Grad u zrcalu
Ulomci
3.
I moj je otac u svojoj petnaestoj godini proživio teške dane u gaju, jer je bio zašao nešto dublje u šumu. S mašklinom i vojničkim ašovom u rukama otac je krenuo u potragu za blagom, a prije toga dobro je proučio tekst u časopisu Domaće ognjište iz 1906. godine, u kojemu je pisalo da su nekoć davno Grci bježali iz ovih krajeva pred kugom, a kako su bili bogati trgovci, svoje su blago zakopavali u grobovima, nisu ništa mogli ponijeti jer su bježali trabakulima i bracerama iz primorskih mjesta, Cavtata, Gruža i drugih. Na maloj karti priloženoj u časopisu ucrtana su mjesta gdje su obično skrivali blago, a jedno od njih bio je i nepristupačni gaj iznad L.-a, gdje je »zakopano mnogo grumenja zlata«. U narodu se pričalo da će se »obogatiti onaj tko pronađe grob na kojemu je kao nadgrobnik jedan kamen vas izbužan«. Moj otac je, golobradi dječak, rekao svojoj majci Vukavi da će ga anđeo odvesti do nadgrobnika, a kamen je »izbužan« stoga što su u njemu zlatnici.
»Ne vraćaj se bez tijeh zlatnika«, rekla je njegova majka.
Ni nakon šest dana otac se nije vratio, pa je krenula potraga za njim, koja se pretvorila u hajku na đavole i vještice. Hajkači su bili naoružani kosijerima, sjekirama, noževima i lovačkim puškama. Dok su kresali grane i krčili prolaze, kao da bijahu zaboravili na dječaka, pa su dozivali đavole i vještice, prijeteći i škrgućući zubima, kako to gomila uvijek čini pri takvim i sličnim pohodima. Svatko je imao neku svoju priču ili zlokobni susret s vješticama, a oca su naposljetku pronašli psi goniči što su ih neki od hajkača poveli. Našli su ga između dva kamena u visokoj paprati, bio je iznemogao i izgladnio, po licu i rukama imao je mnogo ogrebotina, ostao je bez ašova i pijuka, usta su mu bila suha i jedva je izustio nekoliko riječi. Već nakon tri dana lutanja odustao je od traganja za »izbužanim kamenom«, tražio je samo kakav mali izvor ili kamenicu sa zaostalom kišnicom, ali to nije pronašao, pa je rano jutrom pio rosu s trave i lišća, a preko dana grickao je koru grabovih mladica i pupoljke. U svakoj pojavi vidio je vraga i neprijatelja. Ako se grana zanjiše, to je značilo da je netko skočio s nje i vreba na putu.
Djed Mato mislio je da je tada njegov sin očvrsnuo i stekao zalihe kuraži za cio život, dočim je moj otac govorio da je i ono malo hrabrosti, ako ju je nekad imao, upravo u tom gaju, hvala milosnom Bogu, izgubio. Znao je reći podrugljivo:
»Svoju sam kuraž zakopao ispod jedne divlje kruške kao Grk blago.«
Bog ga je podario nečim mnogo ljepšim i lakšim od bremena hrabrosti, a taj je dar sam nazivao »srećom u napijanju i zemaljskim užicima«. I doista, napijao se i stjecao prijateljstva, upoznao razbibrigu i veselje, kušao sve vrste pića, vozio se raznim prijevozima, osvitao u nepoznatim mjestima ili noćivao kod tuđinaca, novih prijatelja i braće po kapljici. Trijeznio se u čarobnim zemaljskim krajolicima, suočavao se s opasnostima, pa su mu ljudi pritjecali u pomoć, spašavali ga i liječili, a jednom su ga izvukli iz čuna koji se bješe otisnuo niz Neretvu. Teturao je i zapletao jezikom, rigao i prislanjao lice uz lice supatnika ili uz neko deblo. Posrtao je u prašinu i plakao za onim što će tek izgubiti. Silazio je u svakojake jazbine, grlio kurve i čašćavao ih. Lutao je i gubio se u gradovima, ali uvijek bi našao izlaz i čistinu, neki kutak »između dva kamena u visokoj paprati« da prilegne i predahne do sljedeće postaje.
I često je urezivao na stabla ili kamene ploče svoje inicijale, čak i cijelo ime, neke simbole samo njemu znane, a kad god bi tuda poslije prošao i ugledao te svoje znakove, osvrnuo se radosno i mahnuo minulom dijelu svog života. Kada sam mu jednom rekao kako samo lude urezuju neke svoje znakove, on je uzvratio:
»Znam ja to. Ali ja na svome satu mjerim vrijeme. Ondje sam već bio, tuda sam prošao, to je moja filozofija prolaznosti.«
[...]
7.
Mislim da je u našoj porodici, bližoj i daljoj, uvijek bilo incesta. Kad god se pričalo o lozi i porijeklu, okupljali bismo se oko starijih, a vele da je ponajbolji pripovjedač bio djed Mato; o njemu sam mnogo slušao i upijao te priče što su ih drugi prenosili. Jedan djedov kožuh stajao je u šifonjeru četrdeset godina, a kada su ga iznijeli na sunce, raspao se.
Treći njegov sin, moj stric Nikola, kojega također ne pamtim, došao je na svijet godinu dana poslije Blaga, a nakon njega uslijedile su četiri kćeri; osmo i najmlađe dijete bilo je muško, odraslo je bez oca jer je djed Mato interniran u Austriju, baš negdje u to vrijeme kad je dijete začeto, premda su kolale zlobne glasine da je kopile i da mu je majka zgriješila s jednim gobavim djeverom. U Nikolu su još u djetinjstvu polagali obiteljske nade, a da nitko nije znao zašto, jer se vjerovalo da iz te vragolaste dječje prirode mora izaći nešto posebno i drukčije, ali on ih je sve iznevjerio, nije htio nastaviti školovanje i ubrzo se pročuo po nevaljalstvima i krađama, bio je brz na nožu, a već kao maloljetnik sukobio se sa zakonom. Djed Mato lišio ga je nasljedstva:
»Neće moju muku proćerdati neka nesreća i hrsuz, neće dobiti ni crno iza nokta. Više ga nema u testamentu, a ni u mojem srcu.«
Nikola je mlad odjezdio u svijet. Njegova mati Vukava dugo je patila za njim, sve do mojega vremena; mnogo sam puta držao njezinu ruku dok plače, i čuli smo je kad se budi noću i jeca na prozoru; sanjala bi ga kako dolazi. Pet ili šest godina nakon odlaska pisao je iz Amerike, savezna država Illinois, Chicago, ali kratko i hladno, tek da bi zahvalio što je bio lišen nasljedstva, »uslugu mi je učinio otac što me razbaštinio, jer treba bježati iz zemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo«. Opisao je što sve ima i kakvim bogatstvom raspolaže. Poslao je fotografiju na kojoj se vidio mladić u prugastom odijelu, s rupčićem u malom džepu, sa šeširom na glavi i bijelim šimi-cipelama kakve su obično nosili gangsteri u filmovima. Imao je tanke uredne brčiće i veliki prsten na ruci, a u pozadini se vidjela dvokatnica i najnoviji model cadillaca. To pismo, adresa i fotka čuvani su u škrinji, u kutiji od tankog lima na kojoj je pisalo Butter cookies, tu je bila još jedna fotografija trogodišnjeg dječačića u zagrljaju svoje majke Vukave, te i svjedodžba o završenoj osnovnoj školi s odličnim uspjehom i jedinicom iz vladanja – i to je sve što je ostalo od strica i sve što se o njemu znalo, premda mu je u teškim poslijeratnim danima bijede i gladi pisala baka Vukava moleći ga da pošalje barem paket stare robe, ali od njega ništa nije stizalo, ni odgovora ni potpore. Tražili smo ga i nakon Drugog svjetskog rata, uz pomoć i obećanja ljudi iz našega kraja koji su bili u novoj jugoslavenskoj diplomaciji, te i preko Crvenoga križa; nitko nije uspio bilo što o njemu saznati, pa je sve to samo podjarilo priče da je »završio na asfaltu kao gangster«.
Djed Mato je često krivio samog sebe što mu je nadjenuo ime Nikola, jer je to ime nosio naš davni predak, vjerojatno i osnivač loze, opak čovjek onoga vremena, čuven po razbojstvima i pljačkama. Neke djedove misli i dandanas se prepričavaju, pa i ta da u porodičnom krvotoku uvijek kolaju zle strasti, a mogu se pritajiti i probuditi nakon stoljećâ, u petom-šestom koljenu.
»Djeci valja nadijevati imena samo onih koji se pamte po dobru«, tako je govorio.
