Za Nenada
I. poglavlje
Starost je došla 23. svibnja 2005., oko 11 sati. Zavalio sam se u stolicu od bambusa pred malom kavanom u podnožju Zvjezdarnice, ispod naprave za približavanje zvijezda koje gledaju školska djeca kad dođu na ekskurziju u glavni grad. Tolika stoljeća napretka, otkrivanja stakla i brušenja leća da bi se na kraju proizvela iluzija. Zvijezde nam nisu nimalo bliže zato što ih možemo vidjeti. No, tada, dok sam se spuštao u sjedalicu što su je vjerojatno proizveli slijepci u zaštitnim radionicama, oni koji ne vide ni božju figu pred nosom, a kamoli zvijezde, sve se još činilo dobro. Bistro jutro, kasno proljeće, miris kestenova lista i kave koju ovdje u Palainovki poslužuju s jednom jedinom bajaderom. Znakovi ljeta svakim danom sve su očitiji. Noge manje trnu, sinusi ne bole, a i probava je bolja. Do prije samo nekoliko godina najtoplije godišnje doba dolazilo je s otvorenim automobilima, zujanjem skutera, kratkim suknjama, šarenilom i gibanjem, onim što se više nije moglo imati, ali se još moglo gledati i što izvana ulazi unutra, u čovjeka. Danas stiže s onim što iz njega izlazi. Recimo, prilično velik i kompaktan iscjedak iz nosa koji, kad se poslije lavovske borbe konačno nađe u maramici, donosi olakšanje u predjelu lijevog sinusa. Ili ona dva tri jutarnja vjetra, poput najslabijega maestrala, posve tiha, ali kontinuirana, koji oslobađaju nadutosti. I sve bi i ostalo dobro, i Zvjezdarnica i kesteni i toplina, čak i ona beskofeinska vodica koju srčem ujutro zbog visokog tlaka, njušeći po zraku mirisne tragove prave minasice, da mi se odjednom negdje u kutu vidnoga polja, poput truna u oku ili neisprane krmelje, nije pojavila elegantna gospođa svijetle kose u ponešto demodiranoj, ali još uvijek lijepoj jakni od crnog telećeg boksa. Iskrsnula je na vratima baletne škole i pošla Radićevom prema dolje. I tada još nije bila ništa, osoba, lik s fotografije što su je u jednom trenutku slučajno okinule dvije dalekovidne blende. Tek onda mi se počelo izoštravati. I u očima i u svijesti. Kao kad se iz zamagljenog kupaonskog ogledala polako pojavljuje zaboravljeni lik. Svijetla kosa pažljivo ošišana na kahlicu, onaj specifičan hod balerine i poznati odjevni predmet. No, baš kad sam se bolje zagledao, iščeprkala je iz torbe ogromne sunčane naočale i nataknula ih tako da joj nisam mogao vidjeti oči. Ni oči, a bome ni pola lica. Je li stvarno ona? Ona je, čini se, bila viša. I već sam se nekako našao na nogama, odgurnuo stolić s mramornom pločom, šalica i tanjurić su zazvečali, a ja sam već žurio dolje, puteljkom koji vodi do stepenica za Radićevu. Bila je tek nešto ispred mene, ali je hodala prilično žustro i zapravo, dosta brzo odmicala. Vidio sam leđa u crnoj jakni s prebačenom torbom preko ramena. I kosu koja se giba u hodu. Ležerna, ali kompaktna, kao da su vlasi članovi dobro uigranog plesnog ansambla. Takva je kosa na reklamama za Taft i Loreal. Tapkao sam za njom niz Radićevu, a opet glupo mi je bilo samo tako prići i pitati:
– Jeste li vi Senka? Je li to ona jakna što sam je s puno ljubavi kupio na obali Bospora prije trideset godina?
