Njujorške priče

Hajdemo na ljuljačke

Farrukh je vozila sporo uz Hudson u New Jerseyu. Bilo joj je usput pa bi me odbacila do busa poslije posla. Večeras mi je htjela pokazati kakav je pogled odavde, preko rijeke, na grad. Tako je božanstven, kaže mi, da se mladenci dolaze slikati. Nije mi ni do čega, samo da što prije stignem kući i uđem pod tuš, ali Farrukh je tako čudna večeras, ne možeš joj ništa reći! Kaže da je najljepše kada je pun mjesec. Kao razglednica. Promrmljam da nema ni mjeseca ni mjesečine, nego se ponovo oblači i oštri na kišicu.

– Baš zato jednom moraš doći da to vidiš. Za mene nema ljepše slike: okrugli zlatni mjesec, bilijuni svjetala... Empire State Building u bijeloj... ne, u crvenoj boji... i sve ti dolazi ... cijeli svijet ide prema tebi...

Utihla je, naslonila se glavom na svoje ruke na volanu. Dugačka gusta kosa spustila se naokolo, a ramena su joj se počela trzati. Nisam sigurna da li da je zagrlim ili da samo pričekam dok je prođe. Da mi je znati što je ovo odjednom: bol, bijes, tuga, sreća?!

Sjedile smo u tišini, ona pognuta nad volanom, i ja zagledana u svjetla s druge strane rijeke. Suze su joj dolazile u naletima, kao i ove kratke proljetne kiše, a onda se je naglo smirila i progovorila s nekakvom superiornošću. Kao da su se sve stvari najednom objasnile. Ništa se tu nije imalo dodati, pitati, savjetovati. Nije se dala tješiti, brzo je učvrstila kosu i obrisala oči zamazane crnilom. – Ma naravno da će sve biti u redu, znam ja. Samo, nemam ti ja se ja ni gdje, ni kome isplakati. Puna mi je kuća. Kad ćeš doći upoznati moje, možeš ovaj vikend? Oh, Farrukh! Nije mi se išlo u New Jersey, pa još i nedjeljom. Pokušala sam je nagovoriti neka ona dođe u Brooklyn. Raspričala sam se o Prospect Parku koji mi je zapravo puno draži od Central Parka. Pogotovo što nema gužve.

– Ali nemoj misliti da je to tek neki obični gradski park, ogroman je. Ponekad imaš osjećaj da hodaš kroz pravu šumu. Stabla su visoka, golema, stara. Kada ih gledaš sada u proljeće, moraš im se diviti: lila, ljubičasta, roza, bijele, drečavo žute boje, mirisi na jasmin, na jorgovan, na štojaznam!

– A da li ima igralište za djecu i ljuljačke? Kći mi obožava ljuljačke!

– Naravno da ima. Dolaziš onda?

Nije stigla odgovoriti. Moj je autobus izvirio iza krivine i ja sam u zadnji tren izišla iz velikog crnog SUV-a.

. . .

– To je jedino što mi je bivši muž ostavio, ovaj auto. A i to samo zato da se ne bih rastala od njega. U tom slučaju morao bi na kraju sve podijeliti sa mnom. Vrtjela mi se po glavi priča moje nove prijateljice dok smo se, oh! kako jedvice, pomicali kroz tunel Lincoln. Subota je uvečer i sva omladina iz New Jerseya, luda od proljeća i hormona, želi što prije stići do grada. Toliko sam umorna nakon cijelog dana, i boli me tijelo, da bih najradije tu zaspala. Ali, Bože moj Farrukh, teško mi je povjerovati što sam upravo čula.

Farrukh ima 38 godina. U Ameriku je došla prije desetak godina sa svojim mužem i njihova dva dječaka. Uskoro je dobila još jednog dječaka, a onda i djevojčicu. Ni sama se ne sjeća kako se je i kada njen muž iz Južne Indije doselio preko puta obiteljske kuće njenih roditelja u Pakistanu. Još uvijek proklinje taj dan. Zapravo, svega ne bi bilo da se njena mlađa sestra nije rodila takva sitna i mršava. Jedini muž kojeg su joj roditelji mogli pronaći bio je siromašan susjed Indijac. A on je imao brata koji je već dobrano prekoračio vrijeme za ženidbu. Na kraju su susjedi došli s prijedlogom da će oni uzeti slabašnu i mršavu djevojku u kuću ako istovremeno dobiju i punašnu, lijepu i snažnu Farrukh za starijeg brata. Netko mora pomoći mršavoj da održava kuću. A tko bi to bolje mogao negoli njezina vlastita sestra.

– Tko će pomoći tvojoj sestri ako ne ti – danima su roditelji preklinjali uplakanu Farrukh. Dok napokon nije prispjela i ta dupla svadba. Za Farrukh nije bilo slavlja ni toga svadbenog ni sljedećih dana. Ipak je postojala nada u posve novi život u Americi kamo se je uskoro trebala preseliti sa svojim mužem i dječacima. Većina iz muževljeve obitelji polako se, jedan za drugim, za stalno doselila u New York. Otvorili su trgovinu indijskih začina na Manhattanu i brzo se od potpunog siromaštva digli u ljude s novcima kojima odjednom ničega nije bilo dovoljno. Hrane, odjeće, zabave. Ovo treće najviše se ticalo njenog muža. Nakon što je rodila i četvrto dijete, slabašnu malu Marrukh, nisu joj stala stizati upozorenja o tome kako joj muž nemilice troši na žene. Najbolnija je bila vijest koja je došla od njene sestre iz Pakistana: muž joj ima mladu ljubavnicu tamo kod kuće, pa se sprema i nju dovesti u Ameriku. Već su više od tri godine otkako Farrukh pokušava dobiti razvod braka.

– Ja jako dobro izgledam, ja sam jako inteligentna. Znam kuhati, šivati, brzo sam naučila voziti auto, a i sve drugo mogu naučiti brzo. Još uvijek u meni ima vatre, ti ne znaš, ali ima vatre u meni – dok govori upire prst prema meni kao da želi osigurati da dobro razumijem svaku riječ. Pravo je čudo odakle joj toliko strpljenja dok u Salonu & Spa 5 čupa obrve, dlake iznad gornje usne, ispod pazuha, bikini liniju. Odavno se prestala snebivati na čudne prohtjeve dokonih kućanica New Jerseya.

– Kada žele biti glatke po cijelom tijelu, neka im je – ja dobro čupam, govorila je Farrukh. U Salonu je svi vole. Ima laku ruku i dobru narav.

. . .

Tip do mene glasno opsuje. Još uvijek se ne mičemo. Ne mogu se nikako namjestiti, bole me leđa od stajanja cijeli dan. Baš pokušavam biti pametna i donijeti neki savjet o tome kako je ljutnja zapravo najviše štetna za osobu koja se ljuti, i onda još neku dobru metodu kako je razbiti...kako... možeš pobacati plastične vrećice soli po asfaltu, razbiti suđe za svaki dan ili što uglavnom rade: vrištati u jastuk na balkonu... Svakako ne želim da bude prebučno ili napraviti previše štete... i čujem pljesak. Svi plješću kao kad avion uspješno sleti. To smo mi napokon krenuli.

. . .

Sljedećeg vikenda Farrukh me više nikako, baš nikako ne može nagovoriti da me vozi dio puta na povratku kući. Promet je nemoguć vikendom, meni je puno lakše ići subwayom. Ona to ne shvaća. U New Jerseyu krećeš se jedino automobilom. Vidim, razočarala se, fali joj naših pola sata tračanja nakon posla.