Malo sam znao o vlastitim korijenima, a kad god sam želio nešto više saznati, otac bi me odvraćao uvijek istim riječima:
»Svaka je priča o porijeklu na tankim nogama ako nije zapisana u knjige.«
O svom porijeklu ne bih znao ni ovoliko da mi nije, negdje u prvoj polovini osamdesetih godina, točnije 1984., jedan ljetopisac i arhivar doturio papir istrgnut iz nekog staroga godišnjaka u kojemu se spominje moja familija, ne cijelo bratstvo, nego samo taj ogranak iz mjesta L.-a. U tom spisu stoji, a da o njegovoj vjerodostojnosti ništa ne znam, kako moja porodica vuče korijene iz jednog ogranka glasovite obitelji »dubrovačkih trovača«. Ne bih htio da ispadne kako kopkam i čeprkam po buništu porijekla, ili pak »raguziram«, a ovamo se rugam skorojevićima iz zaleđa i pišem o njima s podsmijehom, ali taj mi je podatak doturen, pa već tako ima draž činjenice koju bi svatko vičan pisanju rado unio u svoju knjigu, pa čak i kad je ponešto od unesenog proturječno i nedokazivo, jer dobar pisac više se cijeni »po onome što lebdi u njegovu djelu, nego po onome što je dohvatljivo«. Pa i pored toga, ove bih činjenice, ma koliko bile zgodne i poticajne, vjerojatno odbacio, ali me očarao podatak, svejedno je li istinit, da je neki moj predak, mogući predak, ubrizgao u korijen svoje loze barem koju kap otrova.
Kada sam doživio prve osude svojih književnih uradaka, gotovo svaki ideolog koji se bavio mojim pisanjem, svaki kritičar-najamnik, udarao je teškim maljem po knjizi i autoru, i svaki od njih na isti način govorio kako ta »literatura truje«, a takve »pisce-trovače treba u korijenu sasjeći«. Da sam tada znao podatak o porijeklu, o tome da vučem barem jednu žilu od »loze trovača«, vjerojatno bih lakše podnio te objede i veselo ih komentirao. Isto tako, mislim da bi i moj stric Blago, da je nešto znao o svemu tome, radije prigrlio trovače i njihove venecijanske korijene nego Dubrovčanina Baglivija, kad se već sramio onoga što je doista njegovo i dičio onim što je tuđe.
Ljetopisac i arhivar, čovjek s kojim sam se poslije zbližio, čim je naišao na taj izvor, odmah je počeo istraživati »trovače i otrove« i o tome ponešto zapisao. Oni se spominju još u prvoj polovini XV. stoljeća, pristigli su iz Venecije i ostali u Dubrovniku prenoseći svoje umijeće s koljena na koljeno. Razvijali su ljekarne i pomagali bolesnima, ali su i u sljedećim razdobljima, uza sve zasluge s ljekarijama, radili za vlast i Senat, »kao ljupci i domoljupci svoje Republike«, trujući protivnike na koje bi im Vijeće umoljenih ukazalo. Tako su stjecali plemićke titule i čuvali tajnu pripravljanja otrova, skupo su ga prodavali »za suho zlato«, ali ne ubojicama, nego kneževima, agama i pašama, uvijek preko povjerljivih ljudi. Ljetopisac veli da su otrovi čuvani u specijalnom sanduku (cassonetto), pod tri ključa: jedan ključ držao je knez, drugi je stajao kod rizničara i prokuratora sv. Marije, a treći kod državnog tajnika.
Trovači se prvi put javljaju na molbu plemstva, kneza i Senata kako bi »otrovali zmiju otrovnicu«, hercegovačkog i bosanskog velikaša Radoslava Pavlovića, koji je zaprijetio da će ponovno osvojiti onaj dio Konavala što ga je Republika upravo od njega kupila. Nisu uspjeli otrovati toga drskog, opreznog i osornog velikaša, iako su stigli u njegove dvore u Trebinju, jer on je jednog od njih pridobio i stavio u svoju službu, a kao nagradu za odanost dodijelio mu plodno zemljište pokraj Trebišnjice i pitomu župu sa sjedištem u L.-u. Od toga otpadnika potječe moj predak Nikola, o njemu postoje usmene predaje, vjerojatno jedine koje se nisu mijenjale, jer svakome potomku bila je čast što je imao takvu zlicu na obiteljskom stablu. Četiri je puta za života mijenjao vjeru; bilo mu je svejedno je li pravoslavni ili katolik, ali vrlo bitno da je kršćanin. Prvi mlin na Trebišnjici bio je njegov. Dvoje djece oduzeli su mu Turci i odveli u Carigrad, ali njega nisu mogli natjerati da se poturči. Sultanov pisar unio je u tefter podatak sačuvan u dubrovačkom arhivu da je taj opaki kaurin zaslužio smrt, kaznu ili slavu, te da mu nitko ništa ne može; okretan je i vješt, brz i prijek. Ženio se dva puta; obje je žene sahranio. Imao je četrnaestero djece i doživio duboku starost. Legao je pokraj ognjišta, pokrio se dekom od kostrijeti i umro.
Ovu sam knjigu započeo kao obiteljsku kroniku, ne znam je li to i ostala, ali sam je više puta prekidao i odlagao, bježao od nje i vraćao joj se, a u svim selidbama nosio te papiriće i bilješke kao da su kakve dragocjenosti, gubio ih u čudnim okolnostima i nalazio ih na misteriozan način. Možda je sada, upravo danas, kucnuo čas da rukopis uredim i sve njegove rukavce, ma kako razgranati bili, ulijem u jedan tok. Dobro je da se pripovijest protegnula sve do naših dana; umijeće i jest u tome da se vrijeme sažme, da sve postane tek jedan hip, kako je i zapisano u slavnim knjigama: sve su naše godine jedan tren. Mnogo je slika potisnuto, pokatkad ih čupamo iz tame, pa i nama koji smo bistroumni uvijek ostane ponešto nejasno. Ako su slike nestale ili su zaključane u vremenu, onda ćemo naći odraz izgubljenog, kao u jednom zrcalu o kojemu kanim nešto reći u nekom od sljedećih poglavlja.
[...]
15.
Otac je bio stariji od moje majke nekih dvadesetak godina. Znao ju je još kao djevojčicu, bila je vižlasta, često drska, iz dobre obitelji i jedna od najboljih učenica u školi; njezin otac Tomo, moj djed, imao je ozbiljne planove sa ženskim djetetom, a kad se udala za trgovca sklona piću i ženskara, kad je napustila srednju školu, to ga je zaboljelo i potreslo da se oporavio tek nakon mojega rođenja. Ništa nije činio da bi spriječio svadbu, toga je dana njemu na uho svirala tužna glazba, čak je popio čašu-dvije preko svoje mjere. Zdravicu nije održao, niti je zeta ikad zavolio, a kad se sve uzme i riječi dobro odvažu, onda je za cio život s njim govorio uru vremena, ne više. Imali su oni što reći jedan drugome, ali su se toliko mrzili da nisu započinjali čak ni s uvredama. Tako su se vješto izbjegavali da je to postao »dobar način za skladan život«.
A je li djed mene okrenuo protiv oca, o tome ništa ne bih umio reći, i ne znam jesam li bio protiv njega, samo znam da sam, kad god je kinjio majku, bio na njezinoj strani, jer meni nitko nije morao bilo što tumačiti ili razjasniti, svoju sam majku doživljavao kao sveticu, čak i onda kad bi me kažnjavala zbog opačina koje sam činio. Kako sam odrastao i jačao, otac je znao da je majka u meni dobila zaštitnika, pa se sve više smirivao, a kada sam navršio dvanaest godina, on je već postao dobar i blag, znao se obuzdati, nije podizao glas i nije lomio pokućstvo, a uza sve, brzo je shvaćao svoju krivnju. Jednom sam mu zaprijetio da neću prezati od ocoubojstva ako nastavi grubo s majkom, a to sam izustio glasom starmalog, nekako učeno, kao da sam čitao iz neke knjige, da bi on nakon toga samo pognuo glavu i tiho zaiskao oprost.
I majka mi je govorila da joj se kao djevojci moj otac nije sviđao, bio je hvalisav i razmetljiv, pa kad bi počeo redati koga sve poznaje, koje sve ugledne trgovce, potomke stolačkih begova, zlatare i cio mostarski kujundžiluk, liječnike, ljetopisce, kraljevske oficire, ona bi ga svaki put podbadala i rugala mu se, u lice se podsmjehivala hvalisavcu, tako da se razuman čovjek više nikad ne bi usudio nešto slično ili to isto pred njom ponoviti. Što je ona bila iskričavija, što su podbadanja bila zločestija, to je on sve dublje gazio i sve više tonuo, a na njezine rafinirane oštrice sve grublje uzvraćao. Oni se zapravo nisu slagali, moja je majka taj brak opisivala kao dvoje supružnika koji cijelog života idu u suprotnom smjeru, a naći će se na istom onda kad sve ono bračno ode dođavola, kad nitko drugi za njih ne bude mario, kad goljo shvati da je uzaludno spominjao imena bogatuna i uglednika; na nj nije prešlo ništa, ni zrno bogatstva, ni mrva ugleda. Tako je bilo.
