za niš – govori sumnjičavo mršavi pa dodaje – al kad bi ti iša sa mnon pa mu reka, znaš, boja bi se, pa bi doša cipat, a i mene bi tražija puno više neg tebe.

– Neman, Mate, vrimena… moran kod Đure da vidin jel mi prominija krajnik na opelu. Samo što ne otpane – zamisli se pa doda – jebat ću mu majčicu ako ga nije prominija, od jutros mu je tamo.

– Frane, ako mi to napraviš, ja te vodin na kilu odojka kod Vučka – moljaka ga mršavi i pravi paćenički izraz lica.

– Ajde, dobro, Matane! – naglo se predomisli Frane. – Idemo po Branu. Ti ćeš platiti kilu odojka i litru vina, to ti je 120 kuna, a Brana cipa za džaba.

– Može, Frane, eto ruke! – rukuju se i krenu ulicom.

Ondje smo se susreli. Došao sam iz Zagreba u to selo, petnaestak kilometara od Senja, da porazgovaram s Franom, lokalnim vijećnikom u općinskoj skupštini oko povećeg dugovanja njihovog automehaničara jednom mom dobrom prijatelju koji me nazvao i zamolio da mu pomognem, jer je znao da poznajem Franu, boga i batinu toga sela.

Frane je, kad sam mu razložio slučaj, pristao za pola iznosa utjerati dug, ali kasnije, jer mu je auto na popravku upravo kod tog majstora. Samo, prvo mora nešto obaviti s Matom pa da idem s njima, a poslije ćemo obaviti i to moje. Krenuli smo pustom ulicom, praćeni mukanjem krava i kokodakanjem kokoši. Odnekud se čuo zvuk piljenja drva. Smrad stajskog gnoja miješao se s mirisom svježeg planinskog zraka.

Ubrzo dolazimo do stare prizemnice. Totalno je zapuštena, poluraspadnuta, odaje najgoru bijedu. Frane lupa po vratima koja samo što ne otpadnu od siline udaranja.

– Brana! Diži se, bog te jeba lini, da te jeba! Lin si ko magare! Otvaraj!

Vrata zaškripe i proviruje glava pedesetak godina stara, polućelava, s nekom kvrgom što sliči na nos i golemim debelim usnicama koje, kad progovore, toliko naboraju lice da se gotovo ne vide ionako sitne oči.

– Frane, Mate, uđite – tiho govori, a mene kao da ni ne zamjećuje.

Ulazimo u prostoriju koja je i kuhinja i dnevni boravak. Posvuda razbacani masni papiri od salame, sira, kutije od mlijeka, prazne riblje konzerve, na stolu u jednoj zdjeli ostaci hrane, na koju se uhvatila zelena i žuta plijesan. Smrdi kao u medvjeđem brlogu. Brana nam izvlači stolice na koje sjedamo s gađenjem i donosi bocu s rakijom pa nalijeva tri čašice. Na televiziji se vrti meksička sapunica.

– A majku ti božju, al smrdi! – Frane prekida tišinu. – Koji ti je kurac? Nisi nikad bija uredan, al ovo? A majku ti zamazanu… – uzdiše nezadovoljno.

– Frane, a valjda nisi čuja što je bilo? – Brana sumnjičavo govori.

– Ne, što?! – Frane se pravi da ne zna. Mate gleda sapunicu.

– Frane, umrit ću… – Brana zacmizdri.

– Ajde, zaveži! Pizda ti tvoje matere! Dašto daš umrit, svi će umrit! – Frane bezobrazno odbrusi, na što se Brana još više pokunji.

– Frane, ti znaš da san ja tebe uvik poštiva i klanja ti se, kao što se pristoji boljen i jačen. Eto, Mate, i tebe poštujen, al red se zna, ko je jači tog prvog pozdravljaš. Al… umrit ću… – Brana izgubi kontrolu i počne opet plakati.

– Ko ti je reka daš umrit? – kaže Frane malo suosjećajnije. Brana ga gleda s nepovjerenjem, ali svejedno odgovori:

– Kad san bija u Senju u bolnici, slika san pluća, kad san ono pljunija krv. Iman rak. Reka je doktor da iden doma, da san treba doć puno prije, više nema pomoći – pa stane kukati, prizivati svece i dragog Isusa. Frane otpije malo rakijice i počeše se debelom, runjavom rukom po nosu.

– A valjda te nije sla u Rijeku na pretrage i una zračenja.

Brana slegne ramenima pa promumlja:

– Je, pa to mi je i reka doktor u Rijeci, a i nemoš ti to puno bez novaca, di je put, pa pojist nešto, a putni troškovi stignu za dva miseca. Znaš da ja malo zaradin, cipan, oren, al to je sve slabo a neman nikog ni da mi dinar da – pa opet zacmizdri i suze mu poteku kao malom djetetu. Mate se pravi da gleda sapunicu, ali rukom gurka Franu da ga pita.

– E – Frane će – skoro san zaboravija od tvojeg kukanja, Matanu treba iscipat petnajst metara. Ajd se obuci i uzmi sikiru.

Brana ga zapanjeno pogleda i tad, valjda prvi i posljednji put u životu, sva u njemu nakupljena gorčina eksplodira.

– A ne. Svaka ti čast, al ja da vako bolestan cipan?! – reče malo kuražnije.