– Ne Farrukh, zbilja ne mogu, ali ti svakako moraš doći sljedeće nedjelje. Vidjet ćeš, naš park ne može biti ljepši, nego sada početkom maja – ponosna sam kao na svoj vrt.

. . .

Na kraju je možda prošlo nekoliko mjeseci kada je Farrukh napokon došla u Brooklyn. Ja sam našla novi posao u New Yorku, uglavnom zbog dugačkog putovanja. Farrukh je dobila otkaz. Nisu joj nikada objasnili zašto, ali ona je uvijek tvrdila da njen muž u tome ima prste. Pa kada je Farrukh na kraju ipak došla u Brooklyn, bilo je čudno. Nestale su naše svakodnevne teme zajedno s ljudima koje smo znali. Toga sam jutra razbila finu japansku zdjelu iz Mikase, što smo je ja i V. toliko voljeli. Loš znak. Tako sam se uzrujala da sam zaboravila da će na ručak doći i mala Marrukh.

. . .

Bile su preplašene na dolasku ovamo. Farrukh je prvi puta u Brooklynu i ona misli da je ovdje opasno po ulicama. Uvjeravala sam je da živimo u jako dobrom kvartu. Nisam imala ništa da utješim Marrukh nakon dugog puta: ništa što djeca vole. Samo prašnjavi panda od pliša koji nam je služio da pridržava zavjesu. Ne znam koliko je to pomoglo. Cijeli je ručak ispao lagani fijasko, kad nisam ništa pitala za hranu! Farrukh ne voli eksperimentirati; ipak probala je, jer je znatiželjna, komadić plave ribe zapečene s vinom...ali to je to. Što mogu, predajem se, pa objavljujem svečano da idemo van na desert, u francusku slastičarnicu. Izgleda da je samo Marrukh sretna.

. . .

Tra-ta-ta, ta! Eto nas u Prospect Parku! Nema više magnolija ni ljubičastih jorgovana. Svuda samo debeli tepisi zelene, zelene trave. Svježe podrezane. Sjećam se na svoju kao proljetnu travu svjetlozelenu zdjelu za salatu i još mi srce zadrhti u žaljenju. Sprema se na kišu od ranog jutra. Vrijeme je ćudljivo i hladnjikavo, malo izvan sezone. Ponijeli samo dva velika kišobrana koje smo ja i V. zaboravili vratiti u nekom od hotela. Imaju nešto kao kraljevske inicijale, RB. Tko zna što znače ta slova, ali urezbarena u čvrsto crno platno izgledaju plemićki. Mala Marrukh ne prestaje trčkarati ispred i iza nas, i gurati se između naša dva velika kišobrana, svaki puta kada se kiša nakratko prolomi.

– Polako Marrukh, još malo pa ćemo stići do ljuljački. A jesi sigurna da znaš gdje su te ljuljačke?

– Čini mi se da znam ako ih nisu premjestili – šalim se. Marrukh me gleda velikim, vlažnim crnim očima i šapće nešto mami u uho. Moram ponovo obećati da na kraju idemo na kolače.

– Marrukh ima tvoju gustu crnu kosu i tvoje ogromne crne oči – primjećujem.

– Da, ali pogledaj kako je sitna i mršava – sažaljivo pogleda na svoju kćerku. – Jesi li vidjela moje sinove, i vadi iz novčanika sliku njih petero. Otac nije na slici.

– Bome su veliki – kažem. Tri krupna i visoka dječaka.

– Što oni sada rade? Kako ih možeš ostavljati same po cijeli dan? – pitam.

– O, oni su sigurno na kompjutoru, kao i uvijek. Vidiš kako su debeli? Samo jedu, idu u školu i onda cijelo popodne sjede za kompjutorom. Igraju igrice. Ja ih ne puštam van. Mogu u parku ili negdje nekoga upoznati i onda ću samo imati probleme. Dječaci sanjaju da imaju kuću, svatko svoju sobu i dvorište da mogu igrati košarku. Zato ja želim stalni posao. Njihov otac i ne zna koliko im je to važno, samo ja slušam njihove snove. Zamisli nas šestero u tako malom stanu.

– Šestero? – pitam. – Da, nas petero i moj otac. On ih nadgleda. Ja ne bih mogla sama.

– A što nisi dovela majku da ti pomogne oko kuće i djece, zar nije tvojima teško tako razdvojenima?

– Ona ne može doći, mora brinuti o bolesnoj tetki. A što se tiče patnje, oni su krivi za moju patnju, oni su mi odredili muža. Sada neka plate.

– Ljuljačke, ljuljačke – uzbudila se Marrukh koja je neobično tiha za curicu njenih godina.

– Ajde, sada ćeš se ti napokon zabaviti – izgleda zadovoljno Farrukh. Kao da se dug put do Brooklyna zbog nečega ipak isplatio. Gledamo kako Marrukh redom isprobava svaku od desetak ljuljački. I ne opaža da su mokre od kiše i da se sama cijela smočila. Majka joj ne izgleda zabrinuto zbog toga – samo neka se ona zabavi, ponavlja.

– Pa zašto ne pustiš svoje dečke da se i oni malo zabave umjesto da ih stalno držiš u kući? Vi stanujete u dobrom naselju.

– O, nije to. Ja samo ne želim da sretnu cure. Mogu sresti neku druge vjere i onda imaš probleme. Sin moje prijateljice upoznao je neku Hispanku, i to ti je sada živi problem – druga kuhinja, običaji, a koje će vjere biti djeca?! Ja ću im izabrati ženu kada dođe vrijeme.

– Kao što su tebi izabrali muža?!

– Da.

– I nije te strah da ćeš pogriješiti?

– Ne.

– Pa koje je vjere ta Hispanka? – pitam, i shvatim da mene zapravo nikada nije pitala za vjeru.

– Što ja znam – rekla je tonom koji je davao do znanja da o tome nećemo raspravljati.

Marrukh je sva mokra. Ali još joj nije dosta.

– Hajdemo i mi na ljuljačke, ja obožavam ljuljačke, a ti? – pita me ushićeno Farrukh i pretvara se u nekog.

– Da, volim i ja.

Marrukh se ukipila od uzbuđenja i čeka da se sve tri zaljuljamo u isti mah. Farrukh naprosto leti.

Kako, pitam se, kako onako krupna i velika ima tako dobar zamah?! Kosa joj vijori kao zastava, i haljine vijore od vjetra koji stvara, a ja se upirem i ne mogu je dostići.

– Moraš ispružiti noge kada ideš naprijed i skvrčiti ih ispod sebe kada se vraćaš nazad – poučava me tehniku.

– Hajde, ja ću te pogurnuti. Drži se čvrsto.

Zbilja se držim čvrsto, poletjela sam tako naglo i visoko, trebalo mi je da se opustim, pa da počnem uživati.

– Oh, sada je dobro, jesi li sretna Marrukh? – Did you have fun? – Did you have fun? – ne čekajući da malena odgovori, pita me bez daha, i odmah kaže: – Because I had fun. Ja se uvijek dobro zabavljam na ljuljačkama. Pa uzdahne iz dubine duše – sada je sve dobro. Dobro smo se zabavili i nauživali pa možemo krenuti kući.

Gledam joj lice čisto i glatko kao da se danas ni o čem nije razgovaralo: ne o njenom mužu koji potplaćuje poslodavce da bi joj dali otkaz; ne o njenom bratu koji vozi yellow cab u Queensu, a njoj daje trećinu zarade; s ostatkom putuje svako nekoliko mjeseci u Pakistan; nada se da će mu žena napokon zatrudnjeti, ali ona svaki puta pobaci u trećem mjesecu. – Ženi su bacili urok jer su se uzeli po slobodnoj volji, on nije htio onu koju su mu odabrali, objasnila mi je ... Kao da se nije govorilo o predsjedniku Bushu o kome ona ima što reći, i o tsunamiju koji se dogodio zato što... i cijeli svijet ako hoće neka propadne zato što...