Kako je uopće došlo do toga braka? Uvijek je bilo nečeg brzopletog kad čovjek bježi iz vlastite samoće ili raskalašenog života koji mu je dojadio; svatko se od nas toliko puta spetljao ili se ponio prema samome sebi lakoumno i neodgovorno. Moja je majka često ponavljala da za svoje ludosti moramo ispaštati tako da drugi ne trpe, a da sami sebe dovoljno kaznimo. Ona je kao djevojčica kupovala u trgovini mojega oca, zazirala je od te radnje, ali što je mogla kad je to bila jedina trgovina u L.-u. Trgovac ju je stalno zadirkivao, a tek što bješe napunila trinaest godina, on ju je, kao neki stari prepredeni lisac, pitao »jesu li sisice počele pupati«. Bilo je mnogo takvih neugodnih dobacivanja, a jednom ga je zatekla dok ljubi ženu nekog svog rođaka, pa ju je brže-bolje podmitio kutijom napolitanki samo da šuti, »ništa nisi vidjela«, a kako je ovisila o kupnji u toj trgovini, ona je to odmah prihvatila, ali je izlazeći iz trgovine, na svoj vragolast način dobacila:
»Pa i nisam ništa vidjela jer sam okrenula glavu da ne gledam kako stari momak ljubi mladu rodicu.«
Moja je majka bila nemiran i živ duh, zapravo veselo stvorenje, dovitljiva i sa smislom za šalu, odvažna u svakom pogledu, druželjubiva i nježna, imala je krupne zelene oči i finu bijelu kožu, koja ne bi potamnjela ma koliko bila izložena suncu. Očev prijatelj, gospar Ljubo Maraš, uvijek je laskao mojoj majci kako bi bila plemkinja, vlastelinka, samo da je rođena dvadesetak kilometara južnije, u Dubrovniku, na što bi se ona hihotala, jer svakomu godi hvala, bilo joj je drago, pa bi uzvratila nekom svojom doskočicom, katkad i neugodnom, kao primjerice jednom kad sam stajao pokraj nje, a ona je odbrusila gosparu:
»Eto, vi ste rođeni u Dubrovniku, a ni traga od plemstva.«
Htjela mu je reći da se ona istodobno osjeća plemkinjom i siroticom, neovisno o mjestu rođenja. Da, bio sam ondje kad je to rekla; gospar je zašutio. A u zrelim godinama, čitao sam jednu knjigu u kojoj se govorilo da najviše plijene oni umjetnički likovi koji su u bijegu od mjesta rođenja, od svojte i roditelja, te da su sukobi, društveni i etnički, zapravo pobuna na sve ono što je okovalo individuu, pobuna protiv pripadnosti. Taj je autor, davno sam to čitao i više se ne sjećam njegova imena, rekao da je i domoljublje neka vrst mržnje prema svojima, porijeklu, etniji, i da je želja za otpadništvom jaka koliko i ona da se zbijemo u kokošinjce. Da nije jakog animalnog u nama, svi bismo bili otpadnici. Kada sam se odjavljivao iz rodnoga kraja, ušao sam u općinu i rekao službeniku: »Molim vas, iskorijenite me.« Sada mi se čini da je takvo što i moja majka, više puta i na svoj način, svojim skučenim rječnikom iskazivala.
Moj je otac mislio da nije uspio u životu jer je bio vezan uza svoj zavičaj, iako je stalno maštao kako pobjeći nekamo daleko kao što su to učinila njegova braća. Pričao mi je da je uvijek imao veći strah kad se vraćao kući nego kad je odlazio u nepoznate krajeve. Kad sam ja rođen, pobjegao je i ostao više tjedana lunjajući po primorskim gradićima, a na povratku se puna dva sata šuljao oko kuće, sklanjao se da ga tko ne vidi, pričekao je mrak da bi skupio hrabrost i zadihan ušao u kuću kao da ga tko goni. Bježao je »da bi bio u bijegu i da bi ga povratak potresao«, tako je govorio.
Nijedno od njih, ni otac ni majka, nikad mi nije uspjelo točno reći što ih je spojilo, kako je došlo do toga da se stari momak i okorjeli neženja odluči za brak, za ono protiv čega je bio i u što nije vjerovao. Također bih razumio da je moja majka nešto zgriješila, pa su njezini roditelji udajom za starijega spašavali čast obitelji. Ili da je to bila vatra ljubavi koja ne mari za godine. Njih dvoje znalo se kao dijete i odrasli, a kada se majka, kako se to kaže, »zadjevojčila«, nije nikad privukla mojega oca, niti je izmamila njegov, ma i krajičkom oka, požudan pogled; štoviše, bila mu je odbojna i ona i njezini roditelji, nije volio krhke i nježne cure, a za nju je još mislio da je boležljiva. On je volio punačke žene, s velikim grudima i »sapima bedevije«, kako je često isticao. Na sva moja zapitkivanja majka je govorila da je tako bilo suđeno, iako nije vjerovala da bilo tko osim nas samih »vuče konce naših sudbina«. Bit će da je sudbina samo u njezinu slučaju nešto odigrala.
[...]
22.
U kući moje bake Jelice nalazilo se jedno lijepo starinsko zrcalo, koje je odudaralo od ostaloga pokućstva, ne samo svojom raskoši nego i poviješću, te i mnogim mističnim i neobičnim pričama što su se oko tog zrcala plele. Moj djed Tomo svojedobno je podosta znao o zrcalu, koje je stiglo u L. kao miraz; njegova je majka Petruša bila »konavoska odiva, đevojkom od Radonjića«; njezini su preci, u neka davna vremena, bili staklari na glasu, a pokosila ih je epidemija »crne smrti«, pa je prošlo pola stoljeća dok se nije taj porodični zanat obnovio. Petruša je pričala kako se njihove rukotvorine od stakla i dandanas mogu naći u kućama imućnog svijeta, stizale su i do Carigrada, a zrcalo koje je dobila za miraz zavedeno je u dubrovačkom notarijatu kao rad nekog od njezinih predaka. Kada je Petruša umirala u svojoj devedeset osmoj godini, bio sam uz njezinu postelju. Časak prije smrti rekla mi je da je poškropim vodicom iz maloga kristalnog kablića.
To zrcalo zasigurno je privuklo i druge lijepe stvari koje su poslije pristizale u kuću. Bilo je tu ponajviše boca različitih oblika, zdepastih prozirnih patuljica, vitkih i kapljolikih ukrasnih bočica, opletenih i golih trbušastih boca koje smo zvali tikve, buklija i demižana. S tim bocama dolazile su i nove riječi, kao primjerice patrine, ingastare, karafe i druge, kao što je s mojom prababom, neukom i prostom ženom, stigao dašak drukčijeg svijeta, obilježio i potomke, pa je od te loze raštrkano po svijetu mnogo učenih i nadarenih ljudi, umjetnika, liječnika, znanstvenika, čak i visokih časnika u američkoj vojsci.
Djed Tomo imao je silesiju priča o tome zrcalu; vjerovao sam mu i rado ih slušao, premda je njegova majka Petruša često znala reći kako izmišlja i laže, a on je doista bio uvjerljiv i siguran u ono što govori. Nitko ga nije tako pomno slušao kao ja; znao je to djed i zato me često vodio u polje ili blizu izvora i satima pričao kako su zrcala žive stvari kao i voda i da isto tako protječu i zamute se kao što se i rijeka zamuti. On je u djetinjstvu više puta začuo huk sličan slapu, dolazio je iz zrcala i uspavljivao ga. Bilo je trenutaka kada se u ogledalu nitko nije mogao vidjeti ili bi se tek djelomično vidjela samo jedna strana lica. Ali ono što me najviše privuklo jest priča kako se u predvečerje, s najvišeg vrha u L.-u, u jednom hipu, i to samo u času kad sunce dodirne rub zapadnog brda, mogu u zrcalu ugledati obrisi Dubrovnika; to je lebdeći prizor koji iščezne onog trena kad sunce sklizne. Ogledalo pamti sve ono što se u njemu zrcali, a samo »duševnom oku« katkad ponudi malo od toga obilja. Ono je golema zbirka zatočenih odraza.