Išao sam za njom sve neodlučnije. Krenuo sam zapravo u ovu malu potjeru jer sam na trenutak zaboravio što se sve dogodilo. Na trenutak. Više onako, impulzivno, a senilno, kao da se tako nešto može zaboraviti. Da sam razmislio, ne bih se ni pomaknuo iz one udobne sljepačke fotelje, a ti razlozi zbog kojih bi, eventualno, valjalo popričati stari su, uostalom, već tri desetljeća. Pratio sam je ipak sve do Kamenitih vrata gdje se ulica strmo spušta prema Trgu kad su mi pale na pamet dvije stvari: da nisam platio kavu i da ću, ako siđem, morati klipsati natrag uz ovo brdo. I tako sam zastao kod brončanog Svetog Jurja koji kolje zmaja i gledao je kako se neprestano smanjuje, zastane kod ponekog izloga, kao da odgađa neminovno, a onda se nastavi smanjivati. Stajao sam tamo sve dok je nije progutala gužva u podnožju ulice, a onda se umornim koracima uputio natrag. Ovo je bio prvi poraz toga jutra.
Konobar me je dočekao na ulici i bezobrazno prostrijelio pogledom. Nije ništa rekao, samo me je pogledao i vratio se na terasu. Očito, mislio je da kanim pobjeći ne plativši onu splačinu od dekofeiniziranog neskafea. Zar tako izgledam? Kao oni koji bježe? Mirno sam prešao preko uvrede i ponovo se namjestio u svojoj stolici od bambusa. Ljudi na terasi, stariji bračni par i dvije klinke, vjerojatno iz baletne škole, promatrali su me sa zanimanjem. Očito je ugostiteljski radnik napravio priličnu strku kad me je vidio kako jurim za ženom koja je tako nalikovala na Senku. Dohvatio sam sa susjednog stola Večernji, otpio guc kave, okrenuo stranicu s umrlima i izvalio se na suncu što se probijalo kroz krošnje stoljetnih kestenova koji još malo pa će nadvisiti i toranj Zvjezdarnice. Još je ugodno, nije prevruće, a s novinskih fotografija gledala su me nestvarna lica onih kojima uz ime piše IN MEMORIAM. To je već dugo prva stranica koju okrećem u novinama. I to ne da bih vidio tko je umro i kome se mora na sprovod, to se uvijek nekako sazna na vrijeme, nego zato što me ove fotografije tješe. Stranica s umrlima u novinama jedino je mjesto na svijetu gdje ne vjerujem u smrt. Svi oni na tim fotografijama izgledaju tako bezobrazno živi da ponekad mislim kako bi mrtvoga čovjeka trebalo za čitulju i slikati mrtvog. Da ne izaziva zabunu. Tek kad sam se nagledao mrtvih, okrenuo sam na unutarnju politiku i potražio, eventualno, nešto o povećanju mirovina.
U neko doba primijetio sam da me konobar bezobrazno pogledava. Dovršio sam već onu beskofeinsku smjesu i sada samo sjedim i čitam kavanske novine. Zauzimam prostor. Pa, iako slobodnih stolova ima, konobar me vjerojatno sada mrzi po dvije osnove. Prvo, zato što misli da sam bježao, a onda i načelno, po kodeksu struke jer sjedim pred praznom šalicom. Dok prolazi između stolova i prima druge narudžbe, fiksira pogled prema mom stolu. Prvo me pogleda u lice, drsko, onda novine, kao da na njima prepoznaje jesu li kavanske ili moje, privatne, a onda mu pogled optužujuće pada na tu praznu šalicu. Međutim, još je ne odnosi. Ne bi vjerojatno bilo pristojno još, ali uskoro će. Jasno je, naime, da kao friški penzioner smetam kod kuće, kad žena usisava, kad unuk slaže kolonu autića po svim sobama za koje otkup još traje, kada kći s rukama na ušima uči za zaostale ispite, ali da smetam i u kavani, to mi je u ovo sunčano jutro kada mislim o Senki nešto potpuno novo. A konobar, mrcina, upravo s gađenjem uzima narudžbu od starijeg bračnog para. Ne diskriminira on starce, tako se odnosi i s mlađima. One dvije srednjoškolke, također su dobile svoju porciju bezobraštine. Smatra se boljim od svih nas kojima donosi kavu.