. . .

Farrukh se zadovoljno smješka. Napokon se malo posvetila svojoj kćerkici. Djevojčica se trese od hladnoće, usne su joj pomodrjele. U slastičarnicu smo stigli baš kada su zatvarali, tek toliko da puste Marrukh da odabere svoje kolače, pa su ih spremili u veliku bijelu kutiju da ih ponese kući. Ne mogu vjerovati kako je djevojčica strpljiva, nikad se ne buni. U kući sam joj dala svoje čarape i Farrukh je mrmljala dok joj ih je navlačila: – Pogledaj te tvoje mršave kokošje noge. Moraš jesti Marrukh, moraš jesti.

Moje su joj dokoljenice došle do pojasa. Bilo je nekako tužno. Sve mi se odjednom učinilo pogrešno.

– Ne brini za Marrukh, njoj je sada toplo.

– Tko bi se nadao da će biti tako hladna nedjelja, a tek je sredina septembra.

– Ovo je New York, ne zaboravi, klima je potpuno luda.

– Sve je ludo, mila moja.

Nakupila se tuga u sobi, teška i dodirljiva kao vlaga u kućama do rijeke. Poželjela sam učiniti nešto! ...da, ali što?!

– Hajde da se nađemo na Manhattanu i prošećemo po dućanima na Petoj aveniji. Ne moramo ništa kupiti, samo jedan mali window shopping. Farrukh ne odgovara, samo se zagonetno smiješi.

– Ali ja bih onda sve kupila, ja ne mogu samo gledati, ne znaš ti još mene, ali... dobro bi bilo još koji puta doći na ljuljačke...

Znaš, vidjet ćemo još – zaključila je na kraju.

– Da, vidjet ćemo – ponovila sam.

Klekla sam do zemlje da poljubim malu šutljivu princezu prije ulaska u subway. Onda sam se polako, zagledajući u moderno obučene ljude i izloge, vraćala kući s dva otmjena kišobrana, makar je kiša, izgleda, skroz prestala padati.

Breskvica

Bila je sredina kolovoza jednog sparnog njujorškog ljeta. Pitate se zašto smo još uvijek u gradu? Čudili su se susjedi u našoj zgradi. Naučili su da nas u srpnju i kolovozu nikada nema. Tko ne bi utekao da može! Vani miriše na zapekli asfalt i ulice su nestvarno prazne. Nije pretjerano ako kažem da se spustila neka zavjera među onima koji su ostali. Sitna Meksikanka, konobarica u Kaktusu smiješi nam se preko bara dok biramo stol do prozora. Obično nas izbjegava zbog Marka, koji ne može prestati gledati u veliku ljubičastu brazgotinu na njenom lijevom obrazu. Vruće je, preko 30 stupnjeva, ali Lazar želi sjediti na dnevnom svjetlu. Pronašao je u nekom časopisu sa statistikama o najdugovječnijim ljudima na svijetu teoriju dnevnog svjetla, koje je najbolji izvor energije i čuva od mnogih bolesti, pa sada svi robujemo eksperimentu.

– A što misliš zašto biljke uvijek vole do prozora?

– Da, ali ima biljaka koje više vole u hladu!

– Kao naprimjer?

– Kao naprimjer.... ne znam, što ja znam biljke!... recimo neke egzotične tropske u prašumama....

– Najzdravije je živjeti blizu ekvatora. Toliko sunca.

– Zar nisu i druge stvari u pitanju: zdrave navike, prehrana... Negdje sam čula da ljudi stalno pijanče u tim tropskim zemljama blizu ekvatora. Možda jer su im i sunce i mjesec preblizu. Sjećaš se Julia s mog posla? Venecuelanca? S Isle Margarite? Uvijek je znao pričati kako bi se utrkivali u džipovima po plaži, u ponoć pod bijelom mjesečinom, napušeni. Mjesec ih je izluđivao. Po danu se ne može izaći sve do četiri, pet popodne, toliko tuče sunce.

– Zašto kažeš da je mjesec bijel kada je žut?! Žut kao žumanjak...kao žutanjak, mama, je li? I sunce je žuto! hi, hi, hi...je li? je li? JE LI!!!! – Je li prašuma stara šuma? Jako stara šuma? JE LI!!!

Pogledali smo ga. Našeg anđelka. Marko je krenuo u prvi razred ove godine, godinu dana ranije iako su nam govorili da je možda prerano, neka se još igra. Ispalo je da su imali pravo, matematika je zaštekala, pa smo složno s učiteljicom zaključili da je za Marka najbolje da provede praznike u ljetnoj školi.

Ne znam kada smo točno uočili drvce mlade breskve, baš ispred našeg kuhinjskog prozora, u dvorištu susjedne zgrade. Kada razmislim, nije mi jasno kako to da ga već ranije nismo primijetili! Doselili smo se ovamo u veljači prije sedam godina. Taman da se Marko rodi u novi stan. I kako su proletjele te godine otkako je on s nama – uvijek ćemo se čuditi! Lazar je provjerio o breskvici na internetu i saznao da je to vrlo vjerojatno ranojesenska, a ne ljetna; i bijela, a ne žuta breskva. Odmjeravao ju je svaki dan, i kada mu se jednog jutra učinilo da su neke sazrele, iskrao se još za mraka, pa preskočio ogradu da ih ubere. Bile su tvrde i puno sitnije nego što nam se činilo gledajući s kuhinjskog prozora. Stavili smo ih na novine. Sazrele su za nekoliko dana.

– Naravno da su manje i tvrđe od onih iz dućana, ali imaju ukus. Sočne i slatke.

– I crvljive!

– Evo što ti znači prirodno!

Odmah smo počeli kovati planove kako ćemo je cijelu obrati jer je šteta da stoji tako neobrana; trune, i pada po podu! Ali nismo je željeli obrati odjednom; Lazar je strpljivo pratio kako koji plod dozrijeva.

Kažem vam, bolju breskvu nismo mogli naći, čak ni na ljetnom placu gdje prodaju lokalni farmeri! S breskvicom je pala teorija o dnevnom svjetlu, rasla je na uskom dvorištu između visokih nebodera i dobivala je puno sunce samo nekoliko sati ujutro.

Nismo bili svjesni da su i drugi bacili oko na nju. Da gledaju iza roleta.

Jutros je netko s ceste upao u vrt. Mislim da je bio dostavljač pice jer je poslije odjurio na biciklu s velikom Antonio's Pizzeria reklamom. Zgrabio je gornje grane i otrgao nekolike u brzini.

– Pa što si ti učinila, zašto si mu dala?!

– Što sam trebala učiniti?! Nakašljala sam se što sam jače mogla: Hmmm, Uhmmmm!

– Nakašljala! To treba vikati, treba potjerati: – Hey man, what are you doing here!

Lazar je odavno prestao misliti da to zapravo nije naša breskvica. A kako se čini, i onih desetak pari očiju u okolnim zgradama. Svi su potajno čekali na breskvicu da dozre.

Najteže je bilo jednog nedjeljnog jutra kada smo sjeli za kuhinjski stol popiti prvu kavu; i odjednom: – Lazare, pogledaj, netko je obrao breskvicu! Nije ostala ni jedna jedincata!