Htio sam svakako vidjeti taj kratkotrajni bljesak Dubrovnika, pa sam satima zurio u ogledalo i čekao da sunce dodirne obzor, a onda bi nastalo uzbuđenje i blaga drhtavica, zrake bi me zaslijepile i požar buknuo u zrcalu, ali u tome času ugledao sam obrise slavnoga grada, miri od grada, njegove kule, a Orlandov stup izronio je iza zidina, uzdigao se visoko, prikazao mi se i ponovno spustio na isto mjesto. Kada sam djedu ispričao svoju viziju, pogledao me sumnjičavo i s nepovjerenjem, kao da me uhvatio u laži ili krađi, kao da sam prisvojio neku njegovu čaroliju, a onda se pomno zagledao u moje oči i zagonetno izustio:
»Sad i ja vidim djelić grada u tvojim očima.«
23.
Morao sam više puta pričati kako je umro moj djed Tomo, majka me tjerala i poticala da tu priču ponavljam; njoj se toliko sviđala da je jedino tako mogla preboljeti očevu smrt. A mislim da sam to uvijek dobro pričao, uvijek uzbuđeno, jer mi se činilo da sam tada vidio smrt kao nešto beskrajno i puno sjaja mjesečine, kao nevidljivu ruku koja je odvela djeda, a nas smo dvoje, baka i ja, u jednom trenutku, vidjeli dvije sjene na obzoru; brzo su odmicale, tako da nismo stigli bilo što doviknuti.
Kada sam postao pisac, imao sam dvadesetak godina, naišao sam na jednu knjigu s tvrdim koricama i zlatotiskom na hrptu, gdje je bio naslov Antropologija smrti, dočim je na prednjoj strani bio otisak bakroreza, to je onaj klasični simbol smrti: kosa u rukama iskeženoga kostura. Čim sam knjigu otvorio, naišao sam na poglavlje u kojemu autor veli da svatko od nas mora ponavljati gradivo svog života i svojih doživljaja kako bi sve bilo točno, jer nije nužno točno mnogo toga što smo doživjeli i vidjeli. Takvo što slutila je i moja majka čim me tjerala da pripovijedam o smrti njezina oca, mojega djeda, koji je na ljestvici obiteljske ljubavi zauzimao visoko mjesto, možda čak prvo, to sam jednom majci priznao, a ona je moju ljubav prema djedu odobravala jer takvih ljudi više nema, niti će ih zadugo biti.
»Nema ih ko roditi«, govorila je majka.
Te večeri bio sam kod djeda i bake, bio je neki ljetni blagdan, ne znam koji, možda Sv. Ilija, jer je i preko noći kamenje bilo vrelo. Danju me djed vodio podalje od kuće, tamo gdje je gusta hladovina odolijevala žezi; nosili smo dvije vojničke čuture vode, već mlačne, a svježim grančicama pokrivali smo glave. Sjećam se da je djed rekao:
»Danas tražimo nešto što sam davno izgubio.«
On mi nije mogao točno opisati kako izgleda to što tražimo, rekao je da još nije vrijeme o tome detaljno govoriti, te da su stvari zamršenije nego što mi mislimo. Držao me za ruku, a kad god smo morali preskakati međe, on bi me visoko podigao i prebacio na drugu stranu. Na sva moja zapitkivanja djed je odgovarao mudro, često uza smijeh, a kad god smo predahnuli i sjeli na zemlju, otpili bismo pokoji gutljaj vode. I nakon što smo zaobišli dugu žičanu ogradu, izbili smo na jedan proplanak i zastali, jer smo začuli neki zvuk, kao da netko puše u rog. Djed je potom govorio kako je tu nekada bilo jezero, davno je presušilo, a na njegovu dnu, kad se voda povukla, bilo je mnogo kostura, mahom životinjskih, ali i sasvim malih dječjih, jer su grešnice bacale svoju novorođenčad u to jezero.
»Ali sve je to bilo tako davno da više ne znamo je li istinito«, rekao je djed.
Napokon smo obojica shvatila da je taj zvuk roga dopirao odnekud iz zemlje, s dna nekadašnjeg jezerca. Puteljak koji je vodio preko toga proplanka spuštao se do solila, slanih stijena, a to upućuje da je voda u jezercu nekoć bila slana; možda je u nekom davnom razdoblju jedan podzemni morski krak ondje izbio, jedna žila, jedan mlaz mora, jer kako drukčije tumačiti današnja solila na kojima su se predvečer zbijale ovce jedna uz drugu i lizale kamene ploče. Taj put bio je zapravo prečac kojim smo se vraćali kući. Bili smo već umorni, iscrpljeni žegom, ali najednom radosni jer smo iz daljine ugledali našu lijepu kamenu dvokatnicu, s čatrnjom uz nju i gustim krošnjama drveća koje su je djelomice zaklanjale. To je i moja djedovina, kuća u kojoj sam rođen.
»Uvijek mi krenu suze na oči kad iz daljine ugledam svoj dom«, rekao je djed.
Taj dan nikad neću zaboraviti, a kad god sam o tome pričao, svatko tko je čuo priču, bilo prvi ili stoti put, pitao se što li je izgubljeno djed tražio. U toj Antropologiji smrti, koju sam kupio u jednoj antikvarnici, pisalo je da svi mi tražimo smrt kao nešto izgubljeno, nesvjesno, »netko to nađe prije, a svatko poslije«, ali to je samo filozofija, ja i danas vjerujem da je djed tražio neku izgubljenu stvarčicu, jer to je bio njegov krajolik, mnogo je puta tuda prošao, a imao je uza se i dragocjenosti. I meni se dogodilo da sam se nakon dvadeset godina vratio u jedno ljetovalište i počeo prškati i vrhom obuće razgrtati lišće na mjestu gdje sam, blizu malog slapa, kao mladić izgubio dragu uspomenu, nadajući se da je nakon toliko godina mogu pronaći.
Navečer smo nas troje sjedili za trpezom; mjesečina se vani slijevala niz blagu zaravan zapadnog brda. I dok je baka stavljala hranu na sofru, djed i ja gledali smo kroz otvoreni prozor i vidjeli jednu granu koja se pomalja i njiše u vidokrugu prozora, iako nije bilo daška vjetra. Djed se uznemirio i rekao da je prije nekoliko dana potkresao grane koje zaklanjaju vidik.
»Nisu mogle tako brzo narasti«, rekao je.
Možda bismo još o tome popričali, ali baka je rekla da počnemo jesti, pa smo to mirno i poslušno učinili. A onda je djed naglo i usred objeda ustao, još je bio zalogaj u njegovim ustima, stojeći ga je dovršio, obrisao usne i brkove i potom rekao:
»Neko me zovnuo. Moram izaći i vidjeti ko je.«
»Nije pametno ustajati s objeda«, rekla je baka Jelica.
»Samo vi jedite, odmah ću doći«, rekao je djed. »Neko me očito treba.«
»Ne idi tako, uzmi pušku«, rekla je baka Jelica.
Djed je bio visok, uspravan, u hodu odvažan, a njegov duh i glas, njegov vid i smisao za šalu nitko nije dovodio u bilo kakvu vezu s godinama ili, ne daj Bože, starošću, a ponajmanje on sam, koji je na pitanje o godinama odgovarao uvijek dvosmisleno, nekom dosjetkom, marifetlukom na svoj način, a ja sam ga najčešće slušao kad kaže kako zna da je prešao pedesetu, a otada je sve konce godina pogubio. Izašao je i stao ispred kuće, podigao je ruke uvis, a mi smo ga krišom promatrali. Baka Jelica mislila je da je to neki njegov ritual, da se »kupa u mjesečini«. I doista, njegova je vitka figura bila savršeno obasjana; mjesec nije nikad tako grijao, a ni ja više nikad nisam doživio tako jasnu noć, kao da je bio dan.
Baka i ja nastavili smo s objedom, prešli smo i na kolače, bili su hrskavi, topili su se u ustima. Sve te sitne suhe kolačiće baka je nazivala kiflicama; one s marmeladom odvojila je i stavila na djedov tanjurić pokraj zdjele i pjata s hranom, a potom ga je zovnula; dvaput je izustila njegovo ime.
»Ohladit će se večera«, rekla je.
Djed Tomo nije se odazivao, a i nismo ga više vidjeli ispred kuće. Oboje smo izašli, ali njega nije bilo. Odmah iza kuće uzdizala se blaga travnata uzbrdica, a puteljak je vodio do velike divlje kruške ispod koje je izbijao izvor pitke, bistre i uvijek hladne vode; sada je ondje jedva kapalo jer je ljeto bilo sušno. Mi smo tada vidjeli dvije sjene koje su nestale iza prenke, a kod izvora smo našli djeda, ležao je na zemlji širom otvorenih očiju, okupan mjesečinom. Činilo se da još diše.
»Trk po špiglo«, uzviknula je baka.
Sve je to bilo blizu kuće, pa sam za tili čas donio ogledalo; bio sam posve uvjeren da je to čaroban predmet i da će djed živnuti čim baka izvede neku svoju čaroliju. Ona je klečeći držala zrcalo iznad djedovih usta da bi provjerila ima li još daha i je li se zrcalo zamaglilo. Kao da se nije pomirila s onim što je vidjela na zrcalu, pa je to ponovila u očekivanju da će se ipak pojaviti laka magličasta skrama.
