Panonija
Ulomci
Pitaju li te o planinama, ti reci: »Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i zasuti, a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti, ni udubinâ ni uzvisinâ na Zemlji nećeš vidjeti.« (Kur'an, 20. sura)
1.
U početku, Svarog naloži Černobogu, bogu Tame, da zaroni u morsku dubinu i donese zlatnog pijeska s dna.
Černobog posluša, ali zbog urođene zloće nešto pijeska sakrije u ustima.
Svarog razbaca pijesak po morskoj površini, kao što seljak sije pšenicu, i pritom reče:
»Rasti, zemljo, i širi se!«
Pijesak poče bubriti i širiti se, i tako nastane Zemlja.
Isto se dogodilo i s pijeskom u Černobogovim ustima, i ovaj ga morade ispljunuti.
Otud nastadoše bare i močvare, kaljuže živa blata, staništa noćnih i zlih stvorova.
2.
Zemlja je u početku tvorila jedinstvenu cjelinu. Iskonsko more, Panthalassa, oplakivalo je obale drevnog kopna Pangaea.
Kasnije je nastala pukotina. S istoka se, sve do samog središta Prakopna, ulijevao ogroman Zaljev. Zaljev nazivamo Tethys.
Pri samom dnu zaljeva Tethys nalazilo se ono što će kasnije poprimiti prisne obrise Sredozemnog mora. Pažljivije oko već može naslutiti krivulju njegovih današnjih obala. Bilo je to prije više od dvjesto milijuna godina. Početak mezozoika.
Posvuda na obzorju ocrtavali su se vulkani iz kojih su se dizali oblaci dima. Nebo bijaše crveno, prošarano letovima krilatih guštera. Mlada zemlja još je podrhtavala. U daljini se čula neprekidna tutnjava.
Sjeverno od zaljeva Tethys, u budućoj Europi, staro Pontsko more prostiralo se od Alpa do Kaspijskog jezera. Na njegovim obalama rasle su palme, stabla cimeta i kamfora, eukalipti i drugo tropsko bilje.
Noću, morska površina bijaše obasjana užarenim provalama vulkana.
3.
U moru žive alge, školjkaši, puževi, crvi, ježinci, ribe, kornjače i kitovi. Sva ta bića nastanjuju morske slojeve blizu površine, bogate kisikom. Kada uginu, tonu na dno.
U sve dubljim slojevima mora, kisika ima sve manje. Voda prema dnu postaje sve slanija, sve zasićenija sumporovodikom. Anaerobna sredina sprečava raspadanje uginulih organizama.
Iz gusto naseljenih površinskih slojeva, ostaci živih stvorova neprestano tonu i talože se na dnu. Ondje, u neprobojnoj tami, more od njih stvara masni mulj, gnjilež bogatu uljima i tekućim ugljikovodicima. Piroliza je kemijska reakcija razgradnje tvari pod utjecajem topline. Tijekom mnogih tisuća godina, u paklu pirolize, ostaci mirijada bića pretvaraju se u čudnu tekućinu, koncentrat smrti: naftu.
Svarog je, dostojanstvenom gestom sijača, stvorio vidljivi svijet s njegovim planinama, rijekama i plodnim poljima. Černobog je pljunuo i stvorio nevidljivi svijet podzemnih kaljuža, skriven od očiju ljudskih.
4.
Novi planinski lanci razdijelili su Pontsko more na tri manja mora: Egejsko, Crno i Panonsko.
Panonsko more bilo je najprostranije pri kraju tercijara. Njegova voda neprestano je otjecala na jug. Povremeno se zadržavala na nekoj razini, i tada su morski valovi stvarali na obalama stepenaste ravni. U pličinama su se taložili pješčenjaci. Školjkaši i ježinci oblikovali su, svojim mineralnim tijelima, stijene vapnenca.
Ispod površine zemlje, ispod morskog dna, nafta je tražila šupljine u litosferi i ispunjavala ih. Groblje Pramora pohranjivalo se sve dublje u utrobu zemlje. Podzemna ležišta nafte oblikovala su svoju skrivenu kartografiju, kao što su, na površini, mora pomicala svoje obale i mijenjala oblike kopna i otočja.
Mračno carstvo nafte razdijeljeno je na provincije, a ove na bazene i potoline. Među najvažnije naftne provincije u Europi spadaju: sjevernomorska, pretkarpatska, akvitanska, rajnska, sicilska, panonsko-transilvanska.
5.
