Dvije priče
Djetinjstvo režisera filmova ceste
– To su ti najbolje godine, dvanajst, trinajst – tvrdi Franci – s dvadeset već si star.
Sjede na parkiralištu iza osnovne škole, Marijica, Tanja i on. Početak je ljetnih praznika. Blato se pretvorilo u vruću prašinu, u koju je Franci zakopao tabane. Uspio je neopazice ugurati glavu u Tanjino krilo, ona se malko trznula, ali nije ga odgurnula. Sretan je.
Blještavo sunce pali ga po čelu i obrazima, on govori i govori, a curice slušaju. Kako je samo sretan!
Sestre su nešto zabrljale doma, pa za kaznu ne smiju dalje od zgrade. Komad neba između nebodera prelijeću galebovi i to je sve, osim njihovih krikova ni zvuka. A svi ostali već su na plaži. Bacaju se s velikog mula u plićak, hitaju kacamarine na žene koje vrište. Svakoga ljeta isto, šapće Franci u sebi da ništa ne propušta. Dobro mu je tu gdje jest.
Na podnevnom suncu blistaju karoserije automobila, metalna glatka koža snažnih grla.
Marijica liže sladoled na štapiću, čokolada se topi i upija u prašinu. I ništa se ne miče osim crvenih mrava podno zidića na kojem sjede njih troje. Franci čuje svoje srce u sljepoočnici koja pritišće Tanjino smeđe koljeno. Tanja gleda Francija.
– Bilo je o tome nešto i u novinama, ali ne puno. Taj momak od trinajst godina, Johnny, ukra je jaguara. Znaš jaguara, najjači auto?! Crnog, metalik – prava pantera, ludilo. To je bilo u Australiji, nedavno. I zamisli! S njim su bile dvi cure, baš ka vas dvi, vaših godina: jedna dvanajst, druga, skroz mala, osam. I njih su ti troje, ne znam kako, al kuiš, uspili ukrast taj auto, jurili su kroz onu pustinju priko dvista na sat. Znaš ti šta je australijska pustinja?! Zamisli, ovo sad, ova temperatura u nas, to ti je njima skoro usrid zime; gume od vrućine pucaju na asfaltu, nigdi nikoga, ni vode, ni vitra. Samo mrtvi klokani. Zamisli, Tanja. A oni, njih troje, pesto kilometara bižali policiji. Spavali u motelu u nekoj pripizdini, auto su pokrili ceradom da ga pandurija ne snimi. U motel došla lokalna banda. Oni su tili silovat te cure, ali ih je momak Johnny privarija, pobigli su im. Posli su ih prepoznali na pumpi, dojurija je tamo neki ka njihov šerif i svi ostali s džipovima. Bila je jurnjava kroz pustinju. Jaguar je bia cili crven od zemlje. I džipovi za njim, policajski. Tu im je nestalo goriva, nešto tako, i onda su ih odveli doma.
– Pa di su oni išli? – pita Marijica, oči su joj velike, usta čokoladna.
– Al je bitno di su išli!? – Franci okrzne pogledom Tanju, da provjeri učinak svojih riječi.
– Vožnja je važna po sebi, to je sloboda. Još si mala pa ne razumiš. A da mi imamo neku pustinju, ja bi isto tako ka taj Johnny … mi smo geografski onemogućeni, razumi. Nas bi troje policajci uvatili prije Neorića.
Tanja se smije. To ga plaši i to mu daje hrabrost. Gleda je u oči, kaže:
– Ali to ćemo učinit u sljedećih nekoliko godina. Poslin je već kasno. Ne da ti se, ostariš.
Iste je večeri Marijica izvukla svoga električnog bobija iz drvarnice, a negdje pred zoru veselo je brundala kroz cestice predgrađa prema izlazu iz grada.
Malo je trubila mačkama koje su pretrčavale cestu, otpjevala je sve refrene kojih se mogla sjetiti, a onda je parkirala uz rub asfalta i pojela sendvič sa sirom, popila sok.
Ulična svjetla počela su se gasiti, nebo se zabijelilo, prošla su i dva automobila. Jedan vozač je spustio prozorsko staklo:
– Ej, curica, što radiš?
– Putujen u daljine.
– Je li?! A gdje ti je kuća? Ne bi smjela biti daleko od kuće…
– Ma tu mi je kuća, evo je! – snađe se mala i pokaže prstom neku kuću preko puta, oko koje je rastao plavi kupus.
Vozač se nasmije, malo zavrti glavom i nastavi put.
Na raskrižju odluči voziti prečicom, kroz maslinike i vinograde, tu neće biti velikih auta…
Sunce je već postalo žarko, pa nabije šeširić na glavu, a zatim, da se zabavi, ponovo zapjeva na sav glas. Crveni bobi malo zaronda, pa potom stane. Uzalud je pritiskala plastičnu papučicu gasa. Ni makac.