»Špiglo je čisto, nema daha«, rekla je, ali bez naricanja i plača, sasvim mirno, kao kad mrtvozornik konstatira smrt, znajući što je red i kako se prima ono što je neminovno i što se u svim obiteljima događa. »Eto, više nećemo nikad čuti nijednu riječ iz njegovih usta.«
Prvi sam put vidio baku da miluje djedovo lice. Stavio sam ogledalo na zemlju, pokraj pokojnika; u njemu su se odražavale zvijezde, treperile su i žmirkale, a ja sam uzbuđeno promatrao to sjajno pletivo, uvjeren da ću vidjeti kad djedova duša uzleti prema zvijezdama. I dok smo bdjeli nad djedom, vidjeli smo kako se do nas dokotrljala svijetla kugla; to je mjesec naglo uplovio u naše obiteljsko zrcalo, a ta jasnoća učinila je smrt i dušu jedinstvenim prizorom. O tome sam u svojoj dvadesetoj godini napisao pripovijetku koja je počinjala rečenicom: »Umro je lijepo; stopio se sa svemirom.« Danas takvo što više ne bih napisao, promijenio se moj stil, pa ipak sam tu rečenicu posudio za kraj ovoga poglavlja.
[...]
27.
Život pokraj pruge – o tome bi se naširoko moglo pripovijedati! Mi smo stalno šnjuvali, njuškali, posvuda duž željezničke pruge, ispod nasipa i u tunelima, bilo da smo sami ili u čoporu, odrasli ili djeca; svatko se od nas nadao da će jednom pronaći nešto vrijedno i izgubljeno; morao je nekomu ispasti kovčeg sa stvarima, morao je netko u panici baciti kroz prozor torbu punu nakita ili opljačkanog blaga. Prolazak svakog vlaka donosio je nešto novo i mamio nas dječurliju da mašemo neznanim putnicima. Nije li i to neki odnos sa svijetom? Vlakovi su bili naša igra, opasna i izazovna; mi smo se dokazivali na nečemu što je brže od nas i na rubu pogibelji, pa i sad me podiđe jeza kad se prisjetim svih opasnosti i ludosti iz djetinjstva, igrali smo se glavama, a najmanje desetak puta bio sam blizu smrti; srećom, o tome ne pričam, čemu kad je trik sa životom upalio.
Ja sam vjerovao u svoju moć, više puta doživio sam ono što sam predvidio; katkad su to bile dramatične i neugodne stvari, a bilo je i radosnih doživljaja. Ma koliko filozofski ili fatalistički zvučalo, ja nikad nisam koračao puteljkom pokraj pruge, a da nisam očekivao kakav iznenadan dobitak; naš se život jednom mora promijeniti i istrgnuti iz onoga što je nametnuto svakidašnjim brigama. Bio sam mnogo puta prevaren i obmanut, ugledao bih zrake koje izviru iz trave, neko svjetlucanje u grmu, potrčao bih tamo uvjeren da me čeka biserna ogrlica ili zlatni nakit, a kad bih ugledao staklić ili kakav bezvrijedan predmet, razočarao bih se, ali ne bih klonuo, jer sam vjerovao da su to skriveni znakovi i tragovi koji će me dovesti do onoga što sam očekivao, vrijednog i skrovitog. Znao sam da ništa nije jednoznačno u prirodi, niti je stavljeno tako da bude na dohvat ruke, nego se do bisera i zlata dolazi okolišajući i tajnim putovima; meni je to pomoglo u pisanju jer sam iskusio da se ono dobro i čisto nalazi tek ispod pet-šest slojeva. Sve beznačajne stvari bačene iz vlaka što sam ih nalazio pokraj pruge, uzimao sam u ruke, okretao ih i zagledao sa svih strana, čitao i odgonetao napise na nekim kutijama, iako mnoge riječi nisam uopće razumio, ali sam znao da su to mamci za ono što slijedi i što će se dogoditi.
Tako je i bilo, tako sam pronašao torbu u jednom šumarku i maloj udubini; bješe zatrpana lišćem i grančicama – malo bi je tko ondje vidio, ali ja sam se danomice osvrtao desno-lijevo i zavirivao u svaki zabačeni kutak, puno puta razgrtao grane i zurio u hrpice zemlje ili male gomile nabacanoga kamenja. Moj hod nije bio jednosmjeran i to mi je pomoglo. Torba je bila teška, pa sam se najprije pobojao da bi u njoj mogla biti kakva starudija ili municija; to je bilo poslijeratno vrijeme, posvuda se nalazilo ostataka oružja. Neki su moji vršnjaci stradali igrajući se bombama, a jedan moj prvi rođak oslijepio je kad je vreću streljiva istresao u vatru. Meni je majka toliko zvocala da me Bog neće čuvati ako se sam ne čuvam, pa sam glede oružja bio oprezan i plašljiv.
Dakle, torbu sam odnio do gustog šumarka i podalje od puta, našao sklonište iza jednoga grma, zavukao se ispod granja i sa zebnjom je otvorio. Imala je metalni ciferšlus, teško se otvarao, bio je zahrđao, pa sam ga podmazivao pljuvačkom, a i torba je bila nabrekla. Bilo je mnogo uzbuđenja i straha dok sam to obavljao, na svaki bih se šušanj trgnuo, a kad ne treba, uvijek će se naći mnogo toga da izazove još veći strah od onoga koji postoji u ovakvim prilikama. Otkine se list, pukne suha grančica sama od sebe, oglasi se djetlić kljucajući koru drveta, prhne prepelica ili zastruji vjetar kroz suhu travu i kovilje – sve je to stvoreno da te srsi podiđu, a strah nadvlada taj osjećaj radosti što je sanjarija ostvarena, makar i ne bilo neko veliko blago u torbi. Ali sve što kapne u siromašni dom, dobro je došlo.
Zahrđali zatvarač nije lako klizio, zapinjao je i onda se zaglavio, pa se nabrekla torba raspukla; ispala je iz nje okrugla bala u svilenom stolnjaku zavezanom čvrstim uzlom. Kad sam taj uzao odriješio i rasprostro stolnjak, vidio sam da je raskošan, s resama i zlatnim vezom, prekrivač za dugački stol u nekoj svečanoj dvorani. Sam po sebi stolnjak je bio vrijedan; majka će zasigurno od toga napraviti kakav lijep komad odjeće. Svaku sam stvar zagledao i odmah je slagao kako bih sve ponovo zavezao. Bilo je tu nekoliko rokela konca, dvije kutije prešanih datulja, te i čudesno oslikana lepeza. Prebirući stvari, naišao sam i na one za koje nisam znao čemu služe, ni kako se zovu, tek mi je poslije učiteljica objasnila da se jedna od tih zagonetnih stvarčica zove lornjon ili monokl s drškom, stavlja se na jedno oko, i to samo kad se želi, gotovo s buržujske visine, nešto ili nekoga odmjeriti. To je nedvojbeno otmjen rekvizit u rukama gospode.
Ono što me najviše zbunilo u tom zavežljaju jest teška željezna kugla, veća od bulina za bućanje, a manja od one kojom kuglaši obaraju čunjeve; zašto li je netko vukao tako težak plijen i kako se uopće našla ta kugla među stvarima koje se nisu mogle dovesti u bilo kakvu vezu s njom. Malo sam kuckao kuglu, prislanjao je uz uho i osluškivao, a da nisam znao zašto to činim, pa ipak sam je gurnuo niz blagu strminu i ona se otkotrljala u jarak. Ali tek sada dolazi glavni zgoditak, skupocjena stvar.
U jednom zavežljaju bila je ženska kozmetika, a u kutijici od pomade našao sam lijepu zlatnu narukvicu. Tek tada, kad je zlato bljesnulo u mojim rukama, podišao me strah i sve sam se više osjećao kao pljačkaš, pa sam se sakrio u grmu, dobro sam se maskirao granama, napravio svoje gnijezdo i ondje se pritajio sve do večeri. Doista, bila bi ludost pojaviti se u gradu preko dana s torbom na leđima; morao bih svima objašnjavati i lagati što je u njoj, jer je nikad prije nisam nosio, a dežurni pozornik, koji me inače progonio, zasigurno bi zavirio u torbu, to prije što me pretresao i kad sam nosio školske knjige, često me zaustavljao i zavlačio ruke u moje džepove.