I evo ga, domarširao je, pokupio šalicu i tanjuriće uz glasno cilinkanje porculana, potegnuo par puta krpicom po stoliću, kao da sam nešto prolio, a nisam, i rekao:
– Dvanaest kuna!
Pri tome je napadno gledao u stol, da vidi nisam li nekako ipak zagadio glatku površinu od crvenkastog mramora, a onda je zaokružio pogledom po terasi kao ona kamera u dućanima, koja prati tko krade, a koga će oni pokrasti kad pošteno kupi što je naumio. Jasno daje gostima do znanja da su sumnjivi, a mene i ne gleda dok vadim petnaest kuna i stavljam mu ih u ruku. I tek kad je spremio moje pare, postalo je jasno da ne provjerava tko bi mogao pobjeći, zna on dobro tko mu gdje sjedi, nego izbjegava kontakt očima da mi ne bi morao vratiti one tri kune. Tako uvijek može reći da se zamislio. Zamislio se po terasi i naokolo, a moje umirovljeničke tri kune, taj kusur za pola kruha u svojoj je zamišljenosti zaboravio. Zaplijenio kao nadnicu za strah. Promrmljao je nešto kao »hvala« i okrenuo mi guzicu. E pa Senka nije zaslužila ovakvoga mamlaza u sunčano jutro dana koji će vjerojatno potpuno pripadati njoj. Što zbog one davne emocije koja se tko zna zašto jutros probudila, a ponešto i zato što nema više kome. Oni kod kuće, uostalom, previše su tu da bi im se posvetio dan još i u mislima. Ostaje, znači, Senka i ono kako je žustro koračala niz ulicu. Tijelo je, očito, još služi. Kakva je, vjerojatno se tri puta tjedno razvlači u teretani ili na pilatesu. I tako ovo proljetno jutro i onih njenih nekoliko brzih koraka i mladenački podrezana kosa, koja otkriva vrat, nekako neutraliziraju to što se, eto, smanjila. A smanjujemo se, nesumnjivo, svi mi iz 4.c ondašnje II. gimnazije, koji smo rođeni u jednome ratu, a dobrim dijelom penzionirani u drugom jer su poduzeća dokupljivala staž. Samo da nas se riješe. Pa u mislima kažem mamlazu: »E nećeš!« I primjećujem, a ne želim primijetiti, da sam tokom života tu rečenicu i prečesto izgovorio u mislima, a ne glasno, kao da sam doslovno shvatio svoje ime: Tihomir. Kad se čovjek tako zove, onda je valjda logično pribjegavati pasivnome otporu i gandijevskim metodama. I sada se grizem što mu nisam odbrusio nešto glasno, nešto kao:
– Mogli biste biti malo ljubazniji!
Javio se u meni otpor, kao neka unutarnja revolucija, odnekud iz želuca, iz najdubljih dubina tijela, iako sam se već godinama i desetljećima s tim pomirio. Da me varaju Šiptari na placu, da me vrijeđaju konobari i vole kolege na poslu. Jer sam bezopasan. Senka je to u meni jutros probudila. Odlučio sam se, naravno, opet za pasivni otpor. U prvom redu jer sam kulturni stariji gospodin, a ponešto i zato što je konobar mlad i ne izgleda prijateljski. Zato sjedim u pasivnome otporu, rastvorenih novina i kao čitam nešto o ruskome plinu u hrvatskom Jadranu. Zadubio sam se u ekološke probleme, dok mamlaz sve češće pogledava u mom smjeru. Očekuje, valjda, da se dignem i prepustim stol drugima kojih trenutno nema, ali mogu doći svakoga časa. Uostalom, Sabor je blizu, kad se završi sjednica, napunit će se kavanica važnim ljudima. S ekologije prešao sam na vanjsku politiku, pa na stranicu o kulturi. I polagano listam. Još napadno ližem kažiprst kojim okrećem stranice, da mu se te novine bar malo zgade kad ih bude morao premjestiti za drugi stol, nekome gostu koji ih ljubazno zatraži.
