Nitko na tavanu
Kupole
Nad gradom pupaju kupole. polovine tamnog
savršenog, tog brzog praznog
odozdo ukliještene u obzor. ipak se, za ljekovitih
zimskih noći, čini da stižu odozgo, da su,
posljedice davno zaboravljenih oblih prijestupa,
odnekud teško obješene.
razvrstavati se mogu raznoliko. one koje se s večeri
rastvaraju da u sebe prime bezimene i ledene zvijezde,
one koje kiše zelene, pretvarajući ih u lebdeću livadu,
one koje su krošnje s kojih je nečija ruka pobrala jabuke,
zatim ljušture, padobrani, pokrov za kakve stišane kosti.
kišni štropot ih čini šumnim. u toj se opni razvija
složena mliječna glazba, širi se, i rasprostire poznatim
prostorom kao korijenje mutnim podzemljem, onim
što se ne nazire. jaja su u toploj utrobi grada. neka
neojezičena misao koja čeka čas da se nagne, ukliže u tu
jušnu lokvu, u postojanje.
kupole, općenito, čekaju. mirujući ispod promjenjivosti ne dišu,
ne viču, ne mašu stanovništvu. i to je mrtvo iščekivanje,
njihova konačna polovičnost, odbijanje da se bilo što desi
razlog praznine u lijehama neba. iako svake godine spremni,
objema rukama primamo travanj, te su čudne čahure neumoljive:
nad našim gradovima ništa ne cvate.
Predmet (izgubljen, u svom preteškom tekstu)
Sjedi za svojim stolom,
stišće šalicu (najmanju šalu)
čaja, prinosi je ustima, pije
i piše neprevodivo.
bez njega, cijelom dužinom,
kroz prozor bi pržilo sunce –
ovako bljesak, božji nišan,
korača njegovim pročeljem,
spuštenim čelom. bez njega riječi
ne odrvenjuju:
putuju između tijela i vremena
u snažno nigdje. proces je dug.
značenje zamorno. on sjedi za svojim
stolom, podiže šalicu, pije;
i to se pismo odmata kao predugi
pseći jezik, njega opsjeda misao
o usjevima. iz slova,
tamnog pregiba grada, glasovi izviru,
uspinju se, silaze i dugo šapuću: sjemenke
u nama nađite svoju zemlju.
Preko predmeta
Jesi li prosvijetljen? nešto nestvarno
čuči u tvojoj formi. od tamo bilje iznosi
svoje posredstvo: ondje se vrijedi ukopati,
leći kao u tamnu baru i reći jagode,
jagode su, ono duboko jamsko,
to glatko u čemu čučim.
a što se sve može učiniti s jagodom? je li je
moguće prekoračiti? kažem drugovi,
jagodom se može stvoriti ime. predmeti,
u sebi bezimeni, sasvim ih lijepo podnose:
mirisni predmeti u ljetno popodne, u parku,
na Cvjetnom trgu – cijeli je povrtnjak izašao
u šetnju i šapuće strašna je moja ljubav,
sva ta vražja ukočenost. uostalom, jeste li ikad
vidjeli vraga? ja sam jagodu vidio. vidio sam
joj sise. u jednom razgovoru rekla mi je u slušalicu:
jebi se, u meni raste topao južni miris, večera
je na stolu; netko iznosi svjetlo iz sobe i mrači se,
ništa ti nisi vidio, još ništa ne znaš: onaj tko pliva
ima ime; riba, riba reče i prokrvari iz očiju,
kao da jede kestene.
Poslije predmeta
Takvom brzinom spusti se s neba ništa:
u jučer, u nigdje, u mi, mokru šumu.
takvom brzinom da noć ne stigne doći
u istom času za sve: netko je požuri na
njeno mjesto, njegove oči.
svi se sjećamo nekoga tko je, tako, od negdje stigao:
iz zatvora, iz sobe, iz priče. sjeo i,
kao mahnita predodžba, napustio samog sebe.
poput ledenih cvjetova otvarali su se predmeti
u čisto prkošenje. pojavljivali se i nestajali poput
Poljske, u istom spaljenom polju. zatim ih je trebalo
ubrati i pustiti sušenju, negdje gdje zrak i struje
sami obave svoje, gdje nema grabežljivaca.
tamo u ništa, u suho i tupo nigdje odlaze predmeti.
ja kada nekamo odlazim obično ugasim svjetlo
i mislim samo te tama, nigdje, samo te mrak dokazuje.
tamo se uspinje tvoje vrijeme
u jednom kišnom kronometru gdje ništa
ujutro vježba svoju prokrvljenost i širi se, troši.
tamo šuti i smišlja jedno jasno pravilo: od ničeg
nije moguće oduzeti, ništa se samo sa sobom zbraja.
predmeti koji su u svojoj srži pirati, zauzimaju uvijek
nečije, nekome otimaju. u prozor, u noć, u mi, mokru
šumu gdje, kao da se ništa ne dešava dišu, zelene lišće.
poslije predmeta dolaze drugi predmeti.
Što je to obod?
Obod je kategorija. izraz tradicije, čvrsti
rub koji ne valja prijeći. njegovu riječ ne
osujećuju: pod obodom je najčešće glava,
kuća, rijetko i drsko ništa. glava se, ako je
kravlja, probuši čeličnim klinom. krava se
priveže lancima o vlažne zidove staje, zatim
se snažno udari. krv koja krene krv je domo-
vine. nju je krava, zubima, za se dugo svojatala.
ako je glava kokošja ona se otrijebi sjekirom.
kokoš se samo uzme, prenese na drugo mjesto,
položi na panj i na vrat se brzo & hladno sruči sječ-
ivo. kokoš još neko vrijeme urliče, ali je nitko
ne čuje. kunić se kolje pismenim, golim rukama.
krv ostaje unutar tijela i kola, sa svojom sumnjivom
prošlošću. uši, na kojima je iz tvoje ruke do sada
visio miruju, kao da se u šumi ništa ne čuje, ništa
ne dešava. polja miruju. zemlje miruju. domovina
od nekud kapi, a ljudi skupljaju grožđe. ogromna
je vrućina. što je to obod i što pod obodom ima?
Nitko na tavanu
Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo. tu sam naučio kako
se brodovi mogu prenijeti preko brda
i kako nije nužno biti pobijeđen
da bi se osjećao loše,
štoviše,
kišni dani govore
obrnuto.
Kinski je, čini se, najbolji.
role s Jaggerom govore slomljenim jezikom.<
nema razloga za tišinu
i nikoga ne treba kriviti:
poštu ne dobivam, reklame me ne zaobilaze,
(kapital je noćna
kapa za mirisnu
kosu svijeta)
kava nikada nije dovoljno vruća,
kao ni informacije, nikada dovoljno novih ploča
i nikad dovoljno šuštavih klasika
sve je gigantska,
mlaka lokva tjeskobe.
stvari definirane odsustvom me uglavnom plaše.
na primjer samoća (uvjetno),
religija (i njeno grozno odsustvo drugog)
smrt (bezuvjetno) i sve
što bih mogao iz njih izvući je trenutna ljubav,
značenje nanizano na kišu,
kap
koja fizički prelije čašu.
nikog nema na tavanu.
nikada nikog
nije bilo na tavanu.
ne postoji tavan i sve obješeno
nad našim glavama je golemo zvjezdano njihalo,
kolijevka glazbe, tamna
plahta neba kojom se
pokrivam svake noći dok spavam.