Ušuljao sam se u grad čim je pao prvi mrak. Bio sam oprezan, a do kuće sam došao poskakujući od sjene do sjene. Nitko me nije vidio, pa ipak sam utrčao u kuću, bio sam zadihan kao bjegunac, kao da me gone, pa sam zaključao dvorna vrata i spustio kračun. Stvari sam istresao na stol, jedino sam narukvicu držao u džepu, ostavio sam je za kraj, jer tko zna, možda će majka biti razočarana i reći da je sve to bezvrijedan škart. Nije bilo tako, ona se obradovala svilenom stolnjaku, pa smo ga raskrilili i uvjerili se u njegovu veličinu. Dodirivali smo ukrasne zlaćane rese, titrali smo ih prstima. I sve drugo na miru smo pogledali; bilo je stvarčica o kojima ništa nismo znali.
Predahnuli smo i smirili se tako što smo načeli kutiju datulja. Malo smo žalili što nije bilo više vrijednih stvari u tome zavežljaju, ali korisno je i toliko, barem je bilo nekoliko mirisnih sapuna, te i cijela pregršt dugmadi svih veličina i paketić igala za šivanje. Bilo je još toga, a ono glavno najavio sam kao posebnu točku i ispred majčina nosa i očiju zanjihao zlatnu narukvicu. Sad smo se oboje složili da je vrijedilo izostati s nastave u školi i provesti cio dan šćućuren u grmlju, a onda smo se dogovorili da o narukvici nikome ne govorimo, da to zatajimo ocu i sakrijemo, jer vrijedna stvar prodaje se samo u velikoj nuždi. Majka je imala svoju teoriju da je zlato najsigurnije na običnome mjestu, tamo gdje nitko ne bi pomislio da se krije neka vrijednost. Ona je predložila da narukvicu sakrijemo u malu škrabijicu ispod ploče njezine singerice, tamo gdje stoji platneni metar, naprstak, jastučić s iglama te konci, krpice, rojte i zašuškamo je u tu sitnež, jer ondje je nikad nitko neće tražiti.
Ali prije nego što ćemo sakriti narukvicu, lijepo smo se zabavili, bili smo radosni, posve nenadano ušao je u našu kuću barem dašak bogatstva, tako to izgleda, ljudi su sretni što imaju i mogu jedni druge darivati, pa sam i ja majci svečano darovao narukvicu, stavio je iza njezine šake i zakopčao. Oboje smo zurili u zlatni nakit, doista smo bili zadivljeni. Ali, kad nešto nije naše, kad nije prirodno došlo u kuću, onda je i strepnja veća, jer se pribojavaš da će ti ono što nije radom stečeno netko s pravom oduzeti i još te kazniti. I baš dok smo se divili narukvici, začuli smo kucanje na vratima. Oboje smo pretrnuli od straha, pa smo brže-bolje skinuli narukvicu; prsti su bili nespretni, jedva smo je otkopčali i u žurbi sakrili u ladicu majčine singer-mašine, točno kako smo planirali. Majka je otišla do vrata, a ja sam virio iza jedne pregrade iščekujući nezvanoga gosta; srce je tuklo tako da mi se činilo kako odjekuje u cijeloj kući i kako ga svatko može čuti. Odahnuo sam i smirio se kad sam začuo glas svoje učiteljice, koja je zabrinuto upitala majku zašto danas nisam bio u školi.
»Je li bolestan? Što mu se dogodilo? Ili je pobjegao sa satova?«
»Uđi, da vidiš šta je našao.«
Stvarčice su bile na trpezarijskom stolu, pa je učiteljica prišla i stala ih razgledati, a ja sam bio uz nju, zadihano sam brbljao, čas veselo, čas sa strahom; mnogo sam lagao, tako da me i majka zabezeknuto slušala. Sve je ispalo tako dramatično jer sam svašta nakitio i napuhao priču o Nevidljivom koji me vodio do grma i koji mi je savjetovao da ostanem sakriven do večeri. Učiteljica je stavila lornjon na oko i rekla nam čemu služi. Također je pričala i o lepezi; obje te stvarčice poklonio sam njoj. Dakako, prešutjeli smo narukvicu; zar je to čudno? Pa, zaboga, tajna bi nestala da smo bilo što o tome zucnuli.
Moramo se vraćati u prošlost, ona je s nama u braku, s njom smo na srebrnim i zlatnim pirovima, s njom umiremo, a kad je više ne možemo namamiti da sudjeluje s nama u ritualima života, onda smo ostavljeni, netko nas je iznevjerio, tako je to oduvijek, pa se ni ja ne libim biti u dosluhu s onim što mislimo da je nepovratno otišlo. Ne, nijedna naša priča nije izgubljena, mi se prisjećamo ne samo zato da bismo pripovijedali o svojim životima nego ponajprije da bismo sami sebe uvjerili koliko doista možemo vidjeti unatrag. Dopustite, ja sam pisac, o, kako to razmetljivo zvuči, a moj je osobni pothvat ova i ovakva pripovijest, iako u njoj nema dovoljno onoga što bi je činilo klasičnim romanom, ali želim reći da svaki put kad se osvrnem unatrag, vidim vlastiti lik kako se udaljava, kako izdajica bježi od mene. Pa i ja se bojim, ljudsko sam biće, ali što mogu; strah ima udjela u svakoj biografiji, a nekmoli u grozničavoj ispovijesti. Nije čudo što sve češće unosim kakav mali traktat da bih nešto bolje potkrijepio ili barem zaključio jedno poglavlje. I to je neki bijeg, tako to vidim.
[...]
42.
Ponovno sam došao na Gundulićevu poljanu, moje omiljeno mjesto na koje sam se uvijek vraćao nakon lutanja ulicama, pa i nakon umora, jer nigdje se nisam tako dobro osjećao i nigdje ne bih tako uspješno predahnuo kao na postolju spomenika Ivanu Gunduliću, možda baš stoga što sam već tada znao Osmana naizust i često izgovarao stihove slavnoga pjesnika, sam ili pred drugima, a kad god se moj otac htio pohvaliti bistroumnim djetetom, tjerao me da recitiram te »pjesni« i tako zadivim svakoga tko je htio slušati.
Podnevno zvono bješe poodavno oglasilo zatvaranje pjace; više na njoj nije bilo čistača, pločnik je bio čist i mokar, još su jedino golubovi zobali i kljucali zrnje zapalo u pukotine, a odnekud se pojavio i jedan prekrasan kokot, mirno je hodao uzdignute glave, noseći ponosno svoju crvenu krestu. Ne znam kako se pijetao ondje našao, je li pobjegao iz neke košare, ispod tezge? I poslije, kad god bih tuda prošao, sam ili s prijateljima, prisjetio bih se te slike i pričao o tomu kako se na trg mirno ušetao kokot i šepirio se oko spomenika, a kada sam mu se pokušao približiti, samo je trčkarao i uzmicao, ali nije panično bježao.
I dok sam toga dana sjedio ispod spomenika i pogledavao prema kipu, pijetao bješe nekamo već odskakutao, začuo sam nešto kao žensku ciku, nekoliko uzastopnih kratkih uzvika, kao da netko bježi pred goničima, a onda se na trgu, na pozornici trga, tako dramatično, pojavila ona mlada u bijeloj vjenčanici koju sam već vidio u Sponzi. Ona se zakratko zbunila i zastala, kao da nije znala kamo će. Sada mi se na danjem i vanjskom svjetlu učinila još ljepšom. I dok je rukama pridržavala i odizala haljinu od zemlje kako se ne bi spotaknula, pogledala je prema meni, uplašeno i gotovo molećivo, kao da sam ja njezin izbavitelj. Bio sam tronut, samilost me obuzela, pa sam raširio ruke kako bih joj pokazao dobrodošlicu, ali ona je umaknula ulicom Lučarica. Nisam vidio njezine progonitelje, niti sam znao zašto bježi, pa sam iskočio na jedan kamen, zasigurno graničnjak koji odvaja trg od ulice, kako bih nadgledao scenu i spremno dočekao goniče, a potom ih obmanuo i usmjerio na suprotnu stranu.
Bio sam uznemiren, osjećao sam zebnju i pitao se kako je to moguće da se toliko događaja nagomila u jednom danu i što ću još sve doživjeti do polaska vlaka. Zar je takvo što u ovom gradu svakidašnjica? Nevjesta je odlepršala, njezine korake nitko nije mogao čuti jer je na nogama imala sasvim laganu obuću, plitke mekane i uza stopalo pripijene cipele kakve nose plesačice. I doista, njezini su pokreti imali nečeg plesnog, ili su možda sami po sebi bili graciozni, pa su se doimali kao igra, kao da je ta balerina posve nenadano, iz nekog hira, pobjegla sa scene, istupila iz predstave tražeći u bijegu spas i izlaz iz vlastite tjeskobe. Pa ipak, to nije bila nimalo vesela predstava, niti je bila baletna točka, jer ja sam na mladenkinu licu vidio strah, »a kad strah tjera, bala se po njegovu«, kako je volio reći jedan moj omiljeni dalmatinski pisac i romantik.