Djevojke su već odavno otišle na balet, stariji bračni par progutao je prije par minuta autobus koji se tu svako malo zaustavlja, a ja još sjedim pred praznim stolom. Sada sam i zaslinjene novine sklopio i položio ih na stol, pa samo gledam uokolo. Kapelicu u sredini Ilirskoga trga, kuću Mažuranić nešto dalje, a iz baletne škole kroz otvorene prozore dopire ugodna glazba. Menuet. Nešto uz što se mlada tijela gipko pomiču. Senka je bila učiteljica baleta i možda sve ovo nije slučajno. Mamlaz stoji na ulazu u kavanu s tacnom od rostfraja nonšalantno gurnutom pod pazuh i tapka cipelom po umjetnoj travi pred vratima. Očito, čeka da se pokupim. Da me nestane i da mu se umjesto moje penzionerke figure tamo pojavi olakšavajući zrak. Znam da bi mi i novine odnio da ih nisam toliko zaslinio. I dok se tako revolveraški pogledavamo, primjećujem da se ugostiteljski radnik ugodno namjestio. Leđima se naslonio na dovratak, olakšao si teret na kičmi i kao da leži u stojećem položaju i gušta ovo proljetno jutro i ugodnu toplinu kao i ja. »E, pa nećeš, kažem u sebi« i podignem ruku. Mrzovoljno se odljepljuje od štoka i polagano mi prilazi kao da se sprema udariti. Čak i onu tacnu drži u jednoj ruci poput reketa.
– Točite li šampanjac na čaše! – pitam jer znam da ne toče. U Zagrebu nema kavane koja toči pjenušava vina na čaše.
– Ne – kaže prezirno i već se sprema otići.
Ali ja onda, ne znam što mi je bilo, to se dogodilo u trenutku, kažem:
– Molim platiti!
Gleda me sada zabezeknuto. Ne zna zajebavam li ga ili sam stvarno zaboravio da sam već platio. Prvo pobjegao, da, ali onda platio. Vidi se, vrti to po mozgu, valja i prežvakava. Možda je financijski inspektor, možda je klopka u obliku samozatajnog mlađeg umirovljenika. Vrti to, a čini se kao da izračunava koliko košta kava bez kofeina s mlijekom. Pa, mrtav hladan izbaci:
– Dvanaest kuna!
Ovoga puta vadim dvadeset i pružam mu. Uzima novac i točno vraća kusur. Još se trenutak može nazreti čuđenje na njegovu licu, a onda, ipak malo nesigurno, odlazi u unutrašnjost kavane. Misli valjda, ako se skloni s vidika, neću se sjetiti da sam mu dva puta platio istu kavu. Međutim, već sljedećeg trena, zapravo još dok sam mu pružao novčanicu s likom bana Jelačića, osjetio sam da sam se upleo u opasnu igru. Nisam tada znao ni zašto je opasna, ni kako to može biti, ali taj osjećaj u vrhovima pluća nikad me nije prevario. I to što konobara sada nema, što se sakrio od pogleda, bio je simptom da su se konstelacije u ovoj kavani i u ovo predivno jutro nekako promijenile. I gotovo sam već bio zažalio što još uvijek ne stoji naslonjen na dovratak i sunča se, kad se na terasi pojavio sredovječni par Japanaca. Smjestili su se u hladu nedaleko mog stola. Konobar je morao, dakle, izaći i primiti narudžbu. Prošao je pored mene kao pored crknute vrane i umjesto da me izazovno gleda što badava sjedim, odvraća pogled. »Sad sam barem platio sjedenje«, pomislih, a onda, da ga još više zbunim, ponovo sam uzeo novine kao da ih prije nekoliko minuta nisam pročitao i odložio. I onako, iznad novina, primijetio sam kako je ugostiteljski radnik bacio na mene jedan brzinski pogled prije nego se ponovo izgubio u unutrašnjosti zgrade.