– Što ?! Kučkin sin! – vratile su mu se stare psovke iako je bio prestao s tim prije sedam godina kada nam je stigao Marko. Proveli smo jutro nagađajući čije je to djelo. Lazar je bio uvjeren – to je Suki, malo otkačena Japanka koja živi na petom katu. U svom stanu Suki drži pet pasa i nekoliko mačaka. Uvijek rano ustaje jer mora izvoditi pse. Uzgaja male pse za natjecanja, a da bi platila stanarinu, šeta tuđe pse po susjedstvu. Vlasnik zgrade je bio presretan kada se napokon iselila u Upstate NY, gdje su ljudi finiji jedni prema drugima, kako bi uvijek govorila. Kolala je priča da su kompletno izvukli zidne tapete, ali smrad na mačju pišotinu ni tada nije izišao. Lazar je bio susretljiv prema Suki, nije lako preživljavati u ovom gradu, a još kako je za azijate teško izgovarati engleski. I njemu je bilo teško s jezikom kad je najprije došao.

– Da, to ti je bila ona; jebena Suki! Japanci su ti najzaluđeniji breskvama, ako misliš da oni eksperimentiraju s izumima budućih vremena...recimo krevet koji nam ušteđuje vrijeme dok spavamo... Ne, ne, oni su ti još luđi za time da uzgoje što je moguće više vrsti breskvi, jabuka, šljiva... i onda ih donose na tržnicu zamotane u papirnate odorice, svaka posebno. Svi ti oni vole stvoriti vlastiti mali univerzum s kojim se onda mogu igrati!

Nekoliko dana kasnije srela sam Suki u praonici rublja. Mahnula sam joj na ulasku. Htjela sam porazgovarati o breskvici da vidim koliko ona zna o tome. Nisam ni posumnjala da bi nju zanimala jedna breskva, krivac je očigledno netko s ceste. Ali željela sam porazgovarati. Suki je slagala i sortirala rublje u hrpice. Jedva me pogledala, pa sam joj prišla. Bila je neraspoložena. Malo se odobrovoljila kada sam pomazila njena tri ljubimca – neke rijetke male vrste. Jednog je izvukla iz desnog džepa, jednog iz rukava i jednog između grudi. Psiće stalno nosi sa sobom otkako su joj provalili u stan. Neka uzmu što hoće, ali ne psiće. Jedan, onaj kojeg je nosila u džepu, dobio je nagradu na prošlogodišnjoj izložbi u Connecticutu. Sada im mora ugraditi čipove, ne bi podnijela da ih netko ukrade.

Trudila sam se da pohvatam smisao iz njenih pokidanih i brzih rečenica, teško je razumjeti njen engleski. Odjednom se uozbiljila i pogledala me intenzivno, ispitivački.

– Your husband – what is not O. K?

– What do you mean?

– He drink? He sick? He crazy?

– No, what happend?

Mislila sam da joj je Lazar ponovo predlagao da proda psiće, rijetka su vrsta, za njih zbilja može dobiti paru. To bi joj pomoglo sa stanarinom i svime. Suki bi se uvijek jako uznemirila: kako gospodin Lazar misli da bi ona ikada, ikaddda! mogla prodati svoje pse?! Da je zanima što muškarci misle, već bi bila s nekim od njih! Molila sam je da pokuša shvatiti: Lazar je dobar čovjek, samo često ne razumije stvari oko sebe, a njegove šašave ideje svakako ne treba uzimati zaozbiljno. Ali ovaj puta posrijedi je očito bilo nešto drugo! Lazar ju je nazvao B word! Nisam mogla vjerovati: – Da nije rekao peach? – upitala sam bojažljivo.

– Zašto bi joj rekao peach, gospodin Lazar? What peach? Kako bi se usudio? Ne bi valjda?!

– Ne to...nisam mislila to! pokušala sam objasniti... nego breskva kao breskva, koju svi volimo pojesti ponekad ljeti... po vrućini; i tu sam je izgubila. Nepovratno, odmah mi je bio jasno. Spremila je svoje kučiće, nestali su ispod široke pamučne pelerine kao u dobro uvježbanom mađioničarskom triku... I po očima koje su se još više smanjile u izduženim dupljama, znala sam da nas je svrstala u rubriku njujorških čudaka, virdosa kao što je vlasnik zgrade, i većina stanara zbog kojih se ona seli u Upstate, gdje žive ljubazni, pristojni ljudi...

Dan se nije mogao spasiti. Svađali smo se cijelo jutro.

– Kako si joj mogao reći bitch? Nisam joj rekao to, rekao sam: you like peach? Ili nešto tako, ne znam točno. Ništa uvredljivo. Ma nemoj! A zašto bi joj to govorio? Da vidim je li nam ona obrala breskvicu! I što si vidio? Jebena breskvica, zar si poludio?! Zašto gnjaviš ženu? Što ti je ta breskvica toliko važna? Prije mjesec dana nismo ni znali da postoji. Koliko se sjećam ti si je prva vidjela, to je bila tvoja ideja! To je bila moja ideja, ma nemoj? Otkad? Jesam li ti ja rekla da ideš preskakati ogradu? Daj začepi, sluša cijela zgrada!

Prestali smo tek kada smo čuli komešanje u vrtu. Bio je to poštar, stajao je ispod breskvice i gledao gore. Posve začuđen, u nevjerici, sve su grane bile gole. Ni jednog jedinog ploda.

Smijali bi se da nismo bili naoštreni. Koliko je samo duhova uzbudila jedna mala breskva na ničijoj zemlji?!

Lazar je uzeo ključeve od auta i izjurio pokupiti Marka.

Kad su se vratili kasnije popodne, nosio je veliku kutiju u kojoj je bio DVD player.

– Oh, ne još jedan! Poklon od Brava. Giovanni Bravo živi na najvišem katu u zgradi. Svi ga smatraju misterioznim, ako ne i opasnim tipom. Uvijek tjera vjeverice i golubove s krova. Na svom balkonu postavio je stare CD-e koji su blještali na suncu i plašili ptice da se ne bi jatile. Navodno je radio u jednom od luksuznih menhetenskih hotela na održavanju tehničkih aparata. Stalno nam je donosio neku europsku robu za poklon rođacima u Europi, jer je šteta baciti. Stvari su navodno zabunom bile poslane u njegov hotel, ali podešene su na 220 V, pa ih ne mogu koristiti. Kao ovaj Grunding DVD! I sada, kada ga se sjetim, vidim njegovo lice zaklonjeno šeširom u polusjeni, i dim cigarete koji ga prati. Giovanni Bravo nikada nije nosio šešir, da se razumijemo, to je samo kako ga ja pamtim. Imidž koji ga prati. Izbjegavao je ljudima gledati u oči, pa se nitko točno ne sjeća njegova lica. Suki ga je zvala gospodin u kaputu, makar Bravo nije nikada nosio kaput nego poludugu sivu jaknu koja je pristajala uz više godišnjih doba i uz različitu garderobu.

Rijetko smo razgovarali s njim. Zapravo samo kada bi nam donio stvari. U podrumu se skupilo sve i svašta: električni brijač, TV, priključci za kompjuter, dvije pegle... sve na europsku struju; a nama je bilo neugodno reći: hvala ne treba. Ako bi ga slučajno sreli na ulazu on bi promrmljao: – Ide dobro, ha? – ne dižući glavu, a onda nekoliko blokova dalje niz ulicu, ne bi nas više prepoznao.

Lazar je bio uzbuđen, odmah je počeo pričati.

– Ha, da znaš tko je pobrao naše breskve?!

– Ah, breskva, pa breskva, pa breskva....bla, bla breskva, to nije naša breskva, shvaćaš već jednom – još me držalo od jutros.

– Ne pravi se, znam da goriš da saznaš. Hoćeš da ti kažem?

