Simurg
Ulomak
I.
Vrt je oaza drevnog poretka svijeta. Njegova je iskonska boja crvena. Čim otvorimo njegova rešetkasta vrata i zakoračimo njegovom stazom, moja baka (koja me vodi za ruku) i ja – osjećamo neprispodobivu silinu vrta.
Tu su cvjetne lijehe čudesno jarkih boja. Stabla tamne izbrazdane kore ižaravaju svoju prastaru snagu. Šarene figurice patuljaka što izviruju između grmova ribiza i ogrozda posjeduju divovsku i strogu moć. Blistava bakrena ploča, goruće božanstvo, čvrsto je obješena nad vrtom.
Kuću kojoj je pripadao taj ograđeni vrt napustili smo kada sam napunio tri godine. Bila je to kuća Šumarovih, kuća u kojoj je odrastao naš otac. Sjećam se da je kuća bila puna ljudi, poznatih i nepoznatih. Nisam mogao dokučiti smisao zbivanja u kojima su svi oni uzimali udjela. Valjda upravo zato, značenja tih zbivanja činila su mi se golema.
Stalni stanari kuće bili su: baka i djed (očevi roditelji), prabaka i pradjed (djedovi roditelji), stric i strina, majka i otac, ja i moja godinu dana mlađa sestra. Protjecali su tjedni i mjeseci dok sam upoznavao sve te ljude, proširujući na njih carstvo svoje navike: prvo uzbudljivo razdoblje novosti u mom životu. Svakodnevno se u kući pojavljivao i kućni svinjar djed Mata Bartolavin, oniži suhonjavi čiča crvena lica, jedinstveni pušač lule. (Kasnije sam shvatio njegovu dublju vezu s nama: bio je to naš dalji srodnik, osiromašeni i neugledni rođak, predstavnik kao neke zakržljale grane na rodoslovnom stablu kojemu smo mi vrhunac i središte krošnje.)
Povremeni gosti u kući bili su još brojniji, muški i ženski. Dolazili su uglavnom iz najbližeg susjedstva. Nekih od njih sam se bezrazložno strašio, naročito njihovih lica i odora. Svi su bili veoma bučni, glasno su se smijali i postavljali mi različita pitanja: na primjer, kako mi je ime i prezime. Zabavljala ih je približnost mojih odgovora.
Nisam još postao sasvim svjestan zbivanja u svojoj okolici kada su u njoj zaredale različite smrti. Najprije je umro pradjed. Ponekad mi se čini da sam donekle upamtio njegov lik, ali je ipak vjerojatnije da se radi o liku s fotografija. Mnogo me se snažnije dojmila smrt koja je uslijedila: smrt starog kućnog mačka s kojim sam se bio zbližio. Mačak se zvao Mujo i uginuo je od starosti, među cvjetnim gredicama u vrtu. Taj me nepojmljivi događaj zbunio. Svima sam ponavljao tu dramatičnu vijest o smrti koju ni sam nisam shvaćao.
Ljudi iz susjedstva su mi dosađivali i ja sam im odvraćao ovom grubošću čiji smisao oni nisu mogli dokučiti: »Idi u bašču umrt!« (Tako je ta rečenica doslovce glasila u našem mjesnom govoru.) Tako sam malo-pomalo počeo pokazivati znakove onog nepodnošljivog značaja kojemu je opstojnost bližnjega samo zamorna i beznačajna okolnost. U tim najranijim godinama svoga djetinjstva patio sam od teške i naporne ekskrementacije. Nisam još znao za teorije doktora Freuda, ali njegovi su me zakoni već nemilosrdno podvrgnuli svojim grananjima. Stenjući na svojoj drvenoj stolici, nepovratno sam oblikovao svoj analni karakter, buduće obrise zajedljive i ranjive duše.