Sada je barijera probijena. Uvjeren sam da bi mi ovaj naplaćivao tu jednu jedinu kavu do kraja smjene. I još bi uzeo prekovremeno da mi je nastavi naplaćivati. Kad se vratio s coca colama za Japance, još je uvijek izbjegavao pogled, međutim činilo se da prolazi pored mene s laganim prezirom koji neki ljudi osjećaju prema onima koji su manje sretni od njih. Prema luđacima, mentalnim bolesnicima. On je jedan od onih koji bi mi se rugao da sam stvarno bolestan. Ali nastavljam sjediti. Platit ću mu još jednom, ili dvaput. Tek toliko da ga u samom sebi uvrijedim, iako mi se ta igra sada čini opasna. Želim vidjeti to bezobrazno lice kad ga na kraju nonšalantno, onako usput, upitam:
– Molim lijepo, a zašto ovdje tri puta naplaćujete istu kavu?
Nevjerojatno kakvih ljudi ima. Sposobni su riskirati radno mjesto za nekoliko kuna. Buljio sam, dakle u novine kad mi je zazvonio mobitel. S druge strane čuo sam nepoznat glas.
– Halo? – upitao sam pun nade jer me u zadnje vrijeme nitko ozbiljno ne zove. Samo Mirna da joj donesem putericu s placa, ili unuk da kupim autić. Prvo sam čuo iz telefona neko krčanje i mrmljanje, a onda i prvu razgovijetnu riječ:
– Tiho, jel ti čula mene, Reinhardt je?
Mislio sam malo, zastao u neugodnoj šutnji, a onda je sjećanje konačno proradilo. Reinhardt, kolega iz Regensburga. Postali smo za ovih godina koliko smo surađivali i pravi prijatelji, družili se s obiteljima na moru. Oni su imali zabetoniranu prikolicu u kampu na Pagu. Pekli smo ciple na roštilju ispred prikolice i tamanili paško crno. Reinhardt je ljubazan. Čuo je da sam odnedavno u mirovini pa se interesira kako je. Je li već navalio osjećaj beskorisnosti, uživam li u jutarnjim šetnjama, kako seks, što je zapravo ljepše pitanje za ono: kako prostata? A ja mu kažem:
– Navalio je, kako nije navalio – mislim na osjećaj beskorisnosti. A navalila je i prostata. Ne smijem na put, ako popijem i najmanju čašu nečega, a između Zagreba i Rijeke pišam deset puta, iako su napravili novi autoput. Uglavnom i Reinhardt je dobro, ima novu ženu jer mu je stara umrla prije dvije godine.
– Ti bila na pokop – kaže.
Sjećam se, bio sam na sprovodu u Regensburgu i zbilja je kišilo. Reinhardt kaže da se krajem ljeta prošle godine odlično zabavio. Skupilo se njih šesnaest penzionera iz starog razreda iz gimnazije pa su ponovili maturalno putovanje. Iz Trsta brodom u Grčku. Ne sjeća se kad se u životu bolje zabavljao. I tako, priča mi o novoj ženi koja je nešto mlađa, ali ne bitno, o unucima, o Passatu koji je promijenio. Čavrljamo, izmjenjujemo penzionerska iskustva. On, recimo uči klavir i upisao je japanski. Hoće čitati Murakamija na originalu. To mu je penzionerska ambicija. I da se još malo skita po svijetu. Kaže da još ništa takvoga nisam odlučio, ali da su mi satovi i kalendari već postali besmisleni.
– To prvi korak da ide u večnost – veli Reinhardt.