– Kako hoćeš.

– Zbilja, hoćeš da ti kažem ili ne?

– Dobro. Reci već jednom ako hoćeš.

– Giovanni Bravo!!! Aaa? Aaaa? Što kažeš? Ne bi pogodila? Tko bi ikada pomislio. Sam mi je rekao. Hvalio se kako su breskve ove godine posebno dobre, najvjerojatnije zbog tolike kiše. On kaže da je vlasniku susjedne zgrade skroz svejedno za drvo, pa su se nešto nagodili, ima tome nekoliko godina. Uglavnom Bravo sada na neki način posjeduje voćku. Ili makar urod svake godine. Nisam siguran oko detalja. A koliko može dati takvo drvce – da li četrdesetak, pedesetak plodova? Bravo kaže da je mora strogo nadgledati. Svake godine je sve više i više ljudi koji je kibiciraju, neki čak preskoče ogradu... kidaju grane... Mislim da nije bio siguran za mene. Samo je nagađao.

– Ma daj! Jesi siguran? – sada sam se i ja uzbudila.

– Siguran.

– Možda ti je donio DVD player samo da te provjeri i upozori. Govorila sam ti da se ne treba petljati s tim tipom. Tko zna što mu može pasti na pamet. Svi misle da je sposoban svašta. Trebali smo otpočetka odbiti tu njegovu europsku robu.

– Ali mama, Giovanni je prijatelj – javio se odjednom Marko.

– Što, što govoriš? – skočili smo na njega.

– Giovanni kaže da nema veze za matematiku, i da je ljetna škola bolja jer učiteljica nema toliko đaka, pa je bolja prema nama. I to je istina, ljetna učiteljica puno mi se sviđa. Mama, hoće ljetna učiteljica ostati i najesen?

– Ha?

Nestali smo na tjedan dana. Slobodni tjedan između ljetne škole i one prave. Dobila nas je TV-razglednica – pješčane bijele plaže, stogodišnje kornjače plutaju u prozirnoj vodi, poljane šećerne trske... Barbados je otok sreće je otok sunca la…la... sve uključeno...djeca jedu i spavaju besplatno – pjevaju sirene.

Kad smo se vratili Marko je bio sve zaboravio: ljetnu školu, matematiku, prijatelja Giovannia. Dočekalo nas je još jedno depresivno pismo od naših iz Europe, u smislu: 'sve je stalo samo djeca rastu'... Mi smo krenuli svojim tokom: posao, škola i zajedničke nedjelje. Lazar je razvio novu teoriju: o pažnji; naša dnevna energija uvjetovana je pažnjom – koliko je posvećujemo, koliko je primamo, kako je razmjenjujemo... – Što nije lako, mili moj, jer pažnju treba loviti; svi se mi cijeloga života borimo i vrtimo za suncem. Pažnju treba uloviti, kao što pokušavamo uloviti sunce! Nadahnuće je ovaj puta došlo iz neke new age literature koju je čitao na odmoru. Pitala sam se koliko će ga to držati. Da mu kažem da pažnju treba najprije dati, a tek onda loviti – poludio bi da mu miniram teoriju!, i da još uživam u tome. Dobar je čovjek i ne želim ga nervirati, ali brinem se da Marko ne bi počeo reagirati na te gluposti kada malo poodraste. A onda, svi kažu da su nove generacije pametnije.

Brava i breskvicu nekako smo zaboravili ili ignorirali. Sve dok jednom nismo naletjeli na vlasnika susjedne zgrade. On nije imao pojma tko je Giovanni Bravo, niti je išta znao o njihovom navodnom dogovoru oko breskvice. Čovjek nije ni znao da breskva raste na njegovoj polovici vrta, uvijek je mislio da pripada našoj zgradi. – To je valjda nešto samoniklo – zaključio je.

Ne mogu reći da mi je laknulo, bilo mi je zapravo svejedno; Bravo, opasni tip s najgornjeg kata, potonuo je u kolotečinu koja je zavladala posvuda oko nas i opet postao samo Bravo, čudak koji tjera golubove.

– Vidiš da se nisi trebala brinuti – on ti je samo još jedan suncokret; što je i Suki bila! Ništa više. Htio je breskve za sebe, pa je smislio priču da mu ih drugi ne poberu.

– Ma ne brinem se. Da mi je samo znati kako mi izgledamo njemu!

Među nama se nije puno promijenilo. Ide dobro, ha? – na ulazu u zgradu, uvijek spuštenih očiju, i onda svega nekoliko blokova dalje, više se ne poznamo. I naravno, tu i tamo pojavi se još neka zalutala europska elektronika za našu rodbinu, koju ćemo posjetiti nekoga dana kada skupimo snage da otvorimo Pandorinu kutiju.

Grad je u međuvremenu postao običan: zgužvane ulice, mrzovoljni prodavači, živčani vozači. U školu se vratila namrštena učiteljica i problemi s matematikom.

Vikendom i dalje idemo u Kaktus. Sitna Meksikanka često prekriva rukom lijevi obraz, makar je Marko prerastao njenu ljubičastu brazgotinu. Ne trebamo mu više govoriti da nije pristojno piljiti. Ona ipak izbjegava naš stol što je više moguće. Mi jedemo svoj nedjeljni burito u žamoru, u društvu drugih nepoznatih, i zapravo odnekud poznatih lica. Svi zajedno uspijevamo da nam pogled ne pobjegne za susjedni stol.

Razgovori sa zamišljenom sestrom

Margaret se probudila, a još nije ni svanulo. Otvorila oči, zatvorila oči, pa se zavukla dublje u bijele plahte. Bio je to jedan od onih snova o kojima poslije misliš cijeli dan. Jedan od onih koji se ne da prepričati, a da nekako ne izgubiš ono glavno: osjećaj da događaji idu nepodnošljivo lako; bez čuđenja uzimaš i najčudnije stvari. Rascvala ruža! Otkuda sada to?! Margaret je u kući svoje tetke koja je upravo umrla. Ali njenog tijela nema u spavaćoj sobi. Nigdje ga nema! Dok je silazila stepenicama, u bijeloj raspuklini na zidu rascvala se ruža. Sve su se sobe ispunile svježinom. Koja mekoća, koji spokoj dolazi od nje! Htjela ju je dotaći, pa se predomislila. Odozdo je dolazila buka. Zavirila je načas kroz rolete. Susjed je već bio ustao i meo je rano jesensko lišće s dvorišta. Odškrinula je lagano prozor. Ušao je topli jutarnji sumrak. Još nisu bili ugasili ulične svjetiljke. Ah, kako je ugodno i prisno u kući mrtve žene! Mogla bi zauvijek ostati. Sakriti se u trenutak pred svitanje.

– Halo, halo, ima li koga kod kuće – vikali su s ulaznih vrata. Nahrupili su odjednom s pretjerano velikim buketima cvijeća.