U pliocenu, nepregledno površje voda prekrivalo je današnju ravnicu oko četiri rijeke, Dunava, Tise, Save i Drave. Tijekom mnogih stoljeća, razina Panonskog mora je opadala i iz njega su se pomaljali otoci: današnja Fruška gora, Slavonsko gorje, Mecsek u Madžarskoj. Po bokovima tog gorja taložile su se mirijade školjkaša i ljušturaša, stanovnika Panonskog mora: Unio, Helix, Planorbis, Vivipara, Lyrcea slavonica, Clausilia succinea, Pupa muscorum.
Izgubivši doticaj sa Sredozemljem, vode Panonskog mora postajale su sve slađe. Na izmaku pliocena, ostatak Panonskog mora sveo se na jezero. Njegove obale bile su razvedene brojnim zaljevima, dragama i poluotocima. Njegove vode su otjecale: osvajalo ga je kopno.
U pleistocenu, klima postaje surovija i prevrtljivija. Ledena doba smjenjuju se jedno za drugim, razdvajana razdobljima zatopljenja. Tropsko raslinje iz tercijara propada. Zamjenjuje ga oskudan travnati pokrov, stepa.
6.
Na početku pleistocena, Panonsko jezero je presahnulo. Jaki vjetrovi pokrili su pijeskom njegovo dno. Pijesak, vitlan vjetrom, izravnao je izbočine i zatrpao udoline. Sve je nestalo pod jednoličnim obrisima pješčanih dina.
Travnati pokrov bori se da svojim žilavim korijenjem obuzda to pomično tlo. Kiše i snjegovi natapaju pijesak vodom. Upijajući vodu, vapnenasti pijesak pretvara se u drobljivi neplodni prapor. Za trajanja međuledenih doba, nabujali potoci ruše se iz gora noseći šljunak i plodni mulj. Kroz pješčane dine, rijeke probijaju kolebljiva korita.
Prevrtljivost morskih valova smjenjuje sada prevrtljivost vjetrova. Vjetrovi koji danas pušu preko ove zavale - zapravo su oslabljeni rudiment, gotovo nematerijalni ostatak vodenih struja i valova koji su pokretali ono davno more.
Kameni slojevi nalaze se duboko ispod površine.
7.
Kako je sastavljeno dno slavonske ravnice, kazuje nam geološka građa međurječnog gorja. To su stare naslage, pune okamina školjkaša i ljušturaša (Congeria, Planorbis, Cardium). Na zapadu leži kružni lanac Slavonskog gorja; na istoku se diže Fruška gora. Između njih se pruža Središnji hrbat, koji počiva na kamenom sloju iz starijeg tercijara. Taj hrbat dijeli savsko porječje na jugu od dravskog na sjeveru; i premda je taj hrbat samo nekoliko metara viši od okolne ravnice, ni kap vode ne može oteći s jedne na drugu stranu.
S neznatne uzvisine puca širok pogled na nisku južnu ravnicu. Još nedavno, tu je ravnicu pokrivala močvara, koju su Rimljani zvali Palus hiulca. U toj dubodolini, crna močvarna zemlja puna je ostataka slatkovodnih školjkaša (Planorbis, Melanopsis, Unio...).
Ispod aluvijalnih naslaga leže slojevi diluvijalnog prapora. U njima su pokopani kosturi sisavaca, njihove najtvrđe česti: kljove mastodonta, čeljusti prapovijesnog konja, rogovi prapovijesnog jelena i pragoveda (Bos primigenius). Svi su ti ostaci trošni i pršljivi. Pjeskovito tlo slabo ih je zaštitilo od atmosferskih utjecaja.
Stada divljih konja, bizona i praslonova (Palaeoloxodon antiquus) pasla su stepsko raslinje po nekadašnjem morskom dnu; zatim su propala u pijesak. Duboko ispod njih, pritisnuti tlakom gornjih slojeva, u mračnim i vrućim jezerima, ležali su ostaci mirijada morskih bića, njihova tekuća smrt: nafta. U svojoj vreloj noći, panonsko-transilvanska naftna provincija čekala je strpljivo da bude otkrivena, kao udaljeni kontinent.
8.
Na površini, predjele zahvaćene poplavama prekrila je močvarna šuma. Vodene žile imaju slab slaz, jer se ravnica ni u jednome smjeru izrazitije ne nagiba. U koritima se gomila mulj i rijeke se razlijevaju, stvarajući stajaće rukavce, mrtvaje, močvare.
Tijekom mnogih tisućljeća, ravnica se slijegala i poprimala sve ravnije, sve jednoličnije obrise.
I tako dolazimo do kraja.
Ravnica: konačni učinak geološke entropije.
Daleko na obzorju, gotovo nestvarni obrisi gora. Prividna vječnost planina.
Predvečer, nad šumama, sunce se bliži zalasku u daleka mora.