Čim sam prekinuo razgovor, pogled mi se susreo s konobarovim. Opet stoji na dovratku i drsko me fiksira. Vjerojatno mu se čini da već dugo nisam platio onu jedinu kavu pa ga to čini nervoznim. Zato opet podižem ruku, a ugostiteljski trudbenik se ovoga puta s dosta volje odljepljuje od štoka i začas se stvori pred mojim stolom.
– Molim, platiti! – kažem.
– Petnaest kuna! – kaže on mrtav hladan i dajem mu dvije novčanice po deset. Uzima ih i, kao da nema sitnog, upućuje se prema kasi koja stoji na šanku. Ja sam, međutim, zadržao novčanik u ruci, da me, kao, podsjeti na kusur. Nakon nekog vremena polako je išetao na terasu i naplaćuje račun Japancima, a mene i ne gleda. Mrcina. Ne samo da mi je treći put naplatio istu kavu, nego mi ne želi vratiti ni ostatak novca. Ali kad me je usnimio s novčanikom u ruci kako ga napadno gledam, prošao je pored stola i spustio kovanicu od pet kuna. Gestom kojom se kovanice ostavljaju prosjacima. Tip je bezobrazluk pretvorio u umjetnost. Mlad je, s gelom u kosi i jednom rinčicom u uhu, a prugasta pregača izgleda na njemu kao začetak zatvorskog odijela.
Međutim, nisam ni ja od jučer. Vraćam svinji istom mjerom. Ostavio sam kovanicu da leži na stolu onako kako ju je konobar ostavio i gledam vjeverice u krošnjama kestenova kao da sam zaboravio i na nju. Sada pak, primjećujem, čovjek u začetku zatvorskog odijela opet pogledom diskretno pikira tih pet kuna od kojih se prije nepunu minutu s gađenjem oprostio. Vraćam svinji nadu da će i to dobiti. I vjerojatno hoće, jer to je priroda pasivnog otpora. Nas koji smo drugačije odgojeni. Potrošio sam već puno i nisam siguran hoće li ostati za putericu i novine, ali trošim svoj minuli rad nemilice i time osvećujem uspomenu na Senku koju je mrcina jutros zagadila
Tip sada glanca potpuno čisti stol pored mene ne bi li nekako dokučio vezu između moga penzionerskog sjećanja i kovanice. Nešto kao jesmo li u kontaktu, postoji li između nas neka vibracija, telepatija. Takvo govno, moram priznati, još nisam vidio. Čekam da se udalji kako bih ga ponovo pozvao. Da više hoda. Ovoga puta prilazi mi, čini se, ljubaznije. Niti jednom nije pogledao kovanicu. Naručio sam martel i tada me pogledao razočarano. Mora da je pomislio kako će mu i četvrti put platiti istu kavu. A onda je, ipak nelogično veselo, na tanjuriću donio čašicu s konjakom.
– Izvolite gospodine!
Sada je pristojan i gotovo s naklonom stavlja tanjurić na stol. Bit će da se nada kako ću i martel platiti nekoliko puta. A i cifra je veća. Međutim, umjesto da se udalji, kao do sada, stoji pored mene s tacnom pod pazuhom i čeka. Pogledam ga upitno, a on se nakesi i veli.
– Moram naplatiti! Dolazi mi smjena.