– Otkud sad to? – Margaret nije mogla objasniti. Tetka Grace je umrla prije godinu dana. Kuću su odmah prodali. Jadna, toliko je patila pred kraj. Rak joj je pojeo pluća i želudac. Bilo je teško za gledati. Otišla je posve sama, iza nje ništa nego tišina. Kao da ne odlazimo uvijek sami! Zašto da u ovome traži neka skrivena značenja?! Najbolje odmah zaboraviti. Ustala je iz kreveta i pošla prema prozoru. Odmaknula je rolete i vidjela susjeda kako u dvorištu sakuplja lišće metlom od tankog, šiljastog pruća. Kada je odškrinula prozor, ušao je friški miris... na pokošenu travu... na jasmin... ako je to moguće samo od one hrpice lišća izgrebenog oštrom metlom... Susjed je mahnuo, doviknuo nešto. Mahnula je nazad, već posve razbuđena. Lišće zapravo još nije ni mrtvo ni suho, samo je palo dolje na cement i izgaženo pušta svoja ulja... Susjed ponovo nešto viče; nije ga razumjela. Gledala je kako je lišće nestalo u crnoj plastičnoj vreći, a miris je još neko vrijeme ostao za njim. Susjedove riječi vratile su se odjednom kao zalutala jeka: – Dobra zabava večeras! Osjetila je mučninu koja se dizala sve do grla. Njena zabava večeras! Njena je mjesecima planirana zabava večeras!!! Sinoć su se Stela i Martin vratili iz Indije. Ozbiljno se nada da će se pojaviti. Ne može bez Steline podrške. I Linda i May, valjda će donijeti kolače... Marta je obećala da će biti ovdje prije sedam, s velikim loncima za smeđu rižu i grah. Oh, oh, oh. Toliko toga. Ali polako. Nema panike. Prvo će rasporediti stolove i stolice vani u vrtu, a onda unutra u glavnoj dvorani gdje će se večerati. Da je makar Juan ustao... Prerano je. Kroz zavjese se još uvijek njiše svjetlost uličnih svjetiljki.

U zgradi do nje dugo godina žive Stela i Martin. U malom stanu pretrpanom suvenirima, skulpturama i slikama s dalekih putovanja. Cijela vrata oblijepljena su šarenim fotografijama različitih krajolika. Stela se prevrtala cijele noći. Nije mogla spavati. To joj se redovito događa po povratku iz Azije. Sumnja da nije samo zbog vremenske razlike. Kalkuta – Bangkok –Tokyo – New York. To je čudno, ali Azija je puni gorivom. Ustala je i pošla pogledati poštu. Koja hrpa! Skupa s jesenskim lišćem. Da li ga je Margaret namjerno ostavila da ih podsjeti? Opet su propustili ljeto u gradu. Dobro je uteći od vlage i vrućine, ali nekako je tužno kada te dočeka jesensko lišće na stolu. A što je ovo? Pozivnica? Margaret večeras priređuje zabavu u vrtu. Pozivnica je prava umjetnost. Luda jedna, njena Meg: nikako da se opusti, ona živi za to da ih sve uvijek nadmaši! Da dokaže kako nemoguće ipak može, i onda ih sve zadivi tim prkosom. Na grubom papiru komadići pijeska, usitnjenog stakla, perli, bakra, školjki – sve to u nekoj varljivoj formi.

Margaret je već dugo zaokupljena eksperimentiranjem: kako spojiti različite materijale u jednu umjetničku sliku! Željezo i drvo, pomiješati staklo i kamenje u jednu struju oblika. Ponekad uspije, ali često su to samo posloženi djelići zamišljene cjeline... Odustala bi kada je trebalo pronaći način kako sve to držati zajedno. Kroz cijeli niz godina prodalo se svega nekoliko komada. Nedavno se dosjetila da fotografira svoje, kako su ih zvali, umjetničke instalacije, pa da ih tako izlaže. To je u prvi mah probudilo interes. Ali i dalje nije bilo načina kako bi se te složene kompozicije mogle prenijeti u druge prostore, a da se cijela stvar ne raspadne.

– Dakle, večeras smo pozvani na zabavu, u ime dolaska Juana s Kube! Ah, napokon! I u ime njene nove izložbe: Razgovori sa zamišljenom sestrom. Kako ti se to čini? – pitala je Stela.

– Što ja znam! Neobično, ne znam. Ne mogu razmišljati o tome. Znaš da ja nisam ljubitelj alkemijske umjetnosti. Ja volim jasan izraz. Kao jasno svjetloplavo nebo. Dječje lice. Tvoje lice. Volim tvoje fotografije. Što ti, na primjer, vidiš na toj njezinoj karti?

Stela se zagleda.

– Ne znam. Minijaturni krvotok?

– Minijaturni krvotok? – Martin odmahne rukom.

Stela je svratila da vidi kako idu stvari i donijela je veliku vazu zagasitocrvenih jesenskih krizantema. Crveno je definitivno bila Margaretina boja u posljednje vrijeme. Obojila je kosu u crveno, a do tijela, ispod košulje nosila je crvenu majicu s likom Che Guevare. Naravno, pazila je da Marta ne primijeti. Marta bi mislila da je gospođa posve pošašavila, gospođa zaboravlja na svoje godine! Zato su se ona i Stela kikotale kao lude. Njoj je mogla reći sve: strahovi, nadanja i čekanje.... Prošlo je više od dvije godine dok su se porazrješavale stvari oko njegovih papira. Sada treba krenuti, pa kako bude. Ali odjednom više nije mogla vjerovati. Vjerovati sebi, njemu. Juan je premlad, svi joj govore. Mlađi je od njenog sina Marvina. Tek prelazi tridesetu. Kako da mu vjeruje? – govore. Sve se naglo promijenilo. Bilo je tako jednostavno kada su se njih dvoje sreli prije dvije godine; njegovo obećanje da će premostiti sve – i ljude i more i godine, samo da njih dvoje napokon budu zajedno. I njeno toplo nadanje, zamišljanja i pisma koja su je grijala sve ovo vrijeme. Zašto sada osjeća to podmuklo kucanje u trbuhu da bi najradije zatvorila vrata svoje sobe i ostala?!

Oko podneva Margaret se već ljulja od visoke temperature i vina. Njiše se u uspavanci punoj glatkih riječi koje ništa ne znače: mali potok teče, teče/ potok teče, sve do sreće / idi u duboki san/ idi u duboki san...

Navečer, gosti su ipak stigli. Žene su je odmah napale da im ispriča sve. Baš sve u detaljima: kako, kada, koliko... i na kraju gdje sada stoje njih dvoje.

– O, ništa posebno. Bila sam tjedan dana u slikarskoj koloniji na Kubi, a on je bio bodyguard u mom hotelu.

– Bodyguard u tvom hotelu? Ti ne govoriš španjolski, on ne govori engleski! Kako?

– Bodyguard u mom hotelu, da, da! Da nacrtam?

– Bodygard dakle. Sladak, zgodan, šarmantan. Bravo. Moraš ga naučiti engleski ili to nije važno, ha, ha!

Šampanjac, moje dame, šampanjac... Muškarci prilaze s druge strane vrta. Miris cigara.

Čaše plešu na srebrnoj tacni. Gosti su utihli i čekaju da im se naznači što dalje. Nazdravili su im sreću već nekoliko puta. Juan ne govori puno, ali je opet uspješni komunikator s damama i s gospodom; i smješka se, smješka. Margaret sluša šuškanje besmislenih riječi. Kao mantra na prastarom jeziku koji se više ne govori. Velika vrtna lampa osvijetlila joj je blijedo i znojavo lice. Juan je sretan, sretan sa sobom. Ulovio ju je za nožni članak i stisnuo. Metalna četvorolisna djetelina i sretna potkovica zaboljele su. Ali to je bilo dobro, bila je zahvalna za ovu bliskost. Otrčala je u kuhinju, pa stala zvoniti: din-don, din-don, velikim bakrenim zvonom.

– Večera, tko je gladan?! Večera! Vamos a comer – pozvala je Juana.

– To je spiritualno tibetansko zvono – uznemirio se Martin. I on je bio popio malo više. – To nije za običnu galamu! Pogledaj Stela, uzela je naše zvono!

– Nije uzela naše zvono, mi smo joj ga poklonili, sjećaš se? – povukla ga je do prvog stola i počela nježno gladiti po rubovima kose. Unutra je bilo ugodno. Kubanski jazz lagano je ulazio kroz vrata. Buena Vista Social Club svira U Tulinoj sobi.