– Što bi učinio hrabri Johnny? – promisli Marijica, protrlja nos, razmaže suze, uzdahne dva-tri puta, izvuče vezice iz cipela, pa ih čvrsto veže jednu za drugu, a potom za autić. Povuče ga nekoliko metara, pa stane. Još nekoliko metra, pa opet stane i konačno klone na tlo uz svoj bolid.
Tu je cestica prestajala. Uvirala je u brdo. A s desne strane, ograđena žicom, prostirala se vruća rumena zemlja s pokojim čičkom i grmom divlje ruže.
Posljednje što je djevojčica vidjela kroz omaglicu bile su čudne velike koke koje su trčale po crvenoj prašini pustinje držeći uspravno sitne glavice na dugom, dugom vratu. Na obješenoj šperploči malim je slovima pisalo: farma, a ispod toga, velikim: AUSTRALIA. Veselo se nasmijala, zavukla ošamućenu glavu pod autić i tako, donekle skrivena od zvizdana, zaspala.
Podnevno sunce podvuklo se pod zatvorene očne kapke, netko je podigao bobija i u blistavu svjetlu iznad sebe Marijica je ugledala lice nepoznata momka u kariranoj košulji i dvije-tri zblenute okate ptičje glave na dugim vratovima.
– Šta ti ofte radilo, litl surisa?
– Maj nejm iz Marijica. Aj du maj slip. Pižolot.
Djevojčica se neočekivano brzo osovi na noge i pomakne malo dalje od ptičurina:
– Kakva van je to lunga čikn?
– To je noj. Ofo je farma ot noj. A ja san barba Metju, Ma-te iz Sidni, Ostralija.
– Ali noj živi u Australiji?
– U Oustralija šivi emu, tica emu je slično na noj – rekao je momak u kariranoj košulji, prije nego što ju je poveo u hladovinu i dao joj da pije.
Gutala je vodu zajedno sa zrakom, požudno da su je boljele vilice i grlo.
– Oće li sad džipovi doć po mene?
– Aa? Šta reklo?
– Džip, džip od polis, nina-nina…
– Ajme ti litl surisa, bogati, koja polis… Ajde nazvalo ti svoja matera da dojde, evo ti maj mobitel …
Marijica se smrkne, al odmah se dosjeti… Objesi bradu, napući donju usnicu, a oči joj se u trenu pretvore u jezera tuge:
– Aaaa, ja ne, ne, ne zna-a-aan b-b-bro-o-ooj… ja neee zna-a-aan b-b-b…
Nakon nepunih dvadeset minuta pred farmu nojeva Metjua Šegote parkirao je službeni džip inspektor Đirlić. Prilazio im je u omaglici podnevne omare, poput fatamorgane, a džip jest bio crven od prašine.
– Du ju spik ingliš, sr? – pitala ga je ozbiljno Marijica.
****
Već sutradan Marijica i Tanja sjedile su na zatvorenoj trafici kraj parkirališta. U kazni. Opet zabrana kupanja zbog jučerašnje avanture. I Tanji, za svaki slučaj.
Franci je prošao u japankama i kupaćima s ručnikom preko ramena, sav zgodan. Zviždukao je, gledao ravno, prošao brzo, promrsio pozdrav.
– Ej Franci! – vikala je s trafike lijepa Tanja, smeđa kao čokolada – Jesi li čuo?! Marijica je vozila do Australije, vidila je crvenu pustinju! I tice emu! ….I mrtvog klokana! – doda za svaki slučaj.
– Aha, skoro san umrila u pustinji! A onda me spasija mister Metju i džipovi su došli po mene, policajski…Ako oš, mogu ti pokazat jaje od tice emu! – doviknula je Marijica važno, ližući sladoled.
Franci mahnu rukom:
– Žurim! – ubrza korak.
Čuo je on tu priču, svi su govorili samo o tome. A uopće i nije prava Australija, gluposti.
Iza ugla stisne šake iz sve snage, pa požuri još žustrije vukući šlape po vrelom asfaltu, gazeći bez milosti crvene mrave.
Kanari
Stari Toltek je upravo istresao kupine iz plastičnog maštila u crni lonac, u namjeri da počne kuhati tu marmeladu, kad je u kuhinju upala Mama i izjavila:
- Ako ja umrem prva, želim da me spalite i prospete moj pepeo niz rijeku.
Toltek je u ruci držao otvorenu papirnatu vrećicu kristal šećera i taj se šećer rasuo po kuhinji. Radilo se o cijelom kilogramu šećera i Mama je samo prekrižila ruke i tako, demonstrativno vukući papuče za nogama, odbazala po usisivač.
- Ali zašto? Reci mi zašto? - žurio je za suprugom, a pod nogama su mu krckali šećerići - Sada kad sam nam napokon pronašao super povoljnu grobnicu?