Što je sad to? Dok sam mu kavu tri puta plaćao, nije tražio ništa unaprijed, a sad odjednom: »Molim plati!« Zašto? I dok polagano vadim novčanik i kupim onih pet kuna što kao siroče stoje na stolu još od prethodnog pasivnog otpora, postaje mi polako jasno. Martel je skuplji, a osim toga, netko senilan kao ja, tko može zaboraviti da je već platio, može možda još lakše zaboraviti da nije platio i strugnuti s terase svojim brzim umirovljeničkim hodom. Možda kamarad u začetku zatvorskog odijela misli da je prozreo moju igru. Pravi se senilan, mustra, zaboravna individua, Alzheimer osobno, plati dva puta istu kavu, nabije konobaru kompleks krivnje, naplati trenutak slabosti i napad nevine pohlepe, a zapravo ga je sam izazvao, espresso provokator, udbaš. A onda naruči skupi konjak, poloče ga, pa se digne i krene. Može li tada konobar imati obraza da ga zaustavi i kaže da nije platio martel, jer se onda možda sjeti da je kavu platio tri puta. A jedan originalni martel košta kao tri kave. Tako po svoj prilici razmišlja ugostiteljski trudbenik i zato mi na lijep način kaže: »Davaj pare odmah, stara mrcino!« Logično. Gleda iz svoje kože, lopovske, i svojim očima, lopovskim, a meni to nije bilo ni na kraj pameti, čitava ta konstrukcija, dok sam se u djeliću sekunde, koliko je potrebno vjeverici za skok, odlučivao da za osvetu tri puta platim istu kavu. Pokrenuo sam nešto opasno i evo, u njegovim lopovskim očima možda već postao kao i on: umirovljenička lopuža, stari šajser koji uokolo po kavanama provocira poštenu konobarsku struku. Što li će se iz svega toga na kraju izroditi, što izaći na vidjelo?
I baš u trenutku dok sam vadio trideset kuna za konjak i mislio nije li sada trenutak da mu uputim ono nonšalantno pitanje, na terasu je ušetala vrlo mlada žena dječjeg lica koja je za ruku vodila mongoloidno dijete. Čim je ugledao konobara, dječak se zaletio prema njemu i uhvatio ga čvrsto za nogu. Obgrlio ju je kao stup nekog hrama, ili drvo u šumi. Uglavnom, nešto čemu se divimo. Čovjek u prugastoj kecelji se međutim sagnuo i podigao dijete na ruke. Uzeo ga je u naručje i poljubio. Mali mongoloid prislonio je lice uz njegovo i tako su ostali neko vrijeme. I u tom kratkom razdoblju kao da je sve stalo: i vjeverice u skoku, i menuet iz baletne škole, a ljudi na terasi ukipili su se kao u bajkama.
– Daj tati pusu – rekla je žena gurajući malome majicu u hlačice.
I mongoloidić je veselo poljubio svoga tatu u obraz. Bio je to sretan događaj, pomislio sam. Mali nikada neće saznati kakvo đubre mu je otac. Jedno razočaranje zauvijek je izbjegnuto.
Odjednom sam odustao od toga da ga išta pitam, ustao, prošao pored oca s mongoloidićem na rukama i pogledao prema gore, u krošnje kestena. Još jedna vjeverica potpuno je nečujno skakala s jednoga stabla na drugo i moj ju je pogled uhvatio u letu. I tada mi je, gledajući tog stvora kako kormani kitnjastim repom, palo na pamet da bi i mi iz 4.c, mi koji se smanjujemo i po svoj prilici smo svi već u mirovini, mogli ponoviti svoje maturalno brodom. Od Opatije do Zadra. Kao i šezdeset prve. Nisam neki organizator, ne idem čak ni na one večere svakih pet godina, ali u kontaktu sam s Juganom. Takve stvari ona organizira. Bacit ću joj bubu u uho pa možda nešto ispadne.
U međuvremenu, dok sam ostavljao za sobom kavanu, kestene i konobara s djetetom u naručju, polako je postajalo jasno u što se sve to izrodilo. Klipan u prugastoj pregači povjerovao je u moju senilnost, iskusnim okom ocijenio je valjda da je vjerojatna, imaju oni taj talent, konobari, ugostiteljsko treće oko, a moja je zaboravljivost odjednom postala uvjerljiva i meni samome. Nije stoga čudno što sam u jednom trenutku poželio novu mladost, ili barem nešto slično. To je značilo da sam od sada pa nadalje star. Puno stariji nego što sam bio jučer, ili jutros. Tko bi rekao da starost dolazi u jednome danu, da je donosi bezobrazni konobar kao bljutavu kavu i da se to može dogoditi na prijelazu iz proljeća u ljeto.