Onda je, na drugom kraju sela, umrla naša prabaka, bakina mati. Pradjed nije imao muškog potomstva i netko se od mlađih srodnika morao preseliti k njemu kako ne bi, u svojim kasnim godinama, ostao sam na svijetu. Iako je bio najstariji sin i time određen za nasljednika očinskog doma, naš otac je prihvatio selidbu. Napunili smo kola svojim stvarima i napustili kuću Šumarovih. Nismo više stanovali u središtu sela, takoreći u sjenci crkve. Zaboljelo me to odvajanje. Vezanost za mjesto objavila mi se kao jedna od snažnih crta moje naravi. Sporo sam popuštao ljubavi za naš novi dom.
U kući u koju smo se preselili živio je samo taj čovjek koji je već bio nadomak osamdesete, pradjed. Preko dana, on se zadržavao u jednom kutku dvorišta s ružama i drugim cvijećem. Potpuno se odrekao svih seljačkih briga i poslova. Na bunaru je običavao napuniti lavor hladnom vodom te ga ostaviti na suncu da se voda smlači. Popodne bi se u njoj umivao sa sporom brižljivošću, svukavši se prethodno do pasa, pokazujući pritom svoja kao pergament žuta leđa osuta mladežima. Bio je to sakupljač sunca. Zemaljske stvari više ga nisu zanimale. Ujesen, za posljednjih sunčanih dana, provodio je cijela popodneva na stolici među ružama, pjevušeći naizmjence nabožne crkvene pjesme i šokačke pismice. Ponekad bi otvarao iskrzani molitvenik i naglas čitao koji redak, popraćujući ga meditativnim odobravanjem, sjedeći pod žućkastim nebom.
Kada se rodio, pradjed je bio dvadeset i deveti član zadruge. Svi osim njega bili su sada mrtvi.
Svakodnevno je odlazio na misu, okajavajući grijehe svoje daleke mladosti kao i dugog muževnog doba. Poživjet će do devedesete: činilo se da mu je Bog odobrio da svoje neprežaljene grijehe oplače još na zemlji. Uvijek se držao po strani od nas, djece svoje djece. Činilo se da se u tom zaziranju miješaju bojažljivost i prijezir. On nas je priznavao svojima, ali ne dotle da bi se s nama pomiješao. Nije mogao dopustiti da mi poremetimo njegov besprijekorni životni program, kojemu je Bog dao svoj pristanak i blagoslov.
Naše novo dvorište bilo je obrubljeno zgradama različite namjene. Uz kuću je stajao žitni ambar, načinjen od debelih hrastovih dasaka i podignut na velike kocke čudnovatog rupičastog kamena. Neobičnost te zgrade podignute u zrak, odijeljene od zemlje kako bi se žito zaštitilo od njezine vlage, omogućit će da se ispod ambara četveronoške provučemo, između krhotina posuđa i raznih otpadaka. Malo dalje nalazio se štagalj s kravljim i konjskim stajama i šupom za kola. Postupno smo upoznali težinu hrastovih vrata sa zaponcima, pod od opeka natopljen mokraćom, glatke prečke jasala koje neprestano pretražuju vlažne njuške životinja. Oprezno smo pribivali životu staje, kad padne noć, promatrali krave zauzete preživanjem i ostalim bezazlenim večernjim poslovima, pri crvenkastoj svjetlosti žarulje koju su muhe sasvim prekrile svojim tragovima. Bili smo svakodnevni gosti toplog kravljeg doma, među kravama što počivahu od naporna i pustolovna dana. Vjerovali smo da krave noću ne spavaju, da sve vrijeme provode u snatrenju i melankoličnom preživanju dnevnih uspomena, pružajući si s vremena na vrijeme one lijepe uzajamne usluge svojim hrapavim jezicima.
