Hodanje kroz tjedan
Hodanje kroz tjedan
Nakon što se svakog ponedjeljka probudi u praznoj garsonijeri,
Ivan prvo odlazi niz ulicu u kojoj je jučer kupio
svežanj starih novina.
Sat kasnije, njegova se silueta pojavljuje na zidu
hodajući niz zgradu u zavoju.
Zatim se sjeti svoga sela. (U Gunji još visi njegova uramljena slika.)
Zato se vraća u sobu i sjedne na stolicu ispred televizora.
Televizor, glupog kutijastog izgleda. Osjeća se praznim. Gasi TV.
Zatim se uvlači u sebe. Pod pokrivačem osluša
brujanje svoga tijela
i trbuha ispraznog. Osluša crijeva.
Kaže: »Da, krv je prazna.«
U stvari, Ivan je slušao samo klokotanje, hod vode
kroz garsonijeru
i žuljanje štakora negdje, u kutu,
i kapanje vode iz pipe.
Sljedećeg dana, niti u srijedu, nikako se nije uspijevao
tog kapanja osloboditi. U četvrtak
je garsonijeru već ponio sa
sobom, u petak mu se tako, barem, pričinilo.
Prodavači mraka
moje: ulazak u sobu u kojoj naglo odrasta svjetlo,
moje skrivanje u kojem postiđeno čuvam svoj mrak,
u ostavi, hladnjaku u kojem zamrzavam vrijeme, u ostavi,
dan u Sarajevu, dan u Gunji, mrak u Mađarskoj
s kojim Mađari ne znaju što bi,
kupujem svoj mrak od svjetala za daljinu, od prekupaca
pokvarenim svjetlima, od crnca s jutenom vrećom,
roba iz Afrike, pogreška iz Sudana, jutro iz Azije,
unosim ga u moju ulicu, istresam ga u moje dvorište,
čaplja odčepljuje jutro u Gunji,
gubim ga po mojim pretincima,
od mraka do mraka kupujem svoj mrak
od vodoinstalatera u cijeni usluge, pekari se i ne trude
izvaditi mi ga iz crnog kruha,
industrijalci ga čuvaju kao biserje u noćnim pretincima mraka,
svećenik za isporuku odrješuje u ispovjedaonici,
po povratku u stan butler isporučuje pregorjelo svjetlo,
mrak je došao na summit,
s noćnih cipela gospoda briše ostatke svjetla i svijeta,
zadovoljno trljajući ruke
što liježem u krevet s izgubljenim danima
u trgovanju s prodavačima mraka
Tražim selo
Tražim takvo selo,
takvo kakvo u gradu, kakvo u vlaku,
i o kakvom je pričao gospodin Josip, raste u prozoru,
kuće, kuće koje se daju i ja koji nalazim ulice
tražim spretno i uvirujem u stanove, ženske snove,
diviti bih se htio selu u tolikom gradu,
dok budim rečenice u Selskoj,
takvo – kakvo, selo tražim,
i ne nalazim,
samo grad, grade moj,
i ja koji…
Koji to ja?... Tražim selo!?
Dokazi bolesti
Bolnica u kojoj me uvjeravaju u bolest
sestre injekcijama, liječnici pišu propise
na temperaturnoj listi, nema točke, ukrasa u prozoru,
ptice sjene s elektrovodiča, žice,
mlijeko bez vode, ili kava s vodom, želite žlicu.
Bolnica je u kojoj bolesnici igraju šah,
ujutro javljaju da bolesnik noćas nije umro,
uvjeravaš se u to, vidiš ga, zavolio je tu igru.
To je bolnica, to je cimer s kojim se upoznajem,
Bosanac, odselio iz Bosne, Nijemac, turist u Hrvatskoj,
bolnica je jedan pekar u susjednoj sobi i jedan
krojač, liječnik s vezom, bez spasa.
Tu, kao i djecu, datume rađaju
smrti i ozdravljenja. Sad otvaraju vrata bolnice, dolazi
posjet, ulaze ubogi i ćoravi, krakati i krilati i bez nogu,
liječnici na druga vrata primaju naše drage
što dolaze s novcem, srcem i kobasicama.
U bolnici sam u kojoj me uvjeravaju u bolest
prijatelji ohrabrivanjem, brigom, podstrekom,
nema sumnje da će se bolest pamtiti,
moj prst na staklu prozora, nema sumnje
i ruka na labirintu uha, sumnje više nema,
sad znam da sam bolestan, sad znam da je to
od bolesti, u bolest više ne sumnjam
i čim se stanje popravi, prijatelji i rodbina
vratit će se svojoj svakodnevnoj priči.
Zapis iz vlaka
Približiti se znači željeti usredotočiti se.
Odmaknuti se sagledati je Ono u širem kontekstu.
I jedno i drugo podrazumijeva vrijeme.
Krećemo li se sporije, više utrošimo vremena.
Krećemo li se brže, sporije prolazi vrijeme.