– Ti majku jeben!!! – drekne Frane i tresne bocu o pod. Krhotine stakla prsnuše kao geleri po prostoriji. Frane skoči, tresne nogom u stol s kojeg odmah popadaše čaše i zdjela s pljesnivom hranom. Mate i Brana prestrašeno odskoče, a i ja se odmaknem prema vratima.

– Tiš sa mnon tako bahato! Smrvit ću ti taj jetikavi vrat! – razdere se Frane, zasuvši prostoriju kišom pljuvačke, koja mu je u bijesu frcala na sve strane. Jednom rukom zgrabi Branu za vrat i počne ga gušiti, a drugom mu tresne šamarčinu. Ovaj se stane batrgati kao pile kad ga dave. Frane ga pusti pa mu tresne još jaču šamarčinu, od koje se ovaj prospe po podu kao ona pljesniva zdjela. Iz nosa mu klizne nekoliko kapi krvi. No, odmah zatim, kao da ništa nije bilo, strese glavom, digne se, obriše o kuhinjsku krpu i, uz soptanje i kašljanje, obuče jaknu i cipele pa iz sobe donese veliku sjekiru.

– Brana, nije me briga, al nije ti u redu da tako bezobrazno odgovaraš Frani. Jako si me razočara – reče Matan, koji se malo pribrao od šoka.

– Oprosti, Frane, al ja ne bi tija umrit. Ja bi živija… – procvilio je Brana, pogledao ga i iskrivio lice koje je odjednom postalo dječačko.

Frane više nije pokazivao naročit interes za njega, nego, kao da je u svojoj kući, počne otvarati ladice starog ormara.

– A vragaš živit… Ma si dost… Imaš što novaca? – odsutno govori Frane.

– Iman tristo kuna u najgornjoj ladici. Frane… a ako dođen prid Boga, a što ako san ubija čovika? – Frane prestane kopati, a Mate i ja primaknemo se bliže.

– A koga si ti ubija? – upita ga začuđeno Frane.

– A znaš ono kad je bija rat, pa su me dečki doveli da in na položaju iscipan drva. Gleda san Browninga, nisan prije nikad puca, a tija san i ja ubit koga, pa san pita bil moga. Dali su mi, pa san ispalija trideset metaka na četnike. A što ću ako san koga ubija?! – pa stane kukati o paklu i mukama paklenim.

Frane i Mate prasnu u smijeh.

– Vraga si ti crnog ubija, da vraga. Ma je njiova linija dvajst kilometara otamo di si ti puca. To ti je, bleso, bila treća linija. A di ti je lovačka puška? – Frane će.

– U sobi je.

– Donesi!

Brana ode u sobu i vrati se s puškom u ruci, u drugoj i dalje drži sjekiru. Gledam kako je lagano njiše.

– Ajd mi je daj! Tiš umrit, a meni će trebat – reče Frane i prasne u smijeh u kojem mu se Mate odmah pridruži.

Ja sam se držao po strani, znao sam da je to njihova priča i da tu vladaju drugačija pravila. Dobro da se nisam rodio u ovakvoj pripizdini i živio život kao jedan od njih. Čim obavimo posao bježim glavom bez obzira.

Brana ih gleda širom raširenih očiju iz kojih je nemoguće iščitati što mu je u glavi, pa slegne ramenima i pruži pušku. Frane je odmjerava i razgleda.

– Da sam bar ima ženu i dicu, da se smiju i galame tu po kućici… – Brana progunđa kroz zube i prebaci sjekiru u drugu ruku.

– Što čekaš?! Ajd cipat! Mate, oš i ti pljusku? Obojica van! – izdere se Frane.

– A ti? – pita ga Mate.

– Još ću malo ostat. I budi večeras u osan kod Vučka!

– Dobro – kaže Mate. Brana šuti i izlazi. Na vratima se osvrće i s tugom gleda rodnu kućicu. Franin ga opominjujući pogled nagna da brzo zatvori vrata.

– Viš, to nije ko kod vas u gradu. Tu moraš imat čvrstu ruku, ti su ljudi ko marva. Popustiš… ode!

– Da odemo vidit do mehaničara? – pitam.

– Mogli bi – odgovori Frane pa uzme pušku i krene, a ja za njim.

Hodamo opet onom jedinom ulicom i za nekoliko minuta stižemo do zidane dvokatnice bez fasade ispred koje je nekoliko automobila i hrpa raznih dijelova motora i karoserije. Crnomanjasti brko u plavom zamazanom kombinezonu gleda nas kao grješnik na Božjem sudu.

– Frane moj, popravija san ti Opela. Ko nov ti je!

– Baš smo bili kod Brane. Uzeja san mu pušku.

– Čuja san da Brana umire? – preplašen pita automehaničar.

– Umire, umire, a moga bi i ti umirat – zareži Frane i uhvati ga za kragnu pa povede u radionicu. Meni se nije dalo ulaziti, bio sam siguran da će sve proći dobro. Sjeo sam na stražnje sjedalo autobusa što je služilo kao dvorišna klupica i slušao u daljini zvuk piljenja drva. Hoće li Brana poživjeti dovoljno dugo da i ta iscijepa?

(Priča iz zbirke Odlično je baviti se kriminalom, Algoritam, 2008)

Bilješka o autoru