Stajski prozorčić pružao je uzbudljivu mogućnost uhođenja. U trenutku kad bi se naša lica pojavila na stajskom prozorčiću (a radi toga nam se valjalo uzverati uza zid, držeći se rukama za drveni okvir i s nožnim prstima u razmacima opeka), na nas bi se najprije svrnula pažnja teladi, naglom kretnjom njihovih glava bez rogova, netremičnim pogledom njihovih krupnih očiju. Tek bi nas potom primijetile i krave, iskusne majke, polagano okrećući svoje velike glave oteščale od životne mudrosti. Odavno navikle na pogibli koje donose susreti s tuđim stadima, krvoločni psi, oluje, mračna bespuća šume - njih više ne mogu iznenaditi ovako nedostojne smicalice. Ah, te izvanredne životinje, neusporedive krave, zdepasti anđeli čuvari našeg djetinjstva! U mislima smo ih ovako razglabali: svaka je krava kao pokretni ormar na papcima, koji uključuje spremište za mlijeko, za krmivo i za još nerođeno tele; može poslužiti i za jahanje; kravlja glava je dobroćudno zasebno biće, čudnovato oboružano rogovima, tim neočekivanim barbarskim dodatkom iznad velikih pokretljivih ušiju, znamenom Vikinga, atavističkim preostatkom davne prošlosti...
Tada smo mogli jedino zamišljati udaljena prostranstva što ih krave prelaze između jutra i večeri, pod paskom prekaljenog goniča koji i sam u jednoj osobi spaja hodočasnika, vojskovođu i svjetskog putnika-istraživača...
Neposredno nakon preseljenja, moje jedino društvo bila je moja godinu dana mlađa sestra. Uvijek sam je smatrao podmuklim bićem. Razdoblja primirja bila su rijetka i kratkotrajna. Ona je mnogo i neobično rado lagala, pa je razumljivo što se u tom silno izvještila. Pred roditeljima, moje istinite tvrdnje pokadšto su zvučale manje uvjerljivo od njenih laži. To me je razjarivalo. Nekoliko sam je puta napao i povrijedio, doduše ne sasvim hotimice, i poslije toga bih se jako uplašio. Roditeljska pravda koja me stizala ukidala je moju fizičku nadmoć nad sestrom. Nikada je nisam uspio definitivno pobijediti.
Nekoliko godina poslije nas rodio se naš brat. Sljedeće godine još jedan. Prvi je u svom ranom djetinjstvu bio debeljuškast pa smo ga zvali Debeli, a taj mu je nadimak djelomice ostao i kasnije, kad više uopće nije bio debeo. Inače je bio dobroćudan i nespretan: često je padao, glava mu je bila puna modrica i čvoruga, zbog kojih je, činilo se, zauvijek ostala krupnijom. Malokad je zbog toga plakao. Drugi je brat bio poznat po tome što mu je i najbeznačajniji razlog bio dovoljan da udari u plač. Mi stariji zbog toga smo ga rado zadirkivali, razdražujući ga; mama ga je branila i dijelila nam pljuske, a on je glavninu vremena provodio roneći suze i gušeći se u jecajima. Istodobno je - i to se samo naizgled čini nesuvislim - bio veoma ratoboran i osvetoljubiv. Kada je došlo vrijeme za uspostavu savezništava, ja sam uglavnom mogao računati na mlađeg a sestra na starijeg brata: zanimljiva mreža odnosa, ali ovo nije prigoda za njeno raščlanjivanje.
Nekoliko godina poslije te dvojice, na svijet je došla i naša druga sestra. Mamina mezimica, slabunjava i pomalo starmala. Tu se, na broju sedam, ukrcavanje našeg obiteljskog broda zaustavilo: posada je bila kompletna i naša plovidba je hrabro otpočela, pod istaknutim zastavama naše vjere i naših svjetonazora.
Brzo sam i pohlepno učio gramatiku godišnjih doba, to uzbudljivo gradivo koje s pravom zauzima središnje mjesto u programima pučkoškolskih razreda, tu fundamentalnu četverostruku razdiobu raznolikosti svijeta: proljeće, ljeto, jesen, zima, podjednako važno i neopozivo kao i istok, zapad, sjever, jug, ili pak Ivan, Matej, Marko, Luka. Tome se mogu dodati i četiri žitarice: pšenica, ječam, zob i kukuruz, između kojih se kukuruz izdvaja rastom, veličinom ploda i drugim svojstvima, slično kao što se Ivan razlikuje od ostalih evanđelista, sinoptičara.
