Gospodarica bakrene gore
udarac daljine
u ritmu dišući zrak od praznine
žena pokušava lako koračati kroz stakla izloga
govori: danas sam bila lijepa –
promatra snijeg po kosim krovovima:
da, to je njen grad, njen dragi grad kojim
korača praznih ruku – ah, kad bi bar bile prazne
te ruke kojima nosi pakete, darove
vesele tkanine, kutiju s keksima
pribor za čaj – umotana u zvukove
za njom vijuga poruka, skreće pogrešno
zabija se u vrata i prozore, bolno odskakuje –
žena je pokušava odmotati, razabrati što je unutra
ali ne može tako hodajući, a ne smije se
zaustaviti – hoda sama kroz zimski grad
hoda prijepodne i hoda navečer, hoda
s osmijehom za usputne ljude koji su se
izgubili pa pitaju za put – život je, život
je, pokušava reći, život je tamo? – suza se
kotrlja trgom, velika kao mjesec, sitna kao
grašak – žena korača i ne govori ni dođi ni
odlazi ni gdje si ni vrati se, leprša i savija se
kao zastava na vjetru pokušavajući izdržati
udarac daljine
balada o odlascima
išla je na prstima, išla sitnim koracima
zamke su joj napravili, od riječi i od poslova
– ne želim biti ovdje s vama, rekla je, pa
nije bila, nije, kako god se činilo
– idem svojim putem, rekla je i splela
od svog krika kočijicu
– idem od vas, rekla je, i upregnula
uzdah u kola
– ni sebi neću reći kamo idem da se ne
bih zaustavila, da ne bih vrata ispred sebe
zatvorila –
od šutnje je konja napravila, najbržega –
šušnjem su je hvatali, koracima iza leđa
usadili joj oprez u kralježnicu, pa neka
bubnja i odjekuje, neka ne ide, neka ne
spava, neka ne može otići, strahom za
gležnjeve, krivnjom za zapešća
progutala je i što nije trebala, a onda
ipak odlazila i o odlasku govorila
– bit ćeš moja tijesna vrata, u nepoznato je govorila
– bit ćeš procjep, prozor, vratnica
na vjetru, baklja na zaokretu, hodnik prema
svjetlu –
pukotina
gdje jesi gdje nisi gdje želiš biti –
u zmijskom u savršenom, ako ne znaš bolje ti je,
ako ne priđeš blizu ne vidiš pukotinu,
kad vidiš pukotinu bježat ćeš, htjet ćeš
pobjeći, nećeš pobjeći, još bliže ćeš prići sa
svojim znatiželjnim žednim –
odustani, govorit ćeš, pobjegni
ali nećeš pobjeći
i kad vidiš pukotinu reći ćeš: nije pukotina
reći ćeš, zaliječit ću, izliječit ću, neće se
primijetiti i svi će reći nema je! i svi će reći:
kad ona dođe nestaju pukotine jer ona ima
takve ruke –
usvoji me, posvoji, reći ćeš pukotini
pa ću i ja tebe posvojiti
držim te, reći ćeš teretu, jednom lakog kao
nebo, jednom teškog kao more
držim te, reći ćeš, i kad mi je dlan crn od
mraka, i pronijet ću te i kroz vatru i kroz
vodu i kroz zrak od kojega se leti –
ali nećeš ga nositi
nećeš se ni pomaknuti
jer nisi gdje jesi i nisi gdje želiš biti
balada o vatrenoj košulji
spavati je htjela –
vatrenu košulju su joj donosili
– obuci je, obuci, moraš je obući –
izmaknuti je htjela, nije mogla izmaknuti
– nemam doma, govorila je, svake noći
u vatrenoj košulji –
bol je jači od umora, umor teži od boli,
napisala je na štitu, pa je i štit s njom gorio
i slova su plamsala
bol je teži od umora, umor jači od boli,
titrale su riječi plamsajući
– nemam sobe ni postelje, govorila je,
samo more vatre –
oči je pokušavala zatvoriti, pokušavala
gledala je, zatvorenih, otvorenih očiju
svoje tijelo promatrala kako nestaje –
svake noći sve je manje ima
svake noći sloj po sloj se topi
vanjska vatra prijeti unutarnjoj
– prestani, prestani, vikala je vatri, ali
vatra ne čuje
– vlažne će koprene pasti s neba, govorila je,
donijeti mi san –
snijeg je zazivala: padni, padni, zašto ne
padneš
preklinjala oblak da je zagrli –
jutro ju je grlilo, dan tresao, odnosio i vraćao
i samo je vatrenu košulju nalazila obješenu
za njegov posljednji sat –
obuci je, obuci, moraš je obući, za tebe je,
samo tvoja, ne možeš joj pobjeći, rukavi ti
pristaju, dobro stišću zapešća, i ovratnik
ti pristaje i dugačka je do stopala, ima
i kapuljaču, ništa osim prstiju ne može
izmaknuti –
prsti su izmicali, riječi na štit ispisivali,
zaboravljali, ponovno započinjali
– postoji staza preko neba, vrištala je,
staza preko neba moj je dom!