– O Margaret, o Margaret, o Margaret! Ta žena – Martin se nije mogao smiriti. Da nema Stele, rado bi joj sve rekao. Sama si je kriva za sve. Zašto nije dala šansu Bobbyu? Mali Kubanac trči naokolo sa svojim cigarama i ceri se! Misli da je glavni! Balavac jedan slinavi! Nju je jedva pogledao cijele večeri! Toliko o pravom muškarcu. A Bobbya je mogla onako poniziti.

Stela je pjevušila refren: El cuarto de Tula, le cogio /candela/ Se quedo dormida y no /apago la vela/. Pitala se što bi to moglo značiti.

Stolovi su bili postavljeni za četvoro.

– Zašto ne dođete kod nas?! – pozvala je May i Teda. Znaju se godinama. Ted posjeduje galeriju za prodaju slika, a May se isto bavi fotografijom.

– Tko zna o čemu je ova pjesma? – upitala je. Možeš li nam prevesti Martine?

Martin se prisjećao večeri kada je Margaret naprosto otjerala Bobbya. O, Bože! O, taj Bobby! – Vi skupljate prazne flaše? – Ne bilo koje, samo od stakla i u bojama. – Ali sakupljate flaše?! I čaše, i čaše, što ćete, svatko ima svoju malu zabavu, je li? – A vas zanima kolekcioniranje praznih flaša?! Jer vidite ja ih razbijam i onda usitnjeno staklo koristim kao vezivni materijal... ali što da se priča! – uzdahne. – Martine, ne znam kako ti se učinilo da bi ovaj čovjek mogao biti zanimljiv za mene?! – rekla je kada je Bobby nakratko izašao.

Bobby ih je napustio prije deserta; ne jede slatko, ispričao se. U ruci mu zelena šampanj čaša, poklon od Stele. Martin je dugo tapšao pognuta Bobbyeva leđa dok ga je ispraćao. Visoki, suhi, dragi njegov prijatelj Bobby, odzvanjao je prazno.

– Martine, želimo znati što kaže pjesma!

– O, dobro, dobro. Naćulio se. Evo što kaže: Vlada pravo uzbuđenje u Cachimbi. Stigli su vatrogasci sa zvonima i sirenama. O mama, što se dogodilo? To se Tulina soba zapalila. Tula je otišla spavati, a nije ugasila svijeću... Zovite Ibrahim Ferrera i ostalu vatrogasnu brigadu. Mislim da Tula želi da ugase njenu vatru...

– O, kaže Stela, skoro je zvučalo kao uzbuna.

– Da neka uzbuna! – smije se Ted.

– I pjesma kaže dalje...

– U redu je dobili smo sliku – prekinula ga je Stela.

– I, što mislite? – pitala je tiho May.

– Kao da se tu ima što reći – kaže nervozno Martin.

– Ha, ha, ha – nasmijao se Ted – naravno da je sve jasno.

– Hej – poviče Stella.

– Morate se složiti; mali je jako zgodan – zaključi May. – Ali dosta o njih dvoje. Dajte, pričajte o Indiji, je li istina da se tamo još uvijek događaju čuda?

– Čuda? – ponovi Stela. Napravili su pauzu, a onda se Martin sjetio himalajskog psa lutalice. Bilo je nekoliko putova iz Mc Leod Ganja do vrha. Nisu se mogli odlučiti koji bi bio bolji. Tada se odjednom pojavio pas lutalica i počeo ih voditi jednim od putova. Nije ih napuštao sve dok nisu stigli. Tamo gore na vrhu bila je prekrasna zelena livada. Njih dvoje svađali su se cijelo vrijeme, čiji je to pas i kako će ga zvati. Vlasnik malog kioska za hranu smijao se od srca kada je čuo o čemu raspravljaju. Objasnio je da pas pripada planini i da je duhovni vodič.

– Gore na livadi nije se osvrtao na nas, trčao je i ganjao krave kao bilo koji posve običan pas. Odmah nas je spazio kada smo krenuli nazad i opet postao samo naš umiljati mezimac, koji nas je sačekivao dok bismo silazili na strmim dijelovima, i lajao kada bi se netko približavao. Razmišljali smo što ćemo mu kupiti za nagradu dolje u selu, i kako bi bilo uzbudljivo da ostane s nama još nekoliko dana, koliko ćemo tu boraviti. Ali on je naglo nestao na onom istom mjestu gdje nas je jutros zatekao i nikada ga više nismo vidjeli.

– I sve to tek tako, iz čistog psećeg srca, a bez plaće? – komentirao je Ted.

– Stela i Martin puni su priča. Nikad im ne ponestane materijala. Himalajski pas! Čini mi se da su sve izmislili... Martin se tako voli praviti važan – rekla je May Tedu kada su se vratili kući.

– Zašto tako misliš?

– Jer ja odavno ne vjerujem u čuda! Eto zašto!

– A Margaret i Juan, nije li to malo čudo?

– Ne budi naivan!

– Mislio sam da je podržavaš. Sve vi cure, zapravo.

– Baš si smiješan. Rekla sam ti da ja ne vjerujem u čuda, bolje bi joj bilo da je nabavila psa jer je njen dečko nije ni pogledao! Kao da nema baš ništa s njom. Osim što mu je, naravno, sredila papire. Zar ti nemaš oči?

– Ne zaboravi da je njemu sve ovo potpuno novo, a ni jezik ne govori. Treba mu dati šansu.

– O, nemoj ga opravdavati. Muška linija. Njoj je trebalo puno više hrabrosti da ga dovede ovamo i predstavi svima.

– Nije važno, bila je zanimljiva večer, nakon svega. Zašto te to tako ljuti?

– Jer ne mogu vjerovati da je Margaret tako slijepa! I jer ne vjerujem u čuda, eto ti zašto!

Juan se povukao u svoju sobu čim su gosti otišli. Margaret je očekivala makar mali razgovor, poljubac. Ali on je samo otišao. Buenas noches. Buenas noches mi amor. Nije joj se spavalo, tek se sada pravo razbudila. Istuširala se i obukla široki bijeli ogrtač. Ponovo je sišla dolje do radne sobe i zagledala se u potpunu tišinu. Mrak je skrivao nered u vrtu. Neka sve ostane kako je. Zasada. Ujutro će doći Marta i sve pospremiti. Ostala je nekoliko trenutaka tako. Bez ičega. Onda je polako ustala pritišćući pamučni bijeli ogrtač uz vlažno tijelo. Sve izgleda u redu. Sve izgleda baš dobro. Stavila je tihu muziku i upalila svjetlo. Počela je novo pismo:

Draga moja sestro!

Prošle godine u ovo doba umrla je naša tetka Grace. Možda znaš. Ako si s nekim u kontaktu. Nedostaješ mi draga, i tražim te, tražim te bez prestanka. Znaš, htjela sam ti reći, upoznala sam nekog na Kubi prije dvije godine. Pokušala sam nacrtati jedno rascvalo stablo, pravo tropsko, žarko crvene boje. Bila sam bespomoćna. Pokušavala sam više od tjedan dana, nije mi išlo. Napokon sam odbacila akvarel. Da, znam, reći ćeš, što bi rekao otac?! Meni više nije važno. I taj mladić, on mi je pomogao na neki način. Voljela bih da možeš upoznati njegovu obitelj. Koja bliskost, koje razumijevanje među njima. Što je to bilo s nama? Zašto nismo mogli biti sretni jedni s drugima? Sve pitam za tebe, ali nitko navodno ništa ne zna?! Pomišljam da ne želiš da te nađem. Zadnji put netko mi je rekao da si pobjegla na Aljasku?! Vrati se kući! Molim te, mila.