Djetinjstvo sam proveo uz noćnu dreku male djece, svoje braće i sestara. (Ni sâm navodno nisam bio šutljiviji u svoje doba, u što spremno vjerujem.) Dolasci proljeća zatjecali su nas bolesne. Preboljeli smo sve dječje bolesti, zaušnjake, ospice, kozice. Redovito smo bolovali od prehlade i gripe. Pili smo vruće čajeve s limunom, motali se po sobama i u krevetima, ne promaljajući ni nos izvan kuće. Napokon bismo, u mjesecu travnju, izlazili u dvorište, ošamućeni svjetlošću, slabi, drhtavih nogu. Proljetno sunce tjeralo nas je na kihanje. Uzduž štaglja ležali su otpaci vinove loze, koju je naš otac upravo obrezivao. Već je posvuda kukičasta igla proljeća izvlačila zeleno punivo iz olinjalog madraca zime. Trčali smo u stražnja dvorišta; noge su nam tonule u meku zemlju prekritu mladom travom. U plitkim jarcima na međi, u usjecima kolskog puta, ljeskali su se rukavci vode. Bili su to zaostaci proljetnih poplava, nastalih od kiša i kopnjenja snijega. Vode su se svakim danom vidljivo povlačile. Uskoro će na mjestima gdje je ležala voda zemlja ispucati u neke nepravilne višekutne opeke, prekrivene zelenkastom korom. Unaprijed smo se radovali žarkom, ustreptalom ljetu, ljetu-prostranstvu, ljetu-indijanskoj preriji naših pustolovina.
Uvečer, dok bi nam oči već bile stanovito vrijeme sklopljene, dok bi pernato brdo perine dopiralo tik do naših nosnica, ostavljajući im upravo dovoljno mjesta da obavljaju svoj pouzdani noćni posao, i dok bi naša svijest malaksavala, slasno ošamućena – tada bi nam do uha doprlo daleko mukanje, zalutalo i uznemireno. Bila je to krava koja se danju izgubila negdje u šumi i kojoj su goniči, odustajući od daljnje potrage, ostavili na volju da se sama vrati u selo.
I doista, krava se vraćala kasno u noći, opustjelim drumom, između pozaspalih kuća. Bio je to čaroban, melodramatičan svršetak njene pustolovine. Pod srebrnastom svjetlošću mjeseca, kao na kakvoj romantičnoj pozornici, ona bi promicala kroz sjenku stabala. U njenom prodornom mukanju jasno se razabirala neka uvrijeđenost, pomiješana sa strahom koji, međutim, već jenjava.
Ubrzo zatim, časovita bi noć izbrisala prethodni dan, priključila ga nepreglednom nizu prošlih dana, i svijet bi ujutro, obmanut, brzoplet, mogao iznova započeti svoju povijest: budilo bi nas, kao u kakvoj lijepoj priči, ono sjetno tuljenje roga u koji puše seoski gonič zvani čordaš, pozivajući seljake da odvežu svoja goveda s jasala. Bio je to kravlji rog, veliki rog podolskog goveda, neprikladno i jogunasto glazbalo: vrijedni je čordaš zacijelo morao utrošiti silan dah ne bi li iz njega izmamio malo plačljiva zvuka. Taj osobiti čeznutljivi zov, ta vjerodostojna pjesma kojom se oglasio kravlji rog, tada bi samo blago prošarala šumnu struju zraka što je kroza nj protjecala, tjerana snažnim goničevim plućima. Ali upravo je ta neprimjerenost napora, taj gubitak daha i ta grubost naprave - bila najboljim dokazom u prilog prirodnog podrijetla i posvemašnje nepatvorenosti roga...