spomenik i mišica
pogledaj tko sam, rekao je, a fotografije su
zablještale sa svih strana –
sitna i sporedna, siva mišica, sa svojim riječima:
skuhat ću ti klin-čorbu, to sigurno ne znaš
on zvizne i ljudi dotrče
ona zvizne i počne padati kiša
evo vidiš, kiša pada, od svega na svijetu
imam samo tri točkice
tri točkice znače nedovršenost, rekao je i
namrštio se
mahnuo bi žezlom da ga ima i podboo
konja, ali nije on takav spomenik
ima buduću ulicu u predgrađu, blijede
ljude u jutarnjoj gužvi
– to misliš da ti treba?
skočila mu je u džep, popela se do
ovratnika, izvukla je marker –
odakle, zaboga?
i nacrtala tri točkice kao svoj znak
doći ću opet, i opet, i opet, rekla je
i bacila se u ekran
u sobi s drvenom
pokreni se, rekla je drvenoj
i pomaknula joj ruku –
ruka se malo zadržala u zraku
i pala –
otvori prozor, rekla je
i pokušala poslušati –
prozor je naslikan
iza njega zid koji iz daleka podsjeća na nebo –
vrijeme je za pražnjenje kanti, rekla je,
i tu je sve bilo dobro poznato:
ista ambalaža, isti proizvođač
nema ničeg drugog –
okreni se, zapleši, rekla je drvenoj
glasom od plijesni, glasom od pekmeza –
drvena je pokušala, lijevu nogu malo podigla –
o, o, o, zacviljeli su s polica
mali promatrači –
uhvatila zamah za zaokret –
past će, neće pasti, brundalo je klatno sata –
nije pala, zaustavila se u čudnom, u izlomljenom
i kašljala –
oh gubi se, nestani, prestani,
vrištala je na drvenu
prestajala
nestajala
olujna
odlukama pribijaš
pokušavaš more učiniti nepokretnim
uspjet će ti na četiri kraja
ali rubovi će vući i trgati
pa ćeš imati dvostruko i trostruko
i prikovano i uzvitlano
prognanu zlatnu mrežu
zgužvanu u kovčegu –
uzdiše, ah kako uzdiše
odbija umrijeti
njen suton raste i preplavljuje
razlijeva se u svijet –
sjediš sa sutonom u glavi
i pokušavaš ukrasti
iz vlastite zatvorene škrinje
s dna svojega razapetog mora
gospodarica bakrene gore
tko je ona zelena, sa zelenim očima, pitala pred bakrenim zrcalom, moje su kao bakar, kao rudača
tko je ona i kako se usuđuje haljinu takvu od kamena lelujavu od kamena baršunastu, s vrpcom iznad lakta, s izrezom cvjetnim kamenim – takvu hoću, takvu ću sebi skrojiti od noći!
htjeli su je neki obični, pregovarali, računali, pomalo se stidjeli njenog teškog kroka i kožuha, brkajući unutarnje s vanjskim, rastežući nit –
biserjem po svili, tako je vezla, tako vezem, neprocjenjivo –
ali na kraju, kad neka obična otvori vrata dvorane – vidiš, tako je bilo! – rastvaram se u zid od zelenog kamena, prelazim na bakrenu stranu, dok ti skupljaš moj nakit koji otječe s dlanova
a škrinjica ostaje zaključana
katarska
nećeš ubiti
- ali cvijeće mora, bića od vode, nerođena, smiješ ubrati
nećeš suditi
- nikome, ničemu, ništa, nipošto, ne
nećeš reći: dobro je učinjeno, loše je odabrano, pravedno je, sebično je, gadno je…
- rujno, zlaćano, rumeno, to smiješ reći o nevidljivom
nećeš polagati zakletve: nikom obećavati, ničim se vezati
ugovore potpisivati, dopise, projekte, izvješća
nećeš sklapati brakove
radit ćeš
živjeti od ruku
tek tad možeš uzeti
ime tkalje
skijalište
spust postavljaš pogrešno:
gradiš ruševinu
podmećeš šarena stakalca
cijepaš glatku crnu tkaninu
kad prizivaš odbacuješ
pa ideš kojekako
grbavo i drveno
na svakom koraku
osvrćeš se u prazninu
pa ako bi netko i pošao s tobom
morao bi isto tako
zapinjući, osvrćući se
preplavljen prazninom
dok mu se u stopala zabadaju
pandže pogrešno
uzgojenog cvijetnjaka
moraš drukčije! pjeva ljubazni zbor
ali vrt je malen
nijedna staza nenačeta
od svih je već bio
i uspon i spust