Goniči se nisu pojavili, pa sam pohitao prema Lučarici; mora biti da sam to učinio instinktivno. Ako je mlada pobjegla s vjenčanja, ako je ostavila onog šmokljana, bogme sam bio na njezinoj strani, jer taj gomnar nije mi se svidio još onda u Sponzi; štoviše, mrsko sam ga pogledao kad je počeo njuškati njezinu kosu i vrat. Trčeći ulicom, stigao sam na kraj Lučarice i ondje u hipu, učas, ponovno spazio to prekrasno stvorenje, tu nevjestu kao kakav bijeli buket – umaknula je u manju poprečnu ulicu; još je jednom bljesnula, a potom je zastor pao i označio kraj predstave, finis bala; više je nisam vidio, izgubio sam je u labirintu ulica. Taj će isti labirint, malo poslije, i meni zavrtjeti mozak.
Jedva sam se dovukao do jednog zida i vratašca, zapravo malenog okna, uznemirila me ta rupa jer sam pomislio da sam možda posve slučajno nabasao na Bužu, o kojoj sam nešto znao; kod kuće sam imao jedan dronjavi bedeker, stalno sam ga čitao i naučio napamet tu knjižicu, imena svih ulica, trgova, palača, tvrđava, crkvi i samostana, a da na ta mjesta nikad nisam kročio. Kad god sam nabiflano gradivo iz bedekera ponavljao, izustio bih sve, ono što treba i ne treba, na kraju čak ime nakladnika, potom grafičku opremu, imena priređivača, tisak, fotografiju, te ono Copyright by, što mi je ponajviše nevolja zadavalo, premda mi je sve to bilo jednako apstraktno i nepojmljivo, a kao znanje posve nekorisno.
Kroz Bužu sam ugledao morsku pučinu, u tom času beskrajnu, gotovo mističnu; bio je to čudnovat prizor, možda najljepši koji je ostao u sjećanju kao nešto cjelovito i jasno, jer nakon te moje luđačke jurnjave i zadihane potjere za neznankom, ukazalo mi se more u onoj veličini i s onim uzbuđenjem koje odmah upućuje na pustolovine i brodolome, na povijest kakvu nema kopno, jer vode su misterij, gibajući kozmos, pa tako i u mojim fantastikatima more ima veliko i simbolično značenje, a priče o galijama i gusarima moje su omiljeno štivo.
Nisam odolio takvu izazovu i tom ukazanju, pa sam ušao na ta »južna vratašca«, ali mi je dah zastao jer mi se tada činilo da su stijene ispod Buže sablasno visoke, to prije što me strah od visine obeshrabrio da ih sagledam prirodno i bez uveličavanja. Taj me strah nikad nije ostavio; štoviše, s vremenom se i pojačao, ali se dobro sjećam kako sam se čvrsto uhvatio za jedan kamen i u nekoliko mahova pogledavao prema podnožju stijene i mora koje je zapljuskivalo hrid. Dlanovi su mi se znojili, a vrtoglavica me bješe ošamutila. Činilo mi se da me galebovi nadlijeću kao kakvu strvinu, stušte se prema meni, fijuknu iznad glave i zakriče. Osjećao sam se kao mamac prikovan za stijenu. Na pučini se pojavio jedan brod i to me donekle smirilo.
I tek što se bijah malo sabrao, došlo je ono uzbuđenje koje i jest povod ovoj pripovijesti, jer sam na rubu stijene ugledao odbjeglu nevjestu; stajala je kao kakav kip u bijelom, zagledana u morsku dubinu. Ne znam je li me uopće zamijetila u tako jadnu položaju, ali ja sam po jednoj njezinoj radosnoj gesti shvatio da je ugledala brod, a zasigurno je nešto izustila, jer se neki glas čuo i dopirao do mene u kratkim isprekidanim odjecima. Brod je isplovio iza otoka Lokruma i uputio se prema luci, brzo je odmicao, a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo, ali to je bilo tako daleko da se grmljavina nije mogla čuti. Čula se brodska sirena koja najavljuje dolazak vapora u luku.
Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo i tako istaknuo obline. Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me, ali se nisam usudio pomaknuti, nego sam se još više šćućurio. Ono što bješe naumila, nevjesta je elegantno izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb, kao anđeo iz priča moje prabake Petruše. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je i uljepšao cijeli prizor, a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerojatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti.
Ono što sam najviše puta ispričao jest let te prekrasne ptice u liku nevjeste, a to se ne zaboravlja. I o tomu ću pričati dok god sam živ.
[...]
53.
Majka i ja ostali smo u praznoj kući; nismo mogli tek tako izaći i okrenuti leđa svemu što je ondje proteklo. U razmaku od tri nepune godine napuštamo i drugu svoju kuću, a u svom životu sve do dana današnjeg, selio sam se ravno 32 puta; taj proces sa selidbama zasigurno nije okončan, čim ovaj rukopis uđe u tiskaru, preselit ću se s voljenom u jedno malo ribarsko mjesto u Istri; još jedna selidba neće mi teško pasti, to prije što kanim napisati neke knjige, ovaj put bez autobiografskih natruha, bez onoga ja, jer vele da se bolje piše na »silaznima stubama života« nego kad si u usponu, pa ako u tomu uspijem, ako mi muze budu naklonjene, zasigurno će svako sjećanje biti zabranjeno; nema više ničega iza mene, sve je ugašeno, sve je opustjelo i više ne vrijedi čeprkati po pepelu, niti vrijedi ma i jedan ugljenčić ponovo raspaliti, više mi nisu potrebne iskrice, prošlost se sama otpuhnula, nemam nikoga tamo gdje sam nekoć živio, sve sam fotografije uništio, još sam jedino zadržao očevu srebrnu tabakeru sa zlatnim i platinastim umecima, koju je naslijedio od svojega oca; ona je sada ukrasni predmet na mojoj polici, ne budi nikakve uspomene, niti mi što znači.
U ovom času, dok pišem knjigu, nemam dvojbi oko zavičaja, pa to je sada moja tema, moram dovršiti započeto i zadržati se još kratko na selidbi, ali bez cjepidlačenja i popisa stvari. To pokućstva što smo imali utovarili smo brzo, iako je kamion cijelo prijepodne stajao ispred vrata naše kuće. Oprezno smo rukovali porculanskim posuđem i staklarijom, a od časa kada smo metnuli na kamion majčinu singericu, stalno smo je nadgledali i motrili s prozora, ne zato što smo mislili da će je netko ukrasti, takvo što bilo je neizvedivo, jer smo se svi osim majke vrzmali oko kamiona, nego smo je voljeli kao neko žive biće. Iz male ladice za sitnež smještene s donje strane drvene ploče, ispod glave stroja, uzeo sam zlatnu narukvicu i uz majčin blagoslov stavio je u džepić koji je imao kopču, ali ja sam ga dodatno osigurao špenadlom.
Nisu nam oduzeli kuću, to su činili samo bogatim trgovcima čije su nekretnine nacionalizirane, ali kako smo u Crnoj Gori, u gradu N.-u, dobili »društveni stan«, država je zaposjela našu kuću, ne dirajući vlasnički list, da bi se u njoj skladištilo ljekovito bilje, a u prizemlju je otvorena Biljna apoteka; radila je sve do 1956. godine, kada je kuća do temelja izgorjela, a dvadesetak godina poslije na tome mjestu podignuta je višekatnica, siva i ružna, kao i većina stambenih građevina iz toga vremena. Nismo dobili nikakvu naknadu za zemljište, ocu je u općini predočeno da je svako gradsko zemljište državno te da svi mi živimo na golemom državnom placu, ali mi se više oko toga nismo baktali, niti smo se raspitivali je li to zakonito i točno, otac je tu kuću zaboravio čim smo iz nje izašli, a mislim da je nikada i nije volio, ili ga je možda kopkalo što ju je davno, uz mito i prijevaru, prenio na svoje ime.
Otac je sav teret oko selidbe preuzeo na sebe, poštedio je majku bilo kakva napora, pa tako i mene, jer sam sve vrijeme bio uz nju, a oko utovara malo sam pomagao. Otac je otputovao kamionom s natovarenim pokućstvom, koje nije bilo pokriveno, iako su se upravo toga dana, prvi put nakon duga razdoblja suše, komešali oblaci, ali ljetnog pljuska nije bilo. Majka i ja ostali smo zakratko u praznoj kući, obišli smo svaki kutak, a na izlasku iz kuće ona je poljubila dovratak, to sam i ja učinio, jer smo znali za neko staro praznovjerje da se ljubi dovratak ili prag kuće »iz koje izlaziš ili u koju ulaziš«, jer kuća je hram, obiteljsko leglo i zaklon od nepogoda, utočište i postelja, mjesto za počinak i smirenje. Ona je plakala dok smo išli prema željezničkoj postaji, a ja sam nosio torbu u kojoj je bilo nešto majčina donjeg rublja, stare plahte, škarice i još neki higijenski pribor, za slučaj prijevremenog porođaja, ako je majčina računica oko datuma uopće bila točna. Također sam nosio i bocu za vodu, jednu staru lijepo oblikovanu trbušastu dvolitarku, s čepom od pluta ugrađenim u staklenu kuglicu.