Dodajem: Vrijeme nema vremena,
pa oduzimam: oduvijek za duge plovidbe.
jedan od zapisa
s naših večernjih partija
Madridska utrka
Nije dobro isuviše se uzbuđivati oko toga.
Samo u pravim igrama ne zna se tko je prvak
i moguće je ispod slavoluka proći neopažen.
(Osim tebe...) Bit će ih malo
s tobom promaknutih.
Tvoj gubitak bodova neće se odraziti na
konačan ishod.
Na koncu, kada si već morao ustuknuti,
učinio si to na najmanje uočljivom mjestu.
Legao si u stranu i jednostavno te nisu primijetili.
U stvari, pred tvojom torbom s uspomenama
bili su toliko slabi
da se nisi morao čak niti potruditi;
jer tvoje ruke nisu bile mlade, kao što su
ih vidjeli u Madridu, u pljusku
kiše.
Prošao si ulicom kao posljednji.
Poslije su pričali da je to samo jedan
sličio na tebe.
A bilo ih je više.
I svakoga dana, u ogledalu, kraj Frankova trga,
tvoj lik je dobivao novu nijansu.
S maskom su te tražili.
Sličnost je postajala tako velika, da
više uopće nisu razaznavali tko je tko.
Korekcija
Nisam napisao: koraci. Slijepi putnik leđima okrenut,
očigledno podstanar, pokušava ući u tramvaj.
Tramvaj, slijepi putnik,
očigledno… nisam napisao. Još nedostaju vrata
i pragovi. Vrata i putnici. Kondukter vrata i smog
na staklima. Još nedostaju prvoj pjesmi,
i vozaču električnog vozila,
električni vodovi i šipke krova…
Uzdižu je na stopala, produžuju korisne prste,
podupiru slabiju stranu.
To pišem, a ni sam nisam zapisao:
stopala podupiru lijevu stranu,
slijepi putnik, kočnice i rukohvati.
Nezadovoljan, prepisujem tekst na strojopis i ispravljam:
zaboravio staviti točku, zaboravio napisati slijepi putnik,
i: na sreću, kondukter nije naišao da provjeri karte.
Moja posljednja kupanja na jezeru
Nije to prvi put otkako plivam.
Na sredini jezera, negdje iza pluta,
osjećam kako me dno poziva k sebi.
Prestajem plivati – želim stati, osjetiti dno
stopalima, zamutiti petom vodu s dubine.
Ne stajem, pomalo se bojim, jer ipak nije to prvi
put otkako plivam, na sredini jezera...
Moji plivački zamasi zasijecaju vodu s kosa.
Pod mojim rukama voda šepiri krila.
Površina jedri.
Vodena caklina opet me pomiče k sredini
jezera.
Ja sam iskusan plivač i ne ostajem gluh
na poruke vjetra
(a voda me uznemiruje, a dubina me zove):
»Nemoj otići. No, iskusan si plivač
i ne bojiš se vode.«
Doista, već poslije nekoliko zamaha bio bih dolje.
Suncu, površini, ali i nemiru
tada bi se izgubio trag.
Jednom sam, nakon godina, kupajući se na istom mjestu
s prijateljem, krenuo k dnu. Dolje nije bilo ničega drugoga
do mekanog tla i tamne zgasle vode.
Od svega što smo iznijeli na površinu, svojom posebnošću
plijenila je pažnju
jedino zgužvana konzerva smisleno titravim bljeskanjem s dna.
Vodenasta rukavica, s nečije desne ruke,
bila je u drugom planu.
Na suhoj prečki čamca jezerska je ptica
iskušavala okus stvari. Prijatelj se smijao.
Ali tada sam u pobjedničkom izranjanju
osmislio nemir godina,
držeći ga u ruci visoko iznad glave.
šaptana tvorba ispovjedne zavjese
prvo zamisli omalenu crkvu
s dvije svijeće na uskom oltaru
zamisli prosijedog svećenika (uvijek biram iskusnijeg)
zamisli mene: ulazim s torbom ispunjenom samouništenjima,
pogreškama i poniženjima
no, prvo zamisli red ispred crkvenih vrata
red rodbine (…red), red mrtvih predaka (…red)
što svjedočiti i koliko praštati
jamčim za listu tvrdnji i pravim listu pretpostavki
samo da velečasni zadrži mirno lice
da – mirno, da – velečasni samo
ustaje teška koraka ne zadavši pokoru
kao, ima vremena za posljednji udarac
al prvo zamisli zabrinutost udruženih lica svjedoka
onih pred crkvom, onih unutra i onih iznad
četiri lapsusa jučer, šest blamaža, dvije propasti
a sada sve to, a onda prvo zamisli
na drugom mjestu, u posljednjem redu crkve, mrak
mrak koji jesam, donosim kresivo za svijeće, grijeh i prošlost
mrak koji pali svijeće
osvjetljava pastorovo tijelo i mirno lice
odlazi teška koraka
prvo zamisli ono na kraju: pokora nije zadana
i nakon mog izlaska
zvono dugo ne prestaje zvoniti
