Kao da nema ničeg osim slova
***
mačke mi pretrčavaju preko otvorenih knjiga
stvarajući bijele šumove
između riječi
na svakoj stanu
malo je izdube
naprave jazbine u njima
prespavaju popodne
mačke mi pretrčavaju preko otvorenih knjiga
i vidim čine to spretno:
iz priče izvuku muziku
pristajem na njihovu igru
pa plešemo po čitave dane
rečenicu oblikujemo u lončić
(ako niste znali jezik je od gline)
a riječi pretočimo u vino:
u zimsko doba
kuhamo ga
na laganoj vatri
iznad otvorenih knjiga
maštamo o novoj alkemiji slova
***
prije par dana nestao je debeli
naš omiljeni
kućni mačak
na mjestima gdje se
obično izležavao sada
se uvećava
praznina
pazimo da nas ne proguta
kad onuda prolazimo
izjede nam korake i
potplate papuča
stari kaže mora da je ostao
zatvoren
u nečijoj garaži ili kutiji
brat i ja zatvaramo ga već
svaki u svoju priču
čije riječi razmjenjujemo
kao špekule
i onda nam se čini
da smo ga ugledali
iako znamo
da nikada ne znaš
kako to smrt normalna i obična
dohodi:
mačak je bio
debeo
a više ga
nimalo (osim u oblinama riječi)
nema
Debeli
Ne vrijedi ti, veli mi brat telefonom, ona pjesma koju si napisao o mačku, o Debelome, kao da je umro, jer vratio se danas popodne živ i zdrav, debeo kakav je i bio, a ona rana što mu se onako čudno otvorila na vratu te smo mislili da ga je poput slona nagnala da nekamo ode i umre - više je gotovo i nema.
Dakle, ne vrijedi ni starino tugovanje, ni šutnja starog, ni bratova i moja naklapanja o smrti i životu prije ili poslije nje, jer mačak je dokazao kako se život brine za svoje potrebe i premda smo ga svi smatrali pomalo glupavim, za razliku od matere mu, i nemoćnim poput djeteta, on je bio dovoljno pametan da tamo negdje obavi to što mora i da se onda, iz navike ili ljubavi prema onima što su ga u svojoj naivnoj brizi već pokopali - vrati doma.
Zli Demijurg
pečem pekmez
i gledam let lastavica
rano je jutro u vrtu
mačke vrte repovima
a ja kuhačom
dok premještam se s noge na nogu
kraj rasturene peći
iza kuće
miješam i čitam:
odlična kombinacija
s tablom čokolade
pekmez se zgusne i potamni
kasnije
na kruhu je crn
svaki put kad raspirim vatru
masa proključa
i oblijeva me znoj
– to je »žestina bića« – govorim si
jednim okom u Artaudovim
Pismima iz ludnice
a drugim u loncu
zelenom kao oko u đavla
što sliči paklenom kotlu
u kom se uz šljive gnjeca i
moja duša:
negdje sam pročitao kako je zlo
došlo na svijet sa slatkišima
ako je tako
od pekmeza sam
napravio princip
tri sam dana tresao i skupljao
a evo već treći stojim kraj ognja
i talim
sav ću ljepljivi svijet
pospremiti u teglice
i otpočinuti
sutra
Bezizlaz naroda šljiva
ogrnut u klizave kože šljiva
u njihove crne jezike
živim u teglici pekmeza kojoj
ne nazire se
dno
svako jutro neki bog
presijeca nas ledenom oštricom
ili đavo poseže harpunom
u ovaj tamni vilajet
šećerasti kupleraj:
naše su duše već razmazane
ližu ih
s prstiju
i čuje se:
mljac mljac
tako umire narod šljiva
nagnječen teškim palatalima
ogrće se kožusima
traži čvrst oslonac
koštice koje nema
mekša
i propada
čuli smo priče:
tko izdrži do dna
duša će mu možda
sa stijenki sastrugana
ravno
u novi život
no izlaza nema jer
slutimo
kamo:
u pakao rakije
boga alkohola
Život stvari
dok spavamo mirno
čestice mraka
u loncima pucketaju kao kokice
i posuđe zapodijeva
tajne razgovore
lonci ogovaraju
tepsije, tave i cjedila,
kuhinjske krpe
istresaju svoje gađenje nad
prljavštinom svijeta
sol, šećer, brašno i riža
prebrojavaju se
i istjeruju uljeze
jaja u frižideru pitaju se
što je bilo prvo
i koje će prije
doći na red
dok spavamo mirno
život stvari buja
ne samo u kuhinji
i valja se pitati čemu
možemo zahvaliti što
papuče jutrom
nalazimo na istom mjestu
a knjige na policama
uredno stoje
kao da u njima nema ničeg osim
slova
Skučen prostor čitanja
Prijatelj se tuži da se njegova biblioteka povećava, a on ima sve manje vremena za čitanje. Budući da i prostorom oskudijeva – nema svoju sobu za rad – većina lektire odnedavno završava pokraj WC školjke. Isprva su, kaže, to bili stripovi, ali s vremenom se period boravljenja na WC-u produljivao, sukladno s težinom lektire i jačanjem potrebe za intimnim prostorom. Sada se tamo mogu naći knjige u rasponu od poezije do arhitekture, a zbog 45 do 60 minuta koje ondje provede, noge mu utrnu, djevojka galami, a hemeroidi prijete.
Davno sam napisao pjesmu na tu temu i prijatelj me zatražio da mu je pošaljem. Kod mene se situacija kreće u drugome smjeru: stan u koji sam nedavno uselio ima najmanju kupaonicu/WC na svijetu, tzv. kupaonicu za hobite, jer se čak i ulazi na manja vrata. Prostorija je zgurana ispod stepeništa, a veličina se najbolje može predočiti ako kažem da istodobno mogu prati zube nad lavaboom i prilično točno naciljati školjku i pišati. Školjka se k tome i klima te je ta nestabilnost i skučenost pri velikoj nuždi pogodna jedino za poeziju, po mogućnosti kraće pjesme, nastale u dahu, u zamahu inspiracije, kada se duša naglo oslobađa zemaljske nečisti.