Majka se osvrtala i zastajkivala kako bi posljednji put vidjela svoj dom, a ja sam se žurio na lokalni vlak za L., nisam s njom suosjećao; poljubio sam dovratnik, što sam još mogao učiniti, zar to nije bilo dovoljno za rastanak? Nisam se nikad vezivao za stanove i kuće u kojima sam živio, niti sam o dijelu života provedenom u njima razmišljao kao o nečemu stvarnom, bila su to za mene samo staništa koja sam registrirao kao mjesta boravka; jedino je kuća moje bake i djeda u L.-u, ta moja rodna kuća, također i rodna kuća moje majke, budila uspomene i uvlačila sjetu u to krhko biće, bačeno u svijet iz intimnoga gnijezda, iz sobe djetinjstva; to je jedina kuća koja je imala neko značenje u mojem životu, i jedina za kojom sam više puta plakao. Ona je bila, ta kuća, dio moje izgubljene intime, neka vrst sanjarije o gnijezdu, čežnje za domom, a istodobno i stalna bojazan da bi me neka luda maštarija mogla vratiti u taj kraj »lijepog prokletstva«, kako je moj prijatelj, suvremeni bosanski pjesnik, napisao u nostalgičnoj poemi Nema povratka.
Još ću na kraju poglavlja nešto reći o toj kući, osjećam potrebu posvetiti koju riječ više rodnom domu, jer je zasjenio ostale uspomene na mnoga druga boravišta, to prije što još čekam budući dom, koji će, vjerujem, imati isto tako »vječno značenje«, jer između rodnog doma i onoga gdje se svodi životna bilanca ostalo je samo međuvrijeme. Ja sam i danas, iako u zrelim godinama, itekako zrelim, uvjeren da su samo ta dva doma, onaj s početka i onaj na kraju, u nekoj korelaciji, a sve ostalo je književnost.
Otac se truckao u kamionu što nam ga je ustupilo Šumsko gazdinstvo za selidbu; on će u toj ustanovi provesti nekoliko sljedećih godina, najprije kao referent, »mali ćato«, kako je sam govorio, ali mu taj posao nije odgovarao, nekako mu je uskratio slobodu na koju je naviknuo kao trgovac, pa su ga imenovali šumarom koji je svaki dan, do kraja radnog vremena, provodio vani, uglavnom na jednom od ulaza u grad, gdje je pregledavao kola natovarena drvom za ogrjev, tražio dozvolu za sječu i »lupio žig« onima koji mogu proći na pazar, a one bez urednih dokumenta zadržao bi sat-dva, pa je i njih propuštao, dakako uz mito, a mito je bilo samo čašćavanje pićem u prigradskoj krčmi, gdje je zapravo i bio njegov pravi ured.
Sada je otac sjedio u kabini pokraj šofera, vožnja je potrajala gotovo tri sata, iako je razdaljina od Trebinja do N.-a iznosila nekih sedamdesetak kilometara, ali cesta je bila izlokana, s rupčagama i izbočinama, a već nakon dionice koju smo zvali »austrijska džada«, prašina je kao inje prekrila naše pokućstvo; bilo je posve razumljivo što je majka tražila da se singerica ututka i pokrije mušemom. I dok se otac drmusao u kamionu, nas dvoje otmjeno smo stigli našim lokalnim vlakom u L., već smo divanili s bakom Jelicom i razgovarali o majčinu porođaju, o svemu što nas čeka u novom gradu, među novim ljudima koje je moj otac »okivao u zvijezde«, dok se nama činilo da je to isti svijet kao i ovdje, »malo bolji i malo gori«, kako je nekoć govorio moj djed Tomo, »jer svi smo mi s iste grane sišli«.
Tih nekoliko dana s bakom Jelicom proveli smo bez velikih briga, majka je htjela da nakratko zaboravimo nedaće, okrenuli smo novi list; kako bude svima, bit će i nama. Jelica je povremeno gubila vezu sa stvarnim svijetom, neke stvari nije uspijevala nazvati svojim imenom ili bi ih zamijenila – tanjur bi bio žlica, a kruh dinja, što je meni bilo zabavno, počeo sam se smijati, ali majka me upozorila da ne zbijam šale, jer onaj tko se ruga i naslađuje nevoljom drugog, i sam će dopasti nevolje. Pa nije lako odoljeti šali kad se baka Jelica, za objedom koji je tekao obiteljski ugodno, zagleda u mene i obrati mi se:
»Ja vas odnekud znam, gospodine.«
Odmah se prenuo vrag u meni, htio sam se predstaviti kao trgovački putnik, razgovor bih zapodjenuo s akcentom stranca ili na primorskom dijalektu, frcale bi iskrice, ali majka me pokosila pogledom, a nakon nekoliko trenutaka za baku sam ponovno bio njezin dragi unuk. Majka je rekla da se bakine lampice gase i pale, »to nas boli, ali se moramo s tim pomiriti«. Pa ipak smo je ostavili u L.-u, u njezinu svijetu, strepili smo za nju, ali izbora nije bilo, s nama nije mogla čak i da je željela, jer je moj otac nije trpio. Nakon tri-četiri dana provedena s bakom Jelicom, stigao nam je poziv za telefonski razgovor u tek otvorenoj pošti u L.-u, pa sam otišao u zakazano vrijeme i razgovarao s ocem. Bio je ushićen gradom i ljudima, novim stanom, grcao je od sreće i rekao da dođemo jutarnjim vlakom jer je sve pripremio za doček i porođaj.
Sada, dok pišem ovu knjigu, ne znam što je s mojom djedovinom, što je s rodnom kućom, ali su uspomene gotovo opipljive. Netko mi je rekao da se krov davno urušio, zidovi sablasno strše, obrasli su bršljanom i divljom lozicom, a iz ruševina, tamo gdje je nekad bila blagovaonica, gdje je dimilo ognjište, izraslo je veliko i krivo smokvino drvo, a posvuda oko stabla buja paprat i korov. Doista, ne znam je li baš tako, ondje sam posljednji put bio 1950. godine, kada je baka Jelica nestala; našli su je mrtvu u gaju nakon višednevnog traganja. Nisam je vidio kad su je donijeli, bila je umotana u plahtu i odmah zakovana u mrtvački sanduk. Također, nisam htio slušati priče o njezinu lešu; došao sam u L. sa školskim drugarima iz N.-a; nas trojica i dvije učenice ostali smo još dva tjedna nakon bakina pogreba; veselo smo proveli to vrijeme ljetnih ferija i ostali sve do početka kolovoza. Rijetko smo pričali o bakinoj smrti, tek bismo pokatkad navečer strašili djevojčice »duhom umrle« te smo oblačili njezine haljine. Nikad se nismo toliko smijali, niti se sjećam da sam ikad više bio tako druževan i posvećen drugarima.
Moji gradski školarci divili su se svemu što bi vidjeli u kući ili na imanju, pa su za svaku prirodnu pojavu govorili da je drukčija, mnogo ljepša i uzbudljivija nego u gradu. Sve ih je zabavljalo i smijali su se običnim stvarima, kao primjerice naglom ljetnom pljusku, a grmljavinu bi dočekivali ushićeno, urlajući i trčeći do ograde posjeda. Prasak gromova tako nas je mamio van, pa smo izazivali njihov gnjev, svatko bi od nas zgrabio kakav željezni predmet i otrčao do najopasnijega kutka na imanju; ondje je grom već jednom spalio naš lijepi stari hrast koji je ušao u nekoliko botaničkih leksikona, te u knjigu Perivoji u zaleđu Primorja, kao vrsta zimzelenoga hrasta. Ali unatoč izazovima, svakako djetinjastim, unatoč željezariji u rukama, čak i magnetima iz djedove alatnice, nikomu se ništa nije dogodilo. Bile su to zapravo naše igrarije, naše dječačke nestašnosti; tada smo zabave sami kreirali, mahom na rijeci, loveći riječne rakove i pastrmke, pentrali smo se po drveću i s topola skakali u rijeku. Svi smo bili dobri plivači, čak ni naše djevojčice nisu zaostajale za nama. Kada bih se bavio djetinjstvom, zasigurno bih imao što reći, a prirodu bih umio dočarati u punom njezinu sjaju, ali idile me ne privlače, žubor vode ne ushićuje me, zato sam u opisima prirode škrt, jer moje su opsesije nešto posve drugo; možda prolaznost, možda smrt, tko zna!