Bila sam tako sama. I da ti kažem, dovela sam tog mladića u New York. Zbilja! Bilo je i uzbuđenja! Tajni odlasci na Kubu i opasnosti prelaska preko granice. Ali učinilo mi se da bih mogla naučiti nešto od njega i njegove velike obitelji. Otac i majka nisu imali ništa protiv. Oni samo žele njegovu sreću. Zamisli! Nitko ne spominje moje godine. Nisam ti rekla da je on vrlo mlad, mlađi od Marvina. Večeras sam imala zabavu za susjede i prijatelje. Nekako je prošlo. Uskoro ga moram predstaviti našoj familiji. I Marvinu. Tresem se od straha... Draga, imam groznicu, a još nismo vodili ljubav....

– Odakle želiš da počnem? – upitala je Stela. Došla je napraviti fotografije Margaretine izložbe.

– Ne znam. Kako ti je volja – kaže ona. Svejedno.

– Je li sve u redu s tobom?

– Naravno, zašto?

– Izgledaš kao da noćima nisi spavala. Nadam se samo da je s dobrim razlogom.

– Nema razloga, vjeruj mi, nema razloga.

– Kada kažeš. Slušaj, pozovi onog svog muškarca. Mogao bi pomoći. Ja ne mogu sama pomaknuti ovu stvar na svjetlo.

– Ostavi, nije važno.

– Ne, došla sam, i hajdemo obaviti sve do kraja. Margaret nije odgovarala. Mislila je što reći.

– On je gore u sobi. Već danima ne izlazi.

– Što se dogodilo?

– Ništa se nije dogodilo. Mladi gospodin je valjda imao drugačija očekivanja. Kako da znam?

– Zar niste razgovarali?

– Razgovarali, ha!

– O, ako je problem u jeziku, mogu pozvati Martina. On jako dobro govori španjolski.

– Naravno, Martin govori sve jezike! Martin sve zna!

– Ne budi ironična, ja samo želim pomoći. I znaš, ostavi Martina na miru.

– I ti stvarno misliš da bi Martin mogao pomoći?

– U redu, što onda drugo? Što on kaže?

– Juan? Ništa, ali jutros sam našla poruku na stolu – otišao je u Miami.

– Miami, zašto Miami?

– Ima rođake tamo, pričao je s njima po cijele dane na telefon.

– Možda ih samo želi posjetiti, što u tome ima loše?

– O, ne! Ne mislim da se planira vraćati ovamo. Htjela sam ga upoznati s mojima u Vermontu ovaj tjedan. Nije htio ići.

– Ooo, žao mi je draga, jako mi je žao. Što mogu uraditi za tebe?

– Nastaviti sve kao da ga nikada nije bilo. Kao da ničega prije nije bilo.

– Oh, dođi ovamo.

Draga moja sestro!

Take it easy. Ovo što ću ti sada reći. Juan, moj zaručnik odlučio je da želi otići u Miami. Ali ne brini, ja ću biti dobro. Nemoj krivo shvatiti, ali moram ti priznati, malo sam umorna od toga da me ljudi napuštaju bez ikakvog obrazloženja. Oh, ja pretpostavljam da je on sve to bio isplanirao unaprijed. Čudim se njegovim roditeljima, izgledali su pošteni ljudi.

Svakako, take it easy. Kada razmislim, i ti si isto tako naglo otišla, bez ijedne riječi. Voljela bih znati zašto, draga? To je sve. Samo da mi kažeš zašto?! Da li me još uvijek kažnjavaš?

Jesen odlazi polako. Sljedeći tjedan je Halloween. Zamisli, kako vrijeme ide usprkos svemu!

– Jesi li čula da je Juan otišao?

– Tko ti je rekao?

– Margaret me nazvala, zapravo, sve je zvala.

– Dobro je uradila.

– Sada je ponovo sama.

– Izgleda kao da ti nije žao.

– Kako možeš i pomisliti. Samo da je nisam upozorila, ali znaš Margaret, nikad ne prihvaća savjete. A jesi li čula za njenu sestru? – upita May.

– Meg ima sestru? – iznenadila se Stela.

Draga moja sestro,

Znaš kako ja mrzim zimu u New Yorku. Sve je teže podnosim što sam starija. Unajmila sam privatnog detektiva i on kaže da te je bio pronašao gore na Aljasci, ali ti si odmah ponovo nestala. Nadam se samo da te nije uplašio. Nadam se da ne bježiš od mene.

Kuća je prevelika. Uvijek sam se nadala da ćemo jednoga dana završiti skupa. Sjećaš se kako smo sanjale o dolasku u New York, nas dvije same.

Pitam se da li ću ikada naći nekog tko će me prihvatiti tek tako, bez nekog razloga, s lakoćom?

Pitam se da li se to već nekad dogodilo, a ja sam sve zbog nekog razloga zaboravila?!

– Naravno da znam o Margaretinoj sestri blizanki – rekao je Martin. – Nju su roditelji prisilili da ostane kod kuće kada ih je Margaret napustila. Ona je isto umjetnica, ali ona je krenula očevim stopama i radila je uglavnom pejzaže u akvarelu. I bila je prilično uspješna tamo u Vermontu. Kako sam čuo. Kada je otac umro, nekoliko godina iza majke, odjednom je nestala. Bez objašnjenja, ostavila sve, i nestala. Kao da je odlučila da prekine svaki razgovor sa svijetom. U prvom redu s obitelji. Nitko ne zna zašto. Otac im je poslije smrti ušao u povijesne knjige i muzeje.

– A tko je tebi sve to ispričao?

– Ted.

– Ted, tko bi mislio? Što ljudi pričaju, kako se to dogodilo?

– Ne zna se. Možda se je, u jednom trenutku, jednostavno izgubila.

– Oh, jadna Meg. To je njezina sestra blizanka, kažeš?

– Da.

– Pitam se zašto meni nikad nije rekla o tome.

– Nikom nije rekla. May je saznala iz drugih izvora. Inače, Bobby je nazvao. Kaže da bi volio svratiti za vikend. Možda bismo mogli napraviti ručak i pozvati ih oboje, njega i Margaret.

– Kad ćeš već jednom odustati? Vidiš stvari samo iz svoje perspektive, to je tvoj problem s ljudima, znaš. I što se ti toliko miješaš u njene stvari? Zašto ne ostaviš ženu na miru? Margaret je u prvom redu moja prijateljica.

– Zašto ona mene ne ostavi na miru? Što ona ima protiv mene? Ja samo želim pomoći – zašuti.

– Misliš da ona nikada ne bi htjela nekoga kao ja? Čak ni moje prijatelje? – upitao je tiho.

– Što? Što to govoriš Martine?

Draga moja sestro,

Marvin još uvijek ne razgovara sa mnom. Ne može mi oprostiti. Peče me to. Moj vlastiti sin. Čula sam da se posve preselio u kuću na jezeru. On je isti kao ti kada se tiče prirode. Sjećam se da si mi jednom rekla da od ljudi ne treba očekivati previše.

Možda je to moja greška.

Evo i tetka Grace, pustili smo je da umre posve sama. Ali, kad razmisliš, na kraju svatko pred Boga dođe sam. Nije li?

Inače proljeće je napokon stiglo. Možda si u pravu, treba otići u prirodu.

Draga moja sestro,

Zamisli, pao je krupni snijeg i nakon što je sve procvjetalo. U aprilu. Plaši me da ću ujutro naći spržene cvjetove u vrtu...

Bilješka o autorici