Mama je raspalila usisivač i trljala pločice. Usta su joj bila naškubljena što nikad nije dobar znak.
- Rekla sam ti, neću ja u grob s nepoznatim.
- Nije ti baš nepoznat.
- Još i gore. S tim pijanim.
- Ajde ženo, pa od njega su ostale samo kosti. Ako! Uostalom, pokojni nam je Prkić neki dalji rod.
- Tebi rod. Mene neka kremiraju. A šta ako umrem prva, pa sama u grobu s njime!?
Toltek je duplo veći od nje, stavlja joj veliki dlan na tjeme:
- Nakon četrdeset godina braka, ti bi se od mene rastavila, Dragice.
- Leži ti s pokojnim Prkićem. Uostalom, dok nas smrt ne rastavi!
Mama je odvukla usisivač u spremu, a Toltek otvorio novu vrećicu šećera, skinuo majicu i počeo kuhati marmeladu. Znojio se i stenjao. Što da radi s tom ženom?! Najednom je tako važno što će bit kad ih ne bude, a baš je navaljivala, navaljivala i sad kad je povoljno našao tu grobnicu, opet ne valja.
- Rekla sam našoj Sanji da nam vidi na internetu! - derala se s balkona - Tamo imaju solidne stvari. Posmrtnu pripomoć. Možemo se učlaniti. Plaćamo članarinu, na kraju kad umreš dođe te džabe.
Šutio je i miješao. Brisao čelo kuhinjskom krpom.
- Eeh.
- Lijepi jedan mali grob, sa spomenikom. Ništa skupo, ali naše.
- O jebemu, kakvim spo-spomenikom?!
- Ploča može. Kako već ide. Bijeli mramor je ljepši, al ostaju fleke. Ili ću se spaliti, pa nek u vjetar…
- Šuti Dragice, ne igraj se! Ne igraj se!
Ono što je Toltek želio bilo je uživati u mirovini. Što je Toltek želio bilo je skuhati ovu marmeladu, crnu, gustu, slatku i staviti je na bijeli kruh, zagristi. Toltek je želio dignuti noge na ogradu balkona i gledati kako se automobili vrzmaju po parkiralištu i slušati ptice kako vrište i susjede kako se svađaju i djecu … I pustit misli da plutaju daleko od njega, prema suncu koje pali.
To je bilo sve, nedjeljom izlet i riječni rakovi za ručak, jer mirišu na rijeku.
Ali što je Mama željela… Ponekad bi stavila lice u svoje sićušne dlanove, pokrila oči i tako odmarala.
- Ali bez križića.
- Mora križić. To mora.
- Ne na meni.
- To što je Sanja našla na internetu, znaš, za članove. Dobiješ mjesto za grob, lijes, garnituru, pogrebne papuče…
- Papuče?!
- Par.
- Papuče. Šta će ti papuče, Dragice? Ajde, šta će ti?!
- I ja bi radije u onim zelenim salonkama.
- Ma slušaj me!- zajapureni muž je stajao s ulijepljenom kutlačom nasred sobe. - Ja ne mislim tako skoro. I basta! A ni ti. I ne mislim carstvo potrošit na to. Nemam ja novaca za umrijeti. I basta!
Mama je makla dlanove s lica i pogledala ga ozbiljno:
- Onda meni aluminijska urna, ne mora bakrena. Nek me prospu.
- E ako se zapališ, Dragice, vjeruj ti Tolteku, držat ću te zatvorenu u regalu!
Još će mu i marmelada zagorjeti. Vratio se nad onaj pakleni kotao iz kojeg se pušilo i klokotalo. Natali do kraja plavičaste jezičke plina i jedan vreli plamen sukne uz lonac na mjestu gdje je smjesa iscurila. Ofuri mu ruku. Opsuje kroz zube, pa se zagleda dublje u ono grotlo, u zgusnuti, ljepljivi mrak i male opasne vulkane koji iz njega prduckaju ljubičastu lavu od kupine.
Mramornu ploču bi ona, bijelu. I križ. I papuče. I garnituru za lijes. A daaa. Što joj se žuri umirati.
Miješao je čitavo popodne, a kad se vratio u sobu, Mama je nepomično ležala na trosjedu.
- Ajde Dragice, diži se da prelijemo marmeladu u staklenke. Dragice? Mama?!
Nije se makla. Priđe joj sasvim blizu. Ruke su joj opušteno ležale uz tijelo. Kapci mirni.
Na tren ga prođu trnci. A onda začuje tiho hrkanje. Neka spava, neka.
Iz ostave, dvije po dvije donese na stol sve staklenke, a onda se popne do najviše police i dohvati još jednu. Ta nije bila prazna. Bila je puna love, papirnate. Uzdahne duboko, pa prekriži krupna slova na bijeloj naljepnici: KANARI